Žika Lazić o nemilom događaju u autobusu GSP-a: Da li su naše sudije na strani siledžija? (1975)




Nekad se u Beogradu znalo gde mirnog građanina očekuju batine, i gde žensko čeljade ne treba da zalazi bez jake pratnje. Sada, u milionskom velegradu, nasilnici su postali slobodni strelci, motorizovali se, neki preko ćaleta, a neki "pozajmicom" i začas se stvore tamo gde ih niko ne očekuje 

Ulazi dasa u autobus i odmah nasrće na ženu koja sedi pored konduktera. Ona mu energično skloni ruku sa svog ramena, ustade i ode na prednju platformu. Bitanga stoji, klati se na dugim nogama, lice mu zajapureno od pripitosti i pomame ... Obazire se oko sebe i dovikuje jednoj devojci:

- Ribo! 

Ona s nelagodnošću traži spas u napetom ćutanju ...

Kondukter prebrojava pazar, razvrstava novčanice, trijeriše siću, a šofer gleda ispred sebe. Ostali putnici priljubili noseve uz autobuske pendžere, strašno zagledani u ono što promiče mimo njih na beogradskim ulicama.

Siledžija oseća da mu se niko neće suprotstaviti i nastavlja da psuje, dobacuje, izaziva.

Njemu i njegovoj sabraći apsolutno odgovara pasivni građanski otpor.

Tako stiže i do jednog mladića s pitanjem:

- Što me ti, macane, tako ždrakiš? A?

Mladić ostade miran na svom sedištu. Bitanga mu priđe i sa dva prsta ga uhvati za nos ... Poteže, a mladić skoči, istrže se i zamahnu pesnicom. Nasilnik pokuša da se zadrži, ali udarac ga izbaci iz ravnoteže i on se složi na patos!

Putnici živnuše, ču se čak i poneki poklik divljenja hrabrosti i odlučnosti bez razloga napadnutog. Šofer zaustavi autobus, a kondukter istrča da pozove miliciju. Putnici su glasnim komentarima odobravali ovakav obračun ... Govorili su da je to jedino moguć način da se zaustavi teror.

Domalopre kočoperan i goropadan, siledžija najednom splasnu. Nekako se pribra i krete prema vratima, držeći se za bradu, ali mu šofer odsečno zatvori vrata ispred razlupane njokalice i naredi mu da čeka!

Stiže i milicija. Neki građani se prijaviše da svedoče - zna se u čiju korist. Vitez zaštitnik je jednako pipao pocrveneli vrh svog nosa.

Istog tog mladića sam sreo kasnije u jednoj kafani. Bio je u beloj bluzi. Podsetio sam ga na događaj u autobusu.


Bolje da sam se pravio Toša!



- Jao, burazeru, bolje da sam se pravio Toša kao i ostali! Na sudu je sve to izokrenuto i ispadoh ja sliledžija, a ne onaj dripac. Dobio sam dvadeset dana zatvora i jedva sam sačuvao posao. Nikad više!

Niko od vrlih građana, uključujući i mene, nije našao vremena da dođe pred sudiju i kaže svoju reč. Činilo se da je stvar isuviše jasna i da tu nije bilo potrebno nikakvo svedočenje.

No, stvar nije bila jasna.

Pre nekoliko dana čitam pismo studenta prava, S. Jovanovića, koji je isto tako skupo platio svoju odluku da brani drugog od siledžija.

U beogradskoj Gradskoj kafani on je ustao da zaštiti mladića i devojku na koju su nasrnula dva dripca, dva uličara.

Šta se desilo? Došli su milicioneri, odveli ih pred sudiju za prekršaje koji je Jovanovićev postupak okvalifikovao kao kršenje zakona i zacepio mu istu novčanu kaznu kao i sliledžijama.

- Recite mi sada, da li bi trebalo i ubuduće da se "mešamo" kad dođe do gužve između siledžija i mirnih građana?! Meni to neće biti ni nakraj pameti - zaključuje razočarani student Jovanović.

Nekad se u Beogradu znalo gde mirnog građanina očekuju batine, i gde žensko čeljade ne treba da zalazi bez jake pratnje. Svaki kraj je imao svog nekrunisanog kralja-tabatora i miran svet je bežao u mirnije ulice.

Legende o Glavonji sa Dušanovca ili Badži sa Dorćola još se mogu čuti od sredovečnih Beograđana koji su pre dvadesetak godina i sami učestvovali u poznatim obračunima.

Sada, u milionskom velegradu, nasilnici su postali slobodni strelci, motorizovali se, neki preko ćaleta, a neki "pozajmicom" i začas se stvore tamo gde ih niko ne očekuje.

Mogu da te izmaltretiraju i izudaraju i u Gradskom podrumu i u Klubu književnika. Ceo grad je njihov poligon. I teško tebi ako se usudiš da im se pesnicom suprotstaviš.

Nikako ne mogu da objasnim sebi kako to u samoodbrani imaš pravo da, ukoliko ti je život ugrožen, ubiješ, a nemaš pravo da udariš? 

Ako te na ulici sretnu vucibatine, dok prolaziš sa ženom, sestrom ili kćerkom, pa tvoju ženu, sestru ili kćerku pozovu na ljubav uza sve njihove birane glagole i epitete, moraš ih po našem važećem zakonu najlepše zamoliti da paze na rečnik.

Ukoliko ti neki mangaš prilepi šamarčinu ili ti odgovarajućom bubotkom napravi pukotinu među rebrima, isto tako treba strpljivo čekati miliciju, a posle sve po zakonu: ti jedan govoriš, a njih nekoliko to osporavaju!

I da sudija ne bi pogrešio, on ti odvali istu kaznu.

Jer i za tuču, kao i za svađu, potrebno je najmanje dvoje. Tu je neka duboka logika do koje teško dosežu naša smrtna shvatanja slobode ličnosti, odnosno pravo da ličnost brani svoj fizički integritet.

Doduše u Jevanđelju je zapisano da je Hristos rekao:

"A ja vam kažem da se ne branite od zla, nego ako te ko udari po desnom tvom obrazu, obrni mu i drugi..."

Nemam ništa protiv da se religiozni ljudi drže zakona svoga učitelja, ali neka naši zakonodavci daju prava bar ateistima da brane svoje leve i desne obraze.

Napisao: Žika Lazić, obrada: Yugopapir (Duga, april 1975.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate