Pretražite Yugopapir

Kako je Zdravko Čolić postao miljenik nacije '78: Setni princ iz bajke kojem nedostaje Pepeljuga...

April 1978: Pisati o čoveku za kojeg se prema svim, ako baš nećete i zvaničnim, podacima mora priznati da je uspeo, ili u najgorem slučaju visoko uskovitlao prašinu na našoj zabavljačkoj sceni, može se na dva načina.

Prvi je da se uz pomoć ko-zna-kakvih argumenata napadne, ospori i "ispljuje" kao kičer, lutka na koncu, povlađivač ukusa širokih narodnih masa, čime se njegovi brojni obožavaoci izazovu, polemika proključa i stekne sumnjiva slava. Tako se "spuštanjem" kritikovanoj stranki istovremeno diže tiraž lista.

Drugi način je možda još gori, jer kažu da je samo negativna kritika prava kritika (?!) dok je pozitivna kritika - u stvari pohvala. Znači: treba ga - ali tek pošto je dotični nepobitno uspeo - dići u zvezde (i više nego što zaslužuje), reći da mu nema ravna i napraviti od njega boga u ljudskom obliku.

Ipak, mora da postoji i neki treći način, jer radi se o čoveku koji je između dve dijametralno različite putanje - šlagerske i rokerske - uspeo da nađe i treći put - svoj put!

Svega dve-tri godine unazad razmere njegovog današnjeg uspeha skoro da bi bile nepojmljive.

Takav publicitet do skora je bio rezervisan samo za nacionalne veličine tipa Miljana Miljanića, "Bijelog dugmeta", Džaje, Milene Dravić, Mate Parlova...

Danas smo "bogatiji" za još jednu, ovoga puta u obliku Zdravka Čolića; ona nam se smeši sa naslovnih strana svih revija, njegovi posteri (u prirodnoj veličini - ko je to još doživeo?!) zjape iz sredine svakog časopisa koji iole brine o svom tiražu, na TV ekranima se viđa češće od Kamenka Katića i Dragana Nikitovića, urnebesni koncerti u dva (a moglo ih je biti i više) puta rasprodatoj i dupke punoj dvorani "Pionir" uprkos piratskim cenama ulaznica, uspešna turneja koja je u toku ... sve su to samo kockice u mozaiku uspeha Zdravka Čolića.

Kruna svega je njegova poslednja LP ploča "Ako priđeš bliže" sa kojom je na putu da obori sve domaće rekorde u prodaji ove stvarčice.

Komentar o njoj u Džuboksu (da već nije kasno za takve stvari) svakako bi trebao da nosi zaglavlje "Preslušali smo POSLE vas". Nema potrebe kopati po njegovoj karijeri kada je u ovoj ploči sadržano sve što čini tajnu njegovog uspeha ukoliko je ikada u nečijem uspehu bilo nekakve tajne.

To su sledeća osnovna četiri elementa:


  • Pod jedan: to je već i banalno reći - Zdravko lepo peva što moraju da priznaju i oni koji ga ne vole. Ponekad malo preforsirano doduše, ali šta da se radi kad čovek ima glasinu sa kojom može da radi šta mu na um padne!


  • Pod dva: Zdravko ima ono što se kaže - imidž i to dobar. Po svemu sudeći više plod njegove intuitivne spoznaje o tome kako treba da se vlada nego što ga je slaba reklamna mašina naših diskografskih kuća takvim napravila.


Najkraće rečeno, on je idealan mladić, pravi setni princ iz bajke kojem nedostaje Pepeljuga. Stvar je u tome što brojne predstavnice domaćeg slabijeg pola (u rasponu od deset do četrdeset godina) vide tu Pepeljugu u svom sopstvenom obličju.

Još i više: publika različitih starosnih grupa oba pola nalazi u njemu nešto za sebe. Za očeve je to fini momak (uglađen i očešljan) sa kojim bi njihova strogo čuvana mezimica mogla uveče da negde izađe a da uopšte ne brinu zbog toga, za mame - idealan mladić njihovih devojčica - pa bogami i dobra prilika, za devojke - brat (ređe) i dobar dasa (em lepo peva, em dobro izgleda, lovu da ne pominjemo).

Jednostavno, Zdravko je oličenje omladine kakvom je stariji zamišljaju i kakva bi ona, po njihovom mišljenju, trebalo da bude.

Za mnoge roditelje on je pravi primer kako se može pevati a opet steći akademsko obrazovanje (znate ono: "Vidiš, kako drugi mogu da se 'mlate sa muzikom' i opet da završe fakultet. A ti - ni jedno ni drugo!").

A Zdravko dotle peva danju, peva noću, sve nas gleda sa postera, slika i omota od ploča čeznutljivim pogledom tipa C-16 i premda ženska srca padaju on ostade neutešan. Nema izabranice njegovog srca i on nastavlja da čeka i pesmom leči tugu (ovo mi nešto zvuči poznato).


  • Treće: preduzeće Zdravko Čolić dobro bira svoje (sa)radnike. Kompozicije i tekstovi stvoreni po unapred određenom konceptu, veliki broj različitih i kvalitetnih muzičara angažovanih na snimanju njegovih ploča (poslednje naročito), raznovrsni i ponekad raskošni aranžmani - sve to odaje rad ekipe koja je (što inače nije čest slučaj) imala unapred poznat cilj i znala način kako da ga ostvari.


  • Četvrto: momenat u kojem Zdravko Čolić doživljava vrhunac nije sasvim slučajan. Uz sve prethodne kvalitete on je bio i strpljiv da sačeka svojih pet minuta. Oseka u radu poznatih domaćih grupa miljenika većine mlade publike (uz to naviknute da stalno za nekoga navija) stvorila je pogodnu klimu da se sve simpatije i navijačke strasti usrnere na jednu osobu. 


Istorija se ponovila: Tom Džons je u Engleskoj i u celom svetu uspeo tek pošto su "bitlsmanija" i "stounsmanija" iščilele. Pri tome je postigao uspeh ravan njima pa možda i veći jer je "gađao" veći krug publike (čitaj: potrošača). Slično se desilo i kod nas.

Za domaću rock scenu Zdravko nije ništa manje važan nego "Bijelo dugme" i "Smak".

Ne čudite se! On je mnogo više nego oni uspeo da odobrovolji širu publiku prema rock'n'rollu, prvenstveno starije, ukoliko čitaoci "Džuboksa" smatraju da mu na tome uopšte treba zahvaljivati.

Blaga rock-priča u njegovim kompozicijama blaga je samo zato što je nova muzika sa sirovim punk-rockom otišla predaleko: samo koju godinu unazad Zdravko bi sa današnjim repertoarom bio izraziti rocker!

Ovako, spajajući neka svojstva zabavne muzike (melodiku, aranžmane, tekstove) i oplemenjujući ih rock atmosferom (ritam, zvuk i šou) on je prilično svarljiva rockersko-šlagerska pilula (prvo - manje, drugo - više) koju ogromna većina publike uzima protiv svakodnevne dosade. Bojim se samo da previše čestim posezanjem za njom ne postanemo imuni na njeno dejstvo.

No, kako god bilo Zdravko će ostati dobro, umiljato i lepo jagnje sa sarajevske Bembaše.

Umiljato jagnje koje - kao u poslovici - dve majke sisa: jednu rockersku, a drugu šlagersko-festivalsku. I pri tome prodaje svoje ploče u stotinama hiljada primeraka ...

Napisao: Bratimir Minić (Džuboks, 1978.)





Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate