Mariška Holoubek: Kad najmanje očekuješ, život ti najviše daje! (1985)


Sredinom osamdesetih, nakon nekoliko nastupa na televiziji i pisanja štampanih medija, najpopularnija bakica u Jugoslaviji postala je 82-godišnja Mariška Holoubek. Neverovatno vitalna i muzikalna za svoje godine, svirala je u koprivničkoj rock grupi "Mariška-band", čiji je vrhunac karijere predstavljao nezaboravni nastup u zagrebačkom Kulušiću. O Mariški svedoči dokumentarni filma Petra Krelje, a pregršt uspomena i bakinih mudrih reči donosi i sledeći članak iz Studija...  

"Razumijem mladost, ništa im ne zamjeram. Svaki njihov čin uspoređujem sa samom sobom dok sam bila u tim godinama. Napokon, mladost ima pravo iskoristiti svoje vrijeme. Zašto da je u tome sprečavamo?"

Približavajući se Koprivnici i nestrpljivo očekujući susret s 82-godišnjom Mariškom Holoubek, violinisticom i šeficom Mariška-banda, sjetila sam se sela u podnožju Kavkaza gdje žive nastariji ljudi na svijetu. (Muslinov je umro, navodno, u 163. godini.) Jedan 140-godišnjak često mi je spominjao svoju unučicu, kako reče, mladu i bistre pameti. Poslije saznah da joj je tek devedeset šest godina! Bakica Mariška, dakle, još je — curica!

Ne znam zašto sam - gledajući dijelove dokumentarnog filma režisera Petra Krelje na montažnom stolu Zagrebačke televizije - zamišljala bakicu Marišku kao stasitu ženu. 

»Bako, kako ste maleni!«, izletjelo mi je kad sam je ugledala. 

»Godine rastu, visina opada«, reče mi blago, pruži obje ruke, nasmiješi se, pa opraštajući mi i drugu nesmotrenost, jer mi oči ostadoše kao prikovane na njezinim dubokim, teškim cipelama, barem tri broja većim, ispriča kako ima deformaciju prstiju, pa zato tako teško hoda. 

Na kraju se teatralno poklonila: 

- Pozdravlja vas princeza u prnjama! Znate kako je, plašim se da brzo ne odem u jamu, bronhije me muče, pa se zato ovako sva zamotam. U mojim žilama nema više krvi, teče voda... Aparat mi je već pomalo u defektu, a to što duboko u noć mogu svirati, ma... sve vam je to čisti švindleraj! Takva mi je narav, takva sam se rodila. Svi su vam muzičari malo... 

Rekoh joj kako je svi hvale da je uvijek u dobroj formi, da njezini momci iz banda, iako joj mogu biti praunuci, već posustaju kada je ona još orna za sviranje, te da sam čula kako je nedavno svirala cijelu noć, od osam uvečer do šest ujutro.

- E, to vam je zato što vrlo malo spavam, pa umjesto da se mučim - sviram!

Priča o fenomenu Mariška Holoubek počela je 2. veljače 1904. godine u selu Esterogemu pokraj Budimpešte. Bila je prvo od osmoro djece oca Čeha i majke Mađarice, izuzetno sretne kombinacije muzikalnosti, temperamenta i vitalnosti. Bilo joj je pet godina kad joj je otac, kapelnik u vojnoj muzici, kupio violinu. Otad je taj instrument njezina sudbina i najveća ljubav, koji je, ipak, pomalo varala s klavirom i harmonikom. 

No, neobuzdana temperamenta, nije imala strpljenja da završi gimnaziju, ni istrpi školski režim još godinu dana kako bi položila završni ispit na Srednjoj muzičkoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Zbog toga, formalno, nije nastavnica muzike, iako je jedan od rijetkih muzičkih pedagoga u Koprivnici. 

I to ne stoga što je uvijek besplatno podučavala, kao i danas, nego zato što su gotovo polovica muzičkih pismenih Koprivničana njezini učenici, a često je zamjenjivala u školi oboljele ili odsutne profesore. Pa ipak, danas, kad joj je potrebna pomoć, nitko se nije zauzeo - npr. SIZ za kulturu općine ili, možda, tako svestrano aktivna Podravka da se bakici pomogne u svakodnevnom životu nekakvom patronažnom službom, ili da joj se uvede voda u kuću, te zaustavi njeno propadanje.

Umjesto toga, netko joj je naplatio sto tisuća starih dinara samo za rukohvat na stepenicama, na koji se mora osloniti dok hoda. Začudila sam se tome, a bakica s mnogo razumijevanja za druge kaže: »Znate, drvo je skupo!«

- Imala sam lošu sreću da se dva puta udajem i ostajem udovica, i to bez djece. Bilo mi je teško, jer su obojica bila alkoholičari. Primam milijun trista i još nešto starih dinara mirovine. To je malo... U Koprivnici je velika skupoća. A u Zagrebu? Srećom da nisam lakoma! Počaste me koji put roditelji mojih učenika. Evo, dobila sam deset jaja. Hoćete li da vam ih poklonim? Svježa su!

- Bako, radije nam otkrijte tajnu svoje vitalnosti! Kako živite? .

- Gotovo nikako! Moja sestra, šest godina mlađa, koji put mi nešto skuha, odem do nje i tako... Izdržljiva sam na majku. Doživjela je, srećom, više od devedeset godina. Od nje sam i mnogo toga naučila. Na prvome mjestu da je izvor zdravlja i vitalnosti u češnjaku. On uništava sve bakterije, sprečava reumu, širi krvne žile, pomaže u mnogim bolestima, pa i u tome da čovjeka dugo drži mladim. 

Nikada nisam pušila, cigareta škodi. Alkohol također! Popijem malo pjene od piva, malo pravoga vina, izbjegavam masnoću i svinjetinu, iako je najbolje meso od prasice. No, mora se izbjegavati mnogo mesa - pijte mlijeko, jedite voće i povrće! Jedite žgance! Uza sve to, mislim, čovjek je tako dugo mlad dok radi. Ja tako živim. Sviram jer grubi poslovi nisu za ruke violinista. Zapravo, i sama radost življenja daje vitalnost.

Osim što svira u svome Mariška-bandu, bakica Mariška rukovodi i muzičkom sekcijom Alko-kluba. Ne, ona nikad nije bila ovisnik. To ie njezin prilog borbi protiv alkoholizma koji je u obitelji prilično drastično osjetila. A kad želi samoj sebi ugoditi, iz njezine se trošne kuće razliježu zvuci Beethovena, Bacha, Mozarta, Chopina, Schumanna...


- Bakice, vaša je generacija ipak u velikom raskoraku s generacijom mladića s kojima svirate. Kako uspostavljate tu divnu harmoniju?

- Prvo, imam zdrave živce, a drugo uvijek sam pristojna. Svi me znaju kao takvu. Nikad nisam bila jalna ni ljubomorna, a to je važno! Razumijem mladost, ništa im ne zamjeram. Svaki njihov čin uspoređujem sa samom sobom dok sam bila u tim godinama. Napokon, mladost ima pravo iskoristiti svoje vrijeme. Zašto da je u tome sprečavamo?

- Ima li ljubav odlučujući utjecaj na dugovječnost?

- Kako da ne! Zašto to uopće i pitate!? I luda muzika, ona koja ponese, koja spaja ljude. Jer, tužan je život bez ljubavi.

- Kada ste bili najsretniji?

- Ludo mi je danas na to i pomišljati. No, ako moram reći, prilično sam bila voljena. Bila sam simpatična ljudima. Ljubomora je teška bolest, »zahrdana«, čovjeka ponizuje i poružnjuje, deformira. Takve ljude nitko ne voli. Uostalom, nekulturno je biti ljubomoran. Jer, što se time postiže, osim što se vlastita duša zastre zlobom? 

No, i u ovim starim danima ima trenutaka kada sam najsretnija. Recimo, kada pogledam mlade djevojčice u suknjicama kakve sam i ja nekada nosila. Tada mi je to drago, sjetim se sebe i toga da sam bila lijepa.

U razgovoru baku Marišku misli često odvedu u neka druga desetljeća, druge događaje. No, dovoljno je samo ponoviti o čemu je riječ da se brzo sabere, vrati i kaže: »Eto, vidite, sklerotična sam.« Ali, to joj se ni slučajno ne može dogoditi kad primi instrument u ruke. 

Tada u nju uđe nekakva čudesna snaga, više je ne muči reuma i već pomalo deformirani prsti od gihta. Prsti postanu gipki i mladi, a ruka pokraj srca bez ikakve teškoće može satima stajati pod 45 stupnjeva.

- Čovjek, ponavljam, nikad ne smije zastati, jer tada zauvijek stane. Vježbam svaki dan, održavam kondiciju, i prijatelji me bodre da ne posustanem. Dakako, umorim se poslije napornog koncerta, ali se brzo i odmorim.

- Kako ste se osjećali kada ste bili gost Plave trave zaborava, u zagrebačkom Kulušiću? Još se priča da ste doživjeli ovacije kao malo tko.

Bakine se oči odjednom orosiše suzama. Moje to jedva istrpješe. A kako i ne bi, kad je razmažena publika, koja sluša samo prvu garnituru rock-sastava, od ushićenja gotovo bila demolirala dvoranu. Oduševila ih je vječno mlada bakica koja sa svojim frendovima iz Mariška-banda poletno svira country, stare šlagere ubrzanim ritmom, a na isti način i podravske motive. ..
- Tako su me voljeli te noći. Nezaboravno...

- Tko je, zapravo, šef Mariška-banda? Je li to kustos Muzeja grada Koprivnice Zorko Marković (akustična gitara), Milivoj Brozović, prevodilac s engleskog (bendžo) bas-gitarist, trenutno nezaposlen Zoran Car - ili ste to vi, bakice Mariška?

- Ja im malo pomognem, ali sve prepuštam njima...

- ?!

- No, dobro, ne smije se lagati. Ja sam šef banda. Ma... ja vam do toga ne držim! Mladost mora ići ispred onoga tko svaki čas može pasti u jamu. E, kada bi mi se ispunila još i velika želja i sreća pa da nam netko pomogne da snimimo ploču... Kako bismo se mi potrudili!


Kažem bakici kako bi njezino ime moralo biti upisano u Guinnessovu knjigu rekorda; a ona odmahne rukom i bez trunke himbenosti kaže: »Ne bih si htjela utvarati. Prevelika bi to bila nagrada, čak iako mnogi kažu da jesam fenomen.«

- Bakice, u vrijeme vaše mladosti, ljubav se morala tajiti. Danas to nije tako.

- Sretna sam kad ih vidim kako se vole. Nekada bi nas za takvo što stavili na stup srama. Oni koji govore protiv mladih jalni su što je njihovo vrijeme prošlo, a neće se sjetiti kakvi su bili. Mene mladi vole i zato što ih razumijem.

Ma, sva sam bila balava od poljubaca poslije nedavnog koncerta u Varaždinu! Ruke su me zaboljele od pisanja autograma. A da vam pravo kažem, dobili smo i lijepe novce. Pet komada po stotku, staru! Meni je malo ostalo. 

Ne mogu hodati, dečki me moraju voziti, auto ne ide na vodu, benzin je skup, a dinar samo leti. A kakva jesam, volim te mlade darivati bombončekima.... Tako sve rasprčkam, ali sam sretna. Ma, kaj me briga! Ne bum, valjda, spremala u štrimfu? U jamu i tak pem bez novcih...

Dok najavljuju kompoziciju Kad sam imala 64 godine, bakica Mariška obično kaže: »Draga omladino, kada sam ja imala šezdeset četiri godine, bila sam najjače, žestoko zaljubljena.« Provociram bakicu da kaže koliko je u tome istine.

- No, dobro, bila sam malo... A zar je ružno voljeti? Pa, život je tako kratak!

razgovarala: Maja Benović (Studio, 1985) 

Snimke: Dragutin Rendić, YT 






Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)