Muzičko leto 1984, Darko Glavan o novom primitivizmu: Imaju li Elvis i Nele pretjerani publicitet?



New primitives su izvrstan začin, to jest dodatak razvijenoj i raznovrsnoj rock-sceni, ali vrlo teško mogu funkcionirati kao dominantan trend

Moj stav prema new primitives je pomirdben; ako ih netko voli, ne želim ga od toga odvraćati, no ako ih netko ne voli, ne želim ga nagovarati na suprotan stav.

U krajnjoj liniji, možda je riječ o sujeti i reakciji na (pretjerani) publicitet, jer, uistinu, da nisu "otkriveni", sarajevski prepredeni primitivci zasluživali bi da se na njih skrene pozornost.

No čini mi se da oko njih postoji nekoliko problema koji, barem dosad nisu naglašeni u uglavnom pohvalnim prikazima - new primitives su izvrstan začin, to jest dodatak razvijenoj i raznovrsnoj rock-sceni, ali vrlo teško mogu funkcionirati kao dominantan trend.

A estetska prihvatljivost njihovih rock-burleski i kalambura ovisi o dosljednosti i nadannutosti provođenja samozadanih camp - postupaka (smjesa ironijskog odmaka i emocionalnog unošenja, ili, kao sto bi rekla Susan Sontag, "svjesno razmatranje kiča").

Moj jedini scenski susret s Elvisom J. Kurtovichem and his Meteors uvjerio me u procjenu da oni ponajbolje funkcioniraju kao bosanski odgovor na Sha-na-na, odnosno da im bolje odgovaraju sve neregularne nego regularne rock'n'roll situacije.




Drugim riječima, iako koncept Elvis J. Kurtovicha and his Meteors možemo ocijeniti kao prihvatljiv oblik pučke zabave i dobrodošao predah od nemušte art-rock pretencioznosti, teško je povjerovati, da je on dovoljno čvrsta i široka osnova za "klasičnu" rokersku karijeru.

Moje su sumnje pogotovu ojačane nevoljkošću Elvisa i njegovih jarana da pomalo osvježe arsenal svojih prepjeva i doskočica.

Staro je pravilo da se vicevi pričaju samo jedanput.

Ako bismo Elvisa J. Kurtovicha mogli proglasiti Sex Pistolsima novoprimitivne scene (nemojte to shvatiti isključivo kao sugestiju da se što prije rasture), onda bi u Zabranjenom pušenju mogli iznaći njihov komplement - Clash.

Dok je Elvis smješniji i "ortodoksniji" i, u cjelini gledavši, ima jače "fore", Zabranjeno pušenje su muzikalniji, talentiraniji i, barem u mediju dugosvirajuće ploče - jači.

Umjetničke ambicije Zabranjenog pušenja imaju - treba li to i isticati - i dobre i loše strane.

Spasavaju ih karikaturalne jednodimenzionalnosti, omogućuju im dočaravanja sugestivne "regionalne" arome (u tom smislu nameću se usporedbe sa stiliziranim neorealizmom filmskog redatelja Emira Kusturice Sjećaš li se Dolly Bell), no, s druge strane, automatski pooštravaju kriterije vrednovanja, i to pogotovu s discipliniranošću provedbe camp - poetike.

Dok se kod Elvisa J. Kurtovicha and his Meteors dileme praktički svode na to hoćete li se nasmijati ili slegnuti remenom (ili, preciznije, slušate li prvi put štos ili ne), u slučaju Zabranjenog pušenja riječ je ipak o nešto složenijem odabiru.

Bez obzira što ponekad invencija preteže nad artikulacijom, Zabranjeno pušenje uboli su na albumu prvencu Das ist Walter nekoliko izvrsnih pjesama - Neću da budem Švabo u dotiranom filmu, Zenica blues - i stvorili vlastiti izraz koji je zacijelo osvježenje i izvan okvira novog primitivizma.

Ako iz dosad izloženog nije jasno, otvorit ću karte - moje su simpatije na strani Zabranjenog pušenja, iako ne potcjenjujem adute Elvisa i njegove raje.

Uostalom, da ih nema, trebalo bi ih izmisliti...

Napisao: Darko Glavan, obrada: Yugopapir (Studio, jul 1984.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate