Bata Živojinović kao tifusar: Gladni i promrzli - pakleni dani na snimanju Bulajićevog filma! (1966)



Jednoga dana smo snimali na samom vrhu Velebita. Bila je takva mećava da su nam se oči smrzavale, kapci su nam se lijepili od mraza! Snimala se scena u kojoj je trebalo da budem sretan i zadovoljan! Toliko sam bio iscrpen da sam pao na snijeg i više se nisam mogao sam dići


Od onog dana kad je ekipa "Tifusara" krenula iz Zagreba, pa sve donedavno, dok se nije spustila sa snježnih padina Velebita, o njoj se ništa nije znalo. To je bio Bulajićev embargo za cjelokupnu jugoslavensku štampu. Susretljivošću samog režisera dvojica protagonista Bata Živojinović i Antun Nalis - ispričali su nam kako su snimljeni "Tifusari".


*****



Na Velebitu snijeg na sve strane, dubok i do četiri metra. Neprestano puše bura koja doseže i 10 bofora. Smjenjuju se niski oblaci i gusta, gotovo neprozirna magla. Živa se u termometru spušta i do - 25 C.

Ekipi su baš takvi vremenski uvjeti potrebni za rad. Snima se od 6 ujutro do 6 navečer.

Ekipa je potpuno odsječena od svijeta. Uza se ima tešku mehanizaciju koja joj krči put kroz duboki snijeg, i dok se noću umjetnički dio ekipe odmara, tehnička ekipa raščišćava put do mjesta na kojem će se sutradan ujutro početi snimati novi kadrovi.

To traje danima.

Režiser Veljko Bulajić zaveo je "teror". Vlada vojna disciplina.

- To se riječima ne može opisati! - objašnjava Bata Živojinović, kojega je teško i prepoznati. Izgubio ie 15 kilograma! Kad govori o tim tegobama, čini se da ne može pronaći pravu riječ:

- Mogu vam samo reći da u takvim uvjetima nikad više ne bih radio! Napustio bih film kad bih znao da će i slijedeće snimanje biti takvo.

Ekipa zametena snegom (foto: Arena)

Antun Nalis, koji je također izgubio 15 kilograma, ne izgleda nimalo bolje od svog kolege. Dodaje:

- Iako je hladnoća bila strahovita, mi glumci tako reći nismo smjeli jesti! Svakih osam dana morali smo kontrolirati težinu i truditi se da na tome i ostanemo. Tokom dana pili smo samo mlijeko a navečer smo dobivali goveđe kosti s malo mesa. 

Jedan drugom smo zavirivali u tanjure i, onako gladni, često smo dolazili i u iskušenja ...

Nije pretjerano ako se kaže da su četiri glumca puna tri mjeseca, koliko je snimanje trajalo, zaista izgledala kao pravi tifusari.

Recept ishrane koji je propisao Bulajić bio je jedini način da se film realizira.

To su, doduše, svi znali još prije snimanja, ali nitko nije očekivao da će Bulajić istoga dana kad su stigli na teren propisati "trening za izdržljivost i stanje u kojem se moraju naći prije nego što padne prva klapa".


Samo da izvučem živu glavu!



Evo, o čemu se radi:

- Dobili smo kostime, zapravo poderanu i veoma oskudnu odjeću u kojoj smo prvih sedam dana morali pješačiti po snijegu i vjetru čak po šest sati dnevno. Dok su svi drugi bili u bundama, mi smo onako polugoli "šetali" po Velebitu, jer je to bilo potrebno da se uživimo u uloge golih, bosih, promrzlih i izgladnjelih tifusara.

Dok god nisu dospjeli u približno takvo stanje, režiser nije počinjao realizaciju filma.


Već prvih nekoliko dana bilanca promrzlina bila je porazna: Nalisu se najprije smrzla ruka a onda noga, debitantu Begoliju Faruku uho, a drugom debitantu Mladenu Ladiki prsti na lijevoj ruci.

Kreši Grčeviću je promrzla cijela ruka a Bati desno uho. I tako redom...

Gotovo nije bilo čovjeka u toj muškoj ekipi koji nije osjećao promrzline!

- Jednoga dana smo snimali na samom vrhu Velebita - priča Bata. - Bila je takva mećava da su nam se oči smrzavale, kapci su nam se lijepili od mraza! Snimala se scena u kojoj je trebalo da budem sretan i zadovoljan! Toliko sam bio iscrpen da sam pao na snijeg i više se nisam mogao sam dići.

"Tifusari" su film čije snimanje nije popratila nijedna anegdota!

Čak ni Antuna Nalisa, koji je pun dosjetki na svakom snimanju, ovoga puta nitko nije mogao prepoznati. Taj glumac jedva da je dnevno progovorio više od nekoliko riječi.

Možda je sve te nedaće u kojima su se našli glumci Bata Živojinović zbio u samo jednoj rečenici koju je nehotice izgovorio:

- Ja sam samo gledao da izvučem živu glavu iz svega toga!


Tekstovi stižu poštom



Međutim, sve te nevolje u uvjetima u kojima su radili nisu utjecale na glumce toliko koliko posve nov način rada režisera Bulajića.

To je bilo teže i od zime i od gladi, kako nam rekoše.

Osim onog "treninga" koji je Bulajić propisao glumcima još prije prve klape, da bi ih doveo u fizičko i psihičko stanje tifusara, on se i dalje svakodnevno brinuo da ostanu u tom stanju.

Čim su došli na teren, Bulajić im je oduzeo knjigu snimanja čiji je sadržaj ljubomorno skrivan od predstavnika štampe.

Svaki drugi dan su scenaristi Ratko Đurović i Stevan Bulajić poštom slali nove tekstove koje je Bulajić glumcima davao tek pred kamerom, kad ih je doveo u psihičko stanje potrebno za taj kadar i taj tekst!

- Tekst nam je davao u ruke tek onda kad je osjetio da smo spremni da ga kažemo. Bilo je to vraški teško - kažu oba glumca i dodaju:

- Unatoč svemu, gledajući sada snimljeni materijal na sinhronizaciji, vjerujemo da će film koji tretira problem drugarstva u najtežim situacijama, ovakav kakvog ga je Veljko napravio, duboko impresionirati publiku i kritiku i da će biti golem doprinos jugoslavenskoj kinematografiji.

Ekipa režisera Veljka Bulajića sada užurbano radi na sinhronizaciji filma u tonskom studiju u Dubravi. Po raspoloženju koje tamo vlada lako se može zaključiti da su autori uspjeli napraviti dobar film. Čak se čuje, doduše neslužbeno, da je Bulajić načinio mnogo bolji film nego što se očekivalo!

Napisao: Dragan Živanović, obrada: Yugopapir (Arena, mart 1966.)




Podržite Yugopapir: FB TW Donate