Ludnica na Tašmajdanu '86: Kako se Neša Leptir sprdao sa Černobilom i Kurtom Valdhajmom...


Jun 1986: Mi nemamo opremu. Sva bogata deca imaju čuda od tehnike, a mi se mučimo. Sad smo rešili da uložimo pare u opremu i jedan "ford tranzit" kao pravi muzički tezgaroši. Sad će se, u stvari, videti kako poslujemo, kad treba to sve ponovo zaraditi... kaže Nenad Radulović, vođa ove popularne grupe...

Već sedam godina traje "Poslednja igra leptira", a osnivač i vođa grupe Nenad Radulović sve više postaje multimedijalna ličnost. Posle tri velike ploče sa kojih su ostale da se pamte numere "Nataša", "Vrati se" i "Dečko, 'ajde o'ladi", rok kritičari su ovu grupu svrstali među zabavljače, bez izrazitijeg muzičkog profila.

Nenadu to ne smeta.

- Naše tri ploče koje su se zvale "Napokon, ploča", "Ponovo ploča" i "Opet ploča" dobro su prošle, ali su bile samo deo naše aktivnosti. Legendarna priča je ono o gužvama u "Domu sindikata" petnaest puta za nekoliko meseci... to ni danas ne mogu sebi da objasnim. 

E, to je pokazalo da ljudi ne dolaze samo zbog muzike, nego da je naša jaka strana i zezanje između numera. Dakle, mi odsviramo ploču, ali onda sledi deo programa koji smo isto tako pažljivo pripremali.

Neki dan je bila prava ludnica na "Tašmajdanu", kada smo izašli pod gas-maskama i počeli da bacamo mladi luk i salatu. Sve je bilo u fazonu Černobila.



Ili štosovi sa Valdhajmom... krene valcer, a ja pevam Kurt Kurt - Kurt Kurt, zig hajl - zig hajl, narod uživa... Mi izvodimo cele recitale, skečeve, pantomime...



Nismo idoli




• Kakvo je vaše mesto na estradi, da ne kažemo u rok-muzici?


Pa, teško je reći. Mi smo svakako u vrhu, svi znaju za nas, ali nismo ničiji idoli, nismo grupa sa špicom koja ide pravo gore razbijajući sve. Ne znam... Ovaj "Dečko" je napravio džumbus. Pomirio je klince i odrasle u našoj publici.

Znao sam da će da prođe, ali nisam očekivao takav bum. Sklepao sam tu pesmicu u jednoj poslastičarnici na moru, kada smo počeli da nastupamo posle moje vojske. Eto, takva jedna stvar se sad svira i na radio Pragu.

Poslednjih nedelja, na probama pričamo gde se treba usmeriti. Ne u stilu da nešto menjamo pa iz popa banemo u "nju vejv" i zeznemo se. Čim nešto ide, ne treba mnogo dirati. Ovo naše dobro prolazi.

Onda, gledam nešto onaj Malkolm Mek Laren, (palo mi u ruke nekoliko njegovih ploča u zadnje vreme, ja inače kasnim sa preslušavanjem tih stranih hitova) čovek radi sve: ima kantri, ima rokenrol... Zato što to voli.

Ja nisam ni roker, ni panker, a staviću rok aranžman uz tekst, znaš, ako treba da bude grubo. Ako opet treba za neku terasu na moru, onda zna se... Moraš sebi da daš temu, kao za pismeni zadatak. Važno je da pogodiš klince, posle to i odrasli prihvataju.

Razume se, ne smeš da pevaš "ja te volim", pevaš o cigareti koja je ostala neugašena... Gruba reč je šema, ali, zna se. Dakle, zezanje ide na koncertu, a ploča se radi muzički pristojno, jer smo mi muzičari, pre svega.

Ljudi me pitaju što se ne zezamo na ploči, a to ne bi išlo. To su dva različita kolača, mada su oba kolači.



Najbolje - na sceni




• Kako birate teme?


Moje je da pogodim o čemu ti razmišljaš. To je tekst. Za muziku nema nečeg određenog, gledaš da to bude relativno moderno, prvenstveno da bude lepo. Može da znači i komercijalno, ali ne sladunjavo, ne šund. Ja ne smatram, recimo, da je "Dečko..." šund.

Ne zato što sam ja to napravio, nego, svi kažu da je produkcija evropska, ja se u to ne razumem. A tekst, čim možeš da snimiš mali igrani film po tekstu - za mene to nije šund. "Otkopčaj dugme, vruć je dan" - to su kadrovi... u principu je film.

Imamo puno filma u glavi. Ne skidam se sa filma od malena. Neki su mi čak rekli da u tome ima neke filmske muzike. Znači, nije mi cilj da se pesma svidi komšijskim klincima, a kevi i ćaletu ne.


• Dakle, imate recept za hit.


Pa, to je sad vrlo teško. Baš sam nedavno pričao sa nekim muzičkim ljudima. Do pre dve godine se znalo, sad apsolutno ništa. Ne ono "bez emocija" - ništa. Rešenje je, mislim, u lepoti. Da ne ispadnem sad neki esteta, ali lepota je najvažnija, šta ja znam, ima raznih lepota.

Volim, recimo, da mi je sto u neredu, ima i u tome neke lepote.


• Vaš smisao za lepo počinje da se sviđa sve široj publici. Već ste gostovali i po sportskim halama u svim krajevima zemlje. To napominjemo zato što vama ne bi trebalo da odgovara prostor hale, niti publika koja ne razume lokalni žargon.


Pa to jeste problem. Mislim na oboje. Mi se zaista najbolje osećamo na kamernoj sceni, idealna je pozornica "Doma sindikata", a ove hale nisu za nas. Međutim, teško je naći pogodnu scenu u svim mestima u koja odlazimo.

Ipak, mi moramo da odradimo i naš deo kabaretskog programa, nešto suzimo, skratimo, ne možemo da odsviramo i idemo. Ljudi uglavnom odlaze zadovoljni. Jer, većina dolazi baš zbog zezanja. Dokaz su oni koji dolaze na sve koncerte u nekom mestu, zato što znaju da će uvek čuti nešto novo, da se mi retko ponavljamo.

Čak i u Sloveniji smo dobro prošli, znatno iznad očekivanja. To zbog pitanja o jeziku.


• Vas (lično) zbilja ima na sve strane, gostujete na televiziji, radiju, raznim priredbama, nastupate po disko večerima... Da se niste malo otuđili od grupe?


Ne, ne. Nastojim da zadržim utisak kao da je ostatak grupe iza scene, ali zbog nečega nisu izašli. Inače i da sam sam, zvao bih se "Poslednja igra leptira".


• Stiče se utisak da vrlo lepo živite: malo muzike, malo zezanja - puno para.


Narod uvek tako misli. Ja, u stvari, radim kao konj. Jurim od jutra do sutra. Živimo zanimljivo, to može da se kaže, ali lako - ne. Tragedija je u tome što se više vremena potroši na organizaciju i nemuzičke poslove.

Kad je pesma gotova to mi je najlakše da je provučem malo po žurkama da vidim kako narod diše. Treba je pustiti "kuvarici i mašinovođi", to je Dujmićevo pravilo. Onda taj "neki tamo" kaže ove dve su ti super, a ostalo je šit.

A ja potrošio pet dana za neku od tih pesama misleći da imam hit. Obično je taj "neko" u pravu. Zamisli onda kad ti se desi da neka stvar plane kao "Dečko..." pa pojede sve ostalo što je na ploči.

Niko, recimo, ne zna ni jednu od ostalih stvari sa te ploče. Mislim, nemojte pogrešno da me shvatite, neću ja sad da pričam protiv "Dečka...", ali, možda je bolje imati nekoliko manjih hitova, nego jedan ogroman.

Šta ja znam, zapadni producenti smatraju da je dovoljno da jedna stvar postane hit, pa je ploča uspela.



Uspeh ili propast




• Priča se da spremate ploču za jesen?


Ma, nemamo opremu. Sva bogata deca imaju čuda od tehnike, mi se mučimo. Sad smo rešili da uložimo lovu u opremu i jedan "ford tranzit" kao pravi muzikanti tezgaroši. Šta da radiš, mora se. Do sada je izgledalo da dolazi neka lova, jer se nije ništa kupovalo, sad će se, u stvari, videti kako poslujemo, kad bude trebalo sve to ponovo zaraditi.

U zadnje vreme sam shvatio koliko je važno imati te razne višekanalne magnetofone kad praviš ploču. Do tada sam mislio da je dosta gitara, onako đački. Međutim, kad imaš da nasnimiš dva-tri glasa i gitaru, otvore ti se oči za neštb peto.

Moramo da se snađemo, da iznajmimo ako treba.


• Niko iz grupe nije završio fakultet, odnosno školu, znači vi ste osuđeni na uspeh ili propast.


Tako je. Nema mesta pričama o učenju i radu. Pa, ja nemam vremena ni za šta. Mogu da radim od jutra do sutra i opet da nisam ništa završio. Ludnica. E, ovde moram da citiram mog druga koji mi je uzor po zalaganju i izgaranju u poslu, Petra Slaja, njegova deviza je: nije važno učestvovati, važno je pobediti!

Razgovarao: Branko Petković, snimio: Zoran Kršljanin, obrada: Yugopapir (RTV revija, 1986.)





Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate