Kako je jedna poruka iz boce zbližila porodicu sa Novog Beograda i ribara s otoka Prvića (1972)

Studeni 1972: Marko Antić, ribar s otoka Prvića, našao pismo u boci što je plutala morem i s autorom poruke, 18-mjesečnim Oliverom Borom iz Novog Beograda, i njegovim roditeljima uspostavio prijateljstvo koje će dobro proslaviti prilikom skorog prvog susreta u ljeto iduće godine negdje na morskoj obali...

Punih sedam godina, dugih i predugih, Jelica i Vukan Boro čekali su nestrpljivo sretan događaj - da postanu roditelji. I kad su već izgubili svaku nadu, priroda je učinila svoje i naša se zemlja povećala za novog građanina - rodio se mali Oliver. Dobro došao! Tko sretniji od njegovih roditelja!

A kad je mezimac navršio osamnaest mjeseci, mažen i tetošen, počinje ova neobična priča o jednom djetetu, o ljudima i zgodi koja je zaslužila da bude zabilježena. Eto kako je počelo!


Obitelj Boro (sada već broji tri člana) odluči da u "punom sastavu" pođe na more, na Hvar. Oliver je tada, sa čuđenjem u bistrim očima, doživio prvo putovanje brodom. Kako to obilježiti, kako zauvijek zaustaviti u sjećanju?

Jelica i Vukan Boro sa sinom Oliverom (foto: Arena)

Jelica se dosjeti: stari su pomorci svoje poruke slali u boci, prepustivši je moru, pa zašto da se i oni ne posluže time? Tako će potražiti prijatelja svome jedincu.

Jelica je pronašla praznu bocu, te u ime svog sina napisala pismo.

Pismo je glasilo:

"Zovem se Oliver, imam osamnaest mjeseci i živim s tatom i mamom u Novom Beogradu. Jedinac sam. Imam, samo papagaja Pepija i on mi je jedini prijatelj. Ovo mi je prvo ljetovanje na moru i zato želim da sretnem nekog iskrenog prijatelja, a naročito bih želio da to bude pomorac. Ako je pomorac, želim mu mirno more i sretan povratak kući, ženi i djeci."

Tog dana, bilo je to 28. kolovoza, Jelica i Vukan stavili su pismo u bocu, dobro je zatvorili voskom i bacili u more. Dugo su je pogledom pratili kako pluta na valovima...

- Nismo vjerovali da će netko pronaći našu poruku.

Ipak - vjerovali ili ne - nakon dva tjedna, kad su je već svi zaboravili - na beogradsku adresu malog Olivera stiglo je pismo iz Šibenika!

Pročitali su ga jedanput, dvaput, triput. Željno su upijali svaku riječ:

"Dragi prijatelju Olivere! Jutros sam ribario u valovima mora i pri samoj obali zamijetio bocu koja se kupala obasjana suncem. Krenuo sam u ribarenje, no bio sam nešto nestrpljiv: danas je 10. rujna, nedjelja je, Dan mornarice, a treba da počne i televizijski prijenos s Kozare. Govori drug Tito... 

Riba nije grizla, a ja vidim kako u daljini pliva neka boca, a u njoj se nešto bijeli. Nije mi dalo mira a da ne pogledam što je. Upalim motor na čamcu i malo kasnije izvučem bocu. Kad ono - iznenađenje! Tvoje pismo, iako se malo ovlažilo, stiglo je u prave ruke, u ruke čovjeka koji je rođen na moru, na otoku, u ruke čovjeka čija su dva sina pomorci i plove po svim morima svijeta. 

Sada moj najstariji sin Maksim, koji ima 25 godina, plovi za daleki Japan, a Milan, star devetnaest godina, za Sjevernu Ameriku. 

Ja živim na mirnom otoku Prviću koji rado posjećuju turisti željni mira, tišine i divnih pješčanih plaža. Ti ćeš svakako sa svojim tatom i mamom doći k meni i biti mi drag gost. Mi se moramo vidjeti i sprijateljiti, jer ovo tvoje lutajuće pismo smatram za sreću tvog djetinjstva i zadovoljstvo tvojih roditelja.

Dragi Olivere, šaljem ti kuvertu pisma, a samo pismo i bocu čuvam kod sebe kao uspomenu.

Ako voliš ptice, ovdje kod mene ima ih mnogo, možeš se igrati s njima, a mama i tata mogu uživati u dalmatinskom vinu. Još nešto da ti kažem: nećeš biti sam, imam ja još jednog sina, kćerku i unuka, sve ćeš ih upoznati, samo dođi u moj skromni dom. 

Inače, ja živim od boračke penzije, slabe dalmatinske zemlje, plavog mora i sunca. Budi mi sretan kao ovo tvoje pismo koje je došlo u ruke pomorca, zbog toga sretnog i ponosnog. 

Neka i tebi bude, sine, takva sreća u životu.

Piši mi na adresu: Marko Antić, Prvić Šepurine - Šibenik."

U kući kapetana prve klase Vukana Bore nastalo je pravo slavlje. Oliverova poruka našla se zaista u pravim rukama, istina neznanca, ali čovjeka koji tako toplo i jednostavno prihvaća vezu, prijateljstvo koje mu je donijelo more.

Jelica i Vukan odmah su starom pomorcu, novom prijatelju njihova sina, poslali odgovor i - mali paket.

- Kad sam pročitao nađeno pismo - priča Marko Antić - krenuo sam brodicom kući i ženi Anici rekao o čemu se radilo. Odluku smo brzo donijeli: malom Oliveru moramo se javiti odmah ... I tako smo, eto, s obitelji iz Novog Beograda uspostavili srdačne veze. 

Ribar Marko Antić sa ženom i sinom (foto: Arena)

Istina, sve se još odvija putem dopisivanja i malih obostranih poklona, ali sam uvjeren da ćemo se uskoro susresti, bilo u Beogradu, bilo u Šepurini, te tako poznanstvo proslaviti.

Marka smo zatekli u obiteljskoj kući, staroj više od 400 godina. Njegova supruga Anica upravo je pripremala mali paket darova za Olivera Boru i u pismu napisala: 

"Neobično će mi biti drago, naš dragi Olivere, da se u krugu tvoje i naše obitelji što prije nađemo. Vjerujem da će to biti uskoro."

Bit će to - kaže - veliko slavlje u Prvić Šepurini! Za nepoznatog mališana već su predvidjeli sobu u svojoj drvenoj kući oko koje rastu maslinici, bademi, smokve i vinogradi. 

A pred kućom je prekrasna pješčana plaža i more čisto kao suza.

More koje je zbližilo dvije nepoznate obitelji, more na kome je plutala poruka jednog dječarca maloga Olivera, more koje nije iznevjerilo!

Tekst: Miša Radulović i Bogdan Opalić, obrada: Yugopapir (Arena, 1972.)

Omotnica poruke iz boce



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate