Hilandar 1961: Po vrelom mediteranskom suncu plovili smo prema zemlji pobožnih i osamljenih...

Srpanj 1961: Samo je nekoliko putnika ovog sparnog dana na Egejskom moru u zaljevu Halkidičkog poluotoka. Oni u mantijama čitaju molitve svojim suhim, ispucanim usnama, potpuno odsutni.

Prije nego što smo krenuli iz malog ribarskog naselja Jerisosa vojni oficir, uz uljudan osmijeh, zatražio je propusnicu bez koje se na Atos ne može.

Zatim se otisnuo stari trabakul koji sporo prevaljuje milje i čini se kao da će svakog časa doživjeti brodolom. 

Po vrelom mediteranskom suncu plovili smo prema zemlji pobožnih i osamljenih.

Skrećući iz zaljeva, ubrzo smo na desnoj strani ostavili selo Prevlaku. Nekada je ovdje Kserkso, kako je pisao Herodot, preko zemljišta koje spaja Atos s poluotokom bio dao prokopati kanal da bi skratio putovanje svojim galijama, ali od kanala nije ništa ostalo.

Nakon sata vožnje počinju se sve jasnije primjećivati obrisi Svete gore i njenih vrhova obavijenih sumaglicom.

Kod stjenovitog vrha što ga nazivaju Arapskom glavom brodić već plovi kraj svetogorske obale. Na jednoj hridini veliki bijeli križ kao da opominje moreplovce. Galebove, te vječite lutalice pučine, nigdje ne vidimo. Svuda je oko nas neobičan mir - nikakav brod nam ne plovi u susret, nijedan se ljudski glas ne čuje, kao da je sve izumrlo.


Pa ipak, duge pješčane plaže i lijepi pejzaži ostavljaju utisak kao da idemo u susret nekom poznatom turističkom ljetovalištu. Takav je prvi dojam o drevnom Atosu koji se spominje već u prastarim historijama. 

Za vladavine perzijskog cara Darija oluja je o njegove stijene razbila stotine galija a Herodot veli da je Atos "velika i znamenita gora na kojoj prebivaju ljudi".

Na palubi, ispod zakrpana trošnog platna što stvara malo sjene, okupilo se nekoliko monaha. Imaju duge brade, odjeveni su u crne mantije i, šutljivi, izbjegavaju sunce, ne pokazujući mnogo volje za razgovor. 

Jednog starijeg bih htio da snimim, ali on okreće glavu i odmahuje rukom. Najmlađi ne odbija. Kasnije razgovaram s njim nekom mješavinom ruskog i rumunjskog jezika. Došao je 1915. godine u jedan manastir iz daleke Besarabije. Ostao je bez roditelja u vihoru rata pa je s nekom grupom ljudi, koji su se za nj brinuli, potražio na Atosu krov nad glavon i kruh. Tako se zakaluđerio i svoju mladost ostavio u manastirskim ćelijama.

I to je sve što nam može reći. Nikamo nije odlazio, čak više ne zna ni kojoj državi pripada njegov zavičaj. Upozorava nas na kolibe pored žala. Neke prilike izbjegavaju poglede promatrača s brodića, skrivaju se i brzo nestaju u obližnjem šumarku. Naš nam znanac monah objašnjava da je tamo jedna od stotina ćelija gdje žive svetogorski kaluđeri, koji i na Atosu žele što manje dodira s ljudima pa bježe od njih.


Kad je na dvoru cara Dušana bila zavladala kuga...



Uskoro naš brodić počinje sve češće pristajati uz velike manastirske zgrade koje podsjećaju na utvrde. Građene su na nekoliko katova, sa stotinama prozora, opasane zidinam i kulama. Mnoge su od njih raskošna i impozantna mješavina svih mogućih arhitektonskih stilova. 

Svaki od ovih manastira ima svoju burnu prošlost, gradio se i nadograđivao stotine godina, osobito u vrijeme kada je crkva bila najveći feudalac i kada su carevi i velmože bogato obdarivali monahe zlatom i drugim dragocjenim poklonima. 

Ova jedinstvena u svijetu monaška republika ispod Atosa, koji sa svoja 1953 metra visine i ljeti ima zasnježene vrhunce, smjestila se na prostoru od preko 300 kilometara između Evrope i Male Azije. 

Nastala je još u X stoljeću a osnivač joj je bio sveti Atanasije. U XIV stoljeću je u njoj bilo više od 50.000 monaha, 1918. oko 10.000, a sada je taj broj spao na jedva 1500. 

Mladići rijetko dolaze da se zamonaše. I oni koji to žele najprije se stavljaju na kušnju pa tek kad se odluče, dolaze na "postriganje". Tada im se uz poseban obred daje novo, monaško ime i primaju se u manastirsko bratstvo.

Mnogi su ratni vihori u novije doba pustošili svijet, ali je Atos bio pošteđen od razaranja te još i danas čuva golema bogatstva koja se ne mogu procijeniti novčanim vrijednostima, krije rijetke spomenike i umjetnička djela bez kojih se ne može pisati povijest nekih zemalja. No atoski su manastiri opustjeli te naš brodić gotovo nitko i ne dočekuje u pristaništu.

- Mogu li na ovo tlo stupiti žene? - pitam kapetana koji je na ovome moru odrastao i druguje s monasima.

- Ne, nikako - odgovara on odlučno, gotovo iznenađen ovakovim pitanjem, ljuteći se već i na samu takvu pomisao, iako se u njegovoj kabini pored velike bogorodičine ikone osmjehuje s vrata nekoliko golišavih filmskih glumica.

Na Atos od davnine žene nemaju pristupa pa ni životinje ženskog roda. Ipak je nekoliko puta u povijesti ženska noga učinila to svetogrđe. 

Kad je na dvoru cara Dušana bila zavladala kuga, car se sa svojom ženom Jelenom sklonio u manastir Hilandar. Osionom caru monasi se nisu smjeli protiviti, ali kad ga je stigla sudbina poraza, bili su duboko uvjereni da je to "osveta božja" zbog nepoštovanja svete atoske zemlje. 

Navodno se i žena nekog engleskog diplomata iz Carigrada oko 1900. godine uspjela prokrijumčariti na Atos. Prerušila se u muškarca, obukavši vojnu uniformu, pa je s jednom delegacijom obišla manastire. 

Priča se još i o nekom grčkom kaluđeru koji je u svoju manastirsku ćeliju htio uvesti ljepoticu odjevenu u mantiju đakona, ali mu to nije pošlo za rukom.


"Đavolska naprava" u manastiru



Iskrcali smo se kod manastira Pantokratora i drevnim putem uza strme obronke, na kojem i mazga posustaje, krenuli u Kareju, glavni grad Atosa. Usput smo susretali monahe; žurno su šutke prolazili, noseći na leđima vreće s hranom. 

Prešli smo i preko jedne rječice u kojoj sam vidio prizor što mi je više od svega govorio da se nalazim daleko od suvremene civilizacije. Naime, kraj mostića sam opazio veliku kornjaču kako pliva; opazio sam zatim drugu, treću i tako sam ih nabrojio redom četrnaest kako glomazne, stare tko zna koliko, s podignutim glavama traže plijen, nimalo se ne uznemirujući zbog slučajnih prolaznika. 

A kada smo se u predveče uspeli na vrh brda, gdje se nalazi vlast ove "pobožne države", u okolini su šakali lajali kao da zlokobno prijete.

Našli smo se u gradu uskih uličica utonulom u neku neshvatljivu tišinu koju je remetio samo zvuk crkvenog zvona. U tom gradu bez djece i žena svaki svetogorski manastir ima svoga predstavnika i konak. 

Predstavnici sačinjavaju upravu Atosa, takozvanu epistasiju, neku vrst crkvene općine.

Tu je i predstavnik civilne uprave - guverner, zatim policija i carina. Za jednim starcem, koji je u rukama nosio dugu crnu palicu, išao je mladić, očevidno njegov tjeloohranitelj. Taj starac je bio protoepistat, počasni predsjednik, a to je zvanje za koje svoje delegate daje samo pet manastira od 20 koliko ih u svemu ima, ne računajući skitove i osamljene ćelije.

Tek kad u policijskoj stanici još jednom provjere ispravnost vaše propusnice, dat će vam epistasija svoje odobrenje. Stavit će i marku Svete gore te je zapečatiti pečatom koji je poseban kuriozitet. Sastavljen je, naime, iz četiri dijela, a svaki je dio kod drugog protoepistata. Kad protoepistati zajednički odluče o nekom dokumentu, sastavljaju ga i služe se njime.

Crkvena općina ima i svoj grb: dvije ptice s krunom iznad glava.

Bilo je veče. Činilo se da sunce pada u more. Pogledali smo na naše satove, ali oni ovdje više nisu pokazivali tačno vrijeme. Na Atosu završetkom dana otkucava i posljednji sat - to je vrijeme po kojem se ravnaju.

Šetali smo karejskim ulicama, radoznalo istražujući ambijent ovog grada u kojem se posjetilac naviknut na velegradski metež osjeća pomalo neobično, čak i nelagodno.

U nekoliko trgovina prodavači su samo starci s dugim bradama i obaveznim crnim mantijama. Ponudit će vam stvarčice za uspomenu a možete dobiti i pastu za zube "Colynos", nove grilon-čarape. Postoje pošta i telefon, ali ako tražite novine, nećete ih naći. 

Iluzorno je da pomišljate i na kino: na Atosu ima monaha koji za tu tekovinu civilizacije nikad nisu ni čuli a kamoli je vidjeli. Nema ni muzike iz radio-aparata. Dogodilo se da je nekakav monah bio kupio radio i donio ga u svoju manastirsku ćeliju, ali se njegovi kolege nisu složili da ta "đavolska naprava" ostane medu njima. Zaplijenili su je i pobrinuli se da nestane iz manastira.

Gledamo goleme zgrade u kojima nema ni žive duše; prepuštene kiši, oronule, polako se ruše. To su crkve u kojima se vjernici vrlo rijetko okupljaju pa su postale gotovo suvišne. 

Stanovnika je ovdje svaki dan sve manje, Kareja izumire primjetno, naočigled, pa se više nema tko u tolikim crkvama moliti. A ljetopisac je zapisao da je u davno doba nedjeljom glavna Karejska ulica, nazvana Ulicom Duha Svetoga, bila "zakrčena od monaha tako da se zemlja crnjela". 

Iako je sačuvala sve svoje osobine iz tih prohujalih vremena, nagrižena umorom i starošću Kareja kao da nestaje.


Jezik svoje majke nije zaboravio



U Kareji smo sreli i predstavnika Hilandara igumana Danila. Svjetovno mu je ime bilo Đurica Jovanović, a rodio se u selu Lugavčini kod Smedereva. Još 1914, u svojoj 21. godini, došao je u Svetu goru. 

Pričao nam je o životu monaha, brigama koje ih zaokupljaju pa kratko zaključio:

- Mi smo svi ovdje osuđeni na polaganu smrt. Drugog izbora nema...

Naučio je grčki, ali jezik svoje majke nije zaboravio. Pripovijedao nam je kako su se u prošlom ratu Svetogorci "diplomatski" snašli pa zatražili osobnu Hitlerovu zaštitu. Isposlovali su tako da ni njemački vojnik nije smio stupiti na atosko tlo bez propusnice, ali su monasi za svaki slučaj ipak mnogo toga iz riznica sakrili i zakopali. 

S druge strane - priča Iguman - mnogi su saveznički mornari i piloti, nastradavši u Egejskom moru, našli utočište u svetogorskim manastirima. Čak su ih uspijevali otpremiti ilegalnim kanalima do njihovih baza. 

U tome se, navodno, osobito istakao Hilandarac otac Nikifor, pa ga je za te zasluge odlikovao sam general Alexander ...

Idući prema Hilandaru kroz gustu šumu i maslinike stare tisuće godina, sreli smo starca neobično duge brade i čudnih, zaplašenih očiju koje su nas nepovjerljivo gledale. Okrenuo se i brzo izgubio kad smo ga nešto htjeli upitati.

Bio je to pustinjak, jedan od onih koji u nepristupačnim predjelima Atosa, gdje se i danas mogu sresti veprovi i zmije otrovnice duge nekoliko metara, žive kraj orlovskih gnijezda, potpuno ravnodušni za sva zbivanja, prepušteni sebi, svojim molitvama, očekujući odlazak na drugi svijet, u koji vjeruju i kome se nadaju. 

Sami se prehranjuju, piju vodu sa izvora ili kišnicu. I prođu godine dok se koji od njih pojavi u naselju. Neki u dugoj dokolici izrađuju predmete od drveta, razne suvenire, pa ih prodaju preprodavačima da bi za utrženi novac nabavili kakav neophodan odjevni predmet. 

Ima i onih koji su se zavjetovali da neće jesti meso dok žive ili da će do smrti šutjeti, a donedavno je bilo i takvi koji su se samovoljno kinjili teškim lancima što bi ih vješala na sebe, trpeći bol do krvi, a sve zato da bi potvrdili i učvrstili svoje asketsko uvjerenje.

Prolazimo kraj manastira. Osim po jednog srpskog, bugarskog i ruskog, svi su ostali grčki. Monah koga susrećemo teško priča, ne uspijeva da izrazi do kraja svoju misao. Slabašan je, jedva se kreće. On je iz najvećeg manastira Pantelejmona u kojem je nekada živjelo više od 300 ruskih monaha. Taj manastir je raspolagao i svojim brodom na kojem su sami monasi bili mornari.

- Sada nas ima malo - izusti starac i kao da je sve rekao, zašuti.

I u drugim manastirima osjećate istu samoću i prazninu. Smrt je prorijedila manastirska bratstva, a život ih više ne obnavlja...

Posjetili smo i Hilandar. 

To je povelik kompleks zgrada što tvore jedinstvenu cjelinu, s velikom kulom, tzv. pirgom, koja dominira okolinom. Ulazi se kroz nekoliko vrata, a na jednome mjestu kao u pravu tvrđavu. Posljednja teška hrastova vrata, obložena željezom, još na sebi nose tragove osvajača.

U srednjem su vijeku bogati svetogorski manastiri često bili cilj napada kojekakvih otpuštenih najamnika koji su se udruživali i stvarali gusarske družine. Opsjedali su Atos svojim flotilama, upadali u manastire i pljačkali njihovo blago. 

Odnosili su čitave riznice, odvodili kaluđere u ropstvo ili ih prodavali. To je prisililo monahe da počnu dizati utvrde i visoke kule kako bi se zaštitili od morskih razbojnika. Nedaleko od pristaništa kralj Milutin je godine 1302. podigao visok i utvrđen pirg koji se do danas očuvao. 

Monasi pričaju o borbama što ih je s gusarima vodio hilandarski iguman Danilo koji je kasnije postao srpski historičar. Tri godine, od 1307. do 1310. on je sa svojim monasima pružao otpor španjolskim najamnicima iz Katalonije koji su pustošili Atos, ali u Hilandar nisu uspjeli ući.


Riznica je prepuna ikona koje predstavljaju neprocjenjivo bogatstvo



Hilandarske smo kaluđere zatekli u gostinjskoj sobi. Kad se raziđu s molitve, koja završava s izlaskom sunca, odlaze u svoje ćelije ili na određene poslove da bi se u smiraj dana, opet poslije molitve, našli na okupu. 

Tada pričaju i prepričavaju ono malo sitnih novosti koje su se između zidina toga dana dogodile. Po starom običaju, gosta najprije poslužuju slatkim i kavom a onda ga monah-domaćin uvodi u sobu obloženu sagovima, s obaveznim minderlukom i velikim krevetom. 

I hranu i konak dobit će besplatno, jer je takav adet od starine. Odnedavno Hilandar ima i agregat za električnu rasvjetu, poklon naše vlade. 

Hilandarski kaluđeri, ko ih sada ima 28, veoma su obrazovani. U njihovoj biblioteci možete naći našu enciklopediju pa čak i novine. Sve to oni prate, čitaju, to im je veza sa starom domovinom. 

Pogled na Hilandar prenosi vas u daleka stoljeća kada se sve to stvaralo. Ovaj manastir je nastao u doba stvaranja srpske feudalne države, krajem sedamnaestog stoljeća. Podigli su ga osnivač srpske države Nemanja, tada već kaluđer Simeon i njegov najmlađi sin Sava, poznat kao prosvjetitelj. 

Pored glavne crkve, koju je na temeljima stare podigao početkom četrnaestog stoljeća kralj Milutin, dozidao je potkraj istog stoljeća takozvanu pripratu knez Lazar. Obje su dobro očuvane i sačinjavaju cjelinu. 

Nažalost, stare freske su premazane, ali i ono malo što je očišćeno pokazuje da bi se na ovim zidovima mogli otkriti prekrasni uzorci i srednjovjekovnog zidnog slikarstva.

Prolazimo i razgledavamo načete ali još prilično dobro očuvane manastirske prostorije u kojima su živjeli i stvarali i prvi srpski književnici. Hilandar ima i svoju bolnicu u kojoj se bolesnici vidaju ljekovitim travama ali i streptomicinom. 

O smrti ovi stari ljudi često govore a spominju i brojku sedam koja za njih ima neko posebno značenje. Kad bi se kažu, broj monaha sveo na sedam, opstanak Hilandara bi došao u pitanje. Ali, nadaju se da će doći mlađi...

Jedno se krilo velike zgrade sastoji od ćelija. Niske tavanice, mali prozori s rešetkama, vlažni zidovi i kameni pod s ostacima niskih ležajeva od dasaka podsjećaju na osamljenike koji su tu provodili život u molitvi.

Proiguman Sava, dobroćudan starac koji malo govori, vrši dužnost bibliotekara i čuvara riznice. Pokazuje nam povelje i rukopisne knjige na pergamentu i papiru. Tu je i više od 2000 knjiga iz najstarijih dana srpskog štamparstva.

Riznica je prepuna ikona koje predstavljaju neprocjenjivo bogatstvo.

- Ova je iz dvanaestog stoljeća - tumači nam otac Sava - A ovo je Jefimijin pokrov izvezen iz zlata. Ovaj je poslala žena Ivana Groznog ...

Iz riznice se ulazi u skrivnicu u koju su monasi u teškim časovima sklanjali najveće dragocjenosti. U jednom uglu je iskopan iz zemlje prazan ćup. 

Razne odaje u tom najstarijem dijelu manastira kroz stoljeća su pregrađivane pa do danas nisu istražene. U njima će stručnjaci, kada jednom sve to budu sistematski pretražili, vjerojatno pronaći mnogo toga što će upotpuniti sliku naše stare kulture ili ispraviti povijesne podatke. 

Hilandar je 1712. stradao od velikog požara. Zapis kaže da je čitavo jedno krilo izgorjelo. I razne pljačke pod izlikon posjeta nanijele su znatnu štetu manastirskim riznicama. Govori se da je u XVIII stoljeću neki konzul iz Soluna odnio tri tovara raznih dragocjenosti.

Otac Mojsije nam je pokazao tri velike knjige utisaka gostiju. Na jednom se mjestu potpisao i pjesnik hrvatske himne Antun Mihanović. Službujući u Solunu, on je bio posjetio Hilandar te ondje proučavao stare srpske i slavenske rukopise. Neki se od ovih sada čuvaju u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu. 

Groblja nismo vidjeli, njih na Atosu nema. 

Otac Dimitrije nas je odveo u malu crkvu kraj zidina. U podrumskoj prostoriji su naslagane na policama stotine mrtvačkih lubanja. Tri godine poslije smrti otvara se grob umrlog monaha, kosti operu u vodi i preliju vinom.

Na lubanji se napiše ime pokojnika i onda se ona pohranjuje u kosturnici. Stravičan je to prizor: dugi redovi lubanja onih_koji su u mračnim atoskim ćelijama provodili svoj vijek posvećen molitvama i razmišljanju.

Naš je brodić opet plovio uz puste svetogorske obale, ostavljajući za sobom manastirsku tišinu. 

U Jerisosu su carinici pažljivo pregledali putne torbe. Jer se s Atosa ne smije odnijeti ništa osim - uspomena.

Šutjeli smo, razmišljajući o svemu onome što smo vidjeli. Tada su nam potrčala u susret djeca ozarenih lica. I sjetismo se da su nam ona na Atosu najviše nedostajala.

Iza nas je ostala monaška država sva u nepovratnim stoljećima, gluha za suvremenu civilizaciju kojoj smo se radosno vraćali.

Napisao: Bora Đorđević, obrada: Yugopapir (Globus, 1961.)


Hilandar 1961: Pogled na glavnu crkvu
(foto: Bora Đorđević)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate