Svibanj 1975: Istodobno dok se na trgovima evropskih
gradova održavaju antifašističke manifestacije ili proslave
obljetnica pobjede nad fašizmom, u podrumima tih istih gradova
održavaju se tajne fašističke konferencije i kongresi.
Stoga antifašizam ostaje i danas,
trideset godina nakon rata, najvažniji ljudski politički angažman...
Ne samo zbog žrtava jučer, nego prvenstveno radi života sutra, fašizam
se nikada ne smije potcjenjivati.
Prošlo je trideset godina od
pobjede nad fašizmom, ali fašizma nije nestalo. Istodobno dok se u
svijetu slavi značajna obljetnica, fašizam nosi nove žrtve - samo
za četiri dana, u neredima u talijanskim gradovima poginula su od
fašističke ruke tri mlada antifašista, u Lyonu je fašistička
ruka pucala na našega konzula, u Čileu su žrtve fašizma
nebrojene, a moglo bi se i još nabrajati.
Istodobno dok se na
trgovima evropskih gradova održavaju antifašističke manifestacije
ili proslave obljetnica pobjede nad fašizmom, u podrumima tih istih
gradova održavaju se tajne fašističke konferencije i kongresi.
Takvi su kongresi održani nedavno u Barceloni, Münchenu,
Amsterdamu, Cattolici, a posljednja dva u Lyonu, jedan potkraj
prosinca prošle godine, a drugi 28. ožujka ove godine, u doba kad
je počinjen atentat na našega konzula.
Nisu to manifestacije
nostalgičnih veterana; to su strateški dogovori njihovih mladih
nasljednika koji - uz pomoć moćnijih i bolje kamufliranih - žele
ponovo osvojiti vlast.
Kao i prije pedesetak godina, kad se
prvi put pojavio na svjetskoj sceni, tako su i danas fašizmu
potrebna tri elementa da bi mogao djelovati; on ne može
funkcionirati ako ne postoji onaj hendikepirani,
siromašni potproletarijat (zapravo neproletarijat) iz kojega se regrutiraju najglasniji i
najagresivniji (ulični) fašistički borci, fašizam ne postoji ako ne postoji
i vojno-policijski dio mehanizma vođen oficirskim poimanjima
o redu i miru, fašizma ne može biti ako ne postoji i
financijsko-imperijalistička snaga koja će ga isprva financirati, a
potom iz njega izvlačiti profite.
Na žalost, još su prostrana
područja ovoga našega globusa na kojima postoje društva sa sva tri
elementa fašističkog mehanizma - negdje su se ti elementi
pretvorili i u "produktivni" fašistički mehanizam.
Doduše, došlo je do nekih promjena prema fašizmu dvadesetih i
tridesetih godina; mjesto fermentiranja fašizma nisu više trenutno
depresivna područja (kao što je bila Njemačka u doba velike
ekonomske krize između dva rata) nego kronično depresivna područja,
kao što su jug Italije, Grčka, Pirinejski poluotok, Latinska
Amerika, te čak i neka područja Azije.
Promijenio se i financijski
rukovodilac fašističkih zavjera - umjesto nacionalnih
kapitalističkih klika (koje još postoje), sve se češće na tom
poslu pojavljuje međunarodni financijski kapital, često skriven ispod firma velikih multinacionalnih kompanija ili državnih
imperijalističkih organizama.
Pravo lice ultradesnice
Prije trideset godina slomljena je
nacifašistička vojna sila, ali tek su djelomično uklonjeni uvjeti
koji su doveli do fašizma, i to se danas osvećuje i prijeti
svijetu. U Italiji se pobjeda nad fašizmom nije pretvorila u društvenu revoluciju; naprotiv, zbog
nekih unutrašnjih računa, građanska se
upravljačka klasa previše počela oslanjati na komufliranu
ultradesnicu, a danas, kad je ta ultradesnica u toku šest godina
terorističke ofenzive potpuno pokazala pravo lice, vladajućoj
građanskoj klasi (koja stalno napominje da je antifašistička)
nedostaje snage da joj se suprotstavi.
I u nekim drugim zemljama
Sredozemlja slična je situacija: u Grčkoj, Španjolskoj i
Portugalu. Neovisno o sadašnjoj političkoj situaciji u Portugalu i
Grčkoj, širi društveni uvjeti koji snaže fašizam još nisu
potpuno uklonjeni iako se u obje zemlje radi na tome. Naime,
uklanjanje fašističke diktature samo je dio mjera potrebnih da se
fašizam potpuno isključi iz nekog društva, mjera koje mogu trajati
godinama i generacijama, jer - da bi se potpuno pobijedilo i
iskorijenilo fašizam - nije dovoljno primijeniti samo političke
uvjete; treba, osim političkih uvjeta, izmijeniti i
psihosociološku svijest.
I današnji fašizam, kao i onaj prije
pedeset godina, užasno je agresivan i želi biti sveoouhvatan,
netrpeljiv je prema svima ostalima (koji ne razmišljaju u skladu s
fašističkom ideologijom) i vrlo se lako kamuflira, pretvara se u
nešto što naoko nije fašizam.
Prijemčiv je, i tu je njegova
velika opasnost. Nudi "rješenja", "sigurnost"
onima koji bi društvena previranja - koja ne razumiju - željeli
riješiti linijom manjeg otpora, udvara malograđanskom sloju.
Nudi
"sigurnost", a ubija.
Rat protiv fašizma u svijetu i danas
traje, usprkos trijumfalnoj pobjedi nad fašističkim armijama u
svibnju 1945. godine.
No, taj se rat sada ne vodi na evropskim
bojištima, on je u etapi civilstva. Borci protiv fašizma nisu
uspjeli uništiti fašizam u korijenu, ali ga zaustavljaju u bici za
malograđanske mozgove.
Glupost kao zločin
Malograđanin - to je izrazito
reakcionaran, brojan i društveno lijen sloj. Njegova apolitičnost
opasna je i reakcionarna, njegova je glupost zločinačka. Onog
trenutka kad se od njega traži politički napor, on kreće linijom
manjeg otpora, i na to se fašizam oslanja.
I Hitler i Mussolini neobično su lako
osvojili malograđanske mozgove, danas to novim "firerima"
ide znatno sporije; u borbi za glasove građanske klase, antifašizam
je, nemajući drugih mogućnosti, postavio svoje najviše barikade,
iskopao najdublje rovove. Tu antifašizam vodi svoju najljuću bitku,
koju - na evropskom planu - tek treba dobiti.
Svi oni zločinački atentati koji
odnose pojedine žrtve u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, samo su dio
toga rata između fašista i antifašista za malograđanske mozgove
- rata koji se, srećom, vodi još pretežno na planu ideološke
borbe i pisane riječi, a manje plastičnim eksplozivima, pištoljima
i "manganellima" (što fašisti koriste kao dodatni argument u polemici).
Srećom,
događaji od prije trideset godina takva su povijesna pouka da samo vrlo zaboravljivi stariji Evropljani to
mogu zaboraviti.
Nesrećom, mnogi mlađi nisu dovoljno saznali o tim
povijesnim poukama, nisu ih doživjeli, o njima su premalo čuli.
Recesija kao inkubacija
Budući da su etape fašističke
ekspanzije iz prošlog musolinijevsko-hitlerovskog čina dobro
poznate, budući da je svijet ušao u doba recesije (u kojoj bi neki
svoje ekonomske probleme željeli riješiti - poput njemačkih
kapitalista između dva rata - fašističkom političko-ekonomskom
koncepcijom), budući da se fašizam pojavljuje i kao stanovita
sveobuhvatna svjetska politička alternativa (bolje reći
prijetnja), antifašizam je jedan od prvih zadataka svakoga tko želi
budućnost svijetu.
Fašizam nisu samo crne i smeđe
košulje, kukasti križevi i fesovi; koncentracioni logori i masovna
ubojstva samo su krajnji oblici njegova zločinačkog odnosa prema
čovjeku i slobodi.
Fašizam je prvenstveno stanje duha koje
zarobljava čovjeka: stanje duha koje se može politički ostvariti i
kao ono što znamo pod pojmom klasičnog fašizma, ali koji u
modernijem svijetu može dobiti sasvim nove forme - jer fašizam lako
mijenja kožu.
Sve spomenute manifestacije koje pokazuju da i
klasično fašističko mišljenje još bujno živi - postojanje svih
tih "crnih internacionala", svih nacionalnih udruženja
"novog poretka", različitih "nacionalnih fronta i
avangarda" - pokazuju da svijetu prijeti i klasični fašizam,
ali upozoravaju da se sve to može pretvoriti u nešto po formi
drukčije, a po duhu jednako onom fašizmu koji je vojno pobijeđen u
drugome svjetskom ratu.
Antifašizmu treba nove snage
Borci u antifašističkoj koaliciji u
drugome svjetskom ratu besprijekorno su i herojski obavili svoj vojni
zadatak, ali zakazali su oni koji su njihove pobjede morali
pretvoriti u opću društvenu pobjedu.
Zbog antikomunističkih,
hladnoratovskih spekulacija (prvenstveno u Italiji i Grčkoj), zbog
spekulantskog odnosa prema ostalim zemljama koje su fašističke ili
su koketirale s fašizmom, danas su potrebni novi borci protiv
fašizma.
Jedna je od tragedija ovoga našega svijeta što nije uspio energičnije uništiti zločinca koji mu je nanio toliko zla.
Možda se nekome čini da fašizam nema izgleda - ali tako se činilo
i građanskim političarima Italije i Njemačke sredinom tridesetih
godina, tako je mislio i britanski premijer Neville Chamberlain kad
je potpisivao Minhenski sporazum.
Na žalost, istina je da uvjeti za
oživljavanje fašizma još postoje, istina je, također - a to se
pokazalo u nekim konkretnim slučajevima (Portugal, Grčka i
djelomično Italija) - da postoje međunarodne snage koje bi se mogle
okoristiti fašizmom.
Sadašnji front borbe protiv fašizma - a to je
sad ratovanje za građanske glavice - može biti probijen u prvoj
slijedećoj stvarno dubokoj kriznoj situaciji u nekoj zapadnoj
zemlji, kriznoj situaciji koju se može i isprovocirati.
Antifašizam ostaje i danas - trideset
godina nakon rata - jedan od najvažnijih političkih angažmana.
Napisao: Maroje Mihovilović (Start, 1975.)
