Studeni 1972: Tog prohladnog, ali sunčanog jutra na
peronima Autobusnog kolodvora u Zagrebu mogle su se vidjeti stotine
svečano odjevenih ljudi.
Dobro raspoloženi, zauzimali su mjesta u
13 autobusa Karavane prijateljstva, koja je iz glavnog grada Hrvatske
- za obljetnicu oslobođenja Beograda - kretala prema glavnom gradu
SFRJ.
U autobusima se nije dugo održala
uobičajena početna tišina, a ni meka, previše stilizirana glazba
s radija.
Radnici zagrebačkih poduzeća, predstavnici raznih
organizacija, udarnici iz prvih poratnih dana, danas već ljudi u
godinama, pa borci koji su sudjelovali u okršajima za oslobođenje
Beograda - svi ti ljudi imali su jedan drugome nešto reći.
Žagor su
povremeno potiskivale pjesme u kojima su se, kao u nekim memoarima,
oživljavali slavni dani ratne generacije i žuljevita mladost
poratnih graditelja pruga. Bile su, naravno, zastupljene i suvremene
pjesme.
I tako, u najboljem raspoloženju,
Zagrepčani su ušli u Novi Beograd.
Na ulicama ih je čekalo
mnoštvo. Sve do Doma sportova njihovi su autobusi bili pozdravljani
mahanjem i pljeskom.
Tu, u velikoj okrugloj dvorani, s umjetničkim
programom osnovaca i studenata, počeo je trodnevni boravak
Zagrepčana u okićenom gradu slavljeniku.
Na svakom koraku goste je čekalo nešto
novo: kazališna predstava, šetnja po gradu, razgovori u poduzećima,
posjet čuvenoj Skadarliji, ulici koju čine poetične stare kavane
("Tri šešira", "Dva jelena", "Ima dana"
itd.).
Sjajni pjevački sastav "Sekstet skadarlijski" i
narodni pjevači išli su od lokala do lokala da bi gostima iz
Zagreba dočarali nekadašnji život, a vještim govorom dobrodošlicu
im je zaželio i brkati bubnjar u plavoj uniformi.
Zvonile su čaše, nazdravljalo se i
pjevalo. Na ulicama je dovoljno bilo nositi značku Karavane
prijateljstva, da bi vas ljudi srdačno pozdravljali.
Možda će susreti u radnim
organizacijama ipak ostati u najdubljem sjećanju. Tako je
građevinsko poduzeće "Napred" dočekalo predstavnike
radnog kolektiva zagrebačkog "Udarnika".
Pozdravna rijeć
bila je vrlo kratka, a o prošlosti domaćina sve je sažeto i zorno
rekao dokumentarni film. Na platnu su se najprije pojavile već
izblijedjele slike frontovaca koji na Terazijama uklanjaju ratne
ruševine.
Onda prvi dani poduzeća koje brzo raste. Godine prolaze,
na filmu se vidi da su ljudi u "Napredu" sve užurbaniji.
Dani im počinju kupovinom novina i brzim ulijetanjem u jutarnje
tramvaje.
Zatim se pojavljuju goleme dizalice a ispod njih izrastaju
visoka gradska zdanja. Strojarski tehničar iz "Udarnika"
Luka Šarić pažljivo promatra tu mehanizaciju. Zanimaju ga sve
pojedinosti o tome kako su nekad živjeli i kako danas rade njegovi
domaćini.
Taj mladić kaže da prvi put sudjeluje
u Karavani prijateljstva, a i u Beogradu je, začudo, prvi put.
Nezaboravni su ovi susreti, ova prisnost i drugarstvo.
Ako ga iduće
godine ne pozovu, sam će se, kaže, pobrinuti da kao karavanac dođe
kolegama u goste.
Kad je film, pa i razgovor o njemu bio gotov, prešlo se na aktualne
probleme "Napreda". Zagrepčani pitaju, Beograđani
odgovaraju.
Jedan od domaćina, radnik Marko Maruza kaže da je
preklani s Karavanom prijateljstva bio u Zagrebu. On je dosta radio
po gradilištima u inozemstvu, putovao je i upoznao dosta gradova u
svijetu. Posjet Zagrebu s karavancima ostaje u njegovu sjećanju neizbrisiv.
Najviše ga je impresionirala iskrenost radnika i rukovodilaca
"Jugomonta" kad su gostima iz Beograda iznosili svoje
brige. Ugodno je bio iznenađen načinom rješavanja stambenih
problema radnika.
Strojarski tehničar "Napreda" Ilija
Novaković kaže:
- Često sam u Zagrebu, ali lani, kad
sam ga posjetio s Karavanom prijateljstva, bilo mi je najljepše.
Bili smo gosti građevinskih poduzeća, posjetili smo mnoga
gradilišta, Kumrovec i razne znamenitosti. Proveli
smo tri dana u ugodnoj atmosferi drugarstva, izmijenili iskustva,
sklopili prijateljstva.
Neka su poduzeća svoje goste iz
Zagreba odvela do Smedereva, Oplenca, Kragujevca.
Pokazivali su im
prirodne ljepote, ali su se svagdje vodili ozbiljni razgovori.
Predsjednik radničkog savjeta zagrebačkog "Lovačkog roga"
s grupom kolega bio je gost
"Metropola".
On kaže da je
razmjena mišljenja s Beograđanima veoma korisna. Sada se razmatralo
provođenje amandmana i uspoređivali su se osobni dohoci.
A kad su svi razgovori bili završeni,
karavanci su opet šetali beogradskim ulicama.
Posjetili su Groblje
oslobodilaca Beograda i bili na primanju u Gradskoj skupštini.
Susreti, pozdravi, karanfili... To je u mnogima probudilo sjećanja na dane kad se naš glavni grad
s mukom pridizao iz ruševina.
Zagrepčanin Ljubo Bašić izašao je
1947. iz Armije i radio u Centralnom komitetu NOJ. Bio je u odjelu
za omladinske radne akcije i tako se našao među onima koji su
otvorili gradilište na Novom Beogradu.
Njemu je palo u dio da položi
kamen temeljac goleme zgrade koja je danas poznati hotel "Jugoslavija".
On sa smiješkom oživljava uspomene na te dane, ali mu
se povremeno otme i suza.
Tako je sedma po redu Karavana
prijateljstva dovela Beogradu čestitare iz Zagreba. Proslavljen je
jedan slavni datum, u veselju su provedena tri nezaboravna dana. Do
viđenja u Zagrebu! Beograđani, sada je na vama red!
Tekst: D. Kastratović, snimio: Zlatko Ramničer, obrada: Yugopapir (Arena, 1972.)
