"Back to the Future" / "Povratak u budućnost": Predstavljamo trenutno najgledaniji film u Americi




Decembar 1985: Na kioscima se nalazi novi, 9. broj Trenda, revije namenjene svima koji se privatno ili profesionalno koriste audio, video i kompjuterskom opremom. S obzirom da se bliži kraj 1985, redakcija je već izabrala kompjuter godine - Atari 520 ST ... Pogled na sportske arene širom zemlje: U derbiju 10. kola košarkaškog prvenstva u Zadru istoimeni domaćin dočekuje beogradski Partizan; u Beogradu se u okviru prvenstva Jugoslavije u boksu sastaju ekipe Radničkog i Prištine; rukometaši Zagreb-Chromosa, novajlije u najvišem saveznom rangu, dočekuju jaku ekipu Crvene zvezde; a na Trebeviću - svetski kup u sankanju ... U četvrtak (19. XII) startuje prva emisija šeste serije "Kviskoteke". Gledaoci pred malim ekranima ponovo će se zabavljati uz šest različitih rubrika, a navijaće za Ivanu Đorđević (spikerku Radio Jugoslavije), Radoslava Dodiga (filologa iz Ljubuškog), Radoslava Bišćana (službenika INE iz Zagreba) i Hrvoja Vidakovića (profesora iz Tenje) ...

Disciplina kičme ima "Šarene oči", Merlin je u "Kokuznim vremenima", dok najveći hit pevuši Poslednja igra leptira - "Dečko, ajde oladi" ... U domaćim bioskopima gledaocima zastaju "Jagode u grlu" Srđana Karanovića, a u svetu je i dalje najgledaniji film "Povratak u budućnost", o kojem prvi put za YU medije izveštava Studijev saradnik iz Rima, Čedomir Kolar ... 


Na onom završnom, gotovo tragičnom studentskom plesu, Marty uzima gitaru i svira hard-rock na neviđeno zaprepašćenje prisutnih. Njegova gitara zavija dok ga svi nijemo promatraju kako kliže i skače pozornicom. "Za ovo vjerojatno niste pripremljeni, ali vaša će djeca to obožavati", njegove su riječi objašnjenja

"Povratak u budućnost". Film s ovim, prividno paradoksalnim naslovom, trenutno je najveći američki hit!

Povratak u budućnost, koliko god koristio već otrcanu temu putovanja kroz vrijeme, izvire sam iz sebe i stvara nešto što se ne može nazvati novim žanrom, nego bi prije moglo biti film budućnosti. 


Christopher Lloyd kao šašavi Dr Brown 
Uz samog redatelja Zemeckisa, zasluga je to i Boba Galea, drugog scenarista, jer scenarij je najsavršenija strana toga filma...

Bili bismo nepravedni ako ne bismo spomenuli i nezaobilaznog Stevena Spielberga koji je jedini imao nos da u tom, inače starom scenariju (još iz 1980), vidi uspješan film. 

Povratak u budućnost nije u SAD ostvario onako spektakularan komercijalni uspjeh kakav se očekivao, premda je u samome vrhu najgledanijih filmova ("samo" 150 milijuna dolara...), ali to donekle potvrđuje uvjerenje da smo možda pred ostvarenjem budućnosti.

Zvuk iz prejakih pojačala, od kojeg kao da će se raspasti cijela kuća, komplicirani stroj koji kuha kavu, otvara konzerve i hrani psa - sve nas to, jednostavno, navodi na zaključak da je mladi glavni junak u kući nekakvog "udarenog" znanstvenika kakvih je oduvijek bilo na filmu.

Dotičnog gospodina, koji neodoljivo podsjeća na (upoznat ćemo ga kasnije) Arhimeda Patka, strica Paje Patka, nema kod kuće.

"Na zadatku" je, a zadatak se sastoji u krađi plutonija.

Plutonij mu je potreban kao neophodno gorivo za njegov stroj, za vremeplov. Prekrasni automobil malo je vizuelno promijenjen, i spreman je krenuti u prošlost ili u budućnost. 

Dovoljno je podesiti digitalni sat, postaviti željeni datum i auto će se za nekoliko sekundi naći u "dotičnom" vremenu. 




Oh, Edipa mu!



Za dra Emmetta Browna (šašavi Christopher Lloyd) posebno je važan jedan drugi datum, negdje potkraj godine 1955, kada se u njegovu životu dogodilo nešto vrlo važno. 

I dok čitav taj komplicirani stroj pokazuje svom mladom prijatelju Martyju McFlyju (plavi, neatraktivni Michael J. Fox), profesora ubijaju teroristi kojima je ukrao plutonij, a zauzvrat im nije dao obećanu priručnu atomsku bombu. 


Prizori iz prvog "Povratka u budućnost"
Vidjevši da nema šale, McFly sjedne u auto, pritišće papučicu za gas, zaboravljajući da će pri određenoj brzini odletjeti do nepoznatog odredišta, do unaprijed određenog datuma. 

To mu se i događa, i on u oblaku dima i plamenovima vatre, kao ratnik iz suvremenih bajki, ulijeće u sjenike nekog mirnog farmera čija se kuća tu nalazila prije no što je izgrađen golemi shopping-centar i parking. 

Očito je da smo u 1955. godini!

Što će glavnog junaka i nas zajedno s njime zadesiti u sat i pol filma - nije lako prepričati.

Ali, ne zbog komplicirane priče ili "teškog" zapleta, već jednostavno zbog preobilja detalja.

Zato ćemo se poslužiti jednostavnom metodom: najprije ćemo u nekoliko riječi ispričati ogoljenu priču, a onda ćemo se zadržati na seriji izvanredno duhovitih i originalnih detalja koji taj film i čine posebnim remek-djelom i koji, smješteni u bajkovito-fantastičnu priču, nevjerojatno pridonose gledaočevoj dobroj zabavi.

Dakle, kad je jednom stigao u prošlost, McFly u svojem gradu, na svojim ulicama, najprije sreće svog oca vršnjaka, svoju majku također vršnjakinju, i njihove prijatelje. 

Kod njihovih ljubavi nastaje i prvi veliki zaplet - McFly, svjestan svoje tragične situacije, žuri se da pronađe (još živog) profesora Browna.

Ovaj, premda i sam luđak, gleda dječaka kao da je pao s Marsa i ne vjeruje nijednoj njegovoj riječi.

No, kad mu tinejdžer pokaže automobil i neke njegove detalje, na kojima profesor upravo radi, ovaj shvaća da to nije šala.

Jasno mu je da dječaku mora pomoći kako bi ga uspješno vratio u budućnost i kako njegovom prisutnošću u "sadašnjosti" ne bi doveo u pitanje buduće događaje koji se tek moraju dogoditi, a McFlyjeva prisutnost lako ih može zakomplicirati.

Ali, da bi se vratio u budućnost, dječak i njegov auto moraju raspolagati nevjerojatnom energijom od dva ili više gigavata.

U toj, 1955. godini, toliku energiju može dati jedino grom, a na dječakovu i profesorovu sreću plakatić iz 1985. koji je McFly donio sa sobom, obavještava da je 11. studenoga 1955. u toranj na gradskoj vijećnici, u toliko i toliko sati, udario grom. 

Sada ga samo kompliciranim mehanizmom treba sprovesti u "rezervoar" automobila, ljubomorno skrivanog od očiju nevjernih građana i susjeda, pa će se Marty vratiti u budućnost.

No, na putu do povratka ispriječila se McFlyjeva buduća majka koja se (Oh, Edipa mu!) zatreskala u svoje buduće dijete.

McFly, po cijenu vlastitog života, mora veselu buduću majčicu kako god zna prebaciti u ruke svom budućem tati koji je neopisiv mlakonja, pravi idiot što ga samo simpatična naivnost spašava od životnih promašaja. 

U izravnom "kontaktu" s pričama iz roditeljske prošlosti, Marty pokušava predvidjeti događaje i sve usmjeriti u pravom smjeru. 





Nekakav studentski ples posljednja je mogućnost da se mamica i tatica zaljube jedno u drugo, inače neće biti ništa ni od Martyja ni od njegova starijeg brata i sestre. 

Ovi već sasvim jasno nestaju s kolor-fotografije koju on posjeduje, a i Martyju se polako gubi lijeva ruka kojom jedva uspijeva svirati na gitari na toj nesretnoj priredbi, na kojoj bi samo jedan poljubac mame i tate spasio sve njih. 

Do poljupca i dolazi, te Marty mirno može pobjeći u auto, pričekati grom i odletjeti natrag u buućnost, na prljavi trg koji je prije tridesetak godina ostavio u savršeno urednom stanju. 

Napuštajući prošlost, u posljednjem je trenutku pokušao upozoriti profesora da će ga u budućnosti ubiti teroristi, ali ovaj odbija obavijesti o budućim događajima.

Sada Marty ponovno gleda nedavne događaje iz 1985, profesorovo ubojstvo, sebe kako odlazi u prošlost. Nije uspio spasiti profesora... 

No, kraj nećemo potpuno otkriti. Malo iznenađenja nije naodmet, premda je sve nepredvidljivo u svojoj predvidljivosti.


Potpredsjednik Jerry Lewis?



Robert Zemeckis i Bob Gale u ovu su, naizgled kompliciranu priču, utkali bezbroj detalja koji je čine pitkom i zabavnom.

Svjesni smo da bi ti isti detalji, u malo drukčijoj priči, izgubili svu draž, kao što je sasvim sigurno da bi ista takva priča bez svih tih detalja postala nepodnošljivo komplicirana i bez smisla. 

Ovako, sretnim "brakom" priče i detalja, redatelja i scenarista, sve uspješno "štima". 

Recimo - sav izbezumljen, Marty se pokušava u gradskom baru osvježiti pepsi-kolom "bez" šećera (engleski je idiom free), no konobar ga s nevjerojatnim čuđenjem pogleda, jer kod njih još nema nikakve Pepsi free (on misli "bez plaćanja"). 

U tom istom baru, pokraj svog smotanog (budućeg) tate, Marty će primijetiti crnog čistača u kojem on prepoznaje budućeg gradonačelnika - kad to ovome i kaže, veseli se crnac odmah uživi u buduću ulogu, uz opće ismijavanje prisutnih. 

No, pravi zvjezdani trenutak humora nastaje kad preneraženi profesor pita novopridošlog Martyja: tko je u toj, 1985. predsjednik SAD? 

Marty mu kao iz topa odgovara: Ronald Reagan!

Na to profesor ironično pita: nije li onda, možda, potpredsjednik Jerry Lewis, a ministar odbrane John Wayne?

Kao i svi vješti pisci komedija, i Zemeckis i Gale ostavljaju malo prostora za predah, a onda Martyju pokraj postelje, u kojoj leži nakon pada s drveta, postavljaju buduću majku koja ga preslatko zove imenom Calvin. 

Momku je jasno da to nije on, pa joj hladno saopćava svoje ime - bez prezimena, jasno!

Na to ga ona, sva zbunjena, ali uvjerena da je drugo ime ljepše, pita zašto mu onda na donjem rublju piše Calvin Klein. 

I ostat će on, za svo vrijeme boravka u prošlosti, za svoju buduću mamu samo Calvin!

Potpuno nepoznavanje spravice koja se zove skateboard, a na kojoj se lako juri za autima i pretječu veliki buicki, stavit će tadašnje tatine, pa time i Martyjeve neprijatelje, u tako podređen položaj da će jurnjavu na kraju završiti prekriveni tonama konjskog izmeta.

Na onom završnom, gotovo tragičnom studentskom plesu, Marty uzima gitaru i svira hard-rock na neviđeno zaprepašćenje prisutnih.

Njegova gitara zavija dok ga svi nijemo promatraju kako kliže i skače pozornicom.

"Za ovo vjerojatno niste pripremljeni, ali vaša će djeca to obožavati", njegove su riječi objašnjenja.

Ni za Zemeckisov film nismo bili potpuno pripremljeni, ali sigurno će ga obožavati i roditelji i djeca.

Napisao: Čedomir Kolar, obrada: Yugopapir (Studio, XII 1985.) 


*****


Darko Zubčević pisao je o "Povratku u budućnost" novembra 1986. godine,
u vreme kada se film našao na redovnom repertoaru domaćih bioskopa
(YU premijeru je doživeo na februarskom FEST-u)

POVRATAK U BUDUĆNOST, unatoč svojim modernim i sjajnim filmskim trikovima (ili »specijalnim efektima«, kako se to danas kaže) i bez obzira na svoj pomodni i hladni podsmijeh svemu živom što je starije od petnaest godina, zapravo je dobro kamufliran povratak u kinematografsku prošlost.

Disneyjev je studio pedesetih i šezdesetih godina proizveo na desetke takvih, doduše - dobroćudnijih, filmova namijenjenih zabavi najmasovnije tadašnje publike koju je u producentskom duhu utjelovljavala »cijela obitelj«.

Današnju najmasovniju publiku čine tinejdžeri i oni nešto stariji, pa je i ton tih filmova prilagođen pomalo iskešenom humoru kakav, navodno, ti gledatelji vole.

I Disneyjevi (igrani) filmovi vrvjeli su od letećih automobila, patuljaka, ćaknutih znanstvenika, fantastičnih izuma, a nije se sasvim žmirilo ni na ljubav i spolnost.

Te je filmove, najčešće vrlo duhovito, režirao stari Englez Robert Stevenson.




No, protiv gospodina Stevensona radilo je vrijeme: niti je čovjek njegovih godina (kada su zaredali uspjesi, već je dobro bio prekoračio pedesetu) mogao biti u tajnom dosluhu sa svojom tada disperznom publikom, kao što je mladi Zemeckis (1952) s generacijom kojoj se obraća; niti je itko ozbiljno shvaćao takve filmove u doba dok su još filmovall stari holivudski majstori.

Tada se, da bi se čovjeka smatralo autorom filma, valjalo dobro pomučiti.

Danas, da bi redatelj bio shvaćen ozbiljnim novoholivudskim autorom, dovoljno je da sam napiše scenarij (kao što je to načinio Zemeckis s kolegom Bobom Galeom) i dovoljno je da film ima velik uspjeh.

Zemeckisov matematički precizno, ali bez mnogo inspiracije režiran film o polukomičnim doživljajima jednog današnjeg tinejdžera u godini 1955, kada se ovaj još nije rodio i kada bi se zbog blentavosti njegovih budućih roditelja moglo dogoditi da se uopće i ne rodi, ili da sam sebi postane otac (komplicirano, ali je tako) - jedino što »autorski« saopćava svojoj publici jest laskava »poruka« kako je ona superiorna »starima«.

Stari su karikature, a mladi su ljudska bića, no to je »kritika« koju danas i stari gutaju s mazohističkim užitkom.

Da nema mladih, ne bi bilo ni - mladih, veli Zemeckis, no budući da to kaže sa smiješkom - čemu o tome ozbiljno razmišljati?

Na žalost, čovjek katkad, kao za inat, više razmišlja upravo o onim filmovima o kojima ne bi trebalo mnogo razmišljati negoli o onima o kojima se apriorno očekuje da bi se trebalo razmišljati.                                                                                                                         
☆☆☆



Podržite Yugopapir: FB TW Donate