Ubijanje Jugoslavije: Stižu bivši legionari, plaćenici, neofašisti željni da se bore "protiv komunizma"

Novembar 1991: Novinar uglednog italijanskog nedjeljnika "Panorama" Đovani Porta ovih dana je boravio među plaćenicima koji se bore na jugoslovenskom ratištu. Kakvi su sve bili motivi stranih dobrovoljaca da se odluče na neizvjesnu balkansku avanturu.

ZULU je kao dvadesetogodišnjak 1973. godine pobjegao iz Jugoslavije zbog jedne ružne priče pune nasilja i krvi.

Poslije 18 godina provedenih u Legiji stranaca...

... boreći se protiv gerilaca u džunglama i afričkim pustinjama, prije dva mjeseca se odrekao svog francuskog pasoša i kapetanskog čina i vratio kući da bi se, kako je objasnio "konačno borio za domovinu".


MAJOR OVEN, koji je 10 godina časno služio u škotskim padobranskim jedinicama njenog veličanstva, u avgustu se pojavio u Zagrebu pošto je na televiziji vidio masakre civilnog stanovništva. "Ovaj rat nije fer", izjavio je službeniku u regrutacionom centru. "Ja sam spretan i mogu vam dosta pomoći".

REMI I MIŠEL DAJE, sinovi jednog francuskog katoličkog poslanika, došli su da unište "neprijatelja". To je za njih lični krstaški rat koji vode u ime nepokolebljive vjere u "hrišćanskog boga milosti", a možda i u paganskog boga rata.

IZBOR Nijemca Franca Rabla je, naizgled, najjednostavniji. Za ovog 46-godišnjaka, bogatog vlasnika lanca restorana u Hamburgu, bile su dovoljne azurnoplave oči lijepe Katarine i strast za plavim morem u Šibeniku, pa da odluči da se bori "protiv razaranja te divne zemlje".


Različiti motivi



MNOGI dobrovoljci su bivši legionari, plaćenici ili vojnici od karijere, kao što su kapetan Zulu ili major Oven. Ali, i veliki je broj mladih neofašista koji su došli iz Francuske, Njemačke i Italije (dvojica su iz Verone i jedan Sicilijanac, koji se bore u Komarevu, a drugi u Zadru i Dubrovniku), željni da se bore "protiv komunizma".

Veliki je broj i dobrovoljaca bez ikakve ideologije, kao što je Rabl, koji su se prijavili samo iz solidarnosti prema jednom narodu koji vide kao žrtvu agresije drugog naroda, i, prije svega, kao žrtvu "zavjere ćutanja Evrope".

Ima tu svakojakih ljudi, mnogi su najčešće neobučeni za borbu, kao na primjer, fotoreporter dnevnog lista "Vanguardia" iz Barselone Horhe Eduardo Ros Flores. Kao dopisnik svog lista našao se u slavonskom paklu, vidio je užase oko Osijeka i Vukovara i odlučio da odbaci kameru i prihvati kalašnjikov.

Svi dobrovoljci iz inostranstva pa i oni, skupljaju se u Zagrebu.

"Trenutno imamo ljude iz 30 zemalja", objasnio je za "Panoramu" jedan od funkcionera Ministarstva odbrane. Samu zgradu Ministarstva, u kojoj je i Komanda gradske policije, i danju i noću čuvaju vojnici Prve brigade garde, elitne hrvatske vojske. Priča se da protivnički generali svakom onom ko ukloni jednog od članova brigade i donese njegove oznake tigar daju nagradu 10.000 maraka!

"STRANCI dolaze kod nas pojedinačno ili u malim grupama", kaže komandant Zlatko, obučen u maskirnu uniformu i sa kožnom futrolom ispod pazuha. "Ovdje ih podvrgavamo istoj selekciji kao i naše građane, ne obazirući se na njihova politička ili ideološka opredjeljenja", objašnjava pokazujući gomilu formulara ispunjenih rukom. Ovi formulari se mogu dobiti i u Općini, u Berislavićevoj broj 8, i u svim drugim centrima za regrutaciju, koji su u raznim kvartovima Zagreba otvoreni 24 sata.

Kandidati treba da odgovore na dvadeset pitanja, uključujući i ona o vjeri i prethodnom vojničkom iskustvu.

"Imena se čuvaju, jer dobro znamo da bi neki od njih mogli imati problema u domovini".

I kada dobiju ocjenu da su sposobni, strance upućuju u Kumrovec, gdje je smješten
glavni centar za obuku oružanih snaga. Ime lokaliteta trebalo bi da bude tajno, ali su u Zagrebu koncept očuvanja i mjere zaštite veoma relativni. U bazi u Kumrovcu, gdje je štampi nedostupan pristup, skoncentrisan je najveći broj stranih dobrovoljaca.

"Ima ih stotinjak: Holanđani, Francuzi, Australijanci, Italijani i mnogi Amerikanci", priča mladi komandant zelenih beretki, koje čuvaju sjedište Hrvatske radio-televizije. U modernoj palati od stakla, na periferiji Zagreba, nadrealistička atmosfera ratnog zamračenja pojačana je obojenim svjetlima na monitorima. Televizija je u dva navrata predstavila slike "braće stranaca koji se bore uz naš narod".

Dva duga intervju sa Eduardom Floresom, španskim foto-reporterom, i Francuzima, 25-godišnjim Stefanom Le Fokonieom iz Liona, bivšim legionarom, i 20-godišnjim Damienom Krugerom, takođe iz Liona. Mladići, obučeni u maskirne uniforme i sa najtamnijim naočalima na očima, bore se u Sisku u antiterorističkoj miliciji koju vodi bivši policajac po imenu Jadranko Garbin.


Paragine kamikaze



"SVI su bivši sportisti, snažni su i protivnika pojedu za doručak", hvali se Garbinova rođaka, novinarka dnevnika "Vjesnik". U dokumentaciji ovog lista čuvaju se crno-bijele fotografije mnogih dobrovoljaca, snimljene tokom borbi ili vježbi. Jedan od mnogih snimaka koji nije objavljen pokazuje instruktora naoružanog revolverom kako diskutuje sa grupom vojnika. Na beretki latinicom i hebrejskim pismom piše "Izrael"!

Ko iz bilo kojeg razloga ne prođe i ne bude prihvaćen u Narodnu gardu, ima drugu mogućnost na broju 6, na prvom spratu, na Starčevićevom trgu, u blizini željezničke stanice. Tu se nalazi sjedište HOS-a, pred čijim su ulazom bojovnici naoružani do zuba. Na stepenicama koje vode do drugog sprata, dugačak je red mladih što čekaju da se prijave.

Paragine kamikaze smatraju ratnicima bez milosti i bez straha. Svi su veoma mladi, obrijanih glava, u potpuno crnim ili maskirnim uniformama. Odlaze noću u grupama od deset ili dvadeset na najvrelije tačke na frontu, bore se uz gardiste, ali više vole da djeluju sami.

Ne vjeruju nikome: "Mi prvi stižemo i posljednji se povlačimo", kaže 23-godišnji Ante Glavaš iz Zagreba, sa brojanicama oko vrata, lica obilježenog ožiljcima. Glavaš je jedan od momaka majora Ovena, koji obučava snage HOS-a.

Metar i 75, crna kosa, sive oči, to je Oven, koji se nikad ne odvaja od svog revolvera čehoslovačke marke. Spava u jednostavnoj prostoriji iza Paraginog ureda, u kojoj se nalazi krevet i sto prekriven vojnim kartama.

"Često mijenjam boravište noću. Da bih izbjegao iznenađenja", objašnjava škotski major. Na jednom sanduku, pri ruci, drži tri kasetne bombe i tri fosforne, koje su ukradene iz nekog vojnog skladišta. U jednom uglu stoji naslonjen kalašnjikov Akm.

Pod krevetom drži opremu za bitku, sa priborom za prvu pomoć i preživljavanje, koje je donio iz svoje zemlje od britanske vojske 2. regimente garde: dvije plastične boce s vodom i dvije sa dehidriranom hranom, zavoji, lijekovi.

"Novac nisam htio", objašnjava dok čvorastim prstima "muči" beretku. "Držim se čvrstog pravila: moji ljudi dolaze prije svega. Oni jedu prije mene, odmaraju se dok ja stražarim, povlače se, ako je potrebno, dok ih ja pokrivam".


Tigrovi u kavezu



BIVŠI vojnik njenog britanskog veličanstva ističe: "Ovdje ljudima nedostaje oružje. Embargo koji su nametnule Ujedinjene nacije i Evropska zajednica kažnjava samo nas. Federalna vojska ima savremeno naoružanje, tenkove, avione. Naši su kao tigrovi u kavezu koji polako propada u vodu".

U svom tajnom pribježištu kapetan Zulu još nosi oker uniformu Legije stranaca. Borio se u Čadu, na Haitima, u Gabonu, u Persijskom zalivu.

"Potrebne su nam protutenkovske rakete milan i protuavionske stinger", kaže dok pažljivo posmatra telefaks. Na stolu je primjerak francuskog nedjeljnika "Pari mač", u kom se piše o krizi na ratištu.

"Sve su to izmišljotine. Evropa ne razumije šta se ovdje događa."

Napisao: Đovani Porta (SOS, 1991.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate



No comments:

Post a Comment