Branko Belan protiv NOB stereotipa: Kakvu sliku o partizanima ostavljamo mladim generacijama?

4. juli 1978: Više od tri decenije filmski pristup NOB prikladniji je komemorativnim govorima negoli narativnoj umjetnosti koja je pozvana da govori o usponima i padovima čovjeka, o kukavičluku ili bezumlju, o nagonu za samoodržanje ili nagonu nesavladiva prkosa, o ideološkim pobudama ili o pobudama kojima je izvor u taštini, o usamljenosti ili o drugarstvu koje usamljenost liječi, drugim riječima ništa o čovjekovu prometejstvu ili sizifovskom naporu, o njegovoj hamletovskoj ili donkihotskoj prirodi, ništa o njegovoj katarzi.

Iz obilja naših audiovizuelnih predstava na temu NOB, jedva da se koja sudbina ugradila u naša sjećanja. 

Saznavali smo samo za anonimnog borca, ne i za njegova osjećanja, za njegovu povezanost s prošlošću, za gorčinu nepriznavanja, za nezasluženu slavu. 

Poslije tri decenije izvjesno svjedočimo plodove NOB i vrijeme je odavna zrelo da saznamo sve o ljudskim slabostima, kako se mladim generacijama ne bi činilo da su rat dobili nadljudi ili ne-ljudi, već bića jednaka onima koji su uzrasli poslije, bića nevoljka umiranju, slaba prema iskušenjima, zanesena radošću življenja tako snažno da su prihvaćale i rizik smrti, ako drugog izlaza nije bilo. 

Malo je ništica, a i ništice mogu pod stanovitim okolnostima, naročito u ratu, postati dostojni poštovanja, kao što i dostojni poštovanja u miru mogu pod tim istim okolnostima postati - ništice.

Podigli smo borcu mnoge spomenike, posvetili mu pjesme, skulpture i kronike; vrijeme je da se osvrnemo na njega kao na čovjeka od krvi i mesa. 

Slušao sam pripovijedanja prijatelja, znanaca i slučajno susretanih. 

Ukoliko nisu bili hvalisavci koji su zaboravljali sebe i prisvajali položaj kamenčića u mozaiku strategije, njihova pripovijedanja o NOB čudesno su zanimljive drame u kojima su se smjenjivali strahovi i odahnuća, posluh sankcioniran kaznom i neposluh što donosi ukradeno olakšanje, pucanj koji je bio spas i pucanj koji je bio zločin, smijeh koji nije štedio slabiće i plač nad sudbinom bezvrijednih, jer NOB je bila pozornica (nije mogla ne biti pozornica) svih drama svijeta napisanih - od velikana Grka do velikana današnjice. 

Naša NOB - jer je naša i jer se vodila protiv pakla, u uvjetima što se otimlju logici rasuđivanja, na način kojem su nestalne ishode određivali nepredvidljivi trenuci.

Gdje su naši babelji, šolohovi, pasternaci i koji će podjednakom stvaralačkom strašću i istinitošću govoriti o dobru i zlu, o snazi i slabosti, o porazima i pobjedama ne-anonimnog borca u kojem ćemo prepoznati sebe ili našeg susjeda? 

Fikcija, posebno audiovizuelni estetski medij komuniciranja, otkrit će nam ga mnogo uspješnije negoli to čine spomenari s kojima odajemo poštu žrtvama, i mnogo uspješnije negoli to može suhoparna povijest koja zna jedino za brojke, grafičke znakove i zastavice zabodene na geografske karte.

Egzistencijalno smo nastavak NOB i zato je neoprostivo da borce tretiramo kao filatelisti stare poštanske marke, još manje oprostivo da ih skupljamo kao olovne vojnike da bi ih rasporedili po uzorcima vesterna.

Napisao: Branko Belan (TV novosti, rubrika "Na javnom kanalu", 1978.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate