Gordana Grbić i Mišo Kovač, susret poznatih / Mišo: Nisam veliko pričalo, ali mi nitko ne vjeruje!




Jednog dana sam se obreo u Beogradu, sa 8000 starih dinara u džepu. Posudio sam odijelo, otišao u bar "Kristal" rekavši da sam pozvan (bilo mi je biti ili ne biti, sutradan ujutro bio bih prisiljen da se vratim u Šibenik, jer nisam imao novaca), stao sam pred mikrofon, otpjevao nekoliko najpopularnijih kompozicija i situacija se izmijenila u moju korist

Veljača 1968: Prije nego što je pristala na razgovor, Gordana Grbić me je zamolila da sačekam na telefonu i otišla je da pita mamu za dopuštenje. Čekajući da se javi, razmišljala sam kakva je to djevojka i donosi li uopće neke odluke i sama.

Ali, svatko tko bi pomislio da je mamina maza, povučena a možda i nesimpatična, pogriješio bi. Ona jednostavno pita. Ako zaista nešto želi, to će i učiniti, jer je kako kaže mama Nada "tvrdoglava k'o magare".

Nagla popularnost koja je mladu spikericu Gordanu Grbić zatekla pomalo nespremnu, prisilila ju je da bira: truditi se i sama da stekne što veću popularnost ili ostati onakvom kao što je bila (i kako mi reče - nezainteresirana za popularnost).

Možda je tome pridonio dug trogodišnji volonterski staž na TV, tako da nagli uspjeh čovjeka ostavlja ravnodušnim.

I Šibenčanin Mišo Kovač, Gordanin sugovornik, najbolje je to osjetio. Pjevao je dosta dugo dok je postao ono što je danas: jedan od naših najkomercijalnijih pjevača koji lansira hitove i uspješno prodaje ploče.

(Foto: Marko Čolić)

Komentirajući Gordanine i svoje putove do uspjeha, Mišo je rekao:

- Gnjevni mladi žele uspjeti, ali im ne daju!

Ipak, dodala bih, njima je to pošlo za rukom. Slađe je vlastitim trudom zaslužiti priznanje. A sada njihove priče o početku :

Gordana: Nisam veliko pričalo (Mišo viče da to nije ni on, ali mu nitko ozbiljno ne vjeruje). Bit ću kratka. Do TV sam došla preko školskog radija. Sa dvanaest godina sam radila u Redakciji Andersen kao spikerica i novinarka.

Svi u redakciji su znali moju veliku želju da postanem spikerica i tako sam počela s jednim snimanjem za TV (u četvrtak sam imala audiciju, a u petak nastup).

Počela sam zaista davno, čovjek dugo radi i naglo se probije. Eto, posljednje vrijeme je odjednom desetak listova objavilo moje slike.

Mišo: Pjevajući u beogradskom Metropolu na Topčiderskoi noći, bio sam poznat samo ekskluzivnoj publici koja zalazi u te lokale. Moj prvi veći uspjeh bila je pobjeda na armijskom takmičenju (dok sam bio u vojsci s kompozicijom "Ave Marija".)

Jednog dana sam se obreo u Beogradu, sa 8000 starih dinara u džepu. Posudio sam odijelo, otišao u bar "Kristal" rekavši da sam pozvan (bilo mi je biti ili ne biti, sutradan ujutro bio bih prisiljen da se vratim u Šibenik, jer nisam imao novaca), stao sam pred mikrofon, otpjevao nekoliko najpopularnijih kompozicija i situacija se izmijenila u moju korist.

 Dobio sam honorar od 80.000 i malone pao u nesvijest!


I ono je, kažeš, glava?



- U našem poslu - nastavlja Mišo - nikad ne znaš jesi li ili nisi popularan. Ljudi ga smatraju lakim, za mnoge je to kruh bez motike.

- Da, tako je to - slaže se Gordana. - Najgore je što nikada nema nikoga da nas podrži. Meni je pomogao Ljubo Jelčić i naučio me kako treba spikerski govoriti. Stariji teško prihvaćaju mlađe. I tada je potreban netko tko će nas hrabriti.

Bilo je trenutaka kada sam htjela odustati.

- Zašto si toliko ogorčena, Gordana? - zabrinuo se Mišo.

- Jednostavno zato što dok smo mladi, ne možemo doseći kvalitetu, jer sve moramo temeljiti na iskustvu. Kao da stvaramo dane naše TV.

Popularna lica TV Zagreb: Gordana Grbić i Željka Marković (buduća Fattorini)
 (foto: Vlado Duić)

- Pusti to, Gordana, jer postajem pesimist. Zar ne postoji ništa lijepo o čemu bismo razgovarali? Vidim da si na zidu povješala plakate. Onaj crveni...

- To je plakat s Picassove izložbe.

- I ono je, kažeš, glava?

- Da, zar ne vidiš?

- Ako je ono glava, ja sam...! Uzimam slobodu u doživljavanju. Znam pričicu kako je Picasso nacrtao u nekoliko poteza nekog torera na koridi i poklonio mu crtež. Torero je dobro prošao, pretvorivši dvije vještine - svoju što je oduševilo velikog majstora i Picassovu što je oduševila nekog trećeg - u novac. Žalim što nemam mogućnosti ...

- Ako bi to trebalo shvatiti negiranjem apstraktnog slikarstva, primijetila bih da sam ja stala još kod impresionizma. Više volim figurativne smjerove i sve što je konkretno. Često pomišljam na to da sam se trebala roditi sto godina ranije.

A kako se ti, Mišo, kao Dalmatinac osjećaš u dalmatinskoj prijestolnici, odnosno u Zagrebu?

- Lijepo mi je. Na svakih pet metara netko mi viče "Zdravo, kume!" Ponekad dolazi do nesporazuma (s mojom ženom). Ona mi kaže: da joj dodam "miščafl". Ja nešto donesem, ali ne znam tačno što. Govorimo esperanto. 

Ili zaželim za ručak maništru i fažol, a ona mi posluži - čušpajz...

Svoju ženu sam i upoznao kroz prkos. Bila je jedina žena u Studentskom centru koja me nije htjela gledati. Jednog dana sam je uzeo za ruku i... eto. A kad ćeš se ti udati, Gordana?

- Ne mislim se udavati (Mišo čestita). Samo, nije to sve. Htjela sam reći da sam prestala dolaziti u Studentski centar kada je Mišo počeo pjevati. Nije mi se svidjelo.

- A danas? Zatvaraš li radio?

- Ne, našao si svoj stil i postao dobar pjevač.

- Gordana, ti, si, moram priznati, najveće osvježenje naše TV, kavalirski vraća kompliment Mišo Kovač.

- Hvala. A što ćeš pjevati na zagrebačkom festivalu?

- Kompoziciju Zvonka Špišića "Budi takva kakvu te želim". Što se plasmana tiče, festivali su ćudljivi.


Nitko od nas nema automobil... 



- Daljnji planovi?

- "Balada o Bonnie i Clyde" koju ću uskoro snimiti. Baladu o najvećim gangsterima Amerike 1928. Dva dana nakon festivala putujem na dva mjeseca u SSSR.

Upravo sam se sjetio jednog detalja s mojih putovanja što uskoro i tebe (s obzirom na popularnost) očekuje. Te bih ljude okarakterizirao kao svojevrsne gangstere.

Dakle, u svakom gradu nailazim poznanike i nepoznanike koji mi dolaze s preporukom moje zaručnice (!)

U svakom gradu postoji pokoje biće koje se iživljava na ovaj neukusan način. Uskoro ćeš i ti čuti mnogo izmišljenih priča o sebi!

Gordana je ušutjela i pitam se što joj je. 

Naravno, razlog je vrlo jednostavan. Doći do riječi kraj Dalmatinaca, zaista nije lako.

Da bi demantirao to Gordanino mišljenje, Mišo je skočio i počeo južnjački temperamentno objašnjavati da nije baš tako. 

I u tom trenutku je naprosto odbacio bocu s pićem što je stajala na malom stoliću i zatim je majstorskim zahvatom uhvatio u zraku.

Da cijela situacija bude još zanimljivija, uopće se nije uzbudio, već je nasmiješeno nastavio.

- Nitko od nas nema automobil - primjećuje Mišo. - Uspinjali smo se do tvog petog kata da sam mislio kako će mi pući srce.

- Stepenice zasute srcima! Romantično! - uzvikuje Gordana. - To je sretan završetak našeg susreta. Pješačkog (zasad)!

Tekst: Radojka Vnuk, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, II 1968.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate