Lazo Goluža, uspomene urednika TV Zagreb: O "Kviskoteci", svađi Mladena Delića i Ljube Jelčića...




Cijele godine radi se za Kviskoteku. Po uhodanom sistemu, svaki je prvi četvrtak u mjesecu isporuka materijala koje zatim ocjenjujemo zvjezdicama, kao pića. Ne sramim se reći da sam zabavljač: bio mi je sportski izazov da jedan takozvani supkultumi program izvučem iz zapećka i da on postigne ravnopravnost s onim što se na televiziji pogrešno zove kultura

Devetnaestog prosinca 1985. bit će prikazana prva emisija nove serije Kviskoteke koja ove sezone traje do dvadeset sedmog ožujka. Petnaestak dana prije emitiranja prvog nastavka, Lazo Goluža prvi je put u životu na bolovanju. Očito nenaviknut na nerad po običajnom pravu, sjedi u svom stanu u Berislavićevoj, među knjigama, enciklopedijama i grafikama, pokraj drvenog simbola Kviskoteke, telefona što zvoni svakih petnaestak minuta i televizora koji, po vlastitom priznanju, uključuje uglavnom kad su sportske emisije ili prijenosi na programu.

Goluža je profesor komparativne književnosti, boravio je u Francuskoj od 1965. do 1967. godine, kad se i zaposlio u muzičko-zabavnom programu Televizije Zagreb kao urednik redakcije kontakt-emisija. 

Visoku kakvoću Kviskoteke, koju radi već pet godina, objašnjava uglavnom iscrpljujućim radom.

Lazo Goluža
(foto: Željko Čupić)
- Radimo od osam do sedamnaest sati cijele godine - kaže - ali vam to ionako mogu potvrditi samo portiri u Dežmanovoj i četiri kolegice iz kadrovske službe.

Goluža pokazuje veliku ljubav i brigu prema svom poslu, svojoj emisiji i svojim natjecateljima. Među ostalim zastupljujućim jugoslavenskim kvizovima, Kviskoteka valjda zato i jest jedina emisija kojoj uspijeva dvoje: da zabavi intelektualce i, ujedno, da barem načas zaustavi propuh među ušima gledalaca koji su prespavali i osnovnu školu.

- Prije godinu ili dvije, natjecatelje u Kviskoteci nazvali ste vitezovima uzaludnih znanja. Je li naglasak bio na imenici vitezovi ili na pridjevu uzaludan?

- Akcent je ipak bio na riječi vitezovi. No, radeći godinama kvizove i testove za kviz, uočili samo na uzorku od tisuću ili dvije tisuće kandidata - a to je i te kako valjan uzorak - da stalno pada razina takozvanog općeg znanja iz generacije u generaciju. 

Zato ljude koji su u posljednjih pet godina bili članovi komisije za testiranje u Kviskoteci zovem -čuvari znanja

Ove ćemo godine, iz poštovanja prema tim ljudima, koji su emisiju i stvorili takvom kakva je bila i kakva jest, napraviti šampionsku seriju Kviskoteke. 

Nastupit će prvaci: trideset dva najbolja kandidata iz proteklih pet godina!

Ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, vjerujem da će šesta serija napraviti još i koračić dalje od prethodne koja je bila vrlo dobra. Imat ćemo u njoj i dvije nove igre. Igra mozgalica nastala je na ideji jednog novinskog članka, a riječ je o igri zdrave logike na brz, efikasan i duhovit način. 

I, drugo, abecednim pitalicama ispitat ćemo koliko poznajemo vlastiti jezik.

- Kad smo već kod igara u Kviskoteci, je li se ikad dogodilo da u igri tajanstvenih osoba, na primjer, netko od kandidata ili gledalaca prepozna nepoznatoga i tako minira rasplet?

- Kad pripremamo kandidate, ja im uvijek kažem: 

"Pazite, matematički je moguće da netko od vas možda poznaje tajanstvenu osobu. Ali, to je vaša stvar! Igrate na sreću i - iskoristite šansu!" 

Jednom se dogodilo takvo što, samo u obratnom smjeru, jer je kandidat pogrešno zaključio. 

Bilo je to prije dvije-tri godine, i tajanstvena osoba bila je nekakva muška dadilja. 

Čovjek je vodio dječji vrtić kod kuće. Kandidat ga je prepoznao, ali je pomislio: ovoga poznajem s faksa, i to nikako ne može biti on. 

A bio je baš taj!


Prirodan sportski impuls



- Kako ste uopće razabrali da je priprema takvih igara i zadataka, priprema kviza uopće, vrlo ozbiljan i naporan posao? Kako i kada?

- Svoj posao nastojim raditi pošteno. A bit zanata kojim se bavim prvi sam put shvatio 1974. godine na nekom simpoziju u Mainzu. Bio je to skup svjetskih kviz-mastera, urednika i producenata iz cijelog svijeta koji se bave tim poslom. 

Budući da sam znao kakva je u Jugoslaviji kadrovska struktura ljudi koji se bave zabavom, očekivao sam da ću ondje provesti tri-četiri bezbrižna, zafrkantska dana. 

No, ostao sam zaprepašten! 

Ponajprije činjenicom da je to bio skup vrlo, vrlo pametnih ljudi, doktora znanosti, doktora filozofije, dakle - prve lige! I sam me način razgovora frapirao. Tek nakon tog simpozija, počeo sam se ozbiljnije baviti tim poslom. 

Shvatio sam lukavost razvijenih televizija - što je žanr fragilniji, osjetljiviji, tanji, "žutiji" - to iza njega moraju biti bistrije glave. Da se ne klizne u banalnost i kič. 

A područje kojim se bavim, muzičko-zabavni program u kojem radim godinama, jedan je od rijetkih segmenata televizije za koji se može upotrijebiti termin umjetnički rad. 

Možda zvuči neuvjerljivo, ali zaista vjerujem u to. 

Inače, nemam živaca da dugo gledam televiziju, ne volim gledati ni kvizove na televiziji. Velik sam gledalac filma, a imam i brdo knjiga: Pokupovao sam francuska, engleska, američka, njemačka izdanja... Njih studiram. 

Oko devedeset posto toga što pročitam uopće nije zanimljivo jugoslavenskim gledaocima, ali u ostalih deset posto nalazim zgodne stvari. 

Tako je i Kviskoteka nastala uglavnom zahvaljujući knjigama.

- Jeste li kadri čitati knjige ili gledati filmove a da u sebi već ne klasificirate podatke i ne prerađujete ih za Kviskoteku?

- To je prirodan sportski impuls. Vidite i neku zgodnu emisiju, francusku na primjer, i pomislite: kako bi to lijepo bilo imati! 

Ali, prije deset godina naučio sam da je doista grijeh krasti, i zarekao sam se tada da neću nikome ukrasti ništa. 

Emisija Brojke i slova nešto je drugo. 

Ona je prvi slučaj otkupa jedne strane licencije u nas. 

Gledao sam francuske kvizove mnogo puta i razmišljao: što to dopušta da se takva emisija devetnaest godina svakodnevno prikazuje u Francuskoj? 

To je zaista nacionalna osobitost, kao roquefort recimo. Kad sam je otkupio, nisam otkupio samo nečiju genijalnu ideju nego i saznanje o proizvodnji. 

Televizija Zagreb može u jednom danu snimiti osam profesionalnih emisija bez montaže, vrlo zgodnih i dobrih emisija. Tu sam spoznaju kupio, i to za vrlo malo novaca.

- Zašto je tada ništa odmah i realizirali?

- Ljudi koji rukovode poslovima, koji bi trebali donositi odluke na Televiziji Zagreb, pate od jedne boljke: to je bolest slijedećeg koraka

Vi im pročitate, obrazložite, donesete gomilu ideja, prijedloga, svi se time oduševe i sve odobre. Ali, kad treba napraviti prvi korak prema realizaciji, svi se rasprše i sve odjednom postaje difuzno. 

U rujnu 1984. snimili smo Brojke i slova, a emitirali smo ih tek u studenome 1985. Bez ikakve potrebe da se toliko čeka! Tako je i s mnogim drugim stvarima.

- Kažete da poznajete francuske kvizove. Jeste li gledali i američke emisije tog tipa?

- Nikad nisam vidio nijedan američki kviz! To je zanimljivo. No, snašao sam se na drugi način. Ante Peterlić, moj prijatelj i kolega s fakulteta, bio je oko godinu dana u Sjedinjenim Državama kao predavač na Sveučilištu u Ann Harbouru. 




Pisao mi je duga pisma i opisivao kvizove, uvijek na satiričan i humorističan način. Slično je pomagao i Boris Senker koji je nedavno bio ondje i nešto o tome napisao i u "Studiju". 

Gotovo smo plakali od smijeha nad opisima američkih kvizova, koje nam je Senker slao.


Do jednostavnosti i jest najteže doći



- Što vam je bilo tako smiješno?

- Način kako natjecatelji igraju, način kako dolaze do sto pedeset tisuća dolara ili Cadillaca, do svih tih nevjerojatnih, gotovo grozomornih nagrada, kandidatu doslovce stave odgovor u usta, daju mu gotovo sva slova traženog prezimena.

On glumi, razmišlja do beskraja, tada krikne Rodin! - i skoči. 

Nakon toga, dobije sto tisuća dolara i auto! 

No, kad govorimo o inozemnoj produkciji, najbolji su britanski kvizovi, to nitko ne može napraviti. Nekoliko njihovih emisija nenadmašno je u žanru.

- Po čemu?

- Kvaliteta je... Teško mi je to reći. Riječ je o fantastičnom stilu. Program je na visokoj kulturnoj razini. Oni ga rade podjednako ozbiljno kao bilo koji drugi posao na televiziji, rade ga čak ozbiljnije nego svoje Dnevnike, ako to mogu reći. 

Primjer je Mastermind koji je pojam u Velikoj Britaniji. To je kviz koji se sastoji samo od pitanja i odgovora. 

Kviz inače i jest igra pitanja i odgovora. No, tu nema ničega drugog, popratnog, jednostavno - dvije minute voditelj vam postavlja pitanja iz područja koje ste odabrali. 

Poslije odgovarate dvije minute na pitanja iz općeg znanja, i to je sve. 

Ali način na koji je sve pripremljeno, kultura pitanja, kultura ljudi koji sudjeluju i odgovaraju, to je... Od njih sam mnogo, mnogo naučio!

- Je li jednostavnost Kviskoteke u prvom redu rezultat te pouke?

- Do jednostavnosti i jest najteže doći. Zašto je to moguće u Kviskoteci? U njoj rade ljudi koji su bolji od mene, koji više znaju, koji su obrazovaniji, duhovitiji i pismeniji od mene. 

Njihov sistem duhovitosti i pismenosti ja samo koordiniram prenoseći im neka rješenja do kojih sam došao. 

Srećom, imam suradnike koji su se navikli na način kako pripremam emisije. Odnos je primljenih i predanih materijala, naime, jedan prema deset.

I nitko se ne ljuti zato što svaki prvi četvrtak u mjesecu mora nositi tone i tone pitanja i zadataka. 

To je uhodan sistem: cijele godine radi se za Kviskoteku, a svaki prvi četvratk jest isporuka. 

Materijale obilježavamo ocjenama - ništa za loše pitanje, zvjezdica za upotrebljivo pitanje, dvije zvjezdice pitanju koje je konkurentno za emisiju, tri zvjezdice za odlično i četiri za ekstra-pitanje. 

Pitanja obilježavamo kao pića i potom ih režemo, te stavljamo u omotnice. 

Poslije posegnemo tu, pa tamo i - kombiniramo. Dosadno je to opisivati, posrijedi je apotekarski stil. No, vodimo računa o tome - tko su ljudi koji se natječu, odakle su, jesu li jezičari, fizičari, matematičari...? 

Važno je da pitanja budu primjerena. Testirali smo ljude u mnogim ispitivanjima. Oni su znalci, a naše je umijeće da ih prikažemo kao znalce. Ne da ih svojom nesposobnošću prikažemo neznalicama! 

Drugi i najvažniji element jest da pitanja komuniciraju s gledalištem, da budu ljudima prepoznatljiva i zabavna.

- Koliko su se vaši profesionalni nazori mijenjali s vremenom? Jeste li, primjerice, o svemu tome vodili računa kad ste uređivali emisiju Čovječe, ne ljuti se

- Ta emisija skrivene kamere prikazivala se 1969. godine. No, do toga je došlo gotovo pukim slučajem. Kad sam od Saše Bjelousova dobio poticaj da Dubravko Pitzko i ja radimo takav program, oduševio sam se. 

Htio sam da taj posao već u početku pretvorimo u nešto naše, po izboru tema i zavrzlamama. 

U Francuskoj sam gledao takve emisije i nisam htio da krademo od američkih, britanskih ili ne znam čijih uzora. Dobrim smo dijelom u tome uspjeli, premda bih danas drukčije radio.

- Sjećam se jednog primjera iz emisije: Drago Bahun se automobilom, bez motora pod haubom, spustio nizbrdo u mehaničarsku radionicu i poslije tvrdio da su mu mehaničari ukrali motor. Je li to bila takva, tipično naša tema?

- Da, da, sjećam se (smijeh)! Na žalost, bilo je to loše snimljeno, ni pola od onoga što smo se prije dogovorili. Danas bih neke od tih priča presnimio, bilo je tu fantastičnih ideja. 

Sjećam se da smo Miro Mahečić i ja, onako, u zafrkanciji, smislili mnogo takvih tema.

Jedna je od njih bila vađenje nafte tu, pokraj Dugog Sela. Bila je to prava analiza ljudske lakomosti. Došli smo od čovjeka kupiti imanje za gomilu novca, a on je bio u silnoj borbi sa samim sobom - da li da zove sina Iveka ili što da napravi...? 

No, danas bih mijenjao, radio bih tu emisiju onako kako radim Kviskoteku. Sve bih nam unaprijed moralo biti posve jasno, pripremljeno, i tek tada bismo otišli na teren. Uložio bih dvostruko više rada nego prije. 

Onda smo bili mlađi, nestrpljiviji, i htjeli smo rezultate odmah.


Sukob Ljube Jelčića i Mladena Delića



- Ponekad ste ljude stavljali u silno neugodan položaj. Je li to bila posljedica brzopletosti?

- Da! Danas nastojimo sačuvati integritet svakoga gosta u emisiji. Tada o tome nismo mislili, zaista smo bili klinci. Događalo se.. .Danas to zvuči kao anegdota, no snimali smo u Brezovici, a ja sam išao u osnovnu školu u Brezovici. 

Neki moj bivši prijatelj iz razreda završavao je kuću, a mi smo tu kuću došli rušiti u ime gradnje kozmodroma u Lučkom, i tvrdili smo da nekakve svemirske zrake prolaze točno preko njegove hiže, pa da treba srušiti krov. 

To je bila prava domaća tema: svinje su roktale, guske gakale, a taj se čovjek okretao oko sebe, nije znao što da radi i otišao je po sjekiru. 

Krenuo je sjekirom na nas, a ja sam rekao: 

"Iva, daj stani. Do vraga, ja se šalim!"

Bio je i slučaj na Trešnjevci, kad smo lažirali oglas u novinama da mijenjamo seljačka kola s gumenim kotačima za fiat 125. Tu je gotovo bilo batina, to bi Bahun znao ispričati. 

Sve bih to danas radio mnogo, mnogo suptilnije.

- Čini mi se da imate burnu uredničku prošlost. Kad ste uređivali Jadranske susrete, došlo je u živo, pred kamerama, do onog čuvenog diskursa između Ljube Jelčića i Mladena Delića, koji su se, na opće zaprepaštenje, posvađali.

- Zašto se ne bi posvađali (smijeh)? Šalim se! Nisu njih dvojica krivi, mislim da smo pogriješili mi u uredništvu. Nismo smjeli uz isti posao vezati dvije istaknute osobe koje, na neki način, nisu bile... 

Svaki je od njih veličina na svom području, i bilo je vrlo nespretno, čak urednički nepromišljeno, spojiti ih. 

Ja s vama možda mogu raditi, a s nekim ne mogu! 

Tada smo bili urednici Miro Mahečić i ja, i mislim da jednostavno, nismo dobro odmjerili. Bila je to naša pogreška.

- Kako ste se tada osjećali? Vi kao urednik stojite negdje iza kamera, program se emitira u živo, a osjećate da se, sudbinski neizbježno, približava nešto vrlo, vrlo nezgodno.

- Mogu vam točno reći kako sam se tada osjećao i što se dogodilo.

Bilo je to u Tivtu. I dan danas znam napamet što je rekao Jelčić, a što Delić. U toj emisiji, u susretu Trogira i Tivta, bilo je i mnogo uglednih gostiju, članova CK Crne Gore primjerice, ali od početka emisije nešto nije štimalo između Delića i Jelčića. Stalno se osjećala neka vrst napetosti koja je u jednom trenutku, pri jednoj najavi, ovako kulminirala (citira): 

Ljubo: "Oprosti, Mladene, ti si uzeo dio mog teksta!" 

Delić (popravlja naočale): "E pa, Ljubo, to zaista nema smisla!" 

I krene prema meni. Mahečić je bio u kolima, a ja sa žirijem, tamo, na poligonu, kad je Mladen došao i rekao: "Lazo, ja iz ovih stopa napuštam poligon!" Rekao sam tada nešto prosto, okrenuo se i sjeo na mjesto. Mladen je opalio jednu loptu koja se tamo našla, vratio se i nastavio voditi emisiju. Eto, točno tako je bilo.

- To su stresne situacije za urednika?

- Jesu, dakako. Znate li što se događa? Nešto na ljudskom planu. Netko mora biti kriv, a - tko? Srećom, cijelu situaciju izvrsno je riješio tada svježi, novi direktor programa Žarko Božić, tako da je serija bezbolno nastavljena.

- Je li u takvim događajima, u opasnosti živih prijenosa, i korijen odluke da se Kviskoteka danas snima unaprijed? Ili to radite samo radi vrhunske preciznosti?

- Ovo drugo! Mnoštvo gledalaca uopće nema dojam da je posrijedi magnetoskopska snimka. Postigli smo to da snimamo emisiju gotovo toliko vremena koliko ona i traje. Snimamo najviše sat i pol, a Kviskoteka traje sedamdeset minuta. Ne prekidamo natjecanje. 

Odlučili smo da emisiju snimamo unaprijed uglavnom zbog igre detekcije. Imate, recimo, u emisiji starijeg čovjeka koji mnogo priča, pa morate kratiti. Igra detekcije bila bi vrlo loša kad bi se emitirala u živo. Zbog nenaviknutosti ljudi da cijene vaše, moje ili bilo čije vrijeme.

- Ako izuzmemo Miru Mahečića, kojega ste nekoliko puta spomenuli, te možda Miodraga Marinkovića s Beogradske televizije - kvizom se nitko u nas nije dosljedno bavio. Ta ocjena osobito vrijedi danas, nije li tako?

- Za razliku od svih urednika na JRT-u, nitko se ozbiljno i profesionalno nije bavio kvizom osim Mahečića i mene. Nadam se da nitko od kolega s Beogradske televizije neće biti pogođen time, no činjenica je da smo samo nas dvojica to od početka radili ozbiljno. 

Radili smo malo drukčije, a te razlike u stanovištima nekoliko su puta dovele do izvrsnih rezultata. Baš zato što smo bili drukčiji. 

Kao što je to bio kviz Znaš-znam, pa igra bračnih parova Malo ja, malo ti... bilo je to vrlo popularno. 

Ja sam, inače, uvijek mrzio veličinu, mastodonte. Nisam volio show-off. Mi u Zagrebu bili smo uvijek za sitni štep, onako - sitno, uredno, i tako iz broja u broj. 

Nisam vješt da radim glamour, blještave stvari, ne znam to raditi.


Male su nagrade, a mala je i redakcija



- Pa ipak, vi ste radili čuveni Zlatni pogodak koji je bio blještav barem po jednoj stavci: nagradama!

- Da, da! Nisam nikakav političar i ne razumijem se u te stvari, ali, kako kažu mudraci, bila je to slika našeg tadašnjeg političkog trenutka, buma potrošnje. U jednoj emisiji nagrada je bio automobil ford 12 M coupe

Ne vozim niti imam auto, ali ljudi koji se u to razumiju kažu mi da je to vozilo koje bi danas vrijedilo barem dvjesta starih milijuna. Znači - pet takvih automobila jednako je danas cijeni cijele Kviskoteke! 

Osim toga, u tom je kvizu bilo i novčanih nagrada.

- Nasuprot tome, danas je u Kviskoteci sve maleno. Male su nagrade, a mala je i redakcija.

- Na Televiziji Zagreb nitko i ne zna tko to radi. Đelo Hadžiselimović je suradnik koji radi u svom programu, a Maja Jurković vanjski je suradnik. Nemam ni sekretarice, nikoga - samo briljantnu, malu četu vanjskih suradnika! 

Sve dok posao teče uredno, nitko se ne pita kako je moguće da se serija kakva je Kviskoteka odvija u dvadeset i dva nastavka bez ijednog incidenta, problema, da je štampa i svi ostali hvale, da vas tapšu po ramenu... 

Nitko nije rekao na Zagrebačkoj televiziji: to vam je dobro, dajte da bude još bolje! 

A tako malo ljudima treba da budu zadovoljni. 

Oliver Mlakar vodi emisiju bez honorara, u sklopu svojh - recimo - obaveza. A pitajte bilo koga od voditelja kako je teško voditi kviz! 

Mene nitko nije pozvao uoči starta nove serije koja televiziji osigurava četiri puta veću dobit nego što su njeni troškovi. Nitko ne pita a što ćemo napraviti, kako, kakve su pripreme? 

A ta Kviskoteka nije moja prćija! To je djelo Televizije Zagreb!

- Veseli li vas barem to što znate da gledaoci nestrpljivo očekuju vašu emisiju?

- Ne možete imati sve u životu! Ipak, ostaje nam posao koji je velika satisfakcija. Kao redakcija, primili smo u pola godine više pisama nego čitava Televizija Zagreb u posljednje tri godine. Sve su to vrlo pohvalna pisma. 

Da skratim: gledaoci me vole, šefovi me ne vole. A ja sam sretan.

- Nije li bolje tako nego obratno?

- Bolje je (smijeh)! Želja nam je da se dan nakon emisije, na ulici, u uredu, pita: "Slušaj, čuo sam neki zadatak! 

Najljepše je kad vidite djecu kojoj se oči svijetle, klince koji to čekaju kao nekakvo čudo. 

To je ono što čovjeka veseli. Moja maksimalna aspiracija jest da uspijem biti zabavan, da se gledalac kod kuće osjeća ugodno i dostojanstveno, a ne da blesiram njegov razum, kao što to neki čine

Nije me sram reći da mi je profesija zabavljač - to mi je povlastica i čast! 

U početku, kad završite fakultet, vrlo ste pametni i dok ne napravite ispit savjesti, neke stvari smatrate sramotnima. Sve dok ne raščistite sa samim sobom, dok ne vidite da u kvizu može biti isto toliko dostojanstva kao u bilo kakvoj drami, bilo kakvoj... 

Jedan Amerikanac, crnac, Booker Washington, rekao je nešto što sam zapisao i prepisujem iz notesa u notes, kako godine prolaze: 

"Nijedna rasa ne može napredovati ako ne shvati da ima podjednako dostojanstva u obrađivanju polja kao i u stvaranju poeme."


- Pronašli ste se u metafori?

- Kod nas na televiziji uvredljivo je interno rangiranje po važnosti. Meni je bio sportski izazov da takozvani supkulturni program iz zapećka izvedem na svjetlo dana i da on postigne ravnopravnost s nečim što se na televiziji pogrešno zove kultura. 

Nema ničeg nekulturnijeg od plasmana kulture na televiziji. Posljednji trunak nečijeg afiniteta za knjigu bit će uništen, barem po načinu kako se rade te emisije.

Ako je riječ o likovnoj kritici, nikad nisam vidio meritornu, ozbiljnu negativnu kritiku. Tako je općenito. To se zove kulturom. 

Sudeći po sistemu nepismenosti i neprofesionalnosti u mnogim TV-dramama i TV-serijama, žalosno je pogledati kamo odlazi novac televizijskih pretplatnika.

Razgovarao: Dražen Matošec, obrada: Yugopapir (Studio, decembar 1985.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)