Juro Kerošević, stranica mog života: Dohvatili smo kamenje i sjekire, krenula je Husinska buna...

Juro Kerošević, rođen 4. aprila 1900. u selu Husinu kod Tuzle, radio je u Rudniku mrkog uglja Kreka od 1915. do 1920. Uhapšen i osuđen, 17 godina je proveo u zatvoru, naredne dve godine bio bez posla, od 1937. do 1942. ponovo radio u Rudniku Kreka.

Uhapšen zbog ilegalnog političkog rada, šest meseci je proveo u ustaškom zatvoru, a zatim posle kraćeg povratka na rad 1943. otišao u partizane. Pri ZAVNOBIH-u za Bosnu n Hercegovinu radio do oslobođenja zemlje.

Penzionisan je 1951, a njegovi drugovi, rudari, sagradili su mu u Kreki novu kuću.

Kerošević ove godine slavi tri godine jubileja - 60. godišnjicu članstva u KPJ odnosno SKJ, 60. godišnjicu Husinske bune i 80 godina života - kao član Saveta Federacije, i dobitnik više javnih priznanja i odlikovanja.

Uradio je više drvoreza na temu rudarskog štrajka u Kreki i husinske bune, a jedan od njih - drvorez "Husinska buna" - poklonio je drugu Titu.


*****



ČIM sam završio četiri razreda osnovne počeo sam tražiti posao. Glad me u 15-oj godini otjerala u rudarsku jamu. Tamu. Svako jutro ustajao sam u praskozorje i s malo kukuruzovnice, luka, soli i slanine - pješice 5-6 kilometara do Kreke.

Moja dva starija brata već su bili rudari. Od njih i ostalih sam učio vještine rudarskog zanata. Crn je zaista kruh kopača "crnog zlata". Nikakvi uslovi rada. Surovi postupci uprave.

Naročito je bilo teško 1917. kada su nam smanjili i onako mizerne nadnice. Utom je stigla i vijest o oktobarskoj revoluciji u Rusiji. U rudnik su stigli žandarmi i doušnici.

Tih dana izabrali smo naše prve radničke povjerenike: Periša Cvjetković, Mijo Iličić, Marko Marić, Bono Tufegdžić i Tunjo Miljanović. 

Na sljedećem sastanku zaključeno je da povjerenici odmah stupe u pregovore s upravom rudnika radi povećanja nadnica. Dok su naši predstavnici razgovarali sa direktorom Kelbom, prestrogim Austrijancem, i njegovim zamjenikom Veselskim, nas oko dvije stotine rudara iz prve smjene - radilo se u tri smjene - nestrpljivo smo čekali pred zgradom direkcije: 

"Ne daju! Rat je, kažu, nema novaca"...




NIJE nam preostalo ništa drugo nego da čekamo bolje dane. Prvi veliki rat se primicao kraju. Godine 1918. u Kreki je ponovo buknuo štrajk. Direktor Kelb je preko noći pobjegao s porodicom. Zamjenio ga je Veselski s kojim se već dalo razgovarati.

I, ne samo da su nam povećali zarade već su udovoljili i nekim drugim rudarskim zahtjevima od vitalnog značaja.

Ali, sve je to bilo mizerno i kratkog vijeka. U slobodnoj zemlji očekivali smo sretniji život. Nova država, koja je toliko obećavala, već 1920. godine oduzela je sva prava radničkim povjerenicima.

Počinjao je političko-policajni teror. Crni dani za kopače "crnog zlata" i sve radnike Jugoslavije tek su dolazili...

U drugoj polovici decembra 1920. godine Kreku je ponovo zahvatio val rudarskih nemira: 21. decembra izbio je opšti štrajk rudara. Svi poslovi su obustavljeni.

"Vratićemo se na posao kada usvojite sve naše zahtjeve".

"Ako u roku od tri dana ne počnete sa poslom izbacićemo iz državnih stambenih zgrada sve rudare i njihove porodice."

U rudarskoj koloniji u Kreki, u malim zgradama i barakama, stanovali su naši drugovi, uglavnom Slovenci, sa svojim ženama i djecom. Mi ostali, a nas je bilo većina, živjeli smo u svojim kućama u okolici Tuzle: Husinu, Lipnici...



ČIM smo čuli za ultimatum uprave, sazvan je Štab štrajkaša, a zatim i opšti zbor u rudarskoj kantini. Ništa nijesmo smjeli prepustiti slučaju. Na tom zboru odlučeno je da se svi rudari i njihove porodice odmah evakuišu iz kolonije u Kreki i razmjeste po kućama Husina i drugih sela.

Preko noći stigle su stočne zaprege u rudarsku koloniju, a sutradan, 24. decembra, dugačka povorka rudarske sirotinje kretala se preko Husina i prema drugim selima. Strašna slika.

Tog dana ujutro, mi štrajkaši smo se okupili na Husinu, ispred kuće Jure Ružića, gdje nam je bio Štrajkaški štab i čitava arhiva koju smo ponijeli iz Radničkog doma u Tuzli.

Dan je protekao mirno. Uveče je stigla žandarmska patrola. Pošla je od kuće do kuće da vidi gdje su smještene rudarske porodice iz kolonije u Kreki... Povukli su se bez bure...

Znali smo da je to tek uvod u ono što nam se priprema. I mi smo se organizovali za otpor.

Tačno u podne, 27. decembra, na Husino je iz Tuzle stigla "kaznena ekspedicija" - preko trideset žandarma i policajaca. Počela je racija... U kući rudara Ilinčića, naišli su na dvije Slovenke i počeli da ih ispituju, maltretiraju. Jedna dođe i reče:

"Vi tu sjedite oko vatre, a nas prebiše žandari!"

Istog trenutka svi smo se digli na noge. Dohvatili smo kamenje, kolje, rogulje, noževe, sjekire i poneki pištolj ili pušku "kusulju"...

Čim su nas opazili - otvorili su vatru. I mi smo na njih osuli drvlje i kamenje. Planule su i naše "kusulje"!... Krv je oblila Husino.

Prvi je pao rudar Blaško Kovačević... Ubijen je i žandarm Reljić... Ranjenih na obe strane. Krvavi obračun trajao je više od jednog sata. Uspjeli smo da razjurimo žandarme i policiju. Ali, uveče je na
Husino stigla i vojska! S topovima i mitraljezima! Preko noći bili smo savladani i pohapšeni.



PAKLENO smo plaćali našu pravednu pobunu za gola ljudska i radnička prava na rad i hljeb. Strahote tuzlanskog vojnog zatvora i kaznionice "Štrok" mogli su preživjeti samo mladi i muževni ljudi.

Onda je došlo do velikog i sramnog sudskog procesa koji je trajao punih trinaest mjeseci. Javna optužba, koju je zastupao državni tužilac Frković, podignuta je protiv 355 rudara, hranioca preko 900, uglavnom, nejake djece.

Prvi okrivljeni bio je Drago Željeznik, Slovenac, drugi Ivan Braćun, a treći ja, Jure Kerošević, rudarski radnik sa Husina...

Na samom procesu meni je nekako dodjeljen "čelni" značaj. Optužen sam ne samo kao učesnik, već i organizator i vođa husinske bune, uz to i da sam ubica jednog žandarma.

Nisam uzeo advokata, jer nisam imao s čim da ga platim. Ali su se na procesu iznenada pojavila dva branioca: dr Juraj Šutej i dr Kosta Premužić. Branili su mene i još neke rudare. Besplatno. Kasnije sam saznao da ih je poslala Partija!

Iako su preduzeli sve što su mogli, presuda je ipak glasila - smrt vješanjem.

Železnik, Braćun i ostali drugovi bili su osuđeni na duže ili kraće kazne zatvorom. Samo jedan rudar je oslobođen.



U ZNAK protesta buknuo je novi generalni štrajk. Digla se u odbranu čitava svjetska javnost. Oglasio se i Krleža!

Kada je pročitana smrtna presuda imao sam manje od 22. godine. Bilo je to 16. februara 1922.

"Da li ćete se žaliti?" upitao je sudija Štrebl.

"Neću da se žalim!... Ne želim to i ne mogu!"...

Nešto strašno mi je udarilo u mozak, zaboravio sam na sve, a onda mi se pred očima pojavila slika žene, djeteta, oca i majke... Odmah sam se trgao, podigao glavu, sinuo očima - svjestan i ponosan što pripadam seljačko-radničkoj klasi, KPJ!

"Imate pravo na žalbu. Zakon vam to dozvoljava".

"Za nas rudare nema zakona, ni pravde, osim naše proleterske!", rekao sam odlučno i mirno zagledan u daljinu...

Odveden sam u ćeliju. U zatvoru su me posjetili branioci:

"Smiri se, Jure, hrabro si se držao, i dalje se drži! Partija će preduzeti sve što je moguće da se kazna preinači. Uložićemo žalbu."

"Radite šta znate i možete, a ja sam spreman na sve".



UZALUD je činjeno sve, svi oni silni protesti u zemlji i svijetu. Mitinzi, štrajkovi, delegacije... Toliki novinski članci. Jednog dana došla su k meni u ćeliju četiri žandara i dva civila. Rekli su mi da ustanem i pođem s njima u ispovjedaonu.

"Nudite mi sveštenika, ali ja nisam grešan i neću da se ispovjedam! Vi ste grešnici i vi treba da se ispovjedate!"

Poslije nekoliko minuta, našao sam se pred onim istim Velikim vijećem Okružnog suda u Tuzli. Dvorana je bila pretjesna da primi one koji su se tiskali da čuju konačnu presudu. U dvorani je odjednom nastao tajac. Svi su ustali:

" ... Smrtna kazna vješanjem kojom je ovaj sud osudio okrivljenog Juru Keroševića... potvrđena je od Kraljevskog vrhovnog suda u Beogradu i Njegovog veličanstva kralja Aleksandra Karađorđevića... te će biti izvršena sutra ujutru tačno u 3 sata i 30 minuta... Okrivljeni Keroševiću, zakon vam dozvoljava vjeroučitelja da se ispovedite i izrazite posljednju želju..." 

"Optužili ste me i da sam ubio žandarma, ali niste dokazali moju krivicu... Osudili ste me nevinog... Nema te sile koja će me objesiti!"

Zanemjela sudnica počela je da žamori, ljudi se uskomešali. Dvoranom se odjednom prolomio spontan pljesak. Ja nastavih:

" ...Tražio sam samo koru kruha, a vi ste me osudili na vješala! Ako već mogu da kažem posljednju želju: ubijte me iz puške!"

"Samo onako ćeš umrijeti kako je osudio sud!" 

"Vas treba na vješala!", spustio sam visoko uzdignutu pesnicu dok sam klicao parole i istog trenutka munjevitim potezom izvukao, još u vrijeme hapšenja, dobro skriveni nož u postavi šešira i ne časeći ni časka zabio ga sebi u trbuh.

Još dva puta sam to ponovio, dok me nisu savladali policajci i dok se nisam stropoštao na pod. Sudije su stajale kao okamenjene.

"Baci nož!... Predaj nož!", povikali su žandarmi i okomili se na mene u trenutku kada mi je krv šiknula i na usta.

U sudskom hodniku došao sam k sebi. Osvjestio me hladan zrak. Onda se kroz masu naroda i žandarma probio vojni ljekar. Bio je to dr Bučić.

Čim me je ugledao, naredio je žandarima: "Odriješite ovoga smrtno ranjenog čovjeka"

Ne znam zašto, valjda zbog ljekarske etike, dr Bučić me je pažljivo previo, a zatim potapšao po ramenu rekavši:

"Je li ti, sada, lakše?

Poslije nekoliko dana provedenih u tuzlanskoj bolnici ponovo sam vraćen u zatvor. Bilo mi je zaista bolje.

I, jednog dana stigla je vijest da me kralj, napokon, "pomilovao": smrtna kazna zamjenjena je sa 20 godina teške tamnice.

Iz zeničke kaznionice izašao sam 2. februara 1937. godine.

Napisao: Juro Kerošević, pripremio: Božo Majstorović, obrada: Yugopapir (TV novosti, decembar 1980.)

Juro Kerošević (na slici levo) pozdravlja Predsednika Tita, prilikom
poslednjeg susreta na Husinu (foto: TV novosti)





Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate