Titanic 1912: Kako je Ivan Jalševac preživjeo potonuće Titanica / Koliko je bilo naših ljudi na brodu?

Hrvatski svijet, New York, travanj 1912: U naše uredništvo došao je naš zemljak Ivan Jalševac, jedan od troje naših zemljaka koji su se uspjeli spasiti s tonućeg "Titanica".

Naš vam je Ivan prava ljudeskara: širok, plećat, zdrav, poput gora junačke mu domovine koja ga je dala.

A kada pripovijeda o toj groznoj nesreći, govori kao čovjek koji je već mnogo toga u životu iskusio, mnogo preturio i mnogo učinio.

Uza sve to u glasu mu igra tanka, nježna žica, a zastruji osobito kad se sjeti svojih milih i dragih u rodnom kraju.

Rodom je iz Topolovca kraj Siska. Devet je godina služio vojništvo. Odlučivši da bolju sreću
potraži u dalekoj Americi, ukrcao se na kobni "Titanic" s još trideset Hrvata. A sada čujte njega što i kako priča o groznoj katastrofi, koja malo pa mu ne pozoba mlađani život:

"Baš sam spavao, kad osjetih da mi nešto krevet dobro uzdrma. U prvih mah nisam znao što se dogodilo. Mirno se odjenuh i zapalih cigaretu, te se uputih palubi da vidim koji je to belaj nastao. Kažem vam iskreno nisam se u prvi mah ama ništa bojao.

Na palubi vidjeh silnu strku i zbrku i mnoštvo svijeta. Odmah se snađoh, i pomislim u sebi: u najgorem slučaju neće biti druge nego da skočim u more i plivam do nekog čamca. Tako praveći plan dođu mi na pamet djeca i žena te braća, sestre, otac i ostala rodbina. To me ojača i odlučim pošto-poto da se spasim."


Kako se spasio



"Povratih se natrag u namjeri da uzmem kufer iz kabine, ali je sve bilo kasno", nastavlja svoju priču Jalševac. "Moja kabina bila je već puna vode. Vidjeh: nema šale, zlo dolazi veoma brzo, treba što prije napustiti brod.

Skočih brzo natrag da se probijem do čamca za spasavanje, ali eto nove nevolje. Po stubama sve zatrpano ljudima, najviše žene i djeca. Posvuda plač i vriska, ali ako želiš spasiti svoj život moraš u
tim trenucima biti tvrda srca.

Brzo odlučih što mi je raditi. Zahvaljujući snažnim mišicama, poput vjeverice se spustih niz konope po strani. Ljuljao sam se čas lijevo, čas desno. Iskoristih pogodan trenutak i odbacih se u pravcu čamca za spasavanje koji je bio taman spušten u more. Sretno prođoh neozlijeđen.

Čim sam dospio u čamac čvrsto se uhvatih za klupu, jer sam znao da će me mornari pokušati izbaciti van. Zaista: tjerali su me, vukli, tukli, ali tko da me otcijepi od klupe. Držao sam se čvrsto jer se radilo biti ili ne biti, život ili smrt.

U čamcu je bilo 40 žena i djece te četiri mornara. U jednom trenutku i sam prihvatih veslo i počnem veslati s ostalim mornarima. Izgleda da sam učinio najbolje što sam mogao, jer me više nitko nije tjerao iz čamca. Veslali smo što smo mogli brže da se udaljimo od mjesta gdje će utonuti brod.

Sjetio sam se priča znanaca da je veoma opasno naći se blizu mjesta gdje brod potone. Snažan vir povuče sve unaokolo. Moje brzo veslanje prihvatiše i ostali, i kad smo se našli kojih 40 fati od ’Titanica’, vidjeh najprije kako se brod naginje, a zatim čuh dvije ili tri snažne eksplozije.

Brod se tada kao nekom čudnom snagom propeo na stražnjem dijelu i odmah zatim ponjurio zauvijek. Tada je još jednom jeknula snažna eksplozija, a ja vidjeh u zraku kako lete tijela jadnih ljudi koji se nisu uspjeli spasiti".

"Prestrašeni i izmoreni ostadosmo u čamcu. Žene šutjehu kao nijeme. Trebalo ih je razumjeti: muževi su im ostali na ’Titanicu’, našli su tamo strašnu smrt. Okretah se oko sebe, ali svuda ista slika, more i led. I rekoh u sebi: tu ti, brate, ni najbolje plivanje ne bi pomoglo.

Stade me mučiti misao: hoće li do nas stići brod da nas spasi? Kad su nam već snage bile na izmaku i kad počesmo vjerovati da nam nema spasa, ugledasmo u daljini daleko svijetlo. Pomislili smo da je to zvijezda na nebu, no svjetlo se sve više povećavalo, pa nam je postalo jasno da nam dolazi spas, brod koji će nas osloboditi muka, hladnoće i gladi.

Uskoro razabrasmo: to je 'Carpathia'. Na brodu nas primiše kao svoje rođene. Bogato su nas nahranili i vodili brigu o nama da je milina.

I tako nas dovedoše u New York. Tu nas dočeka mnogo naroda, sve sami dobri ljudi. Smjestiše nas u automobile, a zatim s nama u bolnicu St. Vincent. I tu nas lijepo i bratski dočekaše. Pazili su nas kao svoje najmilije.

I kako me vidite, ostao sam živ i zdrav. A sada me čeka nova briga, kud ću prije naći posao. To moram što prije, jer me moji u rodnom kraju čekaju da im pomognem."

(Hrvatski svijet, 1912.)


Gdje su Ličanke?



Putnici III razreda - bilo ih je 706 - bili su uglavnom ljudi koji su na Novi kontinent putovali "trbuhom za kruhom", ekonomski emigranti. Među njima bilo je i ljudi iz naših krajeva.

Dugo se poslije nesreće nije moglo točno ustanoviti koliko je našeg svijeta bilo među putnicima, jer su mnogi od njih kupovali putne karte za "Titanic" u drugim parobrodarskim agencijama širom Evrope.

Tek na osnovu službenog popisa "White Star Linea", vođenog prema mjestima rođenja dobiven je točan podatak da je na "Titanicu" bilo 30 putnika Jugoslavena.

Njihov točan popis donosimo na posebnom mjestu. Još i sada, poslije 60 godina, postoji mogućnost da taj spisak nije potpun. Kompanija je, naime, izdala saopćenje da za jedan posto putnika nije moglo biti utvrđeno njihovo porijeklo.

Svojevremeno su se u nekim listovima pojavljivale vijesti da je na "Titanicu" bilo i dvadeset djevojaka iz Like koje su u SAD putovale na zaruke, no za to nema službene potvrde u popisu putnika kao ni u drugoj dokumentaciji.


Tridesetoro putnika na Titanicu bilo je iz naših krajeva



Mile Smiljanović iz Spisaća, star 37 godina.

Marija Orešković iz Konjskog Brsa, stara 27 godina.

Mate Pocrnić iz Bukovca, star 17 godina.

Luka Orešković iz Gaja, star 20 godina.

Jovo Uzelac iz Brezika, star 17 godina.

Tome Pocrnić iz Bukovca, star 21 godine.

Grga Čačić iz Kule, star 18 godina.

Jovo Dimić iz Ostrovice, star 42 godine.

Jovo Ećimović iz Lipove Glavice, star 17 godina.

Luka Čačić iz Kule, star 18 godina.

Mande Čačić iz Kule, stara 21 godinu.

Petar Čalić iz Brezika, star 17 godina.

Jerko Orešković iz Brda, star 23 godine.

Marija Čačić iz Kule, stara 30 godina.

Ivan Strilić iz Vukovara, star 27 godina.

Mirko Dika iz Podgore kraj Ogulina, star 17 godina.

Branko Dakić iz Gornjeg Miholjca, star 19 godina.

Ivan Čor iz Kričine, star 27 godina.

Bartol Čor iz Kričine, star 35 godina.

Ljudevit Čor iz Kričine, star 19 godina.

Štefan Turčin iz Kravarskog, star 36 godina.

Matilda Petranec iz Vragovine, stara 30 godina.

Milan Krajić iz Kravarskog, star 30 godina.

Ignac Hendeković iz Vragovine, star 28 godina.

Štefo Pavlović iz Vragovine, star 32 godine.

Ivan Jalševac iz Topolovca, star 29 godina (preživjeo).

Nikola Lulić iz Konjskog Brsa, star 27 godina (preživjeo).

Mara Osman iz Vragovine, stara 31 godinu (preživjela).

Jakov Pačić iz Vragovine, star 31 godinu.

Ivan Bartuš iz Vragovine, star 37 godina.

Napisao: Dragutin Čubrić (Start, 1972.)





Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate



No comments:

Post a Comment