Reakcije na Gazimestan '89, kolumnisti Danasa: Branislav Milošević, Jelena Lovrić, Tanja Torbarina

Branislav Milošević, "Zaboravljeni datum": Svi smo, najpre, zaboravili, a onda se, tako reći spontano, setili: na dan kad je na Gazi-Mestanu slavljena 600-godišnjica boja na Kosovu, objavljena je, pre 41 godinu, Rezolucija IB-a, a pre 75 godina je Gavrilo Princip uspešno pucao na austrougarskog prestolonaslednika Ferdinanda.

Pošto je naše istorijsko pamćenje dresirano po protokolu mi svaku godišnjicu koja nije "okrugla" - zaboravljamo, pa ćemo, tako, po svoj prilici, zaboraviti i 601. godišnjicu kosovskog boja.

Ovim nije rečeno da bi se i sledeće godine imali naći na Kosovu, na istome mestu, u isto vreme, u istom sastavu, s istim govornikom i istim govorom, kao što nije rečeno ni da bi svake godine o Vidovdanu trebalo osvežavati istorijsko pamćenje uvek novim atentatom.

Međutim, istorijske činjenice to jesu ili nisu i njih se, jednostavno, ne može uzimati u obzir svake pete, desete ili pedesete godine, a u međuvremenu ih držati pohranjene u školskim udžbenicima istorije. Ako su, naime, u pitanju prelomni događaji u istoriji ljudi koji su živeli i žive na ovome tlu, kao što to u tim udžbenicima piše, onda, valjda, svest o prelomnosti tih događaja traje nezavisno od pravila državnog protokola.

Drugim rečima, obeležavati se jedan događaj može i bez masovnih skupova, kao što se i masovnim skupovima povodom nekog događaja mogu dati značenja i dimenzije koje u izvornom smislu samog događaja nisu sadržane.

Sve je, dakle, relativno, ali gotovo ništa nije slučajno.

Biće da nije slučajno ni to što, osim Vjesnika u redovnoj rubrici Dogodilo se na današnji dan, ni jedan značajniji jugoslovenski dnevnik nije, barem prema mom uvidu, ni 28. ni sutradan, 29. juna, zabeležio godišnjicu Rezolucije Informbiroa i godišnjicu jugoslovenskog odgovora na tu Rezoluciju. 

Kosovski boj, liturgije i mošti kneza Lazara do te su mere zaokupili i impresionirali jugoslovensku javnost da se u toj pretkosovskoj psihozi niko, jednostavno, nije setio da je pre nekih četiri decenije ova zemlja rekla jedno istorijsko ne koje su mnogi zapamtili kao datum postanka nove Jugoslavije i kao čas njenog aktivnog ulaska u modernu evropsku istoriju, posebno u istoriju društava koja sebe, ne baš s nekim uverljivim obrazloženjem, nazivaju socijalističkim.

Ovaj nesumnjivi propust u kolektivnom pamćenju, o kojem niko ni reč, dosad, nije prozborio - pored ostalog i stoga što s nadležnih mesta koja, dakako, više ne postoje, nikakav odgovarajući podsticaj nije emitovan - svedoči o jednom uvreženom, u osnovi euforičnom, odnosu prema istoriji i nasleđu, ali, svakako i o činjenici da je onaj stepen društvene i državne organizovanosti i prisebnosti, na kojem je ono istorijsko ne bilo moguće, danas samo uspomena, baš kao što će, ako se ništa ne promeni, to uskoro postati i sama Jugoslavija.

Da me neki komitet za ONO i DSZ u ostavci ne bi nabedio da sumnjam u istinitost pokliča da nas, još uvek, ništa ne može iznenaditi, odmah moram reći dve stvari: prvo, da nikako ne mislim da mi danas ne bismo umeli da kažemo ne, ali sam gotovo siguran da ne možemo naći nikoga ko bi se založio da nas na takav odlučan odgovor izazove i drugo, da ne mislim kako baš svaku uspomenu treba obavezno pretvoriti u novu stvarnost, odnosno da re-make prošlih vremena ni približno nije poželjan u životu, kao, na primer, na filmu.

Pošto sam se ovim dvema debelim ogradama obezbedio, nadam se, od mogućih nesporazuma, valjalo bi reći neku o tom euforičnom doživljaju istorije.

U osnovi laičkog doživljaja istorije, koji se, obično, oglašava sentencom da je ona magistra vitae, leži uverenje da je istorija neiscrpan rezervoar povoda i pobuda, veliko skladište izazovnih pitanja i šareni bazar gotovih odgovora. 

Ovom uverenju izmiče svest da je ono mišljenje o savremenosti koje je utemeljeno na paradigmama i na zaključivanju po istorijskim analogijama, jednako kruto i nedijalektično kao i nekritičko uopštavanje tekućih iskustava i njihovo proglašavanje za obrasce budućeg delovanja. 

Takvom se uverenju, takođe, prilično tuđa pomisao da istorija u nastajanju ili onaj odsek prošlih događaja koji doživljavamo kao prošlost sadašnjosti, nije univerzalna matrica individualne ili nacionalne samoidentifikacije, baš kao što nije ni mrtvi kapital sublimisanog iskustva vekova.

Za kritički um savremenika, istorija je, naime, stalna provera sopstvene duhovne okretnosti i svežine, argumenat, protiv plitkih idealizacija društvenog fakticiteta, motiv za pobunu protiv apologija svake vrste, pojedinačnih i masovnih zanosa.

Istorija, ipak, nije magistra vitae, ali jeste neka vrsta uputstva za samodosciplinovanje rasuđivanja o svetu u kojem živimo, jer onome što jeste odriče punu i neograničenu vlast nad onim što je bilo i onim što će biti.

Nasuprot ovom racionalnom i kritičkom doživljaju istorije, stoji, dakle, euforični doživljaj, koji u svesti savremenika izaziva "svetu jezu" prema istorijskim likovima i mestima, što je deo onog specifičnog i neponovljivog saveur diachronique, onog gotovo telesnog ugođaja i ukusa starine o kojem piše Levi Strauss.

Sad već nije teško objasniti da je obamrlost ratia pred moštima Lazarevim simuliranje jednog numinoznog, božanskog iskustva u kojem ljudsko nastoji da postane transcendentno, nadistorijsko i nadvremensko.

Istorijsko ne Staljinu, međutim, deo je jednog efemernog, političkog iskustva, čija upečatljivost i univerzalnost su trajno zavisni od promenljivog odnosa političkih snaga i njihovih protuvladajućih političkih namera i ciljeva.

Bilo je, doduše, pokušaja da se ove dve vrste i dva kvaliteta iskustva povežu u jedan, mističan doživljaj istorije, gde se lazarevsko opredeljenje prikazuje kao "etička i vrednosna osnova srpske nacionalne ideologije do 1918, a u biti i moralna osnova nacionalne svesti Srba do 1945. i sukoba sa Staljinom 1948." (D. Ćosić). 

U osnovi ovog pokušaja nalazi se jedno književno opšte mesto po kojem je svaka generacija imala "neko svoje Kosovo", pri čemu se generaciji partizana to Kosovo pojavljuje kao "odbijanje Staljinove hegemonije 1948."

Sva su ova razmišljanja izvedena iz pretpostavke da je (politički) život moguć jedino unutar nacije. 

Izvan nacije, određene sopstvenom istorijom i prostorom na kojem se odigrala ta istorija, sve postaje privid ili drugorazredni faktografski materijal dnevnopolitičkog značaja. Prema toj logici, 1948. godinu moguće je tumačiti lazarevskim opredeljenjem ili otrcanim propagandnim floskulama o pravu na nezavisnost i slobodu.

O čemu je ovde reč?

Subjekat 1948. godine, nova, socijalistička Jugoslavija je, u međuvremenu, iščilela, rastočila se. 

Na njenim ostacima podignute su nacionalne države koje su preuzele i ostatke mita o otporu hegemoniji jednog centra i jednoga Uma i ugradile ga u sopstvene nacionalne motive.

Jedno veliko ne izdeljeno je na šest ili osam izbledelih i neznatnih uspomena koje teško mogu da rekreiraju osećanje nekadašnjega moralnog zdravlja zemlje koja, danas, samopreziranje smatra zakonom svoga novog dostojanstva.

(Danas, 1989.)


*****



Jelena Lovrić, "Neron i vatrogasci": Kao što je svojedobno u spomenu na ustanak pjevala Desanka Maksimović, "Srbija je velika tajna: ne zna dan što noć kuva, niti noć šta zora rađa" i svaki onaj tko ju pokuša predstaviti jednodimenzionalno i postrojiti u potiljak, na ravnajs’, teško griješi. 

Ali nevolja je nekih politika, posebno onih koje žive od eskalacije nacionalnog, da ne mogu stati, one moraju ići sve dalje i dalje, dok se ne rasprsnu u posvemašnjem apsurdu. 

Ni tjedan dana nakon gazimestanskog govora Slobodana Miloševića, koji je bacio uvredu u lice ne samo cijeloj Jugoslaviji za račun svog naroda, nego i gotovo cijelom svom narodu za račun vlastite konstrukcije kako se poslije pet stoljeća nesloge, izdajstva i nesreće pojavio on da vrati dostojanstvo napaćenoj zemlji i narodu, ističući tako svoju kandidaturu za obogotvorenje, rukavica je podignuta.

Jugoslavensko rukovodstvo, koje je na Gazi Mestanu kao pokretna kulisa prisustvovalo negiranju i Srbije i Jugoslavije, izašlo je na govorničke barikade na centralnoj proslavi Dana borca u Zagrebu. 

Tako je Milan Pančevski, formalno prvi partijski čovjek Jugoslavije, doslovce rekao da "sa ovoga mjesta poručujemo da nećemo dozvoliti da se dovedu u pitanje avnojski temelji naše zajednice, da nema nitko prava za bilo kakvo prekrajanje Jugoslavije ili njeno drugačije društveno konstituiranje od onoga kakvo je izboreno u ratu i revoluciji". 

Umjesto Jugoslavije koju Milošević ni u jednom trenutku nije kvalificirao kao federativnu, na avnojskim principima konstituiranu, zajednicu i umjesto prešućivanja Tita, Pančevski poručuje da je "socijalistička, samoupravna i federativna Jugoslavija, zasnovana na avnojskim principima i Titovoj viziji, okvir i faktor realizacije vjekovnih težnji i borbe svakog našeg naroda za svojom suverenošću, državnošću i nacionalnom afirmacijom".

A zamjenik saveznog sekretara za narodnu obranu, viceadmiral Stane Brovet, priznajući da Jugoslaviji objektivno ne prijeti neposredna opasnost spolja, nego da njenu sigurnost i integritet trenutno više ugrožavaju "poznata negativna unutrašnja kretanja", a "razne destruktivne snage nude opcije neprimjerene socijalističkom društvenom uređenju i višenacionalnoj zajednici, dovodeći u pitanje sve što smo decenijama gradili s Titom", on ističe da su "stavovi Armije o putevima izlaska iz krize i daljem razvoju SFRJ nedvosmisleni i jasni. JNA kao oružana sila svih naroda i narodnosti Jugoslavije je za modernu i efikasnu pravnu državu", za "očuvanje teritorijalnog integriteta Jugoslavije, za njeno federativno uređenje na načelima Avnoja".

Neposredno prije obljetnice dana kad je u Srbiji pukla prva uštanička puška, borci Beograda povukli su opet jedan hrabar potez, samokritički priznajući da nisu uvijek pravodobno i na pravi način reagirali na pojave narastajućeg nacionalizma u vlastitoj sredini. 

Neposredan povod za takve ocjene bila je odluka o dodjeli Sedmojulske nagrade, najvećeg priznanja Srbije, Matiji Bećkoviću, koga upućeni smatraju najvećim pjesnikom Srbije, ali i poznaju kao čovjeka koji je svu svoju aktivnost podredio borbi protiv komunizma, pa ga sada označiše jednim od "barjaktara srpskog novog nacionalizma". 

Borci Beograda uputili su javne prijekore svojoj organizaciji na republičkoj i na saveznoj razini zbog duge šutnje povodom sve učestalijih javnih napada na ime i djelo Josipa Broza Tita, a digli su svoj glas i protiv uvođenja crkve u javne medije na velika vrata i na mjesto koje ona "nije zauzimala ni u predratnoj Jugoslaviji".

Tako je ne samo Jugoslavija, nego jednim dijelom i Srbija odgovorila na gazimestansku politiku. 

Može se vjerovati da i jednom dijelu Srbije smetaju pozivi na nacionalnu slogu, pogotovo kad se njima negira Tito (prešućujući njegove povijesne zasluge), narodnooslobodilačka borba (prešućujući njene revolucionarne težnje i njene tekovine), pa i budućnost federativne Jugoslavije (prešućujući avnojska načela njenog ustrojstva). 

Ne samo zato jer je Srbija veoma složena republika, daleko od nacionalne homogenosti, pa čak i unutar istog naroda postoje velike, ne samo ekonomske i civilizacijske razlike, nego i one u shvaćanju vlastitog naciona. Ni samo zbog njenih demokratskih tradicija. 

Narod koji se s pravom uvijek dičio svojim slobodarstvom teško će prihvatiti da se danas prešućuju njegovi ustanci i bune, kao da nisu ni postojali, kao da se između "svetog cara Lazara", koji je bitku izgubio, i Slobodana Miloševića, koji ju je, navodno, dobio, ništa vrijedno nije događalo. 

Narod koji je u posljednjem ratu podnio tolike žrtve za slobodu zemlje teško može prihvatiti da se to danas i ne spominje ili proglašava zabludom, izjednačavajući grobove i žrtve partizana i četnika. 

U složenoj zajednici, kakva je Jugoslavija i kakva je Srbija pozivi na nacionalno izmirenje s gazimestanske govornice i toleriranje zastava bez socijalističkih oznaka i četničke kokarde na gazimestanskom polju predstavljaju zapravo objavu rata, oni ne pomažu da rane zacijele, nego ponovo po njima prosipaju sol.

Međutim - da parafraziramo onu poznatu tezu - više nije dovoljno da se pojedini govori analiziraju i ispravno tumače, vrijeme je da se stvari promijene. 

Iscrpljujuće je i blokirajuće ako se poslije svakog Miloševićeva govora, Jugoslavija, pozitivno ili negativno fascinirana, kao hipnotizirana bavi njegovim riječima, pri čemu je najviši domet najčešće konstatacija kako on svaki put svojim oponentima daje nove argumente da su bili u pravu. 

Sreća da je Jugoslavija shvatila pravo značenje njegovih poruka i da na njegove izazove ima svoje odgovore. Ali političko se djelovanje na tome ne završava.

Osim govorničke vještine Milošević posjeduje i to znanje i zato ustrajno, ni malo suptilnim metodama, gura zemlju u pravcu ostvarenja svojih namjera. 

Jugoslavija je kao što je prije nekoliko mjeseci primijetio Milan Kučan već potiho promijenila svoj lik, već su na djelu odnosi neravnopravnosti i sad je pitanje samo da se oni i formalno-pravno legaliziraju. 

Zemlja koja je u neophodnim dubokim previranjima, ne može računati da će iz toga izaći bez trauma, traganja, stranputica, zabluda...

Ali neronskim manirima više nije dovoljno suprotstavljati samo vatrogasce, pogotovo ako oni barataju samo verbalnim šmrkovima. 

Kao što na Sutjesci pred neki dan reče Milan Daljević: "avet nacionalizma je kao vatrena stihija, a s takvom vatrom se nitko ne smije igrati u ovoj zemlji". 

Političku borbu najčešće dobija onaj tko ima inicijativu, a ne onaj tko za njim trči pokušavajući štogod spasiti.

(Danas, 1989.)


*****



Tanja Torbarina, "Zgazimestan": Neki dan tako šetuckam Zagrebom, gradom koji ljubim i sretnem neke ljude i upoznalo me s nekim i popričali kurtoazno. Kad ono o tom tekst u Dugi. I ne bih se uopće prepoznala da pisac nije napisao da sam elegantna, lijepa i blijeda. Jerbo se ne sunčam po mitinzima. Živim nezdravo, čitajući. 

Žali me pisac što sam osamljena, vidio me samu na ulici, te sam po tim crtama osamljenosti, sete, rezignacije, umora i neveselosti čista slika zlosrećne sudbine Hrvatske. 

Ko god doputuje iz Beograda razočaran je što za njega ne plešem. Dođe tako taj čovjek iz kraja gdje se ljudi po ulicama kreću u grupicama po tristo-četristo hiljada ljudi i izlaze u milijunima na proplanke svježe pokošene nedozrele pšenice pa mu je, razumijem ga, sasvim nejasno da se neorganizirano, sam krećeš gradom. 

I ne buljiš zažarenog pogleda u nebo, ne bi li oduševljeno mahao kakvom helikopteru. Nego buljiš u izloge. I naravno, kad čovjek dođe iz prostora gdje se ulicama pjevaju vesele pjesme Oj Vojvodo Sinđeliću i Srbija je dvaput ratovala i opet će ako bude sreće, normalno da mu svak u Zagrebu izgleda neraspjevano. Plus rezignirano i setno. 

U krajevima gdje se poziva na totalnu slogu pojedinac je čudo. Eksces, čovek-žena sam na cesti, individualac, u njegovim krajevima simbol je propadanja. Jer i propadne. Nešto nezdravo. Ko je vidio ići okolo sam i mislit. Bez da ti se na licu vidi ozarenost zbog vjere u političare na vlasti. 

U toj zlosrećnoj Hrvatskoj ne moraš verovati političarima. Neverovatno. Ne moraš im slati narukvice, briljantne prstene, zubno zlato i ušteđevinu. A onda sve što si im dao objaviti u novinama uz svoju sliku da te zapamte kao dobrog i njima odanog. Za svaki slučaj.

I tako, kad smo već kod neorganiziranog šetuckanja gradom stvarno pretjerujem. Nakon svih onih pisama što mi stižu iz krajeva u kojima se misli u grupama od četristo hiljada. Nabavit ću si osiguranje. Čim mi se netko približi moji će ga čuvari s Ray Ban očalima, da im se zakloni pronicljiv pogled, bacit na zemlju. 

Ko što se radilo novinarima kad bi se na Zgazimestanu približili onom što je nakratko sišo s neba helikopterom. A onda odletio. 

Jedino mi nije jasno što su radili oni iz osiguranja. Jesu li se i oni nakrcali u leteću fotelju ili su vlastoručno klepetali rukama i letili oko helikoptera da neka lastavica ne bi napravila atentat.

Sad si zamišljam kako bi reagirali u rezigniranoj i zlosrećnoj Hrvatskoj da se recimo Marijan Kalanj, Anđelko Runjić ili Stojčević negdje pojave okruženi velikom naoružanom tjelesnom stražom. 

Rezignirana i zlosrećna Hrvatska bi riknula od smijeha. 

Jer su Kalanj i Runjić neustrašivi. Oni se ne boje naroda a pogotovu ne narodnosti. Kalanj mi se sve više sviđa. On je naš Olof Palme. Srećom da nikad ne ide u kino. Kad govori, publici stvarno ide na ruku. Tako neki dan uopće nije očekivao da mu dok govori plješću rezervni vojni starešine. Sam je sebi pljeskao. Da im olakša.

Diljem zlosrećne Hrvatske priča se o pluralizmu. Ma kakav pluralizam. I tu je čisti jednopartijski sistem i bit će sve dok se ne ukinu privilegije. Jer onaj ko ima privilegije ima sve, a ako ih nemaš, ništa ti ne koristi što imaš drukčije mišljenje. 

Dok ima privilegija nema pluralizma i molim da me se više ne maltretira besmislenim raspravama oće li višepartijski ili nepartijski. To je čista lakrdija. Ko i svaka izjava Jakova Blaževića koji je nešto kao strašno ogorčen na privilegirane, ko da se, jadan, do današnjeg dana patio ko podstanar i putovao autostopom u Liku tamanit janjce i ubijat veprove. Ali što mu možeš. Mrtvi janjci i nevini veprovi ne mogu bit svjedoci.

Taman se malo smirim kad se sjetim da je Vitas izjavio da Jugoslavija nema što da brine, jer da joj Srbija piše novi Ustav. Na tu prijetnju, zbrišem u kupaonicu, zabarikadiram vrata. Uto mi pod ruku dođu novine s prijedlogom beogradske podružnice Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu. O tome ovima iz Zagreba ništa nisu rekli.

Traže da se Ustav donosi dvotrećinskom većinom. Znači, većina se složi i izmijeni republičke granice. 

Ili čak ukine republiku ili dve koje većini idu na živce.

Sve se po tom, može provest bezgranično na celokupnom teritoriju. To bi omogućilo Krsti Bijeliću da se riješi Slovenije i izdresira Hrvatsku.

Jer nisu bile oduševljene proslavom na Zgazimestanu. 

A kao zapadna štampa je bila zbog toga presretna. To čovjek sto posto zna, jer ne čita stranu štampu. A kako ne čita stranu štampu uvjeren je da su na Zgazimestanu bili i svi oni strani diplomati koji su stvar bojkotirali. 

Kako su, recimo, Nijemci danas u ljudstvu, oružju i raznim raketama daleko premoćni Turcima u Njemačkoj, mora da se Bijelić iskreno čudi zašto ne nasrnu na Turke koji tamo žive. I totalno ih potuku. Tada bi se Turci dali u bijeg. A Nijemci za njima preko Slovenije i Hrvatske sveudilj pucajući. Sve do Kosova. Gdje bi ih dočekao Bijelić i osvetio im se za 1389.

Što se tiče Kosova, tu se stvar sređuje. Ustanovilo se da su za sve dosta krivi Amerikanci. I to njihov Kongres, jer o Kosovu imaju svoje mišljenje.

Morina će vjerovatno pokrenut akciju za diferencijaciju Američkog Kongresa. Najprije će svi američki kongresmeni bit izbačeni iz Komunističke partije Srbije, poslije će se ić dalje. Možda ih se šupira s posla. 

A Budimir Lončar, dok se to ne riješi, pozvao je američkog ambasadora u Beogradu i uvjeravao ga da SAP Kosovo uživa potpunu autonomiju. Lončar je ministar vanjskih poslova, pa će u to uvjerit jednog po jednog stranca. 

Sad još preostaje da ministar unutrašnjih poslova pozove jednog po jednog Albanca i drži ga čvrsto u razgovoru sve dok ga ne uvjeri u autonomiju Kosova... Po celom telu.

Inače nastavlja se priča, čitam u Politici o ugroženosti ćirilice. Čak u Austriji i Njemačkoj. Gdje počivaju brojni ratnici Srbi, Crnogorci, Bosanci, Hrvati. Postavljene su im spomen-ploče. Ali piše u Politici, na tim spomenicima u Austriji i Njemačkoj tekst je pisan latinicom samo da bi se nanijela teška uvreda preminulim Srbima. 

Spomenike su im podigli ustaše. Znači, nema druge nego da odsad, čim strana štampa piše o Srbiji, tekst mora bit na ćirilici. Jer ako Le Monde, Times, Newsweek ne uvedu ćirilicu kad pišu o Srbiji, bit će očito da je latinica u tim novinama ustaška podvala.

A ni Marković neće lišo proć. Ustanovljeno je da mrzi Srbe jer je primijetio da poduzeća koja klirinški izvoze u SSSR samo muzu državu. Jerbo čim prebace stvari preko granice, naša država im to plati i baš ih onda briga kad će Rusi to vratit našoj državi. U tom su najuspješnija bila srpska poduzeća.

Očekujem da će netko uskoro gromkim promuklim glasom održat ovakav govor:

Gorbačov treba da odgovara. On više ne želi našu robu uvozit na kliring. Ide ko lakaj po Evropi i ugovara poslove s drugima. Radi nama Srbima iza leđa. Obećavam vam, krivci će biti uhapšeni i osuđeni. Odlučio sam da odvojim od vaših usta i nabavim za stalno helikopter. Da s odgovarajuće visine mogu da nadgledam prvenstvo na pokretne mete. Najprije na Markovića i Gorbačova. Na principu ili kliring ili killing. Pušaka i pištolja imamo, volje za pucanjem imamo. Pa gađanje nije isključeno. Ako se Gorbačov i Marković sami ne izdiferenciraju.

(Danas, 1989.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment