Komšije Srbi i ja, Hrvatica, pitamo se: Otkud tolika mržnja da sad jedan narod puca na drugi? (1991)

Vukovar, novembar 1991: Grad na Dunavu, kažu, više ne postoji. Ostali su sablast ruševina i ljudi za koje se ne zna da li su uopšte živi. Kakva je sudbina Marije Vučetić, radnice "Vuteksa", iz Ulice Sonje Marinković 35, čiji smo potresni dnevnik nedavno dobili...

"Mi u Vukovaru smo najradije pjevali: "Divni Vukovaru moj". A sada su ostale ruševine, izrešetane kuće, umorni, ratom napaćeni ljudi. Nalazimo se u obruču, nigdje ne možemo, nitko nam ne pomaže.

Da li su sretniji otišli u izbjeglice o kojima neki drugi ljudi brinu. Novaca nemamo, a i što će nam, radnje su zatvorene. 

Mijesimo domaći kruh, i to samo oni koji su obezbijedili brašno u neko tamo sretnije vrijeme. 

Slušamo eksplozije, pucnjave. Ginu tamo neki ljudi, znani i neznani. Tragedije su naš svakodnevni život.

A onda dolaze borbe u naš dio grada. To više nije tamo daleko, to je tu. 

Čini ti se da svaki onaj metak, da svaka granata pogađa upravo tebe. Želim da opišem sve što sam proživjela tokom osam dana, a borbe se još vode.


NEDJELJA: Ustala sam, počela pripremati sve za nedjeljni ručak. Oko pola deset začuo se zvuk sirene za uzbunu. Uhvatila nas je panika, istrčale smo van ja i moje kćerke. Pošto nemamo podruma, nismo znale na koju ćemo stranu. Otišle smo kod komšija koji imaju podrum. Oko jedan napad se stišao. Sirena je dala znak da je opasnost prošla.

Uveče smo sjedili vani. Moje komšije i ja najednom smo našli se u kiši metaka. Legli smo na zemlju. Jedna mlada žena u blizini je poginula. Kad se napad stišao, puzajući sam ušla u stan. Čim sam ušla, počela je zavijati sirena za uzbunu. Bila je ponoć. Ima li te, Bože! Kuda da krenemo?

Trčale smo kroz noć, u susjednu ulicu kod ljudi koji imaju podrum. Oko dva sata poslije ponoći opasnost je prošla i mi smo se vratili kući. Kako sam mogla leći spavati kada su srce i duša bili uplašeni!


PONEDJELJAK: Radni dan. Ustala sam da skuham kafu i da idem na radno mjesto. Ljudi su
se usput nijemo gledali. Svi smo preživjeli isto. Stigla sam do "Vuteksa" kad se nanovo oglasila sirena. Nisam stigla otići nazad kući, ostala sam u skloništu. Mislila sam na djecu. Sve smo mi ostavile nekog kod kuće. Naokolo su se čuli jecaji. Kad se sve smirilo, otišli smo kući. Djeca su bila kod komšija u podrumu.


UTORAK: Čitav dan čula se pucnjava. Po kući ništa ne radimo, stalno očekujemo znak sirene.


SRIJEDA: Pošto smo čitavu noć probdjeli u podrumu, pošli smo svako u svoj dom. Molimo boga za malo mira! Oko devet opet se oglasila sirena. Trčimo u sklonište. Usput nosimo najnužnije stvari i jelo. Sjedili smo stisnuti jedan do drugog. Moji komšije Srbi i ja, Hrvatica, pitajući se otkud se nakupi tolika mržnja da sad jedan narod puca na drugi.

Predveče smo krenuli kući. Samo što smo stigli - ponovo sirena, ponovo sklonište. Bio je to jak vazdušni napad. Poslije devet uveče žestoko se pucalo u tri navrata.

Bilo je strašno! Meci su svjetlucali kroz mrak, a kroz mali podrumski prozor vidio se komadić neba. Sjetila sam se Ane Frank! Da li mi preživljavamo isto.


ČETVRTAK: Miran dan uz povremeno pucanje. To nas toliko ne uznemirava. Spavali smo u podrumu iako je noć bila relativno mirna.


PETAK: Odmah da kažem - crni petak! Koji sam samo strah preživjela toga dana. Rekla sam već - noć je bila mirna. Djeca su bila sklonjena. Htjela sam upravo da malo pospremim stan kad sam začula pucnjavu. Misleći da to "nije ništa", nisam se ni uznemirivala. Pucanje je bilo sve jače i jače, a ja sam bila zarobljena u svom stanu.

Legla sam u kuhinju. Plakala sam. Kraj mene je bio telefon. Htjela sam nekog zvati, ali nisam imala koga. Nitko nije bio u svojim stanovima. Vani je bio izrešetan neki crveni kombi. Nitko nije smio doći na taj teren.

Sve je to bilo "pjesma", oko sedam uveče počeo je jaki napad, praštale su granate, topovi, mitraljezi, kalašnjikovi, mine. Osjetila sam kako se nešto ruši. Ujutro sam vidjela da je to bila komšijina kuća. Kako sam proživjela tu noć, nije mi jasno.


SUBOTA: Ujutro sam izašla van. Mislila sam - sve je svršeno. Gledala sam izrešetane domove, razbijene prozore i bila sretna što sam živa. Ta noć je noć za pamćenje.

Osim ponekog pucnja, ništa se više nije čulo. Poslije podne mi je pozlilo, pa sam morala otići u bolnicu. Prolazila sam kroz grad. Kakva je to jeziva slika! Od mog preljepog grada nije ostalo, tako reći, ništa. Osim po kojeg redarstvenika, nigdje žive duše.

Prazni izlozi, razbijene i popaljene kuće. Roletne vise kao aveti iz stanova, zjape sobe. Ne vidiš asfalt. Hodam po staklu i spotičem se. Upozorenje: PAZI, NAGAZNA MINA! Da li je čovjek toliki monstrum da može rušiti ono što je godinama gradio?


NEDJELJA: Donekle miran dan, uz povremeno pucanje. Otišla sam, oprezno, da vidim što je ostalo od kuće mojih roditelja. A tamo užas: kuća do kuće izbušene mecima! Ruševine! Dvije granate su pogodile i kuću moga oca.

Počele su u daljini da gruvaju granate. Začuo se i zvuk sirene za uzbunu. Trčala sam u sklonište. Pred nama je besana noć.

Da li će doći do dogovora?

Da li oni koji traže rat sjede sa svojom djecom gladni i žedni u svojim podrumima?

Da li ćemo poslije svega biti normalni?

Da li ću ikad više šetati onako bezbrižno i sretno mojim nekad prelijepim Vukovarom.

Evo, opet sirena!"

Napisala: Marija Vučetić (SOS, 1991.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment