Kako su Vojvođani postali Lale? Priče, legende, teorije, istraživanja... Sve na jednom mestu! (1984)




Elem, bila jednom neka velika vojnička smotra i na njoj Marija Terezija predavala visoka odličja svojim najboljim pukovima. Dogodilo se da su se njeni ađutanti zabunili u brojanju i carici pripremili jednu medalju manje. To je Marija primijetila tek kada se našla pred srpskim, banatskim pukom, bez medalje u ruci. Šta da u takvoj situaciji učini?

Po skverovima, parkovima, baštama i balkonima procvjetale su hiljade lala: žute, crvene, bijele... Ovo lijepo cvijeće, doneseno u naše podneblje u prošlom stoljeću, označuje proljećne dane i ukras je mnogih gradova širom svijeta. Njime se mogu pohvaliti i vojvođanski.

Ali i još nečim: u njima lale ne samo da cvjetaju, već i ulicom hode.

U Vojvodini su i ljudi Lale. Nismo čuli da iko na svijetu ima poetičniji nadimak od Vojvođana: kao ime cvijeta...

Zbog čega su i ljudi Lale? Da li u naučnim ustanovama ima dokumenata koji govore o tome? Pitali smo stručne ljude mnogih muzeja.

Vuk je u "Srpskom rječniku" za riječ "Lale" zapisao:

"Lale f.pl. ponajviše u pjesmama: Lale i veziri: Turci braćo, Lale i veziri -  Lale šćau biti Bugarin a - bude njega Lale i vojvode".


Sanduk



Po ovome, riječ Lala označava uglednog čovjeka, gazdu domaćina. Da je to, najvjerovatnije, pravo značenje nadimka Lala, upućuje i objašnjenje iz "Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika", izdatog u Zagrebu 1898-1903. Tu se za riječ Lala kaže da je tursko-perzijskog porijekla i da u tim jezicima znači velikaša, dvoranina.

Dakle, sasvim je vjerovatno da su u tursko vrijeme (od 1552. do 1716. godine) Turci u Banatu, zalazeći u kuće imućnijih srpskih porodica, prizivali domaćina sa Lalo i da je taj naziv među Srbima ostao, odomaćio se, pa su i oni međusobno počeli na ovaj način da se oslovljavaju.

Marija Banski, kustos Vojvođanskog muzeja u Novom Sadu, ukazuje i na drugu mogućnost.

U XVIII vijeku nosili su Srbi pantalone na čijim je nogavicama, u visini džepova, bila izvezena stilizovana ruža. Cvijet lala bio je tada veoma skup, prve lukovice su donošene iz Holandije. Prelazeći u Srbiju, Banaćani su bili tamošnjem stanovništvu zanimljivi zbog svojih ukrašenih pantalona.

(Crtež: Gradimir Smuđa)

Srbijanci su se tada nosili drugačije, imali su takozvane poturlije. Videvši Banaćane sa izvezenim cvijetom, misleći da je to skupocjena lala, prozvali su ih Lalama:

"Eno, dolaze nam Lale".

Etnolog iz Vršca Milan Milošević ukazuje da je u razgovorima sa posljednjim vršačkim kabaničarem Milanom Janovcem, koji je umro 1957. godine, doznao da su kabanice kočijaša barona Daniela (imao je zamak u Starom Lecu) i barona Bisingena (dvorac u Vlajkovcu) bile ukrašene lalama.

Odjeća sa takvim vezovima bila je onovremenska moda. Širila se na mnoge strane i bila je prihvaćena u cijelom Banatu.

Istog je mišljenja i Milivoj Milosavljević, etnolog iz Kikinde.

Kao i arheolog iz Vršca Rastko Rašajski koji ističe da su ukrasi na čakširama Srba u Banatu dio
šireg, međunacionalnog kulturnog uticaja. Kod Mađara, ovakvi ukrasi potiču još iz desetog stoljeća, a možda i ranije, iz vremena seobe naroda. Odomaćili su se i kod Rumuna.

Direktor kikindskog muzeja Milorad Girić ukazuje da se na dijelovima namještaja iz prošlosti, posebno na sanducima za djevojačku spremu, uvijek nalazio poneki ukras, slikan ili rezbaren, u obliku lale.

Očigledno je ovaj cvijet bio u staro vrijeme u velikoj modi. Svakako zbog svojih čudesnih boja i još više zbog rijetkosti i skupoće.

U radu Vere Milutinović "Ornamentisani sanduci u Vojvodini" navodi se: djevojačke škrinje ukrašene lalama.

Nijemci su zvali "die Lade", što je označavalo upravo: sanduk, kovčeg. Pretpostavlja se da je ime izvedeno od cehovskih lada u kojima su čuvana dokumenta i novac. Isti je izvor prihvaćen i u mađarskom jeziku, uz atribut tulipanos - sanduk ukrašen lalama. 

Otkud lale da ukrašavaju namještaj i odjeću Vojvodana?

Vera Milutinović piše da su dvije mogućnosti izvjesne. Prva je da su za vrijeme kolonizacije Panonske ravnice modu donosili stanovnici njemačke i mađarske nacionalnosti iz Evrope. Tako je preko njih prenesena lala kao ukras.

Ali, moguće je i da su kalfe, koje su iz ovih krajeva u XIX vijeku odlazile u razvijenije evropske zemlje, po povratku prenijele modu ukrašavanja iz Evrope.

Radomir Subotić u knjizi "Nasmejana Vojvodina" izričito kaže da je naziv Lala izveden od riječi zemljak.

Tako je zemljak preveden u landsman. Njemačko landsman Srbi su izgovarali kao lačman. Tepajući, lačman je prešao u laća, a laća u Lala!

Vojin Vasilić ističe da su Nijemci, kolonizirajući se u Banatu, čuvši banatski otegnut, razvučen govor imali osjećaj da ljudi ne govore, već tepaju.

Njemački tepanje, kaže se lallen.

Govorili su: "oni tepaju" (sie lallen), pa je za one, koji tako govore rođen nadimak: Lale.


Lala i carica



U Pančevu smo, od istoričarke umjetnosti Milene Vejnović, čuli legendu o Lalama koja traje u narodu i, u nedostatku naučnog objašnjenja, služi istoj svrsi.

Elem, bila jednom neka velika vojnička smotra i na njoj Marija Terezija predavala visoka odličja svojim najboljim pukovima. Dogodilo se da su se njeni ađutanti zabunili u brojanju i carici pripremili jednu medalju manje.

To je Marija primijetila tek kada se našla pred srpskim, banatskim pukom, bez medalje u ruci. Šta da u takvoj situaciji učini?

Uradila je najbolje što je mogla: sa svog vrata skinula je zlatan lanac na kome je u vidu privjeska bila učvršćena - lala.

Prišla je banatskom oficiru i stavila mu lanac oko vrata.

Na smotri se tako, među mnogim krstovima-odlikovanjima, našla i jedna mala lala-orden.

Ljubomorni na Banaćane, vojnici i oficiri drugih pukova prozvali su tada u pežorativnom smislu, banatske ratnike, zbog medaljona Marije Terezije - Lalama.

Nedavno nam je pisao i Mihajlo D. Pašćan iz sremskog sela Rakovca i prenio sremačku legendu o nastanku naziva Lala.

- Posle junački odbijenih napada turske vojske na granicama Austro-Ugarske, u kojima su veliko junaštvo ispoljili granični pukovi sastavljeni od Srba, Marija Terezija je rešila da krene na put i lično vidi te junake.

Komandantima graničnih pukova Banata, Bačke i Srema naređeno je da odaberu najbolje vojnike, prevezu ih na sremsku stranu i pripreme za smotru.

Za mesto smotre određena je udolica što vijuga od padina Fruške gore do Dunava, koju danas preseca stari put Novi Sad - Beograd u blizini Gladnoša.

Bilo je proleće i lep sunčani nedeljni dan. Marija je iz Petrovaradina došla da izvrši smotru. Očekivali su je uparađeni graničari postrojeni u tri ešalona: banatski, bački i sremski. Komandant združenih ešalona podneo je carici raport uručivši joj i veliki buket lala.

Primivši raport i cveće, Marija je pošla da izvrši smotru.

U prvom ešalonu bili su Banaćani. Došavši do njih, počela je da baca lale na graničare govoreći:

"Šta će meni lale? Ovo su moje lale (pokazivala je na Banaćane), ovi junaci brane moju carevinu!" 

Posle smotre graničarima su uručena odlikovanja. Tako je ostala priča o lalama, a na mestu smotre postavljen je spomen-kamen sa uklesanim datumom za sećanje na ovaj događaj - piše Pašćan.


Banatska varijanta



On dodaje da su lale bile namijenjene svim graničarima, otud su i svi Vojvođani Lale. Ali, lale su bačene samo na Banaćane, na šta su oni bili i najviše ponosni. Ostali graničari, malo iz ljubomore, prozvali su Banaćane - Lalama.

Marija Terezija je za osobite zasluge darivala graničarima i posjede po Vojvodini. To je u ono vrijeme bila velika čast. Banaćani su i zbog toga ukrašavali cvijetom lale mnoge predmete u svojim domaćinstvima, čak su lalu stavljali i na odjeću.

U banatskoj varijanti legende o lali i Lalama, koju nam je ispričao Miroslav Malbaški iz Zrenjanina, ne pominje se Marija Terezija. 

- Car Franja je imao običaj da za svoju telesnu gardu uzima u službu Banaćane, kaže ova legenda. Po nacionalnosti, to nisu bili samo Srbi, već i pripadnici drugih nacionalnosti: Mađari, Rumuni i Slovaci. Svi su oni imali specifično gardijsko obeležje - cvet lale na reveru uniforme. 

Nešto slično bilo je i sa drugim vojnim oznakama, najčešće lišćem koje se do današnjih dana održalo u mnogim armijama sveta. Zbog tih i takvih gardijskoh oznaka, Banaćani su nazvani Lalama - kaže Malbaški.

Na kraju, obratili smo se dr Petru Vlahoviću, šefu katedre za etnologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Vlahović nas je upozorio da u naučnoj literaturi ima malo podataka o porijeklu naziva Lala.

- Opšte prihvaćeno mišljenje jeste da je naziv nastao u vreme srpskog romantizma, sredinom prošlog veka, na teritoriji sadašnje Vojvodine. U nauci je, takođe, prihvaćena teza da se poreklo nadimka vezuje za ukrase u vidu tulipana na odeći srpske etničke skupine.

Ali zašto baš lala? Zbog njene neobičnosti, lepote, pa i skupoće u ono vreme.

Pogrešno je uverenje da su Lale samo Banaćani. Jedino to nisu Sremci. Lale su i Banaćani i Bačvani - kaže dr Vlahović.

To je sve do čega smo došli u potrazi za porijeklom naziva Lale. Dakle, Lala ima i u Banatu i u Bačkoj - u Vojvodini.

I drugdje ih ima, ali samo u saksijama. Jer, ne zaboravimo, samo u Vojvodini - Lale su i ljudi i cveće. 

Napisao: Vitomir Sudarski, obrada: Yugopapir (Svijet / Sarajevo, april 1984.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate