Goran Bregović, novi LP "Eto! Baš hoću!": Nije slučajno da smo ja i Željko članovi Saveza komunista

U velikom intervjuu za Ven, povodom objavljivanja albuma "Eto! Baš hoću!", decembra 1976, Bregović je istakao:

Izgleda da sam veoma malo ljudi prihvatio kao svoje, otkada sam ovaj "poznati" Goran Bregović.

Tako da su uglavnom svi ljudi i žene, koji su oko mene, oni koji su bili i prije, prije nego što sam ja postao ovo... Više sam spreman da njima vjerujem... 

Ja još i sada držim do nekih prijateljstava mojih gimnazijskih, fakultetskih... Takvo moje prijateljstvo je i Dragan Stefanović...


Ja još imam iz onog mog perioda "Beštija" jedan njegov rad - moj portret u ulju... Tad još uvijek gimnazijalci - i ja i on.

Prve njegove lijepe fotografije je napravio sa mnom... kad smo se vratili iz inostranstva. Veoma lijepe fotografije... u jednoj smeđoj tehnici - koje do tada niko nije radio. I, naravno, kome drugom da povjerim posao oko kreiranja i dizajna omotnica - nego njemu.

Dragan je istovremeno jedan strašan čovjek, koji može, recimo, u dva sata zakazati pet različitih sastanaka na pet različitih mjesta. I naravno - ne stigne ni na jedan. Tako da je to jedan čovjek koga je veoma teško uhvatiti.

I zato je i veoma nepouzdan, i ja zato radim s njim - specijalnim metodama. A to činim tako što sam s
njim cijelu noć, dok ne završi posao. Tek ga ujutro puštam... iz šaka.


*****



Malo neupućenih pitaće se, vjerovatno, čemu ova Bregovićeva priča o prijatelju, o jednom kreatoru omotnica i plakata, propagandnih materijala. Ali, napomenimo da je Dragan Stefanović unio u dizajn upravo ono što je nedostajalo na omotima - određenu emociju, atmosferu, obezbijedio ugođaj, pa i sklad omota sa muzikom koja je u njemu "upakovana".


Bez filozofiranja



- Kada govorim o svojoj muzici uvijek kažem da sam seljačko dijete i time želim da objasnim tu neku svoju gensku vezu sa ovom zemljom, ovim podnebljem...

I moj otac je bio muzičar... seoski...

U to doba je svirao violinu.

I čini mi se da je to trag koji ću otkriti dosta kasno. No, ta moja privrženost folkloru je privrženost folkloru uopšte, ne samo bosanskom...

To je vezano s nekim kretanjima moje porodice...

Jer, ja sam dosta putovao kao dječak.

Moj otac je Zagorac, a majka Slavonka, a to će se dosta osjećati u mom bosanstvu - dosta tog "drmeša"... I naročito, taj nekakav bećarluk. I to pjevanje o ljubavi, ne na nekakav rasplakan način, već na jedan tvrđi i muževniji, koji je primjeren uglavnom Bosancima...

S druge strane je to neko pjevanje o nekim intimnijim stvarima. Recimo od "Bluza za moju bivšu dragu", gdje govorim o nekim svojim stvarima koje su mi se desile i koje mi se čine značajne u nekom mom viđenju ljudi, pa sve do tog mog samostalnog "LP-ja", na kojem pjevam o smrti, o životu, o jednoj muzici koja je dovoljna za jedan smisao...

A te neke opšte stvari koje mene zanimaju u filozofiji nisam nikad odveć htio da petljam s "Bijelim dugmetom". Nikad! Samim time što "Bijelo dugme" nema razloga da daje ljudima neku kontemplaciju...

Zadaća "Bijelog dugmeta" je da ljude veseli, da ih zabavi u nekom onom najljepšem smislu. A te neke svoje stvari ja imam namjeru da izdam na nekom svom "LP-ju". Realiziraću ga sa horom i simfonijskim orkestrom...


Zabava



- A sada nešto o onom zamjeranju vezanom za prvi LP... Zamjerali su da liči na nešto... Onako kako ja shvatam cijelu stvar. Mislim da se LP ne može svirati... bez te bizarnosti... Ta pjesma što liči na "Rok en rol mjuzik"... bila je veoma popularna... Ona je time ispunila svoju funkciju. A vi shvatite kako to hoćete - da li je bilo namjerno ili nenamjerno.

A bilo je dosta pitanja koliko će to trajati. Te da je to jedna prolaznost, da će to proći... Ja bih htio reći da nije vječnost svrha umjetnosti. Vječnost je već religijska tema... A svrha je već određena po ljudima prema ljudima...

A to je da je moja muzika, odnosno muzika "Bijelog dugmeta" izvršila svoju funkciju samim time što je uspjela u jednom času da ljude zabavi i da im kaže nešto lijepo - što im godi. To je njen smisao. I da li će proći ili će je spominjati u neko hidrogensko doba koje dolazi za pet hiljada godina, po meni nije važno - niti ja mislim da time muzika više ili manje vrijedi.

Najviše što me nervira jeste spominjanje tzv. sarajevske pop škole... Toga nema! To je izmišljotina... Čak je vrlo teško govoriti o nekoj jugoslovenskoj pop muzici... Niti ja osjećam da tako čemu pripada "Bijelo dugme".

"Bijelo dugme" je - "Bijelo dugme". A ovo sve ostalo - ja ne znam šta je! Ja nas nigdje ne svrstavam... Mi sviramo jugoslovensku muziku, ali nikakav pravac, nikakva pop-muzika! Nikakva pripadnost, neka škola.


"Ublehe"



- Sa ostalim muzičarima smo prijatelji... Zapravo, mi nemamo nekog posebnog razloga da ih volimo, a niti oni nas. Mi smo iznad njih, pa ih volimo, oni iza nas... A sada posebna glupost - koju je lansirao Dado Topić... Znate šta je najveća "ubleha", kako mi Bosanci kažemo... E, to je "ubleha" dobrih muzičara...

Obična publika ne zna šta je dobar muzičar. Tako da ako neko napiše u novinama "dobar muzičar!" - pet puta - onda se već na to gleda  kao na neko specijalno biće, UFO... taj dobri muzičar... Tako u Jugoslaviji ima već čitava jedna "klapa" tih nekakvih "dobrih muzičara". Oni nas "ublehavaju" već godinama...

Razlog njihovog velikog neuspjeha je uglavnom zbog toga što, navodno, ljudi njih ne razumiju. Međutim, za mene ovo nije nikakvo vrijeme - neshvaćenih ljudi... U vrijeme radija i televizije, i štampe - nema neshvaćenih ljudi. Je l’? Svako ima šansu ko dobro radi.

Vi danas možete peći kikiriki i imati uspjeha - ako je dobar. A kamoli dobru muziku svirati - a da nema slušalaca. Tako da kada neko kaže: "Ja sam strašan muzičar, ali me ljudi ne razumiju", slobodno to vi, čitaoci, između redova čitajte - "ublehava nas". To su "ublehe"...

Tako već ima čitava jedna garnitura bezuspješnih muzičara u Jugoslaviji - koji nose sinonim "dobrih muzičara".

A mi - pošto smo uspješni - mi valjda nismo dobri, po toj nekoj analogiji...

Ja, doduše, nikad ne govorim da smo mi dobri muzičari, jer se to samim time podrazumijeva ako smo uspjeli. Znači da dobro radimo - to što radimo... Mene su anketirali i pitali ko je najbolji gitarista, a ja sam rekao da sam to - ja.

Ja stvarno mislim da sam najbolji gitarista na svijetu, jer mislim da niko na svijetu ne može bolje odsvirati ovo što ja sviram. Niko. Niti iko ono što Klepton svira - može bolje od njeg odsvirati.

Dakle, on je strašno dobar, ali ja sam najbolji... Dakle, ovo je jedan vrlo sujetan posao. Jer, kada bih ja mislio da ga neko može raditi bolje od mene - ja ga ne bih ni radio. Jer, ja mogu biti knjigovođa i da kolega iz kancelarije bude bolji od mene, ali da ovako mislim da je neko bolji od mene - ja to neću!


Ko je naša publika



U jednom trenutku razgovora Goran je, kako bi to rekli, skakao sa teme na temu i, zavisno od onoga što je govorio, mijenjao je raspoloženja. Pustio sam ga da govori a da ga nijednom nisam prekinuo. "Pao je u vatru", kako se to kaže, a čini se da mi, kao novinaru, osim ćutnje i pažljivog praćenja u tom trenutku nije preostalo ništa drugo. Prije svega da bih obezbijedio što više materijala, a i da pitanjima ne "uštopam" sagovornika. Uostalom kaže se da je dobar novinar onaj koji zna postaviti pitanje. U ovom trenutku učinilo mi se da treba znati ćutati.

- Za mene je, recimo, veoma značajan podatak da se na našim koncertima počelo pojavljivati veoma mnogo "starog svijeta"... Tih sredovječnih ljudi... Mame sa djecom. Na našim koncertima ima veoma različitog svijeta... Oni koji nas vole - između 13 i 20 godina... Generacija koja te voli čistog srca.

Ona još vrlo čisto i lijepo sluša muziku... Onda oni do tridesete godine - koji slušaju neke naše lagane pjesme, jer su našli neke svoje relacije... Jer već imaju nešto iza sebe - neko je nekog ostavio... A takve su te neke naše lagane melodije.

To su već neki ljudi koji su bili ostavljeni i ostavljani... A oni najstariji dođu da vide te "kerefeke", da vide "onog đavola sa minđušom", da vide šta rade "ta dječurlija".

I šta to zanima taj svijet, da vide te dimove, te vatre, da vide kako - to izgleda, jer toga nije bilo. A što se oblačenja tiče, o tome smo već govorili. Neko nakon šest dana želi da vidi nekog da drugačije izgleda.

A, uostalom, i mene ne raduje da izgledam i radim tako neke stvari koje su - obične. Hoću da se na mom koncertu i ja zabavljam sa publikom. Zato su naši koncerti puni dima, vatre, iznenađenja, minđuša, odjeće... i tako.

To je počevši od omota - kojeg ja zamišljam na jedan drugi način, koji je lijep na svoj način, ljepši nego što su drugi omoti pa, sve do našeg izgleda, jer - mi smo lijepi, vjerovatno na neki svoj način, pa do te muzike koja je lijepa vjerovatno na neki svoj način. Drukčije lijepa od neke druge lijepe muzike.


Nastup pred Titom



Pitam Gorana o njegovom društvenom angažovanju.

- Nije slučajno da smo ja i Željko članovi Saveza komunista. Komunista je onaj ko je organizovan. Mene strašno nervira kada neko kaže: "Ja nisam član, ja se osjećam kao komunista". Neorganizovan komunista ne postoji. Samo organizovani komunista je pravi komunista...

I, naravno, uvijek se sjećam onog koncerta na kojem smo mi pjevali "Druže Tito, mi ti se kunemo" i, dakako, našeg novogodišnjog nastupa pred Titom...

Ono što Goran posebno ističe to je drugarstvo, i druženje članova ansambla.

- Ima ih koji veoma malo pričaju među sobom u drugim sastavima! Oni se samo kartaju, a mi imamo šta pričati među sobom. Počevši od Željka koji to može satima... A to nisu samo prazne priče... A svako misli na posao koji mu je dat u zadatak.

Sve je raspoređeno! Ja brinem o muzici, tekstovima i štampi, tv, radiju. Intervjue ja dajem. Vjerovatno zato što najbolje razumijem cijelu stvar i najbolje o njoj mogu da govorim. Zoran brine o poslu, Željko o parama, Vlado o tehnici...

Svi pijemo koka-kolu, a Željko na koncertima po 4-5 litara vode.

Zabeležio: Branko Vlačić, obrada: Yugopapir (Ven, decembar 1976.)