Saša Stojanović, novinar koji je intervjuisao najveći broj rock zvezda: Geldof je oduševljen YU rock misijom

Avgust 1985: Već više meseci od naših čitalaca primamo pisma u kojima nas mole da prikažemo pozadinu rada našeg dopisnika iz Londona Saše Stojanovića.

Uvereni su da on radi vrlo zanimljiv posao i već dosta dug period (što pokazuje da su nam čitaoci verni), a žale se da nikada nije podrobnije objasnio i opisao okolnosti pod kojima dolazi do ekskluzivnih intervjua. 

Takođe nas mole da iznese i neke svoje stavove o rock muzici, novinarstvu, Live Aidu, Yu rock misiji, našoj muzici na Zapadu... 

Nije nam ništa drugo preostalo nego da iskoristimo njegov kratak boravak u Jugoslaviji i dobro ga propitamo.


Kako je nastao "Pankerton", tj. kako si počeo?


- Završio sam Fakultet političkih nauka u Beogradu, odsek žurnalistike. Novinarstvom sam počeo da se bavim relativno kasno, u odnosu na završetak fakulteta, zato što mislim da mi obrazovanje nije bilo potpuno. Iako su me naučili kako izgleda šlajfna i kako se prave vesti, to nisam smatrao dovoljnim za početak bavljenja pisanjem. Sve je to trebalo dopuniti iskustvom. 

Veliki sam pristalica permanentnog obrazovanja. Nakon odsluženja vojnog roka sam se vratio u Englesku, u kojoj sam prethodno proveo tri-četiri godine. I jednog dana, sedeći u Londonu i razmišljajući šta bih mogao da radim, pomislio sam da bih mogao da pišem. Do tada sam radio tzv. sitne poslove pomoću kojih sam mogao da zaradim dovoljno novaca za posećivanje koncerata rock'n'rolla. 

Dakle, došlo je to vreme kada sam osetio kreativnu potrebu da se izrazim na papiru. Kontaktirao sam nekoliko redakcija. Jedna od njih je bilo "Politikino" izdanje "Zdravo" koje više ne postoji.

Počeo sam da pišem za njih, kao i za nekada dobar list koji se zvao "Džuboks". Prvi moj tekst se pojavio u julu 1978. godine, potpisan pseudonimom S. Pankerton. Dugo vremena sam bio pod pseudonimom, verovatno iz određene nesigurnosti, a dugo iz imidža. 

To je bilo vreme punka, tj. njegovog zalaska. Tada su svi imali pseudonime. Prava imena se uopšte nisu koristila. S je ostalo kao inicijal mog imena i prezimena, a Punkerton je nastao na Trgu republike.

Jednog trenutka kada sam prelazio pešački prelaz, pojavio se ovaj pseudonim: punk je još postojao, a sve je podsećalo na detektivsku agenciju Pinkerton.

Tri godine nakon početka pisanja za jugoslovenske publikacije, počeo sam da pišem i za strane novine: prvo za australijski magazin koji se zove "Juke", od 1981. godine.

U poslednjih nekoliko godina radim za još dvanaest drugih publikacija: od Sjedinjenih Američkih Država (dve publikacije - jedna u Njujorku, druga u Nju Džersiju), do Skandinavije (pet do šest listova), zatim za Austriju, Italiju (Ciao, 2001).


Rezultat irske drskosti



To su bili počeci u prošlosti. Sadašnjost je ono što svi pamte i što će pamtiti i po izlasku ovog broja: 13. jul i Live Aid. I jugoslovenska štampa je opširno pisala o tom događaju. Da li misliš da je ceo svet tek tada po prvi put, u toj meri shvatio šta je rokenrol?


- Ja mislim da jeste, bez ikakve rezerve. Počevši od Kine i Sovjetskog Saveza, gde je to bio presedan. Ceo svet i, nadam se, sve vlade sveta su shvatile moć i snagu ujedinjavanja rokenrola.


I to bez incidenata!


- Svakako. Bez ikakvog i ijednog incidenta. Ja misllm da je to nešto što bi trebalo da posluži kao primer mnogim vladama u raznim bilateralnim pregovorima. To je izvanredan primer koji nikada ne treba da bude zaboravljen. Sva priča o Bobu Geldofu da bi mogao da dobije titulu Sera, pored predloga za dodelu Nobelove nagrade za mir, treba da bude ispunjena. Mislim da treba da dobije oba priznanja.


Kako je došlo do pristanka princa Čarlsa i princeze Dajane da prisustvuju koncertu?


- Dvanaest dana pre Live Aida i dva dana iza Live Aida u obližnjoj Vembli areni su svirali Dire Straits. Prihod sa prve večeri od ukupno četrnaest, koliko su Dire Straits svirali u Areni koja prima osam hiljada ljudi, je išao u korist "Prinčevog trusta". To je fond za pomoć mladim ljudima, mladim talentima. Tom koncertu je prisustvovao i Bob Geldof, koji je mrtav hladan i sa genijalnom irskom drskošću prišao prinčevskom paru i pozvao ih da prisustvuju Live Aid koncertu. Time su pokazali da vlada ipak podržava sve napore Boba Geldofa. Do tada Margaret Tačer nije ni reč izjavila o akciji. Tek nakon koncerta je počela da hvali Geldofa.


I da post festum vlada oslobodi poreza ploču za gladne Afrike?


- Da. U novembru prošle godine, kao što znamo, to nije bilo učinjeno. Tako će se Fondu pridodati još oko sto hiljada funti.


Kakav je tvoj intimni pogled na ovaj koncert, obzirom da si bio prisutan?


- Meni je bila najvažnija atmosfera. Uopšte nije važno ko je tamo nastupao. Atmosfera u samom gledalištu je bilo nešto od čega se jednostavno naježiš.

Bio sam na milion koncerata, pa i na Brus Springstinu koji je bio na tom istom stadionu, na Stonsima, Dilanu (sve na istom mestu).

Međutim, atmosfera na ovom koncertu je bila uzvišena, naelektrisana.

Ja ne verujem da postoji reč koja može to da opiše.

Sva ta ljudska energija koja je uperena na tu pozornicu sa koje se reflektuje sva humanost u nama. Ma koliko su mnogi tvrdili da su rockeri egoisti i da gledaju samo "svoje", da računaju kako da profitiraju, takvima su dokazali da toga nema.


Imaš dovoljno godina da uporediš ovu atmosferu sa atmosferama ranijih koncerata tog tipa (Vudstok, Vajt). Ljudi su mislili da je vreme masovnog iskazivanja ljudskih humanističkih težnji kroz rock'n'roll definitivno prošlo. Očigledno da to nije tačno!


- Nije tačno i drago mi je da nije tačno. Poslednjih godina, izuzimajući punk, sva muzika se svela na modu i na izgled. Mladi su zaboravili da izraze svoje stavove.

Odjednom, sada sa Live Aidom, mi shvatamo da nismo zaboravili, već da je sve bilo samo potisnuto u nama, jer smo bili zauzeti drugim stvarima. 

Industrija nam je nametala najnoviji kroj pantalona, najnoviju frizuru, najnoviju boju kose itd, ali duboko u nama je titrao taj plamičak iz šezdesetih godina koji nikako ne sme da se ugasi.

Jer mi moramo da izrazimo svoju solidarnost za humanošću i da se ne pretvorimo u biljke koje samo uživaju u rock'n'rollu.



Imam utisak da sada iz tebe govori i Bob Geldof. To kažem jer si sa njim razgovarao i privatno, sa njim pravio i intervjue, a u krajnjoj liniji ste i prijatelji. To je čovek koji u javnosti ne želi da se prikaže kao mnogo drugačiji i bolji od drugih. Šta je to fascinantno u njemu što mu je omogućilo da celu ovu stvar istera do kraja?


- Irska istrajnost. Svi smo videli kada je Bouvi rekao: "Mogli bismo ovako svake godine da radimo!" Ali, to nije moguće, jer nema tog katalizatora da to organizuje.

A Bob Geldof je upravo imao tu sposobnost da sve ljude okupi. On je imao tu upornost da zove ljude milion puta telefonom, da zove Pola Mekartnija koji prvi put u sedam godina nastupa na pozornici, da ga nagovori, da mu kaže; „Ako ti nastupiš, pola miliona ljudi više će gledati ovaj program!" 

U njemu je to glavni kvalitet.

A sama ideja je potekla od njegove supruge Pole Jejts.

Naravno, u Engleskoj ima i nekih zajedljivaca poput Džonatana Kinga (koji je otkrio grupu Genesis), a koji tvrdi da je sve to Geldof učinio da bi naduvao svoj ego.

A Geldof je neverovatno skroman. Naravno da je ponosan na sve što je učinio, ali ne na onaj pogrešan način.


Protivnik idolopoklonstva



Konferencije za štampu su na Zapadu malo drugačije od onih koje se održavaju kod nas. Na njima se dobijaju osnovne informacije, jer se do poznatih rock ličnosti ne može lako doći. Zašto je to tako?


- Ako je neka ličnost u žiži interesovanja (uzmimo primer Boj Džordža), onda su za nju svi zainteresovani. A ne zaboravimo da u svetu ima preko pet stotina rock publikacija.

Isto tako su za ovakvu ličnost zainteresovane i sve dnevne i periodične novine, kojima rock nije glavno polje interesovanja.

Kada bi davao intervjue za sve te novine, trebalo bi mu sigurno pune dve godine da se samo time bavi.

Prvi razlog pravljenja press konferencija gde se daju osnovne informacije o novom izdanju, novoj turneji, je da se uštedi vreme - i ličnosti o kojoj je reč, a i novinarima.

Aktuelan intervju bi novinar koji je na listi čekanja dobio tek za godinu dana. Time se čine obostrane usluge. Drugo, što je ličnost veća, to je organizacija oko njega veća.

Do njih je teže dopreti.


Često si potpisnik ekskluzivnih intervjua. Protokol oko dobijanja takvog intervjua je još komplikovaniji. Kako on izgleda?


- Sve se radi telefonom. Jedan moj prijatelj (Ilpo Musto, inače povremeni saradnik i magazina "Rock") kaže:

"Ako posao ne možeš da obaviš telefonom, ništa ne vrediš!"

A to je istina. Okreneš telefon kompanije ploča i pitaš da li možeš da dobiješ intervju sa, recimo, Polom Jangom. Oni ti kažu: Pol Jang momentalno to i to radi, javite se tad i tad.

Postoji i drugi način: da se zove menadžer. Međutim, kompanije ploča to ne vole, jer je menadžer zadužen samo za poslovnu stranu izvođača, a kompanija ploča se brine o svemu - i o odnosu sa štampom i TV, a i o poslovnoj strani.

Oni tačno znaju za koje tržište im odgovara da se radi intervju i u kom trenutku.

Ako se obratiš kompaniji, oni ti recimo kažu u redu je, on sada radi intervjue, možeš da dođeš, ili te oni naknadno pozovu.

Moj prvi veliki intervju je bio sa Polom Mekartnijem. Tada me je zvala njegova kompanija i pitala da li želim intervju sa njim. Bio sam iznenađen.


Tvoj status novinara u Londonu je takav da više ne bi trebalo da se iznenađuješ?


- Jednostavan je razlog prestanka iznenađenja: što si duže u ovom poslu, to postaješ sve blaziraniji. Objasniću to malo zaobilaznijim putem: obično se ljudima čini da su te zvezde nedodirljivi ljudi.

A oni su obični ljudi kao i mi, imaju problema sa probavom i ostalim stvarima.


Što naravno znači da si protivnik idolopoklonstva?


- Normalno. Oni su ljudi koji se bave jednim javnim poslom, a taj posao je zabavljanje drugih. Jedna digresija: propagandna služba Brusa Springstina pokušava da pretvori u boga rock'n'rolla, znači u nešto nedodirljivo.

A to je vrlo pogrešno.

On je izuzetan zabavljač, ali on je jedan čovek koji ne može da uradi intervju, čovek koji nema šta da kaže izuzev onoga što je rečeno u njegovim pesmama.


Privatna poznanstva



Da li je to "tajna" zašto on ne daje intervjue?


- To je najveća tajna zašto on ne daje intervjue. On pametno posluje, ali nepošteno, jer zbog njegovog ćutanja drugi pokušavaju da stvore oko njega famu Svevišnjeg. On to nije. On je čovek koji dolazi iz Nju Džersija, koji vozi kola i radi sve ostale stvari koje mi radimo.


Pošteno je reći da taj imidž ne potiče od njega već od propagandne mašinerije oko njega?


- Da, to je problem sa svim velikim zvezdama. To je imidž koji se projektuje bez njihove saglasnosti. Time se bave posebne službe. Njihova dužnost je da drže, recimo, Boj Džordža u novinama svaki dan nedelju dana, mesec dana, šest meseci (ako mu je upotrebna vrednost šest meseci).

Ako osete da Boj Džordž ne može da traje duže od pet godina, toliko godina će se držati, a onda se od njega dižu ruke i on može da se penzioniše.

To nije slučaj sa Mikom Džegerom. A jeste sa Springstinom. 

Upotrebna vrednost Springstina je veliko pitanje. On već deset godina snima za CBS, a tek se u poslednje dve-tri godine probio na međunarodnu scenu.

Kolika je upotrebna vrednost takvog izvođača? Zanimljivo je da sam svoj intervju sa Stingom tj. grupom The Police dobio preko publiciste, a ne preko kompanije ploča.


Znači da i privatna poznanstva u tvom poslu čine svoje?


- Celokupni odnos stranog dopisnika u Londonu je zasnovan na prijateljskom odnosu sa ljudima u kompanijama ploča.


Jesi li imao slučaj da ti neko od intervjuisanih, bio on "veliki" ili "mali", odreaguje na objavljeni intervju, bilo da te zove lično, javi se pismom, ili preko nekoga?


- "Mali" da, "veliki" ne. Nezamislivo je da ti Mik Džeger napiše pismo. 

Velike zvezde iz šezdesetih i sedamdesetih godina više uopšte ne obraćaju pažnju na svoje nastupe u medijima bilo kog oblika. Mlađi, koji su na samom početku karijere, imaju želju da se jave i kažu šta misle.

Izuzetak među poznatijima su Eurythmics, koje poznajem od 1978. godine, kada su se zvali Tourists, na čijim sam koncertima visio jer su bili besplatni (smeh), a i zato što su mi se dopadali.

Svirali su jedan fini pop-rock uz koji se lepo pilo pivo. Sa njima sam u bližem kontaktu nego sa ostalima.

Ja ni ne očekujem neki prisniji odnos sa svim tim ljudima, jer ovo što ja radim je bavljenje javnim servisom. To je isto kao kada kupiš kartu na šalteru: ne očekuješ da ti prodavac zato poljubi ruku.


Da li ti se dogodilo da si, iz bilo kojih razloga, sa nekim postao prijatelj?


- Mislim da najbolje poznajem Boba Geldofa. Ja se od svega toga držim podalje, jer prijateljstvo sa bilo kim može da ubije objektivnost prema ostalima.

Iz ličnog odnosa se ipak rađa pristrasnost. Moji prijatelji su uglavnom izvan muzike. Sa njima čak ni ne diskutujem o ljudima sa kojima radim.


Što su zvezde veće...



Kada imaš pun radni dan, kako on izgleda?


- Moj moto je da je pisanje posao kao svaki drugi posao. Radi se svaki dan od devet do pet. Pa čak i sedam dana u nedelji. Za mene je to i profesija i hobi. Pisanje je život.

Iako nije originalno - istinito je. Kada te jednom zarazi ta kreativna buba, više ne prestaješ sa radom.

Zato se većina novinara, u stvari, nikada na penzioniše. Penzionišu se kada umru. 

Radim svakog dana: tekstove pišem kod kuće, a to se stalno prekida zvonjavom telefona. Dogovaram se oko nekih intervjua.

Kada smo kod intervjua, čitaocima treba nešto objasniti. Ja znam i uveren sam da bi oni voleli da u svakom broju čitaju o npr. Duran Duran, Boj Džordžu ili U2.

Potreba za tolikim publicitetom kod takvih ličnosti ne postoji - izuzev kada imaju nov album. 

Ni njihove kompanije ploča, ni publicisti, ni oni sami ne žele da prave intervju. Izuzetak su takođe neki projekti: snimanje filma, TV emisije.

Nema razloga za pravljenjem intervjua ako on tog trena nema šta da proda. A intervju je samo sredstvo prodaje jednog albuma. 


S tom razlikom što mi od tebe ovog puta ne kupujemo ništa!


- Drago mi je da ništa ne kupujete. Nemam ništa da prodam. No, da se vratimo prethodnom. Čitaoci moraju znati da od Duran Duran može da se očekuje samo jedan intervju godišnje. Ne može se očekivati pet intervjua u toku jedne godine.

Od njih se ove godine mogu očekivati tri intervjua (s razlogom), ali to je izuzetak. U2 po ugovoru imaju jedan album godišnje, tako da se ne može očekivati više. 

Što su zvezde veće, to je razmak izmedu pojavljivanja njihovih ploča veći. 

A razlog je što više nemaju potrebe da prave toliko para. Recimo, Stonsi naprave album koji se ne prodaje tri meseca, već dve godine. Dakle, imaju vremena da na miru pripreme sledeću ploču. 


Naše muzike na Zapadu nema. Da li znaš neki od razloga zašto je nema? 


- Da, nažalost je nema. Mislim da je glavni razlog u nama, jer se osećamo inferiorno. Engleska nije kolevka rock'n'rolla, ali je on toliko u njoj prisvojen, da se čini kao da je izrastao na engleskom tlu. Drugi razlog je u rasprostranjenosti engleskog jezika.

Primer ulaska jednog drugog jezika u svet preko rock'n'rolla je Nena i Abba

Zašto su oni uspeli? Jer su pevali na engleskom jeziku, jer su se prilagodili tom šablonu, tom klišeu rock'n'rolla, (mislim na ceo muzički oblik, ceo žanr).

S druge strane, šta su Nemci mogli da urade (primer Kraftwerka, Tangerine Dream) - da idu svojom sopstvenom kulturom da bi dobili svoj zvuk koji nema veze sa rock'n'rollom, ali je jedan njihov marginalni deo. 

U svemu tome Jugosloveni nikako da nađu svoje mesto.

Meni je zbog toga jako žao, jer me ljudi u Engleskoj uvek pitaju šta se dešava u Jugoslaviji. Posle intervjua, uvek pričamo o tome šta se ovde zbiva s muzikom, jer ih većinu zanima da sviraju u Jugoslaviji.

Kada saznaju da se kod nas svira sve što se svira i tamo, onda me pitaju: "Pa zašto onda ovde nema tih ploča?" 

Na to pitanje nemam odgovor, jer za to ne vidim razloga (izuzev možda već spomenute inferiornosti). Kao da se smatramo nesposobnima za takmičenje sa Englezima.


YU rock - relevantan rock



Imaš li neka rešenja?


- Pa, ono što je uradio Bob Geldof: upornost. Zašto sam ja istrajao ovolike godine.

I meni su mnoga vrata bila zatvorena u početku. Ali treba kucati pet puta, dvanaest puta, zoveš trideset šest puta telefonom dok se vrata ne otvore.

A kad se otvore... Treba istrajati. 

Sećam se da je bilo nekih sporadičnih pokušaja: Smak je radio nešto u Nemačkoj, Divlje jagode su potpisale ugovor u Britaniji, Atomsko sklonište je nešto pokušalo. Sećam se i kada je Korni grupa bila na Evroviziji da je bilo govora da ostanu tamo i nešto urade. 

Ali, naši ljudi, ma koliko bili odlični borci u ratovima, nemaju hrabrosti da se suoče sa neprijateljstvom medija i disko-kuća.

Jednostavno treba istrajati i ubediti ljude da mi sviramo rock koji je relevantan kao bilo koji rock u Engleskoj. Doći iz male zemlje sa ograničenom kulturom, koja nije sa engleskog govornog područja, nosi sa sobom kompleks.

Ali kasnije shvatiš da su Englezi veoma ograničeni i veoma neobrazovani i da smo mi superiorna nacija u odnosu na njih. Možda malo i preterujem.


Ali barem smo na ravnoj nozi!


- To sigurno. Ne zaboravimo da smo na ideju Yu rock misije došli pre Boba Geldofa. Sve se sprovelo u delo pre no što je Geldof i objavio svoju ideju. Bez obzira na sumu koja je sakupljena našom akcijom, njen kvantitet ne treba nikako zanemariti. Bilo koja sredstva da su skupljena, ona pomažu unesrećenim ljudima.


Možemo li uporediti jugoslovensko i englesko rock novinarstvo? Da krenemo od tiraža ove štampe u Engleskoj?


- Najtiražniji list u Britaniji je čisti produkt TV kulture. To je "Smash Hits" koji izlazi dvonedeljno i ima tiraž od pola miliona primeraka. Oni objavljuju samo vesti i tekstove pesama koje dobijaju uz dozvolu izvođača. 

Jedini nedeljnik koji je blizu ovom časopisu je "Record Mirror" sa dvesta pedeset hiljada primeraka, jer se podvrgava toj vizuelnoj formi. Tekstovi su minimalni: nijedan ne prelazi hiljadu reči (tri šlajfne), pun je fotografija koje mogu da se lepe na zid. 

Na drugoj strani su tri nedeljna lista koja se nalaze u vrlo nezavidnoj situaciji: najbolje prolazi "New Musical Express" (NME) koji pretenduje da bude rock intelektualni časopis i koji se često meša u politiku, zatim dolazi "Sounds", pa "Melody Maker".

NME ima tiraž od sto dvadeset hiljada. "Sounds" oko osamdeset, a "Melody Maker" izmedu pedeset i šezdeset hiljada.

Ne treba smetnuti sa uma da Britanija, sa svojom muzičkom tradicijom, ima pedeset šest miliona stanovnika.


Ostaviti malo duži trag



S obzirom da sarađuješ sa mnogim svetskim rock novinama, možeš da konstatuješ i stanje u svetskom  rock novinarstvu.


- Mislim da se svetsko novinarstvo nalazi na nekoj raskrsnici. Imam pri tom u vidu američki "Rock", "Record", "Rolling Stone", novoosnovani "Spin" i dr. Svi su oni pred velikom pretnjom televizije.

Novinari su Gutenbergovi sinovi, a on gubi značaj.

Civilizacija, po definiciji Maršala Mekluana, kao globalno selo gubi značaj, a slika ima primat. Ljudi više ne znaju kako da se odnose prema svim tim promenama. 

Novinar ne može da prestane da piše, jer ne postoji drugi način prezentiranja novine. Gledanje televizije postaje podsvesan proces, umesto da bude svestan.

Kada slušaš muziku na recimo američkoj kablovskoj MTV stanici, ti je više ne slušaš ušima, već očima, a to je opasno po muziku i tebe. Gubi se svesni kriterijum o kvalitetu muzike.


Zato ću citirati jednu reklamu iz engleske rock novine: "Vaše oči neće verovati vašim ušima!"


- To je to. A kako sada da se novinarstvo bavi takvim jednim procesom? Da nisam optimista, verovatno bih odavno prešao na televiziju i počeo nešto da snimam. Jedini zaključak je da će Gutenberg preživeti, na bilo koji način. Novinarstvo će doživeti izvesne promene. Ali, ovo mora da ostane Gutenbergova galaksija.


Obično se kaže da su rock novinari frustrirani muzičari. Ti si imao muzičko obrazovanje?


- Jesam. Učio sam da sviram klavir. Ja nisam frustrirani muzičar, ja sam frustrirani pisac. Jer ono čime se mi bavimo, to je literatura na jedan dan.

Iz toga se rađa frustracija: hteli bismo da ostavimo za sobom malo duži trag.

Razgovarao: Vladislav Bajac, snimio: Branislav Brian Rašić, obrada: Yugopapir (Rock, avgust 1985.)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)