Naš vam je Ivan prava ljudeskara: širok, plećat, zdrav, poput gora junačke mu domovine koja ga je dala.
A kada pripovijeda o toj groznoj
nesreći, govori kao čovjek koji je već mnogo toga u životu
iskusio, mnogo preturio i mnogo učinio.
Uza sve to u glasu mu igra
tanka, nježna žica, a zastruji osobito kad se sjeti svojih milih i
dragih u rodnom kraju.
Rodom je iz Topolovca kraj Siska. Devet
je godina služio vojništvo. Odlučivši da bolju sreću
potraži u dalekoj Americi, ukrcao se
na kobni "Titanic" s još trideset Hrvata. A sada čujte
njega što i kako priča o groznoj katastrofi, koja malo pa mu ne
pozoba mlađani život:
"Baš sam spavao, kad osjetih da
mi nešto krevet dobro uzdrma. U prvih mah nisam znao što se
dogodilo. Mirno se odjenuh i zapalih cigaretu, te se uputih palubi da
vidim koji je to belaj nastao. Kažem vam iskreno nisam se u prvi mah
ama ništa bojao.
Na palubi vidjeh silnu strku i zbrku i
mnoštvo svijeta. Odmah se snađoh, i pomislim u sebi: u najgorem
slučaju neće biti druge nego da skočim u more i plivam do nekog
čamca. Tako praveći plan dođu mi na pamet djeca i žena te braća,
sestre, otac i ostala rodbina. To me ojača i odlučim pošto-poto da
se spasim."
Kako se spasio
"Povratih se natrag u namjeri da
uzmem kufer iz kabine, ali je sve bilo kasno", nastavlja svoju
priču Jalševac. "Moja kabina bila je već puna vode. Vidjeh:
nema šale, zlo dolazi veoma brzo, treba što prije napustiti brod.
Skočih brzo natrag da se probijem do
čamca za spasavanje, ali eto nove nevolje. Po stubama sve zatrpano
ljudima, najviše žene i djeca. Posvuda plač i vriska, ali ako
želiš spasiti svoj život moraš u
tim trenucima biti tvrda srca.
Brzo odlučih što mi je raditi.
Zahvaljujući snažnim mišicama, poput vjeverice se spustih niz
konope po strani. Ljuljao sam se čas lijevo, čas desno. Iskoristih
pogodan trenutak i odbacih se u pravcu čamca za spasavanje koji je
bio taman spušten u more. Sretno prođoh neozlijeđen.
Čim sam dospio u čamac čvrsto se
uhvatih za klupu, jer sam znao da će me mornari pokušati izbaciti
van. Zaista: tjerali su me, vukli, tukli, ali tko da me otcijepi od
klupe. Držao sam se čvrsto jer se radilo biti ili ne biti, život
ili smrt.
U čamcu je bilo 40 žena i djece te
četiri mornara. U jednom trenutku i sam prihvatih veslo i počnem
veslati s ostalim mornarima. Izgleda da sam učinio najbolje što sam
mogao, jer me više nitko nije tjerao iz čamca. Veslali smo što smo
mogli brže da se udaljimo od mjesta gdje će utonuti brod.
Sjetio sam se priča znanaca da je
veoma opasno naći se blizu mjesta gdje brod potone. Snažan vir
povuče sve unaokolo. Moje brzo veslanje prihvatiše i ostali, i kad
smo se našli kojih 40 fati od ’Titanica’, vidjeh najprije kako
se brod naginje, a zatim čuh dvije ili tri snažne eksplozije.
Brod se tada kao nekom čudnom snagom
propeo na stražnjem dijelu i odmah zatim ponjurio zauvijek. Tada je
još jednom jeknula snažna eksplozija, a ja vidjeh u zraku kako lete
tijela jadnih ljudi koji se nisu uspjeli spasiti".
"Prestrašeni i izmoreni ostadosmo
u čamcu. Žene šutjehu kao nijeme. Trebalo ih je razumjeti: muževi
su im ostali na ’Titanicu’, našli su tamo strašnu smrt. Okretah
se oko sebe, ali svuda ista slika, more i led. I rekoh u sebi: tu ti,
brate, ni najbolje plivanje ne bi pomoglo.
Stade me mučiti misao: hoće li do nas
stići brod da nas spasi? Kad su nam već snage bile na izmaku i kad
počesmo vjerovati da nam nema spasa, ugledasmo u daljini daleko
svijetlo. Pomislili smo da je to zvijezda na nebu, no svjetlo se sve
više povećavalo, pa nam je postalo jasno da nam dolazi spas, brod
koji će nas osloboditi muka, hladnoće i gladi.
Uskoro razabrasmo: to je 'Carpathia'.
Na brodu nas primiše kao svoje rođene. Bogato su nas nahranili i
vodili brigu o nama da je milina.
I tako nas dovedoše u New York. Tu nas
dočeka mnogo naroda, sve sami dobri ljudi. Smjestiše nas u
automobile, a zatim s nama u bolnicu St. Vincent. I tu nas lijepo i
bratski dočekaše. Pazili su nas kao svoje najmilije.
I kako me vidite, ostao sam živ i
zdrav. A sada me čeka nova briga, kud ću prije naći posao. To
moram što prije, jer me moji u rodnom kraju čekaju da im pomognem."
(Hrvatski svijet, 1912.)
Gdje su Ličanke?
Putnici III razreda - bilo ih je 706 -
bili su uglavnom ljudi koji su na Novi kontinent putovali "trbuhom
za kruhom", ekonomski emigranti. Među njima bilo je i ljudi iz
naših krajeva.
Dugo se poslije nesreće nije moglo
točno ustanoviti koliko je našeg svijeta bilo među putnicima, jer
su mnogi od njih kupovali putne karte za "Titanic" u drugim
parobrodarskim agencijama širom Evrope.
Tek na osnovu službenog popisa "White
Star Linea", vođenog prema mjestima rođenja dobiven je točan
podatak da je na "Titanicu" bilo 30 putnika Jugoslavena.
Njihov točan popis donosimo na
posebnom mjestu. Još i sada, poslije 60 godina, postoji mogućnost
da taj spisak nije potpun. Kompanija je, naime, izdala saopćenje da
za jedan posto putnika nije moglo biti utvrđeno njihovo porijeklo.
Svojevremeno su se u nekim listovima
pojavljivale vijesti da je na "Titanicu" bilo i dvadeset
djevojaka iz Like koje su u SAD putovale na zaruke, no za to nema
službene potvrde u popisu putnika kao ni u drugoj dokumentaciji.
Tridesetoro putnika na Titanicu bilo je iz naših krajeva
Mile Smiljanović iz Spisaća, star 37
godina.
Marija Orešković iz Konjskog Brsa,
stara 27 godina.
Mate Pocrnić iz Bukovca, star 17
godina.
Luka Orešković iz Gaja, star 20
godina.
Jovo Uzelac iz Brezika, star 17 godina.
Tome Pocrnić iz Bukovca, star 21
godine.
Grga Čačić iz Kule, star 18 godina.
Jovo Dimić iz Ostrovice, star 42
godine.
Jovo Ećimović iz Lipove Glavice, star
17 godina.
Luka Čačić iz Kule, star 18 godina.
Mande Čačić iz Kule, stara 21
godinu.
Petar Čalić iz Brezika, star 17
godina.
Jerko Orešković iz Brda, star 23
godine.
Marija Čačić iz Kule, stara 30
godina.
Ivan Strilić iz Vukovara, star 27
godina.
Mirko Dika iz Podgore kraj Ogulina,
star 17 godina.
Branko Dakić iz Gornjeg Miholjca, star
19 godina.
Ivan Čor iz Kričine, star 27 godina.
Bartol Čor iz Kričine, star 35
godina.
Ljudevit Čor iz Kričine, star 19
godina.
Štefan Turčin iz Kravarskog, star 36
godina.
Matilda Petranec iz Vragovine, stara 30
godina.
Milan Krajić iz Kravarskog, star 30
godina.
Ignac Hendeković iz Vragovine, star 28
godina.
Štefo Pavlović iz Vragovine, star 32
godine.
Ivan Jalševac iz Topolovca, star 29
godina (preživjeo).
Nikola Lulić iz Konjskog Brsa, star 27
godina (preživjeo).
Mara Osman iz Vragovine, stara 31
godinu (preživjela).
Jakov Pačić iz Vragovine, star 31
godinu.
Ivan Bartuš iz Vragovine, star 37
godina.
Napisao: Dragutin Čubrić (Start,
1972.)
