Rijeka, Zagreb, Beograd 1970: Subotom uveče red zavode Čitaković, Kefa, Piđo, Škoro...



Bila je subotnja noć. U bar je htjelo ući deset osoba "samo da pogledaju". "Neka uđu dvojica, ostali pričekajte." "Ti ćeš večeras biti bijen", drznuo se jedan. Pustio sam ih. Nekoliko minuta kasnije premlatili su šefa sale, muzičare, personal i goste. Zatim su htjeli izaći. "Ne može" viknuo sam i zatvorio vrata

Dobro ih poznaju i pamte jedino oni koji u noćnim klubovima, barovima i drugim stajalištima u gradovima maltretiraju goste, razbijaju stolove i s odbijenim grlićem boce započinju obračun kakav se ponekad može vidjeti samo u kriminalnim filmovima tzv. crne serije.

Zovu ih "gorile", izbacivači, portiri, zaštitnici gostiju, pomoćni blagajnici na vratima, interni milicionari...

U njihovim rukama kao da je nabijeno desetine kilograma dinamita, a na tijelu im poskakuju mišići kao da će sad iskočiti. Oni su sigurni u sebe i onda kad se nađu okruženi grupom siledžija u čijim rukama sijevaju bokseri, čelični lanci, željezne poluge, noževi s automatskim otvaranjem pa čak i pištolji.

Na prvi pogled to su elegantni, vedri i nasmijani, većinom mlađi ljudi, od kojih neki studiraju pravo i književnost, bave se poezijom, ili su im supruge nastavnice muzičkog odgoja, a djeca pohađaju zabavište.


Spremniji od siledžije



Žarko Primorac: Ne bi ni mrava zgazio
(foto: Alojz Boršić)
Žarko Primorac, donedavna čuvar na ulazu u zagrebački bar "Korzo", a onda u "Mosoru", mogao bi danima pričati o uzbudljivim trenucima što ih je proživio.

- Bila je subotnja noć - kaže on. - U bar je htjelo ući deset osoba "samo da pogledaju".

- Neka uđu dvojica, ostali pričekajte.

- Ti ćeš večeras biti bijen - drznuo se jedan.

- Pustio sam ih. Nekoliko minuta kasnije premlatili su šefa sale, muzičare, personal i goste. Zatim su htjeli izaći.

- Ne može - viknuo sam i zatvorio vrata. - Nastala je tuča stolicama, željeznim polugama, opasačima, šakama, svime čega se tko dokopao ...

Ganjali smo se po sali kavane dok ih nisam stisnuo u kut. Tada su razbili dva velika stakla i počeli iskakati van, na ulicu.

- Nekoliko dana kasnije - priča Žarko - došli su tražiti onoga koji ih je izbatinao. Promatrao sam ih ali se nisam javljao. Zar da ih ponovo prebijem?

Dok to priča, pomalo djetinji osmijeh blista mu na usnama, a oči su mu modre. 

Nježan čovjek, moglo bi se reći - ne bi ni mrava zgazio... Nastavlja:

- Šestorica su izašla iz bara. Zastali su nasred Ilice, počeli galamiti i s nekima se prepirati. U jednom trenutku čuo sam krik u pomoć!

Žarko je iskočio napolje. 

Imao je što vidjeti. Na pločniku je ležao povaljen čovjek koga su gazili nogama. Utrčao je u "vatru" i savladao svu šestoricu, a onda ih priveo u hodnik kavane da tu sačekaju "maricu".

- Kad oni opet na mene i na onog čovjeka. U tuču su se umiješala i dva konobara. Bilo je noževa, petardi, dimnih kutija, suzavca. Uopće više nismo mogli nastaviti radom te noći. Šteta na polomljenim stolicama i prozorima iznosila je trista tisuća dinara, u ono vrijeme.

Od nekih gostiju Žarko Primorac dobija prijeteća pisma:

"Ako ne odeš s te dužnosti, čekat ćemo te na mjestu pogibije." 

Potpis nečitak.

Priče naviru kao bujica. Dok ih se sjeća, Žarko kima glavom i osmjehuje se:

- Moja je snaga u tome što nikad ne pijem, a to znači da sam spremniji od kavgadžija i siledžija.


Napadaču oprostio ubod nožem



Franjo Janušić-Piđo: Nikad ruku na slabijega
(foto: Alojz Boršić)
Malo je onih koji nisu čuli za Franju Janušića-Piđu, pomoćnog blagajnika i portira na ulazu u "Ric-bar" u Zagrebu. On već deset godina štiti goste od nasilnika i naoružanih članova podzemlja. Za nj kruži uzrečica:

- Piđo ne stavlja ruku na slabijega, osim u krajnjoj nuždi.

Možda je to razlog što mu je gost, koga nije htio pustiti u bar, nožem proparao oba pluća, od čega i danas ima teške posljedice.

- Oprostio sam mu sve - kaže.

Njegove priče podsjećaju na Hičkokove filmove od kojih se ježi koža i podiže kosa na glavi.

- Mladi tehničar došao je u "Ric-bar" i predstavio se kao vojni ataše u stranoj zemlji. U društvu s njim bila su još dvojica. Pili su, razbijali i prijetili, a onda su htjeli pobjeći. Posljednja prepreka na vratima bio sam ja.

Ljudski sam ih zamolio da plate osam tisuća...

Umjesto toga navalili su na mene i pobjegli u Jurišićevu ulicu. Trčao sam za njima sve dok ih nisam stigao. A onda... Ne pitajte...

Piđo ne preza ni od čega.

Došla su dvojica, pijani, i nasrnuli da ih pusti u bar.

- Kasno vam je, ljudi. Vidim da vam se spava - rekao je.

Jedan mu je pljunuo u lice. Odstranjeni su tek na intervenciju gostiju koji su izlazili.

- Ja sam nastavio pisati za stolom - kaže Piđo - ali nije prošlo ni pet minuta, kad me netko udari šakom u glavu. Bila su to ona ista dva gosta. Složio sam ih na asfalt pred vratima...

- U bar neću pustiti pijanu ili neuredno odjevenu osobu, pa ma tko ona bila, niti ću dozvoliti da gosti, kao što se običava reći, "za svoj novac rade što hoće".

- Pitam se - kaže Piđo - zašto pojedinci nose hladno i vatreno oružje. Šta im to treba? U lokalu su potpuno zaštićeni. Mogu se osjećati sigurno i bez noževa i pištolja. Ako dolaze u grupi, varaju se kad misle da su u prednosti.

Interni milicionar, kako Piđu nazivaju službenici "Rica", ima težak zadatak. Godišnje kroz bar prođe oko trideset tisuća gostiju, od najuglednijih do onih iz podzemlja.

Za sve je kriv Piđo: i što je visoka cijena, što su oni pijani i što im konobari ne dopuštaju skandale...

- A ja tako željno očekujem zoru da se mogu vratiti sinu i supruzi i mirno leći kraj njih u krevet.


Zapjevaj nam nešto lijepo



Ivan Škoro: "Razbacani" student književnosti
(foto: Alojz Boršić)
Mnogo loših i dobrih trenutaka proživio je student književnosti Ivan Škoro, kome do diplome ostaju dva ispita. Organizatori plesa, koji su dužni prijaviti "čuvare reda", traže ga svakodnevno, znaju da ga podzemlje zove "razbijač" i da će u dvorani u kojoj je on - biti mir i red.

- Bilo je to u disko-klubu "Jabuka", subotom uveče. Sedam pijanih mladića željelo je ući bez ulaznice. Obavijestio sam predsjednika kluba da ih neću pustiti. Tada su izvadili noževe i boksere i nasrnuli na mene. 

Dograbio sam jednog i njime se štitio dok ih nisam izgurao - priča Škoro.

Drugi put su se pojavili i napali Škoru na ulazu u dvoranu toliko brzo da nije imao vremena da nekoga obavijesti.

Dograbio je stolicu i branio se od njihovih noževa s automatskim otvaranjem.

- Poslije toga ponovo su došli, ali sada su bili najmirniji u dvorani, čak su mi i pomagali. "Jabuka" je tada postao uzoran disko-klub...

Jedne večeri u Tuškancu sve se odigralo filmskom brzinom i završilo komično. 

Nakon dežurstva na igralištu "Lokomotive", Škoro se oko ponoći vraćao kući. Preda nj, iz busije, iskočila su tri mladića s bokserima i noževima.

- Pokupi tu ciglu i zapjevaj nam nešto lijepo - rekli su i okružili ga.

U isti mah Škoro se bacio na jednoga, a onda je lako savladao i ostalu dvojicu.

Otišli su plačući.


"Crna lista" izgrednika



Bez pretjerivanja se može reći da je "Plavi Jadran" u Rijeci bio jedina prava lučka jazbina na jugoslavenskoj obali gdje su do zore letjele boce na sve strane, a pomorci su u svitanje izlazili u - gaćicama.

To je ujedno najrazvikanije stjecište "prijateljica noći".

Jednom riječju, ono što je bilo najlošije u luci zalutalo bi u "Plavi Jadran".

Tu je nožem izboden konobar koji se suprotstavio pijanim mornarima sa stranog tankera. Tu je u ranu zoru ratište; staklo, porculan, odvaljene stolice, grlići razbijenih boca, uništen namještaj.

Prije dvije godine uprava bara uvela je program, promijenila naziv lokala u "Evropa" i uspostavila suradnju s milicijom pomoću voki-toki uređaja.

Miho Cvitanović: Stop za riječke izgrednike
(foto: Alojz Boršić)

U te dvije godine nije bilo nijedne namjerno razbijene čaše. Zahvaljujući tome što milicija intervenira u roku od dvije minute i što u bar ne mogu ući makroi djevojaka, postignuta je maksimalna efikasnost u sprečavanju ispada.

Barabe su, međutim, preselile u bar "Pomorac", jedini u Rijeci koji posluje do pet sati ujutro. Patrolna kola neprekidno dežuraju pred vratima, tako da siledžija odmah uleti u "maricu". Uspostavili su tzv. "crnu listu" izgrednika pa im zabranjuju ulazak u bar od petnaest dana naviše.

Miho Cvitanović, zamjenik upravitelja i konobar u baru, bio je sudionik u dva slučaja.

- Tragikomično je izgledao - kaže on - obračun dvojice gostiju. Onaj slabiji zagrizao je nos jačega i nije ga puštao dok nije iznudio priznanje da mu neće ništa i da će biti prijatelji. Na kraju su se rukovali...

U bar je ušao svojevrstan siledžija. 

Nosio je za pojasom nož od pola metra. Čim je sjeo, počeo se "zabavljati" zabadajući nož u parket, u stolove gostiju i drvene površine, a onda je naredio muzičarima da sviraju što on želi.

Efikasnom intervencijom posluge i milicije "zabavu" je nastavio u "marici".


Poznaju one koji su na drugoj strani zakona



Stevan Oparušić-Kefa: Teže je biti izbacivač nego rudar
(foto: Alojz Boršić)
Stevan Oparušić-Kefa, portir u uglednom beogradskom noćnom lokalu "Gradski podrum", i Miroslav Čitaković-Čita, redar u disko-klubu Doma omladine u Beogradu, odavna nisu spavali kao ostali građani: noću.

- Teže je raditi ovaj posao nego biti rudar - kaže Stevan Oparušić i "otvara dosje" o tapkarošima, lopovima, siledžijama i "budžama" koji se busaju u prsa, a pijani dolaze slušati narodnu muziku.

- Pitate me kad je bilo najteže. Pa najteže je bilo u početku, dok još nisam poznavao ljude. Ovdje je obavezna konzumacija od dvadeset dinara, ali to ne znači da je za sve obavezna.

Valja "procijeniti" tko je tko i da li gost, koji je već pijan, hoće napraviti gužvu, ili će to učiniti onaj koji je trijezan, kome je stalo samo do kavge.

Stevan priznaje da se i on ponekad prevari u procjeni:

- Netko me uvrijedi, izazove, i ja reagiram, a ne bi trebalo. Zamislite, međutim, takvu situaciju: dođe čovjek pijan, počne se busati u grudi, spominjati svoj položaj i ime, vrijeđati me i psovati, a ja moram da ga lijepim načinom odstranim.

Stevan Oparušić ima plaću od sedamsto dinara, ali zaradi i do dvije tisuće. O tome kad su ljudi najagresivniji kaže:

- Najkritičniji dan je ponedjeljak, a najveće gužve događaju se od prvoga do desetog u mjesecu. Pojedinci tada dobiju "lovu" pa se prave važni.

Miroslav Čitaković-Čita počeo je kao redar prije petnaest godina dežurajući na plesovima u nekad popularnom "Indeksu" i na košarkaškom igralištu "Crvene zvezde".

- A na tim mjestima gotovo nijedan ples nije završio bez gužve.

Zatim je otišao u Hamburg i zaposlio se u jednom tamošnjem baru, u najozloglašenijem dijelu luke.

- Bolje da vam ne pričam što sam tu doživio. Pogledajte moje ruke. Pune su ožiljaka od noževa.

Preselio se u Minhen i zaposlio u nekoj kavani.

Zatim je otputovao u Johanesburg u Južnoafričku Uniju i četiri mjeseca radio kao kečer.

- To što radim u disko-klubu prava je pjesma. Mladići i djevojke dolaze da plešu, zabavljaju se, a ne da piju, jer točimo bezalkoholna pića.

Miroslav Čitaković: Miran, skroman, nerado koristi svoju snagu
(foto: Alojz Boršić) 

Istina, dogodi se da upadne netko "nakresan", ali taj ne pravi incidente.

Svi me znaju, vidite da sam krupan, i mladićima je dovoljno da im kažem riječ-dvije, odmah će napustiti disko-klub.

Čitaković uskoro završava Pravni fakultet u Beogradu. Namjerava završiti i postdipiomski studij.

Sada, kaže, jedva zarađuje "za svoj kruh", prima devetsto dinara i nema socijalno osiguranje.

Beograđani ga znaju kao skromnog i vrlo mirnog čovjeka, koji nerado koristi svoju snagu.

Svi oni, od Žarka do Miroslava, i mnogih drugih koji se javljaju na "tajne" natječaje za interne čuvare, nerado stavljaju ruku na slabijega.

Može li se, međutim, bez njih, s obzirom na to što u našim gradovima sve više niču barovi i noćna sastajališta, u kojima treba gostu i organizatoru pružiti hitnu zaštitu?

Napisao: Josip Grbelja, obrada: Yugopapir (Start, I 1970.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate