Anđelko Marušić Ferata, legenda Hajduka u partizanima: Na nišanu vojnika iz divizije "Princ Eugen"

Januar 1987: U istoriji splitskog Hajduka i državne reprezentacije posebno mesto pripada Anđelku Marušiću. O nezaboravnom "Ferati" napisao je njegov sugrađanin i decenijama najuvažavanije naše sportsko pero Hrvoje Macanović i ovo:

"Pravi igrač, borac, koji se odlikovao viteškim, žilavim, hrabrim, originalnim, srdačnim, upravo strastvenim nastupima. 

Od Marušića su mogli svi naučiti...

... Da od početka do kraja treba zagospodariti svim svojim sposobnostima i svojstvima i da je nepopustljiva, uporna, muška borbenost, moguća uz puno poštivanje protivnika, da su pomaganje, suradnja, popravljanje tuđih grešaka, nesebično dodavanje, vjernost celini isto tako svojstva dobrog igrača kao i pravog čovjeka... "

Ovo što sledi priča Anđelko Marušić:

- U partizane sam otišao 1943 godine. Moja prva jedinica bio je I Mosorski odred. Tamo su me raširenih ruku dočekali svi ljubitelji sporta.

Izvršavajući zadatke po bespućima dalmatinskog krša, dobro mi je došla moja sportska kondicija.

Lakoća kojom sam savladao i najteže uspone, brzina i čilost u pokretima nije čudila samo moje rukovodioce, iskusne borce nego i same naše seljake iz Dalmatinske zagore. Nitko se u tom nije mogao sa mnom takmičiti - rezultat dugog sistematskog vježbanja.

Moj najteži "sportski podvig" u partizanima dogodio se u pustoj kamenjari kod Lećevice. 

Jedini gledaoci su bili neki vojnici iz njemačke divizije "Princ Eugen".

Tog dana iako teško ranjen uspio sam izbjeći progonu neprijateljskih vojnika. Nalazio sam se na dužnosti intendanta grupe Srednjodalmatinskih partizanskih odreda.

Jedno jako odeljenje njemačkih vojnika napalo nas je u jednom gaju nedaleko od Lećevice. Svaki otpor bio je uzaludan. Odlučili smo se neopazice povući. Sve sam drugove pustio da se prebace pre mene, a kad sam se ja zaletio iz gaja, mitraljeski rafali su me upozorili da sam primjećen.

Ponovo u zaklon nisam više mogao. Bježao sam cik-cak. Oko mene su zviždali njemački meci. Osjetio sam da sam ranjen. Krv mi je curila iz desne noge i lijeve ruke.

Nijemci su bili vrlo blizu, na 50-60 metara. Vikali su da se predam. Nisam se smio zaustaviti. Ne mareći za rane koje su krvarile, boreći se protiv bolova i sa ranjenom nogom koja je mrtvo visjela, uspio sam se natčovječanskim naporom domoći obližnjeg vrha.

Izbjegavši švapskim mecima, nastojao sam da im što više umaknem i sakrijem se.

U skrovištu me pronašla više mrtva nego živa drugarica Zorka Milovac iz sela Pozorca.

Ona me je uz najveću opasnost po svoj život uprtila na leđa i prenijela u svoju kuću, gdje mi je pružila prvu pomoć i hranu da se okrijepim. Nekoliko puta me je morala skrivati, jer su neprestano nailazile neprijateljske patrole.

U mojoj jedinici zavladalo je veliko veselje kad su saznali da sam živ. Naročito su bili veseli rukovodioci... koji su znali da se u mojoj torbi nalazi popis tajnih bunkera s hranom za 1.500 naših boraca...

Pripremio: Boško Đ. Stanišić (Tempo, 1987.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate






No comments:

Post a Comment