Steven Spielberg, najuspješniji čovjek u povijesti filma '85: Neprekidno uranjam u djetinjstvo

Oduvijek vjerujem da u svemiru postoji neko središnje mjesto i vjerujem da sve što postoji dolazi upravo iz te točke. Ne vjerujem da bi čovjek mogao biti sam u svemiru niti sam sa sobom. Uostalom, to je i matematički gotovo nemoguće. Zato su me uvijek zanimali filmovi i ideje koji govore o vanzemaljcima i o životu s drugih planeta

Listopad 1985: Zašto najuspješniji čovjek u povijesti filma ne voli čitati već samo gledati filmove i televiziju, te zašto ne razmišlja o nastavku proslavljenog filma E. T...

*****

Sve čega se Steven Spielberg dotakne pretvara se u zlato... povrh svega u dolarima. Ovih se dana u Evropi prikazuje jedan od posljednjih filmova u njegovoj produkciji - Povratak u budućnost Roberta Zemeckisa, koji je u SAD već zaradio 180 tisuća dolara više nego Rambo.

No Spielberg se ne zaustavlja: velika televizijska serija Amazing Stories (Zapanjujuće priče) upravo se prikazuje na NBC-ju; krajem godine u Americi će imati premijeru njegov film Boja grimizna, a istodobno u Evropi film kojemu je "samo" producent - Smušenjaci.

U ovom ekskluzivnom intervjuu Spielberg priča o svojim filmskim planovima, ali i o politici, o Rambu, o svojoj prijateljici Amy Irwing i, ponajviše, o svom tromjesečnom sinu Maxu - "najljepšem djelu svoga života"...

Što se tiče filmskog ukusa, Spielberg ima tri strasti: Disneyja, Hitchcocka i Orsona Wellesa - Građanin Kane njegov je omiljeni film.

Na nekoj rasprodaji Spielberg je za pedeset tisuća dolara kupio sanjke s natpisom Rosebud (pupoljak), koje su u Kaneu bile glavni dramaturški "ključ".

"Ne znam odakle moja ljubav za Orsona Wellesa. Za razliku od njegove, moja je vizija života mnogo manje šekspirijanska i mnogo manje tragična. Mene život podsjeća na slastičarnicu i žvakaću gumu... "

• Počnimo razgovor s feljtonom Zapanjujuće priče. Kako je nastala ideja o toj televizijskoj seriji?

Priča nas vraća u doba kad sam 1968. godine, snimao Šetuckanje (Amblin). To je bio kratkometražni film i trajao je 23 minute, a točno toliko trajat će i svaka epizoda u Zapanjujućim pričama. Kratak film fantastičan je žanr: u prvih devet minuta mora se doprijeti do srži zapleta i još predstaviti sve likove.

Osim toga, sad sam osjetio i potrebu da radim brže i ekonomičnije. Nekad, dvadesetih godina, kod nas su djeca uvijek nosila u džepovima jeftine knjižice koje su sadržavale i do dvadeset priča. Te knjižice bile su im najdraža i najčešća razonoda.

• Ali vi niste baš voljeli mnogo čitati dok ste išli u školu ...

Nikad nisam bio čitalac, a nisam ni danas. Ne volim čitati, čitam vrlo polako, i to me odbija od čitanja. Vjerujem da doista pripadam televizijskoj generaciji. Osim toga, čini mi se da sam baš zato

što su mi dugo zabranjivali da gledam televiziju - i postao režiser.

• Eastwood, Scorsese, Peter Hyams i Burt Reynolds - svatko od njih režirao je po jednu epizodu Zapanjujućih priča. Coppola će svoju priču vjerojatno snimiti slijedeće godine, Peter Weir već je izabrao temu. Jedino vas je David Lean odbio.

Da, to je zabavno: zahtijevao je šest mjeseci da napravi polsatni film. Rekao mi je: "Treba mi najmanje šest mjeseci, ne računajući eventualna zakašnjenja zbog viših sila". David voli u svojim filmovima prikazati sve stupnjeve razvoja priče. Vjerujem da bi televizija za njega bila prava mora.

• Slijedeće godine seriju namjeravate "preseliti" u Veliku Britaniju i Francusku?

Nadamo se da ćemo pet filmova snimiti u Velikoj Britaniji s nekim njihovim najboljim režiserima. Volio bih raditi s Monty Pythonima. Imam u vidu i druge evropske režisere, sjajne fiimaše, kao što su Volker Schlöndorf ili Bertolucci. Bio bih oduševljen i kad bi Sergio Leone htio nešto snimiti za nas. Ne vjerujem da će prihvatiti, ali mi ćemo pokušati...

• Najavili ste da će u Zapanjujućim pričama biti i političkih priča. Znači li to da se vaši filmovi politiziraju?

Na gledaocu je da to interpretira kako želi. Ja, dok snimam film, nemam politički pristup. Nikad u životu nisam sudjelovao u nekoj političkoj diskusiji. Mnogi evropski novinari doživjeli su Ludu invaziju na Kalifomiju kao najpolitičniji film u mojoj karijeri. Misle da je to optužba Amerike, što ja odlučno odbijam. Ja sam demokrat republikanskih principa.

• Što bi značilo ...

Pa ovako; liberal sam u odnosu na mnoge stvari, ali kad je riječ o Americi, ili kad se svode energetski računi, onda sam oštar jer vjerujem da se moramo održati u svijetu u kojemu to postaje sve teže.

Obožavam Ramba, ali...

• Hoćete li u bližoj ili daljoj budućnosti postati vlasnik nekog velikog studija?

Nemam takvih ambicija. Već mi se pružala prilika da se iskušam u takvoj vrsti odgovornosti. Moja kompanija Amblin Entertainment proizvodi četiri do pet filmova na godinu. Shvatio sam kakvo je žongliranje potrebno da bi se proizvodili filmovi, i to me više ne zabavlja. Ja ne volim biznis.

• S kime biste još voljeli snimati?

Vrlo bih volio raditi s Dustinom Hoffmanom. Mislim da je on jedan od najboljih američkih glumaca u posljednjih desetak godina, gotovo poput Spencera Tracyja tridesetih i četrdesetih godina. Također bih volio raditi s Meryl Streep i, ponovo, s Richardom Dreyfusom. Zapravo, volio bih raditi i s Amy Irwing, ali ne zato što živimo zajedno.

• Što mislite o Rambu?

Mislim da je to veliki film, obožavam Ramba, ali vjerujem i da je to potencijalno opasan film jer kaže: "Evo, ovako će se stvari odvijati", a to je uvijek zastrašujuće. On prepravlja povijest na način od kojega me hvata strah. Ali to je doista dobro napravljen film, drži vas od početka. Bio sam njime istodobno oduševljen i revoltiran.

• Snimili ste Boju grimiznu, film koji se bavi rasizmom i lezbijstvom. Nije li vas strah takvog sadržaja?

Strah je moj stalni pratilac: bojim se da bih mogao pronaći svoje granice. Uvijek sam se bojao da ću naići na zid na kojemu piše: "Ne idi dalje! U životu ne možeš dalje odavde, ostani u granicama onoga što u životu najbolje poznaš! Ne izazivaj vraga, okreni se i vrati!"...

Eto, toga se bojim. Boja grimizna nije film zamišljen kao zabava za masu. Znam da se neće svima svidjeti, to neće biti popularan film. Ljudi misle da se sve što ja radim mora svesti pod zajednički nazivnik Spielberg. Nije lako boriti se protiv takve reputacije.

• U posljednje doba počeli ste uzmicati, skratili ste radni tjedan.

Sanjam o tome da smanjim svoje aktivnosti, da se posvetim obitelji isto toliko koliko i poslu. Silno želim biti s njima, imati mnogo slobodnog vremena, odmoriti se, opustiti.

• Je li za vas obiteljski život podjednako uzbudljiv kao i profesionalni?

Očaran sam njime. Ujutro se budim i vidim svoga sina Maxa, smiješi mi se svaki put kad me vidi. Počinjem se pitati zašto. Čovjek se nad nekim stvarima mora začuditi. Zbog njegovoga smiješka sve zaboravljam, otkazujem sastanke, ne dolazim više u ured u 7.45 nego u pola deset, uzimam slobodan dan u tjednu.

Izmijenio sam se, premda još ne znam do koje mjere. Jedno je sigurno: neko vrijeme neću više snimati filmove s djecom. Vrlo sam sretan što imam Maxa i više nemam potrebu da tražim zamjenu u igri s drugom djecom. Zato mislim da će ubuduće likovi mojih filmova biti stariji.

• U vašim filmovima osjeća se jak utjecaj djetinjstva.

Moje je djetinjstvo prisutno u svim mojim filmovima, svakog trenutka. Neprekidno uranjam u djetinjstvo da bih pronašao priče i ideje. To je bilo najplodnije razdoblje moga života. Sve te strašne i traumatizirajuće godine mladosti stvorile su od mene to što jesam i što sam dao na kreativnom planu.

• Želite li imati još djece?

Da, cijelu veliku obitelj.

Moj Peter Pan neće biti Michael Jackson

• Prisustvovali ste porođaju. Je li to bilo značajno iskustvo?

To treba proživjeti. Svi su mi o tome govorili, sve sam već unaprijed znao i vjerovao sam da ću ostati miran, bez većih potresa kad se Max rodi. Ali kad je to dijete došlo na svijet, bilo je kao da je to prva beba na svijetu. To je sasvim sigurno najvažnija promjena u mom životu.

• Razgovarajmo o vašim ambicijama. Rekli ste da mnogo manje volite ulogu producenta, poslovnog čovjeka, nego režisera.

Zapravo, ja sam jedan mini-Manitu (vrhovni bog sjevernoameričkih Indijanaca - op. p.) To je netko tko ne proizvodi više od pet filmova na godinu, ponekad i manje. Upravljam jednim mini-studijem i pravimo mini-filmove, ali uvijek očekujemo maksi-profrt.

• Pričajte nam o svojim budućim produkcijama. Počnimo s Američkim repom.

To je crtani film, a realizator je Don Bluth. Film je djelomično posvećen Kipu slobode, to je način da mladima pokažemo kroz što su naši djedovi prošli otkad su stigli ovamo iz svih krajeva svijeta. Vrlo volim crtane filmove, u planu nam je da proizvedemo tri filma s ekipom Dona Blutha. On za svaki film treba tri godine, imamo, dakle, projekt koji se proteže na devet godina.

Američki rep imat će premijeru 1986. Moja je obitelj porijeklom iz Odese i iz Austrije, a heroji filma nosit će ime moga djeda - Fievel.

• Vaš Peter Pan? Sa Michaelom Jacksonom ili bez njega?

Mi uopće nismo razmišljali o Michaelu Jacksonu. Tu glasinu izmislile su novine. Možda to publika priželjkuje, ali mi ćemo raditi kako smo zamislili u početku: s jednim dječakom u pretpubertetu. Snimanje počinje u rujnu slijedeće godine.

• A Indiana Jones III?

Radit će se nakon Petera Pana i sigurno će imati premijeru u toku 1988. Još nisam odlučio što ću raditi između ta dva filma, možda neke epizode iz Zapanjujućih priča, a svakako ću posvetiti mnogo vremena Maxu i Amy. Eto projekta koji bi me zaista zadovoljio: da uzmem jednu godinu odmora.

• Jeste li već pomišljali da napravite nastavak E. T-ja?

Svaki put kad razmišljam o takvom filmu kažem sam sebi da bi sve, što bih uspio postići s nastavkom E. T-ja, bilo razočaranje za publiku. Ništa više ne bi bilo sasvim nevino, jer slijedeći bi film bio posljedica financijske odluke, a ja još nisam spreman da donesem takvu odluku. Prema tom filmu gajim vrlo iskrene osjećaje.

Odustao sam od mnogih stvari u životu bez obzira na komercijalni uspjeh. Nisam siguran da želim napraviti još jedan film samo zato da bih inkasirao tri stotine milijuna dolara. Nisam više u lovu za dolarima. Bilo bi mi vrlo drago kad bi se E. T. eksploatirao kao Disneyjevi filmovi koji se ponovo prikazuju svakih pet do sedam godina za svaku novu generaciju.

• U vašim se filmovima osjeća snažan metafizički, duhovni, gotovo religiozni štih. O tome niste nikad mnogo govorili.

Činjenica je da oduvijek vjerujem da u svemiru postoji neko središnje mjesto i vjerujem da sve što postoji dolazi upravo iz te točke. Ne vjerujem da bi čovjek mogao biti sam u svemiru niti sam sa sobom. Uostalom, to je i matematički gotovo nemoguće. Zato su me uvijek zanimali filmovi i ideje koji govore o vanzemaljcima i o životu s drugih planeta.

• A što se tiče našeg starog planeta?

Smatram da je to što se događa vrlo deprimantno. Želio bih da mogu svima pomoći. Kad čovjek pomisli da u Africi ljudi gladuju, da u Južnoafričkoj Republici postoji rasna diskriminacija, da je Libanon pretvoren u šaku pepela, ili pak kad pomislim na one "tehničke" katastrofe, kao što su sve te avionske nesreće, i da se u vezi sa svim tim gotovo ništa ne može napraviti!

Sa svoje strane ja emotivno sudjelujem, ali ne bih mogao reći i da pomažem. Bit je mojega doprinosa u davanju novca. Divim se Bobu Geldofu koji je zapustio vlastitu karijeru da bi se posvetio sasvim nepoznatim ljudima.

• Sprečavate li da se vaši filmovi prikazuju u Južnoafričkoj Republici, kao što je to u svojim novim ugovorima načinio Woody Allen?

Pisao sam svim studijama koji imaju moje filmove koje još nisu distribuirali po inozemstvu. U pismu sam rekao točno slijedeće:

"Tražim da se moji filmovi više ne prikazuju u Južnoafričkoj Republici sve dok se ne donesu pravedna rješenja protiv rasne segregacije i nasilja".

Ne mogu imati nikakvu kontrolu nad onim što se tamo događa, ali to će odsad biti uvjet u svim mojim ugovorima.

Želim ići u Izrael i u Grčku

• Što vas može najviše razbjesniti?

Pijana osoba za upravljačem automobila. Ustupio sam pravo na sliku E. T-ja za jednu veliku kampanju protiv alkohola za upravljačem. Ali to nije dovoljno. Ponekad žalim što nemam uniformu šerifa iz Los Angelesa, magnum 357, šešir, sunčane naočale i plavi automobil sav obasjan crvenim svjetlima. Želio bih tada nabasati na takve vozače...

• Sada bih vam postavio obrnuto pitanje: što vam trenutno donosi najviše zadovoljstva?

Da se vratim kući i tamo nađem Maxa; to jest, da sam dio njegova života. Vjerojatno on još nije dio moga života, već samo ja sudjelujem u njegovome. On ima nekoliko mjeseci i već me je "zgrabio". To za mene predstavlja potpunu sreću.

• Ima li barem nešto što škripi u skladnom životu Stevena Spielberga?

Baš ništa. Čak kad bi nešto i zapelo, to ne bi bilo do te mjere nesnosno da bi se moglo pretvoriti u opsesiju. Škripi možda jedino to što nisam oženjen. To meni nije nikakav problem, ali ako bi takva situacija postala neugodna za moje bližnje, pogotovu za Maxa, trebalo bi je razmortriti.

Ali ja na takve stvari nikad ne mislim, uvijek sam zaokupljen svakodnevnim tričarijama: kako snimiti film, ili kako promijeniti pelene. Konačno, ja u svom životu zaista ne vidim probleme koji bi zahtijevali psihijatra i duge sate na kauču.

Nikad se nisam podvrgao ni psihoterapiji ni psihoanalizi. Rješenja svojih problema nalazim zahvaljujući filmovima koje snimam,

• Govorili ste o važnosti glazbe u filmu. Jeste li ikad bili glazbenik?

O ne! Sviram jedino klarinet. Nemam namjeru da pravim glazbu za filmove, ali vrlo volim glazbu, pogotovu klasičnu. Da nisam režiser, volio bih biti kompozitor. Smatram da je velika sreća što sam se rodio u isto vrijeme kad i glazbenik John Williams. Mnogi moji filmovi, Ralje i E.T, na primjer, imali su veći uspjeh zahvaljujući njemu. Ja sam kadar izazvati suze u očima gledalaca, ali Johnny zna kako od njih napraviti potok.

• Kad pomislimo na sedamdesete, osamdesete, devedesete godine, vjerujete li da će Stevena Spielberga smatrati divom kinematografije?

Ponekad se bojim da se ljudi neće sjećati ničega osim novca koji su moji filmovi donijeli. Zbog toga i zazirem od mogućnosti da se E. T. prenese na video-vrpcu i smjesti u malu crnu četvrtastu kutiju. Kad pomislim da je dovoljno sjesti pred vlastiti televizor i umetnuti kasetu da bi se gledalo Bliske susrete treće vrste...

S druge strane, ja sam na taj film potrošio četiri godine života, lio krv i suze... Htio bih, naime, reći da ja vjerujem u smisao režije, u smisao filma.

• Bilo je jedno razdoblje u vašemu životu kad su vas smatrali avangardnim režiserom. Kako je danas?

Zanimaju me sva iskustva. Nisam uspio sa spektaklom o Michaelu Jacksonu za Disneyland, bio sam spriječen u posljednjem trenutku, a nisam baš bio ni osobito raspoložen za taj posao. U svakom slučaju, želim širiti svoj registar, ne želim se vezati za jedan žanr. Iako ni Kasdanov vestern Silverado nije baš uspio, želio bih napraviti vestern, želim se u svemu iskušati. Što se ljudi više boje snimati vesterne, to ja jače osjećam izazov da to pokušam.

• U posljednje doba izjavljivali ste da biste željeli putovati. Kamo biste željeli ići?

Želim ići u Izrael i u Grčku. Želio bih, također, posjetiti unutrašnjost Sjedinjenih Država. Na nesreću, ne mogu ići u brda jer mi na većim visinama počinje teći krv iz nosa. A ja nemam hrabrosti za rizik.

Ne želim se penjati na najviše vrhunce svijeta. Ne želim se spuštati niz Amazonu u kajaku. Apsolutno me ne zanima koliko se zemalja Bliskog istoka može proputovati prije nego što te ubiju.

Ja sam običan solidan turist, nosim slamnat šešir i kariranu košulju, opašem se svojim foto-aparatom i "mitraljiram"...

Razgovarao: Dejvid Breskin, obrada: Yugopapir (Studio, 1985.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate