Gazimestan, 28. VI 1989. u izveštajima stranih novinara: Dan kada je Srbija raskinula sa Titom

Jun 1989: "U prkosnoj demonstraciji srpskog nacionalizma gotovo milijun Srba slilo se u srijedu u pokrajinu Kosovo, u kojoj vlada međunacionalna napetost, da obilježi 600. godišnjicu svoje legendarne bitke i pozdrave svog junaka modernog doba - srpskog predsjednika Slobodana Miloševića."

Ovim riječima poznata svjetska agencija AP započinje svoj izvještaj sa Gazi-Mestana, a slično su ovaj događaj okarakterizirali i mnogi drugi strani novinari. 

Tako, recimo, komentator Neue Kronen Zeitunga kaže: 

"San o velikom srpskom carstvu završio se krvoprolićem na Kosovu Polju, kada je 1389. poginuo cvijet srpskog plemstva. Tada, prije 600 godina, trijumfirao je polumjesec, kada su Turci potukli srpsku armiju i tako podrili srpsku vladavinu na Balkanu. Zato je 28. lipnja na stotine hiljada Srba išlo na hodočašće na ovo bojno polje. Za pomen mrtvima? Ne, prije svega da bi pokazali koji narod ima najveće pravo da u državi Južnih Slavena određuje dalji tok povijesti, što je privilegija za koju su njihovi preci platili životom."

Ovu neposrednu vezu između prošlosti i sadašnjosti, to jest upotrebu historije u današnje svrhe, pronalaze i brojni drugi novinari. 

Britanski list Independent piše da je miting bio kulminacija srpskog nacionalnog buđenja koje je počelo prije dvije godine, ali da je Miloševićev govor bio neobično pomirljiv, a francuska agencija RFI da

"Srbija sada s velikom strašću otkriva nacionalnu prošlost, tradicije i mitove, što je, možda, više društveni i kulturni nego politički fenomen osjetan gotovo u svim krizom potresenim socijalističkim zemljama. Takva raspoloženja politika, naravno, uvijek nastoji da iskoristi, manje ili više uspješno, pa je tako i srpsko rukovodstvo u nacionalnoj egzaltaciji potražilo oslonac za svoju politiku i akciju na Kosovu i za jačanje vlastitog autoriteta".

Vašingtonski Christian Science Monitor još je direktniji: 

"Novo i iznimno nacionalističko rukovodstvo srpske komunističke partije iskoristilo je kosovsku bitku u pokušaju da ponovo učini svoju republiku dominantnom silom, usprkos suvremenoj jugoslavenskoj federaciji jednakih". 

Komentator švedske televizije rekao je i ovo: 

"Ako Milošević ne uspije da kontrolira srpski nacionalizam, koji je sam pokrenuo, doći će do raspada jugoslavenske federacije, a Kosovo će opet biti poprište velike bitke." 

Londonski Sunday Times zaključuje:

"To je bio dan demagogije. U jeku kulta ličnosti Miloševićeve slike kitile su zgrade u gradovima širom Srbije, usporedno, ili umjesto slika maršala Tita; i dok se Titov komunizam povlači pred Miloševićevim oblikom nacional-socijalističkog socijalizma, stari neprijatelj-islam - predstavlja žrtvenog jarca koji ujedinjuje."

Pariški Le Point je mišljenja da je "proslava kosovskog mita bila utoliko blještavija jer je Srbija, poticana od svog lidera Slobodana Miloševića, uspjela ove godine da izađe iz inferiornog položaja u kojem je držana od strane Titova režima 40 godina, prema formuli: što slabija Srbija, to jača Jugoslavija". 

Novinarka štokholmskog Dagens nyhetera pored ostaloga konstatirala je da je Miloševićev govor bio tako koncipiran kao da "historija počinje s njim", a zatim dodala da većina Srba koja je doputovala na proslavu zaista misli da je počelo novo vrijeme u kojem mogu da budu optimisti." 

Veliki dio stranih izvještača posvetio je u svojim tekstovima mnogo prostora analizi govora Slobodana Miloševića pa tako Süddeutsche Zeitung piše: 

"Ni jednom riječju nije spomenuo jugoslavenskog nad-oca Tita, baš kao ni komunističku partiju. Socijalizam je spomenut samo jednom na margini. Zato je četiri puta spomenuo crkvu i religiju. Bio bi potreban džepni digitron da bi se izbrojilo koliko je često spomenuo srpski narod, Srbiju, njenu historiju, veličinu i budućnost. Govor koji je održao bitno je odstupao od stereotipnih fraza uobičajenih jugoslavenskih govora u povodu proslava: to je bio program. Da li je to bio novi Milošević? Teško. Karizmatičkom narodnom tribunu, koji teži ka višem, nikada nije nedostajalo samopouzdanje. On je nadišao sebe na Kosovu Polju, historijskoj kolijevci Srbije. Milošević, kojeg su pristalice opjevale kao "novog Tita", radikalno je prekinuo pupčanu vrpcu sa "starim Titom": budućnost krhke mnogonacionalne države ne garantiraju mukotrpno uspostavljena ravnoteža medu nacionalnostima, već samo snažna Srbija."

Londonski The Economist ocjenjuje da je Milošević neustrašiv. 

"On je iskoristio priliku da napadne neposredne prethodnike zbog toga što su dopustili da Kosovo izmakne kontroli Srbije. Na albansku većinu na Kosovu nije potrošio ni riječi." 

Ovaj podatak da Milošević nigdje nije ni spomenuo Albance navode i druge novine, a mnogi strani novinari uhvatili su kao značajan onaj citat u kojem srpski vođa ne isključuje ni oružje ako bude potrebno i pitaju se: protiv koga će to oružje biti upereno? 

Mnogi su isto tako, kao već citirani minhenski Süddeutsche Zeitung primijetili i značajno prisustvo Srpske pravoslavne crkve na proslavi: 

"Srpska partija i crkva ne samo da su bili partneri, već su predstavljali jedinstvo". 

Pariški Le Monde pita: 

"Što su tamo radile stotine zastava srpskih boja koje je nosila masa i na kojima više nije bila zvanična crvena zvijezda, već pravoslavni krst? A liturgija na podijumu ukrašena crvenim zastavama? I svi ti popovi bijele brade u crnim satenskim odorama? Što je značilo sve to, ako ne i to da se osim ponovnog susreta između Srba i Kosova, između jednog naroda i njegove historije, ovog 28. lipnja godine 1989. također slavi izmirenje jednog samoupravnog socijalizma, koji slabi, sa crkvom, koja je nekada maltretirana, a koja je danas uskrsla? Socijalizam i misticizam, nacionalizam i kršćanstvo... Veoma neobičan koktel poslužen je u srijedu srpskim masama. Prije 600 godina poraz na Kosovu najavio je kraj velike srednjovjekovne srpske kraljevine. Cijelom svijetu ostaje da se nada da današnji nacionalistički revanš nije predznak fatalne bolesti za jugoslavensku federaciju."

Zahvaljujući listanju stranih novina i onoga što je iz njih prenio Tanjug, saznajemo još dva zanimljiva detalja koji u našim novinama nisu dobili odgovarajući publicitet.

Tako, recimo, agencija AP javlja: 

"Prognana srpska kraljevska porodica također doživljava stanovitu renesansu, u doba buđenja srpskog nacionalizma. Princeza Elizabeta, kćerke princa Pavla Karađorđevića, kraljevskog namjesnika od 1934. godine do izbijanja rata, bila je u nedjelju na posvećenju velike nove pravoslavne crkve u Beogradu, a prema vijestima, i u srijedu je bila u masi." 

Drugi je podatak da su zapadni diplomati odbili doći na proslavu na Gazi-Mestanu.

Na kraju ovog kratkog listanja stranih izvora još i citat iz Christian Science Monitora: 

"Jugoslavenima bi bilo bolje da slave - i unapređuju - odavno usvojene reforme nego da ih dovode u pitanje oživljavajući nacionalna rivalstva i "nadmoćnosti" iz prošlosti." 

Pripremio: Gojko Marinković, snimka: Pero Šola (Danas, 1989.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate