Listopad 1986: Boris superstar,
svenjemački libling, najpopularniji tinejdžer svih vremena,
nacionalni idol koji je u zemlji željnoj uzora konačno ispunio
davnu prazninu, tip je - kažu istraživanja - s kojim bi svaka
njemačka (i američka) majka pustila svoju kćer na ples, sigurna da
će je na vrijeme vratiti kući a da joj prije toga nije zavukao ruku
pod suknju... Reklamna bajka ili istina o tenisaču Borisu Beckeru?
Kada je na nedavno završenom susretu
Davis-cupa između SR Njemačke i Ekvadora odigrana i posljednja
lopta na teniskom borilištu u Essenu, Boris Becker - umjesto u
susret čestitarima - potrčao je prema gledalištu i jednoj mladoj
dami poklonio Pumin reket koji je upravo dokrajčio Ekvadorca Andresa
Gomeza.
Zapadnonjemačka momčad pobijedila je
rezultatom 5:0, a javnost je znatiželjno očekivala objašnjenje
Borisove viteške geste, dok netko nije konačno otkrio: nepoznata
djevojka rođakinja je kapetana ekvadorske momčadi Ricarda Ycaza,
koja je toliko vatreno navijala za svoje sunarodnjake da joj je
Becker obećao svoj reket zaplješće li barem jednom u njegovu
korist. Crnokosa Cuca Ycaza uistinu se poklonila jednom od trenutno
najvećih imena teniskog Olimpa, a Boris Becker je, dakako, održao
obećanje.
Spontana širokogrudnost ili pažljivo
sračunata medijska gesta koja će simpatičnog Beckera učiniti još
simpatičnijim pred milijunima televizijskih gledalaca? Kao: vidite,
naš je idol toliko velik da se udvara i teniskim protivnicima!
U životu te najneosporavanije
kult-ličnosti u SR Njemačkoj to više nitko ne može točno
razlučiti. Od one legendarne pobjede u Wimbledonu, kada je Becker
bio prvi Nijemac kojemu su Englezi uručili tu najcjenjeniju tenisku
nagradu, prošlo je tek više od jedne godine, ali se oko
19-godišnjeg Borisa Beckera uskovitlalo toliko nacionalnih strasti i
poslovnih interesa da je već teško raspoznati što je uistinu
iskreni Becker, a što reklamna mašinerija koja je od tog igrača
stvorila savršeno podmazan mehanizam za štancanje maraka.
Poslije Essena, Boris je vec sutradan
odletio za Hongkong, poslije Hongkonga slijedi Tokio, nakon njega
daleki Sydney, na domaćem je terenu tek negdje u prosincu, a na svim
kupovima, natjecanjima i susretima Becker ne udara samo za sebe i
njemački ugled već i za sve one firme koje njegovim imenom stvaraju
zlatne poslove.
Boris na malim ekranima maše kreditnom
karticom Deutsche banke, nudi Philipsove video-rekordere, reklamira
Ellesseove majice, švicarske ručne satove. Samo reket što ga je
poklonio ljepuškastoj Ekvadorki za nj vrijedi pedeset milijuna
maraka.
Medijska rasprodaja delikatnog stopala
Toliko, naime, iznosi najnoviji
šestogodišnji ugovor koji je upravo potpisao s firmom Puma za
reklamiranje njezine teniske opreme. Od trenirki i sportskih torbi do
reketa (prosječna cijena u bonskim trgovinama iznosi 350 maraka; 100
DM = 20,305 d) i tenisica, na tržištu se pojavilo - ili će se
pojaviti do kraja godine - pedeset sportskih artikala koji nose ime
Borisa Beckera superstara.
Svaki njegov izlazak na teren ne prati
samo trener Gunther Bosch i menedžer Jon Tiriac već i četa letećih
Puminih stručnjaka koji ga doslovno prate u stopu, od Monte Carla do
New Yorka, kako bi za njegovo delikatno stopalo pronašli
najidealnije tenisice. Za konstrukciju tog ideala, Puma se razbacala
s tisuću pokusnih pari cipela, ali - što je to za firmu koja je
prije prošlogodišnjeg Wimbledona bila u financijskim teškoćama, a
sada doživljava nevjerojatnu ekspanziju?
Nezapamćeni bum, zahvaljujući
bum-bum-Beckeru, pa je posljednju godinu samo tenisica i reketa
prodano za stotinu milijuna maraka više no obično, a ukupan promet
Pume povećan za trideset posto. Čak 170.000 reketa, deset puta više
no prije Beckerove vimbldonske eksplozije, a budući da u SR
Njemačkoj ima 1.660.000 registriranih tenisača, ispada da svaki
deseti igrač na terenu maše Borisovim imenom.
Medijska rasprodaja mladosti Borisa
Beckera ušla je tako u četvrtu brzinu, a sve je počelo onom
izazovnom izjavom menedžera Iona Tiriaca, dok se u čuvenom
tenisačkom predgrađu Londona publika još nije ni razišla:
- Ni jedan jedini intervju ili
pres-konferencija ne dolaze u obzir bez barem stotinu tisuća maraka!
Cijena Borisova dvosatnog intervjua
tjednim magazinima - za koji je Tiriac nekad tražio 10.000 maraka -
sada je skočila na 150.000 njemačkih maraka. Već u sedamnaestoj
godini Mozart njemačkog tenisa zaradio je svoj prvi mijun; osvojeni
ovogodišnji drugi Wimbledone donio mu je (samo nagrada) nekih
600.000, prošlogodišnje finale Davis-cupa protiv Šveđana pola
milijuna, susret u Tokiju 100.000 nagradnih maraka; ostali susreti i
turniri tek zaokružuju okrugle brojke, dok samo reklamiranje
Deutsche bank donosi tri milijuna DM.
- Boris više ne može otići na toalet
a da ne zazvoni Tiriacova blagajna - kaže zlobno njegov manje
uspješan zapadnonjemački kolega Michael Westphal.
Posljednjih godinu dana Becker je bio
glavna zvijezda u 250 sati televizijskog prijenosa tenisačkih
susreta. Zbog Davis-cupa u Meksiku ili ovogodišnjeg Wimbledona,
otkazivane su televizijske emisije, narušeni TV-rasporedi i
skraćivane vijesti, a ZDF je debelo naplaćivao Beckerovu
prisutnost: za reklamni spot od trideset sekundi tražio je 65.800
maraka.
Becker uz bok predsjednika Republike
Richarda von Veiszeckera i kancelara Helmutha Kohla, frankfurtskog
gradonačelnika Waltera Walmanna i ministra unutrašnjih poslove
Zimmermanna...
Svi koji se vrte oko njega žele na
neki način profitirati, a čak pedeset različitih tvrtki kradu
njegovo ime, image i sliku za gusarsko reklamiranje svojih majica,
automobila ili zobenih pahuljica. U svemu tome, menedžer Ion Tiriac
igra ulogu glavnog skretničara. On sklapa ugovore, određuje cijene,
kupuje stanove u Monte Carlu, postavlja poslovne uvjete jer, kaže,
"Boris još nema vremena brojati novac". On određuje što
će i kako Boris nešto reći ili učiniti kako se ponašati, što
kupiti, kamo otići, zašto i kome darovati 100.000 DM u dobrotvorne
svrhe.
Zajedno s trenerom Guntherom Boschom,
Tiriac je još prije godinu dana programirao tenisački stroj B.
B-ja: ne smije biti teži od 80 kilograma, ishrana mora biti po
uzoru na Navratilovu i Lendla - na bazi biljnih bjelančevina i
ugljikohidrata, usavršavanje kondicije klizanjem na ledu, svaka tri
mjeseca deset dana regeneracije i "punjenja baterija" u
švicarskim brdima.
- Nikad ne trčim za zvijezdom - kaže
Ion Tiriac. - Ja je stvaram!
"Drakula" ne voli kekse
- Imam tri oca - izjavljuje Becker, ali
i Pumini poočimi traže svoje, pa direktor Armin Dassler zamjera
Borisu na neopreznoj izjavi u Hamburgu, kada je rekao da je za njegov
izgubljeni meč kriva nedisciplinirana publika koja ga je
dekoncentrirala.
- Boris mora voditi računa o tome da u
Hamburgu prodajemo izvanredno mnogo tenisica - prekorava ga Dassler.
Pranje mozga da bi se prodalo što više
teniskih papuča? Kada je Tiriac sklopio prvi masan reklamni ugovor s
Deutsche bankom, zapadnonjemačka je javnost tog britanskog Rumunja,
rustikalnog izgleda, prozvala "vampirom" koji "ispija
krv maloljetnoj žrtvi", "rođakom grofa Drakule koji iz
zlatnog njemačkog mladića želi napraviti mehaničkog monstruma za
proizvodnju profita", bezobzirnim otimačem koji je toliko
zaradio na zlatnoj B. B-koki da mu zavide i sami arapski naftni
šeici.
- Da se zovem Johannes Keks, a ne Ion
Tiriac, takvih primjedaba na moj račun sigurno ne bi bilo - uzvraća
razočarano Beckerov menedžer.
- Jednostavno ne znam što ima loše u
zarađivanju novca - pita sasvim nevino junak teniskih terena. - Zar
to nije naš sistem ili se, možda, varam?
U svjetskom teniskom cirkusu, od
osamdeset i devet mogućih turnira, kupova i natjecanja - Becker će
ove i iduće godine sudjelovati samo na njih dvadeset - kažu njegovi
poslovni očevi - kako se ne bi preigrao, iako bi mogao i igrati i
zaraditi još dvostruko više od onoga što čini sada.
- Želim da Boris sklopi nekoliko
skupih ugovora, a ne da se rasproda na sve strane kao Ivan Lendl -
kaže Tiriac.
Zbog Borisovih pet ugovora digla se
nezapamćena prašina, iako ih je Lendl sklopio šezdeset a da se o
njemu uopće ne priča.
Nijemci uistinu nisu prvi izmislili
milijune za "reketanje", ali Ivan Lendl nije Boris Becker
superstar. Boris nacionale, svenjemački libling, najpopularniji
tinejdžer svih vremena, nacionalni idol koji je u zemlji željnoj
uzora konačno ispunio tu davnu prazninu. Utjelovljenje njemačkog
ideala mladog, čvrstog, poslovnog čovjeka koji postiže uspjehe
fantastičnim radom, disciplinom i odanošću profesiji, zdrav duh
koji odgovara staroj predodžbi o idealnom sinu, za razliku od
dekadentne slike današnje zapadnonjemačke mladosti.
S Ivanom Lendlom ne identificiraju se
stotine tisuća sunarodnjaka, kao s Borisom Beckerom, njega ne želi
svaka deseta Njemica za supruga (čak šest posto njih starijih od
pedeset godina) niti ga (Lendla) 68 posto momaka između 14 i 19
godina - 42 posto između 19 i 20 - želi imati za prijatelja.
Boris je tip s kojim bi svaka njemačka
majka (čak i američka) bezbrižno pustila kćer na ples, uvjerena
da će je vratiti na vrijeme kući a da prije toga neće zavući ruku
pod njezinu suknju. Žutoriđe kose, snažne građe, dobrodušnog
osmijeha i odmjerenih rečenica - Becker sa svojih osamnaest godina
izgleda sedam-osam godina stariji no što uistinu jest.
On nije plejboj s naslijeđenim
bogatstvom poput Ekvadorca Andresa Gomeza, usamljeni šutljivac poput
Ivana Lendla ni neurotični bundžija poput McEnroea. U njega se
očigledno primjećuju radost igre i užitak pobjede, a to je ono što
mu na skali popularnosti donosi neprocjenjive poene. Beckera nema po
disko-klubovima, ne pije pivo, niti se pojavljuje u javnosti s
ljepuškastim plavušama kao Michael Westphal, pa mu se tek sada
šareni Bild usudio prilijepiti 22-godišnju Benedictinu C. kao
moguću zaručnicu.
Čist račun - duga reklama!
- Ne želim biti stroj poput Borisa,
hoću imati svoj privatni život - izjavljuje Michael Westphal kao
ispriku što ga je trener Nikola Pilić u susretu s Ekvadorom izbacio
iz nacionalne momčadi zbog neurednog privatnog života, odnosno
neredovitih treninga zbog ljubavnih avantura.
Nikola Pilić morao je promijeniti
državljanstvo kako bi konačno mogao naslijediti Wilhelma Bungerta
kao savezni kapetan zapadnonjemačke nacionalne teniske momčadi, a u
svome timu on želi imati Borisa Beckera ne samo kao izvrsnog
pojedinačnog borca već i izvrsnog igrača u parovima. Nacionalni
interesi traže, dakako, njemački par (pojavio se 22-godišnji Eric
Jelen kao najozbiljniji kandidat), ali Ion Tiriac - promatrajući sve
s poslovne strane - tvrdi kako Becker može postati najkompetentniji
igrač sadašnjice jedino u paru sa – Bobom Živojinovićem.
Ali, što ako jednoga dana Borisu
Beckeru dosadi sva ta gužva, reklame, upovori, prebacivanje loptice
preko mreže i putovanja, kao što se dogodilo s Björnom Borgom koji
je, jednostavno, pobjegao od svega na vrhuncu uspjeha?
Za njegove obožavatelje - to bi,
možda, bio šok, ali ne i za lukave direktore Pume. Beckerov
reklamni tata Armin Dassler u glavnom sjedištu Pume čuva na posebnu
izloženome mjestu tenisice i reket kojima se Becker proslavio u
Wimbledonu, ali je s njime isto dobro potpisao vrlo oprezan sporazum.
Ako Becker uistinu objesi rekete jednoga dana, objesit će i svoj
50-milijunski ugovor!
Budući da se ugovor sastoji od fiksnih
svota i provizije - koliko će bolje igrati, što će bolje prodavati
i što će kupci biti impresioniraniji njegovim imenom na Puminim
artiklima - toliko će biti veći njegov udio u sveopćem profitu.
Čist račun - duga reklama!
Kada je uoči Beckerova osamnaestog
rođendana Mercedes najavio da će B. B-u superstaru pokloniti dva
najnovija modela 300 E i 190 E, reklamni su mu stručnjaci
savjetovali da odbije tako srdačan poklon - poslije prve fotografije
u štampi, uz rođendanske Mercedese, njegova bi reklamna vrijednost,
naime, za ostale proizvođače automobila bila osjetno smanjena.
- Bila bi to - kako slikovito reče
jedan od stručnjaka za marketing - jeftino izgubljena nevinost!
Boris, navodno, nije primio mercedese,
ali je u međuvremenu zaradio milijune. Nevinost je izgubljena, pa
sada ostaje samo pitanje: tko je slijedeća dragana?
