Ivica Šerfezi o Björnu Borgu, Jimmyju Connorsu i Guillermu Vilasu, trojici najboljih tenisača (1978)


Srpanj 1978: Tenis je fenomen ovog doba. Broj igrača u cijelom svijetu raste brzinom koju ni najveći optimisti nisu mogli zamisliti. Kvalitetnih igrača ima na stotine i oni udaraju po bijeloj loptici snagom i brzinom koja također iznenađuje sve stručnjake.

Razgovarate li o tenisu s njegovim fanaticima, stručnjacima ili običnim smrtnicima neizbježno će biti spominjana tri imena: Borg, Connors i Vilas.

Ta trojica modernih gladijatora izdvojila su se između stotinjak tigrova koji kruže teniskim arenama svijeta. Oni najviše zarađuju, njih se najviše slika, o njima se najviše piše, imaju svoje klubove obožavalaca, najčešće pobjeđuju, najjače udaraju - igraju, kako je to netko duhovito primijetio, 130 km na sat.

Mnogi romantičari tvrde da oni ne igraju i najljepše, ali koga to danas zanima kad je ovovjeka teniska deviza: brže, jače, točnije i efikasnije.

Prošle godine na WTC turniru u Münchenu razgovarao sam u klubu Iphitos s Nikolom Pilićem o profi-tenisu i o nekolicini igrača koji danas dominiraju. Nevezano sam rekao: 

"Nikola, kako ti ljudi izdrže toliko udarati po lopti".

- Šerfa moj - odgovorio je Nik (tako ga zovu teniski prijatelji) - pucaju kičme, laktovi, ramena a i teniske psihe (Nastase, Smith) kao da su od stakla.

Zadnja izjava Björna Borga: "Igrat ću još osam godina a onda je s profi-tenisom gotovo". Ako to kaže mladić od 22 godine znači da su se stvari u bijelom sportu bitno promijenile i da ćemo teško u budućnosti sresti u teniskoj špici igrače starije od trideset godina.

Ne bih htio biti prorok, ali trenutno onaj koji ne posjeduje kvalitete ove trojice igrača, nema nikakvih šansi.

Borg, Connors i Vilas udaraju tenisku loptu najjače, fizički su izvanredno pripremljeni, a psiha im je još zdrava. Gledao sam svu trojicu tenisača, znam mnogo o njima. 

Prošle godine sastavljači rang-lista imali su prilično muke i bili u dilemi kako sastaviti rang-listu za tu sezonu. Borg je osvojio Wimbledon, Vilas Forest-Hills, Connors Master turnir u New Yorku. 

Sam Borg je, na primjedbu što misli o rang-listi, rekao:

- Pa to je u ovom momentu stvar ukusa.

Taj izvanserijski igrač, ponos Šveđana, pravi džentlmen prije i poslije meča uvijek odmjeren u izjavama, u prednosti je pred ostalom dvojicom.

Ne bih htio analizirati sezonu 1978, jer tu je već Borg u prednosti, nego smatram da on ima kvalitete koje mu daju pravo na tu prednost.

Čudesna je psiha tog mladića bez specijalnog obrazovanja (izašao iz škole još kao junior). Na pitanja novinara smeta li mu što nije išao u školu, odgovara:

- Putovanje po svijetu i kontakti s raznim ljudima koji različito misle, za mene je veća korist od sjedenja u školskoj klupi.

Mnogo se govori o njegovom psihičkom miru. Naprotiv, u njemu se događaju strašne eksplozije, prave emocionalne erupcije koje, na žalost, njegovi protivnici ne registriraju, što on automatski koristi u igri. 

Možda je to uvjetovano životnom filozofijom sjevernjaka: ukradena lopta nije i kraj svijeta, izgubljen meč nije tragedija, protivnički raspoložena publika (ako se ne reagira) najlakše se umiri. (U Rimu, u finalnoj partiji protiv Panate, publika je bacala na njega bonbone, novčiće, dovikivala, a on nije ni trepnuo i na kraju je pobijedio.)

Govorim to kao igrač, jer kada pred sobom imate tenisača s takvom životnom filozofijom, nalazite se pred stijenom. 

Namjerno ne spominjem udarce jer svi ovi igrači raspolažu perfektnom tehnikom. Možda je Borg za
nijansu brži od ostale dvojice. 

Tvrdim, Borg će biti u samoj špici sve dok bude zdrav i brz. Svrstavaju ga među tri najbolja igrača u povijesti tenisa (Laver, Tilden, Borg), posve zasluženo, jer za razliku od Connorsa i Vilasa njemu je svejedno gdje igra: na travi, zemlji, parketu ili plastici. 

Svugdje je jednako velik i zato je prvi na mojoj rang-listi.

Jimmy Connors, ili kako ga zovu "strašni Džimi", izuzetno je atraktivan i kompletan igrač, koji izaziva veliko zanimanje gdje god se pojavi.

Od najranijeg djetinjstva, zahvaljujući ambicioznoj majci, bio je određen za tenisača. Trenirao je kod najboljih trenera (Segura, Gonzales), predstavnika atomskog tenisa i do sada je postigao iznimne rezultate.

Prisjetimo se njegove finalne igre s Borgom u Wimbeldonu 1977. Jimmy je silno želio pobjedu. Bila je to fantastična igra, ali u odlučnom setu američkom zlatnom dečku ponestalo je snage. To je već prva Borgova prednost. 

Najveća je Jimmyjeva rupa pomalo kalkulatsko odabiranje turnira. Gotovo nikad se ne pojavljuje na zemljanim igralištima u Evropi, što je u krajnjem rangiranju važan faktor. 

Laver u svoje doba, kao i Borg danas, podjednako igraju na svim podlogama i terenima širom svijeta. Slobodan sam ustvrditi da je Jimmy pomalo mamin sin, razmaženko, kapriciozan. 

Njegova dva poteza, nedolazak na proslavu 100-godišnjice Wimbledona (istodobno trenirao s Nastaseom na susjednom terenu) i odbijanje da čestita Vilasu u Forest Hillsu poslije poraza u finalnoj igri, pokazuju da mu sportske a i druge manire finog ponašanja nisu najbolja strana.

Jimmy je veliki igrač, ali nije velik kad gubi.

Strašna je bila prošlogodišnja sezona Guillerma Vilasa, idola argentinske sportske javnosti, danas najinteresantnije ličnosti teniskih terena. Taj igrač čeličnih mišica i fantastičnog bekenda prošle godine je postigao nezapamćen uspjeh - 76 pobjeda za redom na izrazito jakim turnirima.

Veoma je siguran na rang-listi, među prva tri igrača na svijetu, premda nije tako kompletan kao prva dvojica. Igra spretno na liniji i izvanredno na zemlji, a nešto je slabiji na travi i parketu. Za oko nije atraktivan. 

Korektan je i fer borac, sportaš od glave do pete, ljubimac publike na terenu i izvan njega. Podatak više: njegove pjesme su jedne od najčitanijih u Argentini.

Malo je iznenadio teniski svijet kada je za trenera i menedžera odabrao Rumunja Iona Tiriaca. sigurno jednog od najvećih lisaca teniskih terena, za koga kažu da je premazan svim mogućim mastima.

Međutim, ta suradnja dala je izvanredne rezultate. Vilas kaže:

- Moje je samo da igram a ostalo misli Ion.

Mnogi igrači kažu da ih više smeta u bradu i brkove obrasli Tiriac, nego sam Vilas. Sve je to dio ove igre, igre koja danas prijeti da se uvuče u svako slobodno dvorište (u New Yorku koriste i
krovove). 

Ipak se na kraju ne mogu oteti dojmu da je po znanju i talentu dobar dio prostora trebao dobiti i klaun teniskih borilišta Nastase, ili kako ga zovu "Nasti", no o tome drugom prilikom.

Napisao: Ivica Šerfezi (SN revija, 1978.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate