Keith Richards, uoči izlaska novog Stones albuma: Bio sam ozbiljan kandidat za odapinjanje! (1986)




Užasna je i odvratna droga! Dok je koristiš, pogubna je, mada ti je to svejedno. I što je više koristiš, sve ti je više svejedno, čak osjećaš potrebu da to bude baš tako. Tek kasnije, uspiješ li se osloboditi, možeš sam sebi reći: "Momče, baš si bio zastranio!" 


Crna ovca Rolling Stonesa, a to je najblaži izraz kojim su "častili" Keitha Richardsa, izvukla se, čini se, iz opasnih voda droge, pa u ovom kratkom razgovoru govori o tome ali i o svojoj dobi koja, prema nekima, više nema nikakve veze s prvom mladošću... Mada mu svi priznaju svevremenost!


*****



Keith Richards još svira s nesumnjivim žarom! Postoji u njemu nešto izvanvremensko ili bezvremensko, mada je zašao u godine koje nemaju mnogo veze s prvom mladošću. Dovoljno je pogledati njegove fotografije: u njemu je nešto što se nikada nije promijenilo.

Možemo brojati njegove godine, albume, koncerte, dobra i losa razdoblja njegova života, suze... O svemu tome postoje zapisi i svjedočanstva, ali uzalud! Vrijeme je na njegovoj strani!


• Nakon poduže stanke, Rolling Stonesi ponovno su se našli u studijima, na snimanju. Postoji ii neka posebna vrsta inspiracije koju nalazite u studijima, a koju ne možete naći drugdje?


Studiji za snimanje isti su gdje god bili, u cijelom svijetu! Kad se jednom nađeš u studiju zajedno sa svojom grupom, zašao si u Studioland. Uopće nije važno nalazi li se on u Australiji, Hongkongu ili u Sibiru. Studio je studio!

Čim uđemo u njega, potrudimo se da njegovu atmosferu i ambijent učinimo podnošljivima.

Godinama sam živio putujući po svijetu, pri čemu su mi baš studiji za snimanje bili jedina kuća, dom. Uvijek je isto. Noću, telefon ne zvoni, nema nikoga u blizini. Vjerovatno sam proveo više vremena u studijima negoli u krevetu!


• Znači da ne postoji ništa što određuje tip muzike koju stvarate?


Da se poslužim onim starim, užasnim klišejem: Stonesi su oduvijek nastojali da budu ogledalo društva. A u svakom klišeju ima barem zrnce istine.


• Sada, kada je Mick Jagger snimio solo-album, namjeravate li to i vi?


Mnogi pomišljaju na to i mnogi me nagovaraju. Da, dakako da bih mogao snimiti solo-album! No, ne osjećam potrebu za tim. Ništa ne pripremam. Utuvim li sebi u glavu da bi ipak trebalo pripremiti solo-album, znam kako ću se osjećati: obavezan i prema sebi i prema diskografskoj kući.


• Govoreći o glazbenicima koje poštujete, zanima nas što je za vas značilo svirati s Jerryjem Leejem Lewisom u specijalnoj televizijskoj emisiji Dicka Clarka 1983?


Kakav plemenit čovjek, taj Jerry Lewis! Slušao sam ga još u vrijeme Crazy Armsa. Nerazdvojni je dio moje dijete. Neophodan mi je kao i povrće!


• A što mislite o tipovima poput Belushija? Vidjeli ste što se sve događalo. Droga, ovisnost...


Zapravo, malo što mogu o njemu reći, niti sam mu mogao mnogo reći dok je bio živ, jer što bi mu čovjek više govorio da pretjeruje, on bi još više pretjerivao. Bio je to strašan šok, vijest da je John Belushi umro, jer na takvo što nisam ni pomišljao, kao ni, uostalom, na smrt Briana Jonesa!

Belushi je, u svojoj biti, bio pravi mačak. Naprasit, eksplozivan, ali čovjek kojega se i te kako moglo voljeti.

Bilo je u njemu nešto od onoga "više, uvijek samo više", čega čovjek postane svjestan tek kada je prekasno, kada se više ništa ne može učiniti.

Čini mi se da je u Belushiju bilo nešto od Briana; što su više imali, postajali su sve neutaživiji.



Uvjeren sam da rock'n'roll omogućava zdrav život 




• Kakve su se sve promjene dogodile Stonesima?


Godinama sam gledao kako se članovima grupe događa mnogo toga što je dovodilo do očaja. Oni to isto mogu reći za mene: desetak godina, a najmanje pet, uistinu sam bio crna ovca u njihovim očima, mada ja ne mislim tako.

Ili - nisam mislio tako!

Jer, kad čovjek pogleda unatrag, shvati da nije ni bio u stanju da sudi o događajima. Užasna je i odvratna droga! Dok je koristiš, pogubna je, mada ti je to svejedno.

I što je više koristiš, sve ti je više svejedno, čak osjećaš potrebu da to bude baš tako. Tek kasnije, uspiješ li se osloboditi, možeš sam sebi reći:

"Momče, baš si bio zastranio!"

Nakon svega što mi se dogodilo, imao sam sreću ili, kako se ponekad sam šalim na svoj račun, dovoljno lukavosti da ne dospijem na crne liste i u dosjee, mada priznajem da su mnogi o meni govorili kao o tipu koji je "ozbiljan kandidat da odapne".

No, mnogi su me "pretekli", npr. Sid Vicious. I drugi! To samo pokazuje kako predviđanja mogu prevariti.


• Sada, kada je sve to prošlost - što mislite o svojim godinama i pričama vezanim za njih? Vidjeli ste što je Mick Jagger priredio za svoj rođendan...


Ne zaboravite da je njemu samo pet mjeseci više od mene! Poznajem Micka još iz djetinjstva, kada su mu bile četiri godine. Družim se s njime, dakle, trideset i osam godina, jos od dana kada smo se zajedno igrali. Dugo je to vremena.

Uvjeren sam da rock'n'roll omogućava zdrav život.

Nitko od nas još ne izgleda poput sredovječnog dirigenta. Svi smo još u vrlo dobroj formi. Izvrsno se držimo nakon dvosatnog - vjerujte! - napornog šoua; izvodimo ga čak možda s više energije nego sedamdesetih godina.

Teškoća je samo u tome što sada vrijeme nekako brže leti. Inače, ne osjećam se starim u odnosu na publiku. Uostalom, prekasno je da išta drugo počnem.


• Ima li grupa s kojima biste željeli raditi ili s kojima ste nekada priželjkivali nastupati?


Volio bih da sam bio član originalne grupe Elvisa Presleya, član Cricketsa, te Blue Capsa. Ne bi mi bilo žao ni da sam nastupao u grupi Little Richarda pedesetih godina, i u stotinama drugih, recimo s grupom Muddy, također početkom pedesetih godina, ili u orkestru Louisa Armstronga dvadesetih godina.

Štošta bih volio, no više se ne mogu vratiti!

Razgovarao: Bill German, obrada: Yugopapir (Studio, februar 1986.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate