Rujan 1967: Upravo ove sezone
navršava se deset godina moje nogometne karijere koju sam svu proveo
u dresu sarajevskog "Željezničara".
Odigrao sam za to
vrijeme bezbroj utakmica za sve "Željine" selekcije i za
ovih proteklih deset godina dao sam dosta zgoditaka.
Mada nikada
nisam bio izrazit strijelac, neki moji golovi su imali odlučujući
značaj za ishod utakmice i, dopustite mi da tako kažem, neki su
bili lijepi i efektni i zato su mi i danas ostali u svježoj
uspomeni.
Sjećam se svog prvog gola.
Debitirao
sam na prvoj službenoj utakmici u juniorskom timu "Željezničara"
i odmah sam dao pogodak. Bilo je to tačno prije deset godina. Igrali
smo na pomoćnom terenu na Grbavici a protivnici su nam bili
vršnjaci iz paljanske "Romanije".
Rezultat je dugo bio 3:3 i propisno smo
se mučili s borbenim gostima. Kao neiskusan nogometaš, na toj sam
utakmici igrao na mjestu krilnog napadača, stalno sam "visio"
u ofsajdu. Tada mi je mnogo pomogao budući reprezentativac Drago
Smajlović-Mišo, jer je on u to vrijeme već povremeno igrao i za
prvi tim.
Savjetovao mi je kako da primim loptu a
da se pritom ne nađem u nedozvoljenom položaju. Njegovi savjeti su
urodili plodom i u jednom trenutku sam primio loptu, prevario
protivničkog centarhalfa, vratar mi je pošao u susret, predriblao
sam i njega i s loptom se ušetao u mrežu.
Bila je to moja prva službena utakmica
i prvi gol u karijeri. Pošto se utakmica završila, umjesto
očekivane hvale i "komplimenta" naš učitelj Abramović,
inače i sam nekadašnji prvotimac "Željezničara", dobro
mi je izvukao uši, zbog toga što odmah nisam tukao na gol, nego sam
driblao vratara. Ova "pouka" mi je poslije uvijek bila na
pameti i više nisam, ukoliko na to stjecajem okolnosti zarsta nisam
bio prisiljen, pokušavao driblati čuvare mreže.
Naša momčad se dugo godina borila i u
drugoligaškoj konkurenciji. U sezoni 1961/62, naprosto smo žarili i
palili u Zapadnoj skupini Druge savezne lige. Imali smo veoma uigranu
i efikasnu momčad. Tada sam se izvrsno slagao sa Smajlovićem,
igrali smo već nekoliko sezona zajedno, bili smo veoma uigran tandem
i znali smo napamet, leđima okrenuti jedan drugom, što će u idućem
trenutku svaki od nas učiniti.
Na kraju te sezone ušli smo i u Prvu
ligu i plasirali se na treće mjesto. Bili su to "zlatni dani"
jedne generacije, od koje smo do danas ostali zajedno samo Radović,
Štaka i ja. Spomenute sezone 1961/62. "Trešnjevka",
"Sloboda" i "Željezničar" su bili najozbiljniji
kandidati za ulazak u Prvu ligu. Do posljednjeg kola se nije znalo
tko će prvi presjeći vrpcu na cilju.
Iz tih drugoligaških dana sjećam se
susreta s "Trešnjevkom" na Grbavici. Zeleni su tada imali
veoma jaku, po kvaliteti prvoligašku momčad i bilo je teško
svladati takvog protivnika. Nikako nismo mogli "načeti"
njihovu obranu.
Negdje u tridesetoj minuti netko od
igrača iz obrane gostiju izbacio je prema meni loptu iz svog
kaznenog prostora. Prihvatio sam loptu i zamahnuo kao da ću odmah
tući na Nežmahov gol. Gotovo svi obrambeni igrači zagrebačkog
ligaša zajedno s vratarom pošli su prema meni nekoliko koraka, u
namjeri da osujete moj pokušaj. No, ja sam umjesto očekivanog,
jakog udarca samo lagano "podbo" loptu i ona je u luku
preletjela kompletnu obranu zelenih, pa i vratara Nežmaha koji je
uzalud trčao natraške u želji da spriječi najgore. Uspio je da
samo vrhovima prstiju dohvati i potvrdi pogodak. Tako smo "načeli"
protivnike koji se ubrzo predao i krajnji rezultat je glasio 5:1 u
našu korist.
U prvoligaškim borbama također sam
postigao nekoliko pogodaka, koji se i danas sjećam. Međutim, jedan
zgoditak, koji, doduše, nisam ja postigao nego moj klupski kolega
Smajlović, vjerujem da je oduševio sve prisutne gledaoce.
Jednog dana smo gledali na televiziji
nogometni susret engleskog nacionalnog šampionata. Tom su prilikom
nogometaši "Manchester Uniteda" postigli veoma efektan i
do tad neviđen pogodak nakon izvođenja slobdnog udarca.
Ovo nam se neobično svidjelo i dugo
smo vježbali isti zahvat na treninzima i odlučili da ga pokušamo
izvesti na utakmici sa OFK "Beogradom". Mada su nas tom
prilikom beogradski plavi potpuno nadigrali i porazili nasred
Grbavice sa 5:2, uspjeli smo da svoju namjeru realiziramo u djelo.
Smajlović se zatrčao kao da će tući na gol, ali je samo preskočio
loptu i odmah produžio da trči do protivničkog "zida"
što su ga postavili igrači "Beograda".
Sada je prema lopti trčao Gašić, ali
ni on nije pucao direktno na gol, nego je samo dodao kratko do mene.
Ja sam se nalazio s desne strane protivničkog zida, ali u istoj
visini s njim, i samo sam iza leđa igrača u zidu dobacio loptu do
Smajlovića, koji je u međuvremenu dotrčao s lijeve strane zida.
Akcija je bila munjevita i Smajlović je krunisao ovaj zaista efektan
potez. Isti takav gol dali smo ekipi Leipziga na Grbavici u okviru
natjecanja za Rapan-kup, ali ga je sudac neopravdano poništio.
Od prvoligaških golova za mene poseban
značaj ima pogodak što sam ga prošle sezone dao na Grbavici u
susretu s niškim "Radničkim". Naš tim se zajedno s
"Hajdukom" i "Trešnjevkom" nakon kažnjavanja
nalazio u veoma kritičnoj situaciji. "Visili" smo o koncu
i do posljednje utakmice s OFK "Beogradom" nismo znali kako
će se ova trka završiti.
Gol nije bio osobito lijep, ali je bio
jedini i osigurao je našoj momčadi dva "zlatna" boda.
Međutim, taj gol pamtim i zbog nečeg drugog. Bio je to, naime moj
ponovni debi u dresu "Željezničara" nakon višemjesečne
pauze. Prije toga razbolio sam se na bubrezima i dani provedeni u
neizvjesnosti u bolnici bili su najteži trenuci u mom životu.
Mučila me misao hoću li ikada više biti sposoban da istrčim na
teren, hoću li ikada više moći i smjeti baviti se nogometom.
Na sreću, sve se dobro svršilo,
publika je frenetično pozdravila povratak na teren i spomenuti
pogodak i tada mi je bilo jasno da nisam izgubljen za nogomet.
Napisao: Ivica Osim (Plavi vjesnik, 1967.)
Ivica Osim razgovara sa Zambatom, Škorićem i Brnčićem o derbiju Željezničar - Dinamo
Između kandidata koje je savezni
kapetan Rajko Mitić pozvao u Sportski centar u Beogradu, našao sam
i ja svoje "mjesto pod suncem". Razlog našeg zajedničkog
sastanka dobro je poznat. Okupili smo se u želji da se što bolje
pripremimo za uzvratni susret Kup nacija s vrlo jakom
reprezentacijom, vice-prvakom svijeta, SR Njemačkom. Koliko su naše
pripreme bile uspješne vidjeli ste i sami. Komentar vjerujem, nije
potreban.
Uz obavezne treninge, dosljedno
sprovođenje svih zamisli našeg saveznog kapetana i trenera, našlo
se nešto slobodnog vremena i za razgovore. Oni su, uglavnom,
korišteni za diskusije o susretu sa SR Njemačkom, o fantastičnih
5:1 protiv Francuske, ali ni jednog trenutka nije zaboravljeno ni
naše nacionalno prvenstvo. Ja sam imao posebnih razloga da o tome
malo više pričam jer velik dio vremena provodim sa zagrebačkim
reprezentativcima, budućim vojnicima Škorićem, Zambatom i
Brnčićem.
To što se u posljednje vrijeme nalazim češće u
njihovom društvu no obično, sasvim je razumljivo. Jer, predstojeći
dvoboj za prvenstvene bodove odigrat ćemo upravo protiv Zagrepčana
i to na našem "bunjištu". Razgovor je bio relativno
suzdržan, ali krv nije voda. Prvenstvena "bolest" ni
jednog trenutka nije nam dozvoljavala i malo, malo, pa o našem
predstojećem susretu.
- Znaš da mi je drago što ću svoj
oproštajni susret odigrati na "Grbavici" - kaže mi
Zambata.
- Ne volim baš previše te oproštajne
susrete. U Zagrebu si se opraštao od svoje publike, i "Maribor"
ni kriv ni dužan osjetio na vlastitoj koži taj tvoj oproštajni
"bijes" što trenutno napuštaš nogometni teren! -
nadovezujem na ovo.
- Pa, iskreno da ti kažem, obećao sam
navijačima da ću se lijepo od njih oprostiti i čini mi se ne bi
bilo fer da nisam održao obećanje. Znaš, osjetljivi su to ljudi.
Vole da uradiš ono što obećaš, u protivnom ne praštaju lako! -
odgovara Zambata.
- Da nisi nekom obećao nešto i za
"Želju"? Tvoji simpatizeri su sada zadovoljniji pa bi bio
red da u Sarajevu zaigraš "normalno"! - provociram ga.
- Nije mi jasno što misliš pod tim
"normalno"?
- Pa da imaš nekoliko šansi i
eventualno zabiješ jedan gol, naravno s time da mi zabijemo barem
dva - kažem mu i nastavljam:
- Nego, reci mi šta stvarno misliš
kako ćete proći u Sarajevu?
- Slušaj, za bod mogu sigurno
garantirati, ali u slučaju da naša obrana ne primi ni jedan gol.
Učinimo li mi u navali nešto više - gadno vam se piše! - primjeti
"Zambi".
- Lijepo ti to - dobacuju u glas Škorić
i Brnčić. - Mi da ništa "ne fasujemo", a ti i društvo
ako zabijete koji gol u redu, ako ne opet dobro.
- Pa ti bar tvrdiš kako na Grbavici
uvijek dobro braniš! - obraćam se Škoriću.
- Jest da sam na Grbavici davao dobre
partije, ali to ne znači da ja uvijek moram "vaditi"
momčad. Ipak vjerujem da će biti nešto lakše no obično.
- Sigurno - dodajem. - Uz to što vam
dobro ide još ste i "srećkovići". Uspjeli ste odgoditi
odlazak u JNA do naše utakmice, a nama neće igrati Sprečo i Bukal.
Ali, vjeruj mi, pobrinut ću se ja da ne odeš baš tako ozarena lica
u kasarnu. Osim toga, spremio sam za tebe jedno iznenađenje. Znaš,
onaj nestašni dečko Mujkić odšetao do Turske, ali je uvidio da
naši ipak bolje biju no Turci.
- Smirit će njega "Brna" -
dodaje kao iz puške Škorić.
- Ne znam Mujkića, ali ono što čujem
o njemu čini se da neće baš biti lako. Ali, godine su tu,
iskustvo, pa se nadam da će dečko biti "fin"! - smije se
Brnčić.
- Nego, ti si nešto prijetio, a sada
utihnuo - obraća mi se "Zambi".
- Pa, nadam se da ću dati gol više od
tebe. To znači ja jedan, a ti ...
- Ako ti daš jedan, budi uvjeren da ti
neću ostati dužan, što znači da ćemo u svakom slučaju izravnati
račune.
- I kažeš bio bi zadovoljan s time! -
na to ću ja.
- Nisam ništa rekao čime bih bio
zadovoljan ...
Gledajući ga i važući njegove riječi
zajedno s izrazima lica Škorića i Brnčića, čini mi se da
"dinamovci" ne bi bili baš nezadovoljni s osvojenim bodom
na "Grbavici":
- Među nama rečeno, ne bih ni ja imao
ništa protiv, ali osvojimo li i oba boda ne bih se mnogo "ljutio"!
- pomirljivo zaključujem diskusiju o utakmici "Dinamo" -
"Željezničar".
Ostavljamo na trenutak naš predstojeći
dvoboj i čavrljamo o drugim nogometnim problemima.
- Još malo, pa ustaj, ustaj remo! -
kažem svoj trojici.
- Izdržat će se. Godina i nije tako
velik vremenski period i brzo će proći! - tvrdi Zambata.
Tri "Dinamova"
reprezentativca ponovo će se vratiti na zelene terene i
oduševljavati svoje navijače. Hoće li?
- Čujem Zambi da odlaziš u Francusku?
- pitam provokativno.
- Ne znam samo odakle ti te vijesti...
- Pa, priča se.
- Ne znam još ništa sigurno. Znam
samo jedno, a to je da "Žoga" odlazi! - pogleda Zambata
Škorića.
- Nisam se još odlučio - ubacuje
Škorić. - Ponuda je privlačna i sasvim u redu. Ali, znaš, Zagreb
je Zagreb a Glasgow, Glasgow. Činjenica je samo jedno. Ili "Dinamo"
ili "Celtic".
- A ti "Brna"?
- Ja još ne razmišljam o tome. Za
mene za sada postoji samo "Dinamo"! - kaže Brnčić.
I pričali bi mi nogometni "bolesnici"
još tko zna kako dugo, ali morali smo na trening. Nije nam preostalo
drugo nego da nastavak naše priče ostavimo za srijedu, ovaj puta u
dresovima i to na Grbavici.
Napisao: Ivica Osim (Plavi vjesnik,
1967.)
