Gordana Suša (TV BG) i Luka Mitrović (TV ZG): Urednici političkih magazina o cenzuri na našoj TV



Beograd: Redovit postupak cenzure



Prosinac 1987: Ekipu ZIP-a zatekli smo na djelu, u montaži: urednica i voditeljica Gordana Suša, reditelj Branko Kičić i montažer Miša Jevtić djeluju kao uigrana ekipa, raspoložena i zaljubljena u posao koji radi.

- ZIP je, koncepcijski, sasvim određena emisija - kaže Gordana Suša - o najaktualnijim  unutrašnjopolitičkim temama, s ponekim ekskluzivnim prilogom izvana nađe li se naš novinar na putu u inozemstvu. Naš magazin otvara teme, često baš one koje tek ulaze u središte zanimanja domaće javnosti, o kojima će se tek govoriti za dvadesetak dana, pa nerijetko, u tim prvim trenucima, ostajemo neshvaćeni.

Među prvima smo obradili temu o demografiji i demografskoj situaciji na Kosovu, pa su se ljudi pitali zašto to postaje hit-tema... Poslije su se svi bacili na to. Koncepcijski smo, dakle, čvrsto opredijeljeni, mada ima trenutaka kada moramo reagirati i drukčije na događaje koji su se već dogodili prije emisije.

Iako smo preplavljeni ekonomskim temama, trudimo se da budemo pravi politički magazin. Politika je dominantna, zapravo - sve teme obrađujemo kroz prizmu politike. Od kulture do ekonomije, od sporta do glazbe. U ZIP-u je sve politika. To i želimo.

U dvije godine, koliko je urednica ZIP-a, Gordana Suša i njezina ekipa došli su do zaključka, kaže ona, da zapravo mogu sve što naume:

- Drugo je pitanje da li to i koristimo. Bitno je da se trudimo da nam teme budu jugoslavenske. A što smije ili dokle smije ZIP? Osim Moševca, nije nam otpao nijedan drugi prilog. Smijemo, dakle, mnogo, ali je pitanje relativno. Obrađivali smo najosjetljivije teme - obradite li ih svestrano i objektivno, teškoća nema. Samo loše obrađene teme ne idu u program.

Gordana Suša, inače, ne misli da televizija kaska za političkom štampom, barem ne u svemu.

Jedno je, navodi, pročitati u novinama kako je slovenska delegacija glasala protiv programa SIV-a, a njihov Marjan Rožić - kao predsjednik Skupštine Jugoslavije - za, a drugo je vidjeti to na TV-ekranu.

To je čar TV-slike, pa mislim da mi nikada ne možemo kasniti za štampom, u onom klasičnom smislu, mada neke teme obradimo kasnije od novina samo zato što emisija ide jednom mjesečno.

Ponekad idemo ispred štampe, pa ona kreće našim tragom. Sjetite se slučaja Batusa i Kosova, kojeg ima u svakoj emisiji, na najrazličitije načine - kroz kulturne radnike, Albance, do običnog naroda, Srba i Crnogoraca.

Prvi smo u nas objavili anatomiju jednog štrajka, a to je kupio cijeli svijet. Uslijedio je onaj čuveni Labin pokojne Jelene Cvetković. 

Jelena Cvetković (TV Novi Sad) o štrajku labinskih rudara 1987: Postoji li autocenzura kod YU novinara?  

I slovenske zahtjeve za slovenskim kulturnim prostorom obradili smo još dok se štampa na njih stidljivo osvrtala.

Iako ZIP ide na tzv. globalne teme, odnosno ne ide tragom pisama čitalaca kao sarajevski Politički magazin, ipak prima mnogo pisama gledalaca, a koliko je emisija gledana potvrđuje podatak da je prošle godine, na Danima JRT, ocjenom gledalaca proglašen za najbolju emisiju godine.

- Pitate me za cenzuru... U svakoj redakciji postoji redoviti i prirodan postupak cenzure - od priprema i izbora teme do konzultacija o kvaliteti gotovih priloga. Sami sebi olakšavamo posao tako da se konzultiramo još u toku pripremanja pojedinih priloga. To je redovit radni postupak.

Mislim da u svakoj novinskoj kući urednik ne može pustiti tekst svoga suradnika, ako ga ne pročita. Drugo je pitanje imam li ja kao novinar osjećaj cenzure: trudim se da nemam, osobito zato što u ZIP-u čovjek ima priliku da obradi temu iz raznih kutova i da čuje različita mišljenja.

Osobito želim napomenuti kako se trudimo da ne radimo emisiju koja bi bila edukativna, obrazovna. ZIP pretpostavlja neko znanje svojih gledalaca. I to je jedan magazin tipa NIN-a ili Danasa, namijenjen određenom sloju ljudi koji poznaju zbivanja u društvu i daje proširenu informaciju.

U tom smo smislu informativni: o istoj se temi u nas može čuti pet-šest mišljenja, a to ne nailazi baš uvijek na odobrenje kritičara.

I ZIP se trudi da u svoju emisiju dovede značajne goste: već su u njemu gostovali i Milka Planinc i Branko Mikulić. Teškoća je u tome što je to politički magazin, zamišljen da ima pet-šest priloga, a - kaže Suša - mi nismo navikli naše političare da dođu u neku emisiju na pet minuta. - Onaj tko ima što reći, učinit će to i u nekoliko minuta.

S obzirom da ZIP ide na jugoslavensko područje, srpskohrvatsko jezično područje, te da stanje u zemlji nije sjajno, ljudi više i ne vole da se televizijski eksponiraju. Pa, ipak, dobili smo Oskara Kovača da protumači antiinflacione mjere, kada to drugima nije uspjelo.

- Dakako, Kosovo je često bilo u prvom planu - kaže Suša. - Uvijek smo se trudili da sačuvamo vrlo veliku objektivnost; to je naša kvaliteta! Ne pretjerujem: kada nikome nije polazilo za rukom da na Kosovu nađe sugovornika, mi smo ih svojim akreditivom - dotadašnjim radom - nalazili i među Albancima, Srbima i Crnogorcima. Čak i u najosjetljivijim polemikama, kao što su odnosi pokrajina i Srbije.

Inače, nastojimo se baviti jugoslavenskim temama, zanimljivima svim ljudima u ovoj zemlji. Ali, imamo i teškoća: za posljednji ZIP željeli smo napraviti anketu među ljudima na temu ne što Srbija hoće ustavnim promjenama, nego što drugi misle da Srbija traži, unaprijed odlučivši da te priloge ne radi naša ekipa. Nažalost, nismo od svih dobili takve priloge, a nama je važno da ih dobijemo iz npr. Hrvatske ili Slovenije.

Smjenu u Informativnom programu Televizije Beograd nije željela komentirati:

- O tome nemam namjeru reći ni riječi. O tome postoji jedno sedamnaest knjiga stenograma: sve što sam imala, rekla sam na sastanku redakcije, na partijskom sastanku, na programskom savjetu. Ne vidim razloga zašto bih o tome još govorila.

Po njezinu mišljenju, politički magazini u nas još loše surađuju, dogodi se da četvrtkom tri puta zaredom, iz tri studija, ide ista tema - doduše, uvijek drukčije obrađena, ali se to ipak osjeća.

- Nisu svi politički magazini iste kvalitete. Četvrtak je relativno najbolji i najujednačeniji; utorak je katastrofa - to znaju svi. Ipak su sve gledane, svaka ima svoju publiku, čak i kada, kao mi, idemo u eter istodobno s košarkaškom utakmicom na Drugom programu. Bile bi bolje - kaže Suša - da zajednički surađujemo, među našim TV centrima. Tako bismo neke teme mogli zajednički obraditi.

Vjerojatno i kvalitetnije.


Zašto je smijenjen Erić?



Predsjedništvo Republičke konferencije Socijalističkog saveza Srbije razriješilo je dužnosti glavnog i odgovornog urednika Informativnog programa Televizije Beograd Mihaila Erića. Obrazloženje takve odluke glasi: Programski savjet RTB, poslije diskusije i analize, zaključuje da je odgovornost Mihaila Erića za promašaje takvog karaktera i težine da on ne bi trebao da i dalje obavlja funkciju glavnog i odgovornog urednika Informativnog programa.

Riječ je o više uređivačkih promašaja u Informativnom programu, koji su, kako je rečeno na sjednici Predsjedništva SSRNS, imali vrlo nepovoljan odjek u javnosti, sa štetnim političkim posljedicama.

Riječ je, prije svega, o ocjeni o jednostranom i neobjektivnom informiranju o više političkih sastanaka i događaja u republici, koji su prethodili VIII sjednici CK SK Srbije, a na kojima je došlo od oštrih idejno-političkih razlika u tumačenju linije SKJ.

Poslije odluke o razrješenju dužnosti Mihaila Erića, koji se, barem dok ovo pišemo, nalazi na bolovanju, za vršioca dužnosti glavnog i odgovornog urednika TV Beograd imenovan je Predrag Vitas, dosadašnji zamjenik glavnog i odgovornog urednika tog programa.

Ali, kako smo saznali iz pouzdanih izvora, to je samo prijelazno rješenje, jer bi uskoro za glavnog i odgovornog urednika trebao biti imenovan Nikola Mirkov, glavni i odgovorni urednik Prvog programa Radio Beograda.


Zagreb: Novi poziv Mikuliću



Luka Mitrović, zagrebački TV novinar i urednik emisije U krupnom planu, jedan je - čak među vlastitim kolegama - od često kritiziranih za posao koji obavlja u svojim političkim emisijama u živo. Prigovaraju mu da program umrtvljuje.

- Mislim da je posrijedi velik nesporazum - kaže Mitrović, koji je prvi načeo temu kritike. - I te kako forsiram nešto što se zove - razmahana misao koja će biti što manje cenzurirana. Ali, nikada ne bih odobrio razmahanu uvredu, trabunjanje. Možda je tu neki nesporazum i s današnjim novinarstvom, u ostacima tzv. lažne demokracije. Brzopleto se o ljudima štošta izvali, pa trebaju mjeseci da se nešto ispravi. U tom je pogledu javna riječ bitna: mora biti obazriva!

Mitrović, inače dugogodišnji urednik - nasljednik slavnog Stopa, Zvonka Letice (današnjeg Spektra, Drage Flege, koji je, dok smo ovo pripremali, bio na višednevnom putovanju u Dubrovniku) i autor drugih zapaženih emisija i priloga, uporno inzistira na kontaktnim magazinima, političkim emisijama uživo:

- Razlika je u tome što političke magazine pripremaju, rade, poliraju, krate, montiraju, ubacuju, dok emisije koje idu u živo nemaju mogućnost popravnog ispita: što kažeš, kažeš! Mada kontakt-program smatram civilizacijskim napretkom, nažalost i TV-novinari i TV-gosti u Jugoslaviji često se koriste specijalnom mimikrijom - raznoraznim poštapalicama i općim mjestima izbjegavaju pravi odgovor, izravan odgovor, onaj koji bi značio stanovito demaskiranje.

Vični tome, olako se pristupa emisijama u živo. To što je moguće da gledalac postavi pitanje telefonski, pitanje koje se često frizira - dakako, ako je uvredljivo, čak se i izbjegava - ne znači da će ono doprijeti do mene, voditelja ili do sugovornika. Jer, škakljivost pitanja ili teme svatko od nas doživljava na svoj način, pa nepropuštena pitanja često idu na dušu ljudima koji ih telefonski primaju.

Uvjeren sam da smo političko društvo u kojem politika i političari, kad smo već spomenuli friziranje, imaju svoje uloge i prevalentan utjecaj. I mi, novinari, nastojimo igrati odgovarajuću igru. Svi je igramo. Pitanje je samo - ima li ta igra smisla, odnosno da li razmahuje i proširuje granice ljudske slobode, da li vodi do materijalno i duhovno bogatijeg društva, pa time i pojedinca? Ako se igra u tom smislu, svaka čast i političarima i novinarima. U ovom se društvu više ne može samo tako frizirati.

Od čovjeka u tramvaju do onoga u birtiji - svi su postali odrasliji, obrazovaniji. S obzirom na velike šokove koje je Jugoslavija doživjela u svom materijalnom razvoju, otvoreno se sumnjičavo gleda na sve. Lupa javnosti neobično je izoštrena, jasna, teško je sada činiti zavjere kojih je, da se razumijemo, bilo.

• Koliko je vama teže raditi sada negoli prije?

- Televizija je nekad bila čudo, gledali su nas začuđenim očima, respektirali, a kada su shvatili što se zapravo događa, da televizija nije tako mistična kako se činilo, kao ni drugi mediji, cijena nam je pala. Novinarstvo je novinarstvo: treba biti obrazovan, pošten i hrabar. Hrabrost može biti i ludost; može biti i korist. Hrabrost je nešto što se u jednom trenutku može koristiti, a u drugom - pretvoriti u čistu glupost.

Ne razumijete? Ne propustiti potez, ako ti tvoje obrazovanje i procjena stanja kažu da ga ne treba propustiti. Ali, i obratno! Isto je i s pitanjima u političkim emisijama u živo. Gledaoci nemaju baš mnogo iluzija da će baš svako pitanje koje postave doći do voditelja ili da će na nj dobiti odgovor. Znaju da se ono može i pogrešno protumačiti, ali da se i meni - koji toga trenutka dobivam pitanje na stolu - ono može učiniti nevažnim u odnosu nd sve ono što je već bilo rečeno.

Mitrović kaže da su on i generalni direktor RTV Zagreb, Veljko Knežević, još u rujnu pismom pozvali Branka Mikulića da sudjeluje u Krupnom planu, a to je, načelno, i obećano. Ali:

- Mislim da ćemo taj poziv sada obnoviti, s time da ćemo ga zamoliti da dovede svoje suradnike iz SIV-a, no da im za sugovornike, dakle - nasuprot njima, postavimo ekonomiste i druge stručnjake, koji se ne slažu sa službenom politikom. Pa, da vidimo!

I on, kao Gordana Suša, mada su njihovi novinarski pristupi temama i dilemama bitno različiti, smatra da jugoslavenski TV-centri premalo surađuju:

- A znate zašto? Zato što živimo u čudno doba, u kojem manje ili više sliježemo ramenima, ljutimo se, kritiziramo, samokritiziramo. Nema velikih poteza, ni na novinarskom planu. Suradnju nitko nije zabranio. Dopisnike u inozemstvu više i nemamo, a Televizija Zagreb jednostavno je zatvorila svoje dopisničke službe u zemlji jer se novinarstvom u njima bave ljudi koji se tom poslu tek trebaju učiti.

Mitrović je jedini komentirao smjenjivanje svoga kolege Erića u Beogradu:

- Pitanje demokracije u Jugoslaviji sada više nije akademsko. Istina je da je SK zapao u krizu - nekonzistentno se debatira, malo se što poduzima, a pod takvim pritiscima - dogodi se da se mora ići na poteze: tko nije za, otpada. To, ipak, može biti i opasno, može sužavati frontu bez obzira što u prvom trenutku to tako ne mora izgledati.

Jedinstvo na silu, moglo bi se pokazati, jednostavno ne može dobiti rat. Bitku možda, a to opet nije samo stvar SK Srbije, u kojem traje jedan politički obračun s ljudima koji su drukčije mislili ili ta mišljenja objavljivali.

• Pitanje na koje ne morate odgovoriti: sudeći prema zagrebačkim političkim magazinima, stanje je, makar u Hrvatskoj, gotovo idilično?

- Informativno-politički program Televizije Zagreb zna da nigdje nije idealno mirno, ali ne zna što bi s time: važe se. Imate pravo: secirali smo Agrokomerc, ali nismo na isti način obradili Rijeku... i tako dalje. Najveći razlog što se u to ne upuštamo jest to što je TV naučila da bude uštogljena, smrtno ozbiljna, da ima neprikosnovenu ulogu.

Ipak, čuvao bih se reagiranja baš na svaki događaj - time idemo ususret slučajevima, ali je pitanje što je produktivnije za društvo. TV se uspjela sačuvati velikih lutanja, krajnosti kojih u štampi - mada zanimljivijoj nego ikada - ipak ima. TV-program ipak mora prihvatiti kritiku: lakše je ne talasati, mada ni to nije danas lako. Sve se svodi na problem loše kadrovske ekipiranosti programskog osoblja.

Priredio: Dubravko Stojsavijević, surađivali: Miodrag Stojanović i Pavle Pavlović (Studio, 1987.)