Jesen 1985 - Marko Todorović o svojim najtežim glumačkim zadacima: Pet puta sam igrao Tita...




Objekt je bio spreman, Žika Mitrović pomalo nervozan. Nakon trosatnog šminkanja, Marko Todorović, u uniformi komandanta, ulazi u veliku halu tvornice oružja, 1941. prolazi pokraj jednog statista, partizana. "Pa ovaj, bre, liči na Tita! - uzbuđeno je uzviknuo statist


Marko Todorović smatra da mu je uloga predsjednika Tita u tv-filmu Odlazak ratnika i Povratak maršala, koji ćemo u toku praznika gledati u dva dijela bio najteži glumački zadatak. Jer Tito je legendarna ličnost, blizak nam je i drag, pa u glumi postoji opasnost da se pretjera, da se prijeđe u imitaciju...


*****



- Glumački je posao velika igra. Mislim u kreativnom smislu. Dakako, ako do te igre dođe... Osobito kad je riječ o ulogama koje od glumaca zahtijevaju maksimalnu koncentraciju i iznimno studiozan rad. Zato se uloge i razlikuju po težini glumačkog zadatka. Ovdje, počevši od 1973. i Uzičke republike, zatim u kazališnoj predstavi Strogo povjerljivo, u mojoj kući, potom u serijalu Dani AVNOJ-a za TV Sarajevo, i sada u ovom TV-filmu, Odlazak ratnika i Povratak maršala - bio sam suočen s najtežim glumačkim zadatkom. 

Jer je Tito povijesna, legendarna ličnost, čvrsta odrednica.

Jezik, rječnik, naglasak, kretnje... Sve nam je to toliko blisko i drago; baš zato u glumi postoji opasnost da se pretjera, da se prijeđe u imitaciju, pa i karikaturu...

Marko Todorović kao Tito (foto: Dejan Mitrović)
Tako razmišlja Marko Todorović, svjestan situacije i delikatnog zadatka uoči prikazivanja dvije dramske emisije autora Siniše Pavića i redatelja Save Mrmka, za koje se bez pretjerivanja može reći da su glavni događaj ove televizijske polusezone.

Zato, poslije svega što se dogodilo, gdje su iskušenja bila mnogobrojna, nema samo riječi ushićenja.

Pa u tom kontekstu napominje:

- Ako u ovome našem poslu ne bi bilo rizika i krajnje neizvjesnosti, tada ne bi bilo vrijedno ni istrajati u tom uzvišenom, a ponekad jalovom zanosu, kao što je umijeće glume.

Prvak Jugoslovenskog dramskog pozorišta i dobitnik Sedmojulske nagrade zakoračio je na glavnu scenu 1958. u Dubrovačkoj trilogiji Ive Vojnovića, a u režiji kazališnog maga Branka Gavelle.

Tu se, kao Vuko, nametnuo svojim mladalačkim temperamentom i spontanošću, unijevši mnogo pučke svježine, poleta i ljudske topline, one pomalo nespretne gorštačke otvorenosti i prostosrdačnosti.

Tako da Sterijina nagrada 1959, bez obzira što je vjerojatno ostao jedan od najmlađih dobitnika tog izuzetnog priznanja, i nije bila neko posebno iznenađenje.

Kad smo već tu, deset godina poslije, za ulogu Harta u drami Afera nedužne Anabele Velimira Lukića, ponovo je dobio Sterijinu nagradu.

Imao je tu sreću da poslije Gavelle radi s takvim redateljima kao što su Mata Milošević, Bojan Stupica, Nikola Tanhofer, Miroslav Belović... Sve sami međaši Talijina hrama na Cvetnom trgu.

- Volio bih da malo pričam o Gavelli jer sam kod njega igrao i nešto poslije, kad je opet gostovao kod nas, u Goetheovoj Ifigeniji na Tauridi... Recimo, mi smo se tada malko pobunili što je on inzistirao u prvome dijelu Dubrovačke trilogije - da onaj razgovor gospara iza scene, dok se na pozornici odvija dijalog, mi improviziramo gotovo deset-petnaest minuta kao žamor. On je za taj dio napisao tekst, a to je zapravo bila fina čipka koju je tkao, neshvatljiv fon.


Statist razbija sumnju



Studijev reporter sjeća se jednog anegdotskog detalja sa snimanja Užičke republike otprije jedanaest godina. Objekt je bio spreman, Žika Mitrović pomalo nervozan. Nakon trosatnog šminkanja, Marko Todorović, u uniformi komandanta, ulazi u veliku halu tvornice oružja, 1941. prolazi pokraj jednog statista, partizana.

- Pa ovaj, bre, liči na Tita! - uzbuđeno je uzviknuo statist, a zapravo je rekao nešto sjajno, nešto što ulijeva samopouzdanje.

Marko se sjeća tog važnog nagovještaja:

- Rasuđivao sam po onoj narodnoj poslovici "Po jutru se dan poznaje". Taj prvi dojam o mom izgledu, koji sam ostavio na neke ljude, utjecao je i na lijepo raspoloženje. I lijep dan. Eto, tako smo počeli. 

Snimljeni materijal nisam gledao, o svemu su me obavijestili Žika Mitrović i njegovi najbliži suradnici. Bili su uglavnom zadovoljni, ali trebalo je pričekati kraj snimanja da bi se mogao izreći konačan sud.

Najzad je došao i taj dan, zakazana je projekcija na Zlatiboru, no ja sam, na žalost, te večeri imao predstavu. Već rasprodanu.

Ali, što je najvažnije i najljepše, Tito je izrekao povoljno mišljenje. 

To je bio prvi i najmjerodavniji osvrt na cijeli pothvat, a posebno onih scena koje će u konačnoj verziji biti ukomponirane u film kao dokumentarni materijal iz vremena kad je proklamirana Užička republika.


U tobožnjoj posebnoj misiji



- Marko Todorović danas je najmjerodavniji glumac da tumači druga Tita - telegrafski rezimira redatelj Sava Mrmak. - A iza toga, razumljivo, stoje dugačke, iscrpne studije, proučavanje povijesnih materijala, razgovori i konzultacije s MacLeanom, Jarom Ribnikar i grupom ljudi, Titovih suradnika, među kojima su Olga Humo, prevodilac na napuljskom susretu Tito-Churchill kolovoza 1944, zatim šifrantkinja Vrhovnog štaba Olga Savić, general-pukovnik Milorad Janković, komandant pratećeg bataljona, memoarska literatura Peke Dapčevića, Rodoljuba Čolakovića, Josipa Vidmara...

Moram napomenuti da je bilo teže osvijetliti razdoblje iz 1941, kad je Tito, kao generalni sekretar u dubokoj ilegalnosti, boravio u Beogradu, odakle se uputio na slobodni teritorij, o čemu govori prvi dio, Odlazak ratnika.

Ali, Siniša Pavić majstorski je obradio tu slobodnu umjetničku interpretaciju, posebno dijalozima. Titu je tada nabavio legitimaciju pop Milutinović (glumi ga Duško Vojnović op. p.), Ribnikarov prijatelj, inače četnik, ali rodoljub kojega su 1942. četnici likvidirali kad su saznali da je baš on omogućio da na slobodni teritorij dođe vrhovni komandant.

Jaša Rajter imao je folksdojčersku legitimaciju. Oni su se uputili vlakom, preko Stalaća. Genijalna, doduše kompliciranija varijanta. Jer selo Robaje je u zapadnoj Srbiji, a oni kreću, molim vas lijepo, južnom prugom. Pa onda uskim kolosijekom do Požege.

E, tu ih četnici zaustave i zbog Jašine legitimacije odluče da ih strijeljaju.

Tito, hladnokrvan, hladan kao stijena, traži da ga odvedu do četničkog komandanta. I tu se predstavi kao četnički četovođa Drinski vojvode Javorskog. Tobože, u specijalnoj, tajnoj misiji, sa zadatkom da stupi u vezu s partizanima. I tako se izvuku.


O Petru malom



Žarko Radić kao Kosta Nađ i Marko Todorović u ulozi
Tita (foto: Dejan Mitrović) 
• A situacija sa Staljinom?

- I tu ima sjajnih dijaloga.

Recimo, Tito je tajno odletio s Visa u Moskvu. Englezi su bili strašno uspaničeni: kako to, pita MacLean Peku Dapčevića, da ne znate gdje vam je vrhovni komandant.

"Nije važno da ja znam gde je moj vrhovni komandant, važno je da on zna gde sam ja!", odgovara Peko,

Ili, recimo, kad je Tito tražio od Staljina tenkove za Beogradsku operaciju.

"Koliko vam treba?", pita ga Staljin (glumi ga Branislav Jerinić op.p.)

"Pa, jednu diviziju..."

"A vi, znači, nameravate Beograd da oslobodite? Pa vi ni kadrove nemate, oni nemaju diplome..."

"Neka dođu jedno vrijeme kod vas, a diplome im dajte vi!"

Staljin onda ustane i nazove Sofiju, Tolbuhina. Najprije ga malo iskritizira, jer je od Tita saznao da će se Löhrova armija vraćati preko juga Srbije.

"Ti spavaš tamo, a Löhr ti prolazi ispred nosa!", kaže mu Staljin, a poslije male stanke, nastavlja: "Daj Titu jedan tenkovski korpus."

Marko se smije i prisjeća još jedne replike u vezi sa Staljinovim stalnim inzistiranjem da se u zemlju vrati kralj Petar.

- Nije to ništa strašno, mi smo imali Petra Velikog, koji je radio strašne stvari, pa smo izdržali!

- Da, ali ovo je Petar mali! - odgovori mu Tito i time je ta točka skinuta s dnevnog reda.


Najsmjeliji pothvat



Osamdeset kazališnih, četrdeset televizijskih dramskih predstava, deset serija, nekoliko blijeskova na filmu: Vuk u Daleko je sunce Radoša Novakovića, Mečev u Solunskim atentatorima Žike Mitrovića, Milan u Nemirnima Kokana Rakonjca...

- Želio bih da izdvojite moje uloge u serijama koje je za beogradsku televiziju radio Eduard Galić - kaže Marko Todorović. - Igrao sam kod njega u Dimitriju Tucoviću, tu sam bio Dimitrijev brat Vladimir, a igrao sam i u Beogradskim pričama po Simi Matavulju...

Glumio sam i u Zagrebu, u Nikoli Tesli, popa Milutina, Teslinog oca.

Ipak, moram naglasiti, ovaj moj četvrti pothvat, četvrti Tito, sigurno je najsmjeiiji i najteži.

Sava Mrmak veliki je redatelj i znam da je tu rizik sveden na najmanju mjeru, ali neki nemir ipak ostaje, što je i razumljivo.

- Zamisao o predstavi nalik na ovu pojavila se poodavna. Poslije uspjelog filma Žike Mitrovića Užička republika, kad god bih sreo Marka Todorovića pomislio bih kako bi bilo lijepo da se i na pozornici pojavi u liku predsjednika Tita. Poslije dužeg razmišljanja, Todorović je prihvatio prijedlog, ali je za početak nedostajalo ono najbitnije - dramski tekst. 

Pravi i neodoljiv izazov bila je knjiga dr-a Dušana Bibera Tito - Churchill strogo tajno (Zagreb, 1981) - rekao je jednom prilikom Dušan Mihajlović, redatelj kazališne predstave Tito-Churchill, strogo povjerljivo, koja je u Teatru Bojan Stupica Jugoslovenskog dramskog pozorista izvedena stotinu puta, a Churchilla je glumio Bora Stojanović. - Ubrzo se okupila mala ekipa, i do prve verzije teksta došli smo relativno brzo. 

Da bi na prvi pogled jedna dokumentarna građa, koja nije kazališna, postala scenski izazov, potrebno je više sretnih okolnosti: glumci, dramaturg, scenograf, kostimograf, kompozitor, da bi sve ono dokumentarno i stvarno dobilo scensko-poetsko-simboličnu nadgradnju i poticalo maštu gledalaca (...) Fizička sličnosi naših protagonista s velikim povijesnim ličnostima, koje prikazuju, nije bila uvjet nego mala, izazovna prednost koja obavezuje...

Taj fragment spominjemo kao uvod u jednu drugu temu koja je dosta brinula Marka Todorovića: Titov naglasak.

- Nisam se smio osloniti ni na jednu od mogućih varijanti: zagorski, pa onda zagorski s ruskim... nisam smio u rečenici sve riječi izgovarati tako kako ih je on izgovarao, a tko zna koliko sam sati proveo slušajući njegove govore.


Jaša Rajter u šoku



Jaša Rajter, kojega glumi mladi Slovenac Aleksandar Alač, imao je u ljeto-jesen 1941. izuzetno osjetljiv zadatak: da važnog druga sprovede na slobodni teritorij. Ovih smo se dana i s njime savjetovali, premda je bolestan, u postelji:

- Tek sam u vlaku shvatio da je to Tito. U jednom se trenutku vlak naglo zaustavio, Tito je stajao, a neka prtljaga poletjela odozgo na njega. Davorjanka se izdala: "Pazi, Tito!" Prenerazio sam se, sledio, ali ništa nisam komentirao, što tu ima da se komentira!

Marko se prisjeća još jedne scene iz kupea:

- Pop Milutinović također je išao tim vlakom, ali bio je po strani, vani. Jasno, ni on nije znao tko je Tito. Da je znao, možda ne bi to uradio, ali on je bio rodoljub, njemu je bilo važno da se taj elegantni čovjek hoće boriti za slobodu.

E, u jednom trenutku pop Milutinović uđe u kupe i pita je li slobodno.

Jaša ga, onako nervozan, odbije, iako je bilo mjesta. Nakon nekoliko sekunda Tito krene u hodnik. "Kamo ćeš?" - pita ga Jaša. "Idem malo protegnuti noge", odgovori mu Tito. A zapravo ode da s popom malo popriča

Kad se vratio, Jaša ga pita:

"I što kaže pop Milutinović?"

"Kaže da si mu sumnjiv... a kad si njemu sumnjiv, bit ćeš i drugima... Prema tome, daj se malo smiri!"

A Jaša se smirio tek kad su stigli u Robaje, gdje ih je sačekao Miloš Minić (glumi ga Toni Laurenčić, op.p.).

Ali, i tamo je bilo teškoća, bilo je gusto, straža nije htjela pustiti Tita, mogli su ga tada strijeljati. No, osim genijalnosti, Tito je ponekad uistinu imao i mnogo sreće.

Napisao: Slobodan Šterić, obrada: Yugopapir (Studio, 1985.)


Podržite Yugopapir: FB TW Donate