Branislav Milošević, "Zaboravljeni datum": Svi smo, najpre, zaboravili, a onda se,
tako reći spontano, setili: na dan kad je na Gazi-Mestanu slavljena
600-godišnjica boja na Kosovu, objavljena je, pre 41 godinu,
Rezolucija IB-a, a pre 75 godina je Gavrilo Princip uspešno pucao na
austrougarskog prestolonaslednika Ferdinanda.
Pošto je naše istorijsko pamćenje
dresirano po protokolu mi svaku godišnjicu koja nije "okrugla" - zaboravljamo, pa ćemo, tako, po svoj prilici, zaboraviti i
601. godišnjicu kosovskog boja.
Ovim nije rečeno da bi se i sledeće godine imali naći na Kosovu, na istome mestu, u isto vreme, u istom sastavu, s istim govornikom i istim govorom, kao što nije rečeno ni da bi svake godine o Vidovdanu trebalo osvežavati istorijsko pamćenje uvek novim atentatom.
Međutim, istorijske činjenice to jesu
ili nisu i njih se, jednostavno, ne može uzimati u obzir svake pete,
desete ili pedesete godine, a u međuvremenu ih držati pohranjene u
školskim udžbenicima istorije. Ako su, naime, u pitanju prelomni
događaji u istoriji ljudi koji su živeli i žive na ovome tlu, kao
što to u tim udžbenicima piše, onda, valjda, svest o prelomnosti
tih događaja traje nezavisno od pravila državnog protokola.
Drugim rečima, obeležavati se jedan
događaj može i bez masovnih skupova, kao što se i masovnim
skupovima povodom nekog događaja mogu dati značenja i dimenzije
koje u izvornom smislu samog događaja nisu sadržane.
Sve je, dakle, relativno, ali gotovo
ništa nije slučajno.
Biće da nije slučajno ni to što,
osim Vjesnika u redovnoj rubrici Dogodilo se na današnji dan, ni
jedan značajniji jugoslovenski dnevnik nije, barem prema mom uvidu,
ni 28. ni sutradan, 29. juna, zabeležio godišnjicu Rezolucije
Informbiroa i godišnjicu jugoslovenskog odgovora na tu Rezoluciju.
Kosovski boj, liturgije i mošti kneza Lazara do te su mere zaokupili
i impresionirali jugoslovensku javnost da se u toj pretkosovskoj
psihozi niko, jednostavno, nije setio da je pre nekih četiri
decenije ova zemlja rekla jedno istorijsko ne koje su mnogi zapamtili
kao datum postanka nove Jugoslavije i kao čas njenog aktivnog ulaska
u modernu evropsku istoriju, posebno u istoriju društava koja sebe,
ne baš s nekim uverljivim obrazloženjem, nazivaju socijalističkim.
Ovaj nesumnjivi propust u kolektivnom
pamćenju, o kojem niko ni reč, dosad, nije prozborio - pored
ostalog i stoga što s nadležnih mesta koja, dakako, više ne
postoje, nikakav odgovarajući podsticaj nije emitovan - svedoči o
jednom uvreženom, u osnovi euforičnom, odnosu prema istoriji i
nasleđu, ali, svakako i o činjenici da je onaj stepen društvene i
državne organizovanosti i prisebnosti, na kojem je ono istorijsko ne
bilo moguće, danas samo uspomena, baš kao što će, ako se ništa
ne promeni, to uskoro postati i sama Jugoslavija.
Da me neki komitet za ONO i DSZ u
ostavci ne bi nabedio da sumnjam u istinitost pokliča da nas, još
uvek, ništa ne može iznenaditi, odmah moram reći dve stvari: prvo,
da nikako ne mislim da mi danas ne bismo umeli da kažemo ne, ali sam
gotovo siguran da ne možemo naći nikoga ko bi se založio da nas na
takav odlučan odgovor izazove i drugo, da ne mislim kako baš svaku
uspomenu treba obavezno pretvoriti u novu stvarnost, odnosno da
re-make prošlih vremena ni približno nije poželjan u životu, kao,
na primer, na filmu.
Pošto sam se ovim dvema debelim
ogradama obezbedio, nadam se, od mogućih nesporazuma, valjalo bi reći neku o tom euforičnom
doživljaju istorije.
U osnovi laičkog doživljaja istorije,
koji se, obično, oglašava sentencom da je ona magistra vitae, leži
uverenje da je istorija neiscrpan rezervoar povoda i pobuda, veliko
skladište izazovnih pitanja i šareni bazar gotovih odgovora.
Ovom
uverenju izmiče svest da je ono mišljenje o savremenosti koje je
utemeljeno na paradigmama i na zaključivanju po istorijskim
analogijama, jednako kruto i nedijalektično kao i nekritičko
uopštavanje tekućih iskustava i njihovo proglašavanje za obrasce
budućeg delovanja.
Takvom se uverenju, takođe, prilično tuđa
pomisao da istorija u nastajanju ili onaj odsek prošlih događaja
koji doživljavamo kao prošlost sadašnjosti, nije univerzalna
matrica individualne ili nacionalne samoidentifikacije, baš kao što
nije ni mrtvi kapital sublimisanog iskustva vekova.
Za kritički um savremenika, istorija
je, naime, stalna provera sopstvene duhovne okretnosti i svežine,
argumenat, protiv plitkih idealizacija društvenog fakticiteta, motiv
za pobunu protiv apologija svake vrste, pojedinačnih i masovnih
zanosa.
Istorija, ipak, nije magistra vitae, ali jeste neka vrsta
uputstva za samodosciplinovanje rasuđivanja o svetu u kojem živimo,
jer onome što jeste odriče punu i neograničenu vlast nad onim što
je bilo i onim što će biti.
Nasuprot ovom racionalnom i kritičkom
doživljaju istorije, stoji, dakle, euforični doživljaj, koji u
svesti savremenika izaziva "svetu jezu" prema istorijskim
likovima i mestima, što je deo onog specifičnog i neponovljivog
saveur diachronique, onog gotovo telesnog ugođaja i ukusa starine o
kojem piše Levi Strauss.
Sad već nije teško objasniti da je
obamrlost ratia pred moštima Lazarevim simuliranje jednog
numinoznog, božanskog iskustva u kojem ljudsko nastoji da postane
transcendentno, nadistorijsko i nadvremensko.
Istorijsko ne Staljinu, međutim, deo
je jednog efemernog, političkog iskustva, čija upečatljivost i
univerzalnost su trajno zavisni od promenljivog odnosa političkih
snaga i njihovih protuvladajućih političkih namera i ciljeva.
Bilo je, doduše, pokušaja da se ove
dve vrste i dva kvaliteta iskustva povežu u jedan, mističan
doživljaj istorije, gde se lazarevsko opredeljenje prikazuje kao
"etička i vrednosna osnova srpske nacionalne ideologije do
1918, a u biti i moralna osnova nacionalne svesti Srba do 1945. i
sukoba sa Staljinom 1948." (D. Ćosić).
U osnovi ovog pokušaja
nalazi se jedno književno opšte mesto po kojem je svaka generacija
imala "neko svoje Kosovo", pri čemu se generaciji
partizana to Kosovo pojavljuje kao "odbijanje Staljinove
hegemonije 1948."
Sva su ova razmišljanja izvedena iz
pretpostavke da je (politički) život moguć jedino unutar nacije.
Izvan nacije, određene sopstvenom istorijom i prostorom na kojem se
odigrala ta istorija, sve postaje privid ili drugorazredni
faktografski materijal dnevnopolitičkog značaja. Prema toj logici,
1948. godinu moguće je tumačiti lazarevskim opredeljenjem ili
otrcanim propagandnim floskulama o pravu na nezavisnost i slobodu.
O čemu je ovde reč?
Subjekat 1948. godine, nova,
socijalistička Jugoslavija je, u međuvremenu, iščilela, rastočila
se.
Na njenim ostacima podignute su nacionalne države koje su
preuzele i ostatke mita o otporu hegemoniji jednog centra i jednoga
Uma i ugradile ga u sopstvene nacionalne motive.
Jedno veliko ne izdeljeno je na šest
ili osam izbledelih i neznatnih uspomena koje teško mogu da
rekreiraju osećanje nekadašnjega moralnog zdravlja zemlje koja,
danas, samopreziranje smatra zakonom svoga novog dostojanstva.
(Danas, 1989.)
(Danas, 1989.)
*****
Jelena Lovrić, "Neron i vatrogasci": Kao što je svojedobno u spomenu na
ustanak pjevala Desanka Maksimović, "Srbija je velika tajna: ne
zna dan što noć kuva, niti noć šta zora rađa" i svaki onaj
tko ju pokuša predstaviti jednodimenzionalno i postrojiti u
potiljak, na ravnajs’, teško griješi.
Ali nevolja je nekih
politika, posebno onih koje žive od eskalacije nacionalnog, da ne
mogu stati, one moraju ići sve dalje i dalje, dok se ne rasprsnu u
posvemašnjem apsurdu.
Ni tjedan dana nakon gazimestanskog govora
Slobodana Miloševića, koji je bacio uvredu u lice ne samo cijeloj
Jugoslaviji za račun svog naroda, nego i gotovo cijelom svom narodu
za račun vlastite konstrukcije kako se poslije pet stoljeća
nesloge, izdajstva i nesreće pojavio on da vrati dostojanstvo
napaćenoj zemlji i narodu, ističući tako svoju kandidaturu za
obogotvorenje, rukavica je podignuta.
Jugoslavensko rukovodstvo, koje je na
Gazi Mestanu kao pokretna kulisa prisustvovalo negiranju i Srbije i
Jugoslavije, izašlo je na govorničke barikade na centralnoj
proslavi Dana borca u Zagrebu.
Tako je Milan Pančevski, formalno
prvi partijski čovjek Jugoslavije, doslovce rekao da "sa ovoga
mjesta poručujemo da nećemo dozvoliti da se dovedu u pitanje
avnojski temelji naše zajednice, da nema nitko prava za bilo kakvo
prekrajanje Jugoslavije ili njeno drugačije društveno
konstituiranje od onoga kakvo je izboreno u ratu i revoluciji".
Umjesto Jugoslavije koju Milošević ni u jednom trenutku nije
kvalificirao kao federativnu, na avnojskim principima konstituiranu,
zajednicu i umjesto prešućivanja Tita, Pančevski poručuje da je
"socijalistička, samoupravna i federativna Jugoslavija,
zasnovana na avnojskim principima i Titovoj viziji, okvir i faktor
realizacije vjekovnih težnji i borbe svakog našeg naroda za svojom
suverenošću, državnošću i nacionalnom afirmacijom".
A
zamjenik saveznog sekretara za narodnu obranu, viceadmiral Stane
Brovet, priznajući da Jugoslaviji objektivno ne prijeti neposredna
opasnost spolja, nego da njenu sigurnost i integritet trenutno više
ugrožavaju "poznata negativna unutrašnja kretanja", a
"razne destruktivne snage nude opcije neprimjerene
socijalističkom društvenom uređenju i višenacionalnoj zajednici,
dovodeći u pitanje sve što smo decenijama gradili s Titom", on
ističe da su "stavovi Armije o putevima izlaska iz krize i
daljem razvoju SFRJ nedvosmisleni i jasni. JNA kao oružana sila svih
naroda i narodnosti Jugoslavije je za modernu i efikasnu pravnu
državu", za "očuvanje teritorijalnog integriteta
Jugoslavije, za njeno federativno uređenje na načelima Avnoja".
Neposredno prije obljetnice dana kad je
u Srbiji pukla prva uštanička puška, borci Beograda povukli su
opet jedan hrabar potez, samokritički priznajući da nisu uvijek
pravodobno i na pravi način reagirali na pojave narastajućeg
nacionalizma u vlastitoj sredini.
Neposredan povod za takve ocjene
bila je odluka o dodjeli Sedmojulske nagrade, najvećeg priznanja
Srbije, Matiji Bećkoviću, koga upućeni smatraju najvećim
pjesnikom Srbije, ali i poznaju kao čovjeka koji je svu svoju
aktivnost podredio borbi protiv komunizma, pa ga sada označiše
jednim od "barjaktara srpskog novog nacionalizma".
Borci
Beograda uputili su javne prijekore svojoj organizaciji na
republičkoj i na saveznoj razini zbog duge šutnje povodom sve
učestalijih javnih napada na ime i djelo Josipa Broza Tita, a digli
su svoj glas i protiv uvođenja crkve u javne medije na velika vrata
i na mjesto koje ona "nije zauzimala ni u predratnoj
Jugoslaviji".
Tako je ne samo Jugoslavija, nego
jednim dijelom i Srbija odgovorila na gazimestansku politiku.
Može
se vjerovati da i jednom dijelu Srbije smetaju pozivi na nacionalnu
slogu, pogotovo kad se njima negira Tito (prešućujući njegove
povijesne zasluge), narodnooslobodilačka borba (prešućujući njene
revolucionarne težnje i njene tekovine), pa i budućnost federativne
Jugoslavije (prešućujući avnojska načela njenog ustrojstva).
Ne
samo zato jer je Srbija veoma složena republika, daleko od
nacionalne homogenosti, pa čak i unutar istog naroda postoje
velike, ne samo ekonomske i civilizacijske razlike, nego i one u
shvaćanju vlastitog naciona. Ni samo zbog njenih demokratskih
tradicija.
Narod koji se s pravom uvijek dičio svojim
slobodarstvom teško će prihvatiti da se danas prešućuju njegovi
ustanci i bune, kao da nisu ni postojali, kao da se između "svetog
cara Lazara", koji je bitku izgubio, i Slobodana Miloševića,
koji ju je, navodno, dobio, ništa vrijedno nije događalo.
Narod
koji je u posljednjem ratu podnio tolike žrtve za slobodu zemlje
teško može prihvatiti da se to danas i ne spominje ili proglašava
zabludom, izjednačavajući grobove i žrtve partizana i četnika.
U
složenoj zajednici, kakva je Jugoslavija i kakva je Srbija pozivi na
nacionalno izmirenje s gazimestanske govornice i toleriranje zastava
bez socijalističkih oznaka i četničke kokarde na gazimestanskom
polju predstavljaju zapravo objavu rata, oni ne pomažu da rane
zacijele, nego ponovo po njima prosipaju sol.
Međutim - da parafraziramo onu poznatu
tezu - više nije dovoljno da se pojedini govori analiziraju i
ispravno tumače, vrijeme je da se stvari promijene.
Iscrpljujuće je
i blokirajuće ako se poslije svakog Miloševićeva govora,
Jugoslavija, pozitivno ili negativno fascinirana, kao hipnotizirana
bavi njegovim riječima, pri čemu je najviši domet najčešće
konstatacija kako on svaki put svojim oponentima daje nove argumente
da su bili u pravu.
Sreća da je Jugoslavija shvatila pravo značenje
njegovih poruka i da na njegove izazove ima svoje odgovore. Ali
političko se djelovanje na tome ne završava.
Osim govorničke
vještine Milošević posjeduje i to znanje i zato ustrajno, ni malo
suptilnim metodama, gura zemlju u pravcu ostvarenja svojih namjera.
Jugoslavija je kao što je prije nekoliko mjeseci primijetio Milan
Kučan već potiho promijenila svoj lik, već su na djelu odnosi
neravnopravnosti i sad je pitanje samo da se oni i formalno-pravno
legaliziraju.
Zemlja koja je u neophodnim dubokim previranjima, ne
može računati da će iz toga izaći bez trauma, traganja,
stranputica, zabluda...
Ali neronskim manirima više nije dovoljno
suprotstavljati samo vatrogasce, pogotovo ako oni barataju samo
verbalnim šmrkovima.
Kao što na Sutjesci pred neki dan reče Milan
Daljević: "avet nacionalizma je kao vatrena stihija, a s takvom
vatrom se nitko ne smije igrati u ovoj zemlji".
Političku borbu
najčešće dobija onaj tko ima inicijativu, a ne onaj tko za njim
trči pokušavajući štogod spasiti.
(Danas, 1989.)
(Danas, 1989.)
*****
Tanja Torbarina, "Zgazimestan": Neki dan tako šetuckam Zagrebom,
gradom koji ljubim i sretnem neke ljude i upoznalo me s nekim i
popričali kurtoazno. Kad ono o tom tekst u Dugi. I ne bih se uopće
prepoznala da pisac nije napisao da sam elegantna, lijepa i blijeda.
Jerbo se ne sunčam po mitinzima. Živim nezdravo, čitajući.
Žali
me pisac što sam osamljena, vidio me samu na ulici, te sam po tim
crtama osamljenosti, sete, rezignacije, umora i neveselosti čista
slika zlosrećne sudbine Hrvatske.
Ko god doputuje iz Beograda
razočaran je što za njega ne plešem. Dođe tako taj čovjek iz
kraja gdje se ljudi po ulicama kreću u grupicama po tristo-četristo
hiljada ljudi i izlaze u milijunima na proplanke svježe pokošene
nedozrele pšenice pa mu je, razumijem ga, sasvim nejasno da se
neorganizirano, sam krećeš gradom.
I ne buljiš zažarenog pogleda
u nebo, ne bi li oduševljeno mahao kakvom helikopteru. Nego buljiš
u izloge. I naravno, kad čovjek dođe iz prostora gdje se ulicama
pjevaju vesele pjesme Oj Vojvodo Sinđeliću i Srbija je dvaput
ratovala i opet će ako bude sreće, normalno da mu svak u Zagrebu
izgleda neraspjevano. Plus rezignirano i setno.
U krajevima gdje se
poziva na totalnu slogu pojedinac je čudo. Eksces, čovek-žena sam
na cesti, individualac, u njegovim krajevima simbol je propadanja.
Jer i propadne. Nešto nezdravo. Ko je vidio ići okolo sam i mislit.
Bez da ti se na licu vidi ozarenost zbog vjere u političare na
vlasti.
U toj zlosrećnoj Hrvatskoj ne moraš verovati političarima.
Neverovatno. Ne moraš im slati narukvice, briljantne prstene, zubno
zlato i ušteđevinu. A onda sve što si im dao objaviti u novinama
uz svoju sliku da te zapamte kao dobrog i njima odanog. Za svaki
slučaj.
I tako, kad smo već kod
neorganiziranog šetuckanja gradom stvarno pretjerujem. Nakon svih
onih pisama što mi stižu iz krajeva u kojima se misli u grupama od
četristo hiljada. Nabavit ću si osiguranje. Čim mi se netko
približi moji će ga čuvari s Ray Ban očalima, da im se zakloni
pronicljiv pogled, bacit na zemlju.
Ko što se radilo novinarima kad
bi se na Zgazimestanu približili onom što je nakratko sišo s neba
helikopterom. A onda odletio.
Jedino mi nije jasno što su radili oni
iz osiguranja. Jesu li se i oni nakrcali u leteću fotelju ili su
vlastoručno klepetali rukama i letili oko helikoptera da neka
lastavica ne bi napravila atentat.
Sad si zamišljam kako bi reagirali u
rezigniranoj i zlosrećnoj Hrvatskoj da se recimo Marijan Kalanj,
Anđelko Runjić ili Stojčević negdje pojave okruženi velikom
naoružanom tjelesnom stražom.
Rezignirana i zlosrećna Hrvatska bi riknula od smijeha.
Jer su Kalanj i Runjić neustrašivi. Oni se
ne boje naroda a pogotovu ne narodnosti. Kalanj mi se sve više
sviđa. On je naš Olof Palme. Srećom da nikad ne ide u kino. Kad
govori, publici stvarno ide na ruku. Tako neki dan uopće nije
očekivao da mu dok govori plješću rezervni vojni starešine. Sam
je sebi pljeskao. Da im olakša.
Diljem zlosrećne Hrvatske priča se o
pluralizmu. Ma kakav pluralizam. I tu je čisti jednopartijski sistem
i bit će sve dok se ne ukinu privilegije. Jer onaj ko ima
privilegije ima sve, a ako ih nemaš, ništa ti ne koristi što imaš
drukčije mišljenje.
Dok ima privilegija nema pluralizma i molim da
me se više ne maltretira besmislenim raspravama oće li
višepartijski ili nepartijski. To je čista lakrdija. Ko i svaka
izjava Jakova Blaževića koji je nešto kao strašno ogorčen na
privilegirane, ko da se, jadan, do današnjeg dana patio ko podstanar
i putovao autostopom u Liku tamanit janjce i ubijat veprove. Ali što
mu možeš. Mrtvi janjci i nevini veprovi ne mogu bit svjedoci.
Taman se malo smirim kad se sjetim da je Vitas izjavio da Jugoslavija nema što da brine, jer da joj Srbija
piše novi Ustav. Na tu prijetnju, zbrišem u kupaonicu,
zabarikadiram vrata. Uto mi pod ruku dođu novine s prijedlogom
beogradske podružnice Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu. O tome ovima iz Zagreba ništa nisu rekli.
Traže da se
Ustav donosi dvotrećinskom većinom. Znači, većina se složi i
izmijeni republičke granice.
Ili čak ukine republiku ili dve koje
većini idu na živce.
Sve se po tom, može provest bezgranično na
celokupnom teritoriju. To bi omogućilo Krsti Bijeliću da se riješi
Slovenije i izdresira Hrvatsku.
Jer nisu bile oduševljene proslavom
na Zgazimestanu.
A kao zapadna štampa je bila zbog toga presretna.
To čovjek sto posto zna, jer ne čita stranu štampu. A kako ne čita
stranu štampu uvjeren je da su na Zgazimestanu bili i svi oni strani
diplomati koji su stvar bojkotirali.
Kako su, recimo, Nijemci danas u
ljudstvu, oružju i raznim raketama daleko premoćni Turcima u
Njemačkoj, mora da se Bijelić iskreno čudi zašto ne nasrnu na
Turke koji tamo žive. I totalno ih potuku. Tada bi se Turci dali u
bijeg. A Nijemci za njima preko Slovenije i Hrvatske sveudilj
pucajući. Sve do Kosova. Gdje bi ih dočekao Bijelić i osvetio im
se za 1389.
Što se tiče Kosova, tu se stvar
sređuje. Ustanovilo se da su za sve dosta krivi Amerikanci. I to
njihov Kongres, jer o Kosovu imaju svoje mišljenje.
Morina će
vjerovatno pokrenut akciju za diferencijaciju Američkog Kongresa.
Najprije će svi američki kongresmeni bit izbačeni iz Komunističke
partije Srbije, poslije će se ić dalje. Možda ih se šupira s
posla.
A Budimir Lončar, dok se to ne riješi, pozvao je američkog
ambasadora u Beogradu i uvjeravao ga da SAP Kosovo uživa potpunu
autonomiju. Lončar je ministar vanjskih poslova, pa će u to uvjerit
jednog po jednog stranca.
Sad još preostaje da ministar unutrašnjih
poslova pozove jednog po jednog Albanca i drži ga čvrsto u
razgovoru sve dok ga ne uvjeri u autonomiju Kosova... Po celom telu.
Inače nastavlja se priča, čitam u
Politici o ugroženosti ćirilice. Čak u Austriji i Njemačkoj. Gdje
počivaju brojni ratnici Srbi, Crnogorci, Bosanci, Hrvati.
Postavljene su im spomen-ploče. Ali piše u Politici, na tim
spomenicima u Austriji i Njemačkoj tekst je pisan latinicom samo da
bi se nanijela teška uvreda preminulim Srbima.
Spomenike su im
podigli ustaše. Znači, nema druge nego da odsad, čim strana štampa
piše o Srbiji, tekst mora bit na ćirilici. Jer ako Le Monde, Times,
Newsweek ne uvedu ćirilicu kad pišu o Srbiji, bit će očito da je
latinica u tim novinama ustaška podvala.
A ni Marković neće lišo proć.
Ustanovljeno je da mrzi Srbe jer je primijetio da poduzeća koja
klirinški izvoze u SSSR samo muzu državu. Jerbo čim prebace stvari
preko granice, naša država im to plati i baš ih onda briga kad će
Rusi to vratit našoj državi. U tom su najuspješnija bila srpska
poduzeća.
Očekujem da će netko uskoro gromkim
promuklim glasom održat ovakav govor:
Gorbačov treba da odgovara.
On više ne želi našu robu uvozit na kliring. Ide ko lakaj po
Evropi i ugovara poslove s drugima. Radi nama Srbima iza leđa.
Obećavam vam, krivci će biti uhapšeni i osuđeni. Odlučio sam da
odvojim od vaših usta i nabavim za stalno helikopter. Da s
odgovarajuće visine mogu da nadgledam prvenstvo na pokretne mete.
Najprije na Markovića i Gorbačova. Na principu ili kliring ili
killing. Pušaka i pištolja imamo, volje za pucanjem imamo. Pa
gađanje nije isključeno. Ako se Gorbačov i Marković sami ne
izdiferenciraju.
(Danas, 1989.)
