Peter Štefančič: Prvi Jugoslaven koji je na najvećoj skakaonici preletio 150 metara (1969)




Na ekranu se pojavila silueta mladića na skijama, letio je četiri sekunde, možda i pet... Čovjek je pogledom milovao sjenu u zraku i šaptao: leti, leti daleko, kao što si tati obećao

Peter Štefančič, prvi Jugoslaven koji je na najvećoj skijaškoj skakaonici na svijetu preletio 150 metara i postavio novi državni rekord, pod lupom "Startova" reportera...


*****



Dvadeset i trećeg marta Kranj je opustio.

Na ulici gotovo nije bilo živa čovjeka. Svi su zauzeli mjesta kraj malih ekrana.

U malom stanu stare kuće nizvodno od mosta jedan je čovjek netremice gledao u televizor.

Krupne kapi znoja svjetlucale su na njegovu čelu. Iza stolice, kraj peći, žena je zabrinuto kršila ruke i kao uvijek u takvoj prilici mislila: samo da ne padne.

Na ekranu se pojavila silueta mladića na skijama. 

Pojurio je niz zaletište. Sve brže, brže, jurio je poput ekspresnog vlaka, a onda - puf - odvojio se od snijega i zaplovio zrakom. 

Peter Štefančič (foto: Z. Grčman)

Letio je četiri sekunde, a možda i pet... 

Čovjek je pogledom milovao sjenu u zraku, kao da je nosi, i šaptao: leti, leti daleko, kao što si tati obećao.

Na Planici, našoj najvećoj skijaškoj skakaonici i prvoj u svijetu, tog su dana skakali najveći svjetski majstori.

Među njima i Peter Štefančič, automehaničar iz Kranja.

U posljednjem skoku dana njegove su skije dotakle snijeg na markaciji 150. Pedeset tisuća gledalaca dugo je aplaudiralo novom jugoslavenskom rekorderu.

A u Kranju?

Otac Peter energično je potezom ruke uklonio znoj sa čela, viknuo, skočio i uhvatio čašu, prvi predmet koji mu je došao pod ruku.

Zabrinuta, ali racionalna majka Francka ipak je na vrijeme stigla otvoriti oba krila prozora, pa je čaša slobodno poletjela prema Savi, možda i 15 metara, i razbila se.

Tako je u porodici Štefančič proslavljen novi izvanredni jugoslavenski rekord.

Sin Peter, skakač koji je tako elegantno letio zrakom i sigurno doskočio na 150 metara, dosad poznat, ovim je skokom postao slavan.

Primio je nekoliko poklona, među kojima je najvredniji zlatni sat, dar Predsjednika Tita.

Zatim trofeje, a zaradio je i kratko, izvanredno odsustvo kod kuće.


Rekorder rado prebire po pismima



Dijelio ga je sa svima. Postao je zajedničko dijete Kranja. Svi su ga susretali ljubazno, ali su htjeli i razgovarati.

A Štefko (tako ga zovu) nikad nije bio razgovorljiv.

Kad je kod kuće nešto trebalo uraditi, bilo je dovoljno reći:

- Štefko, nacijepaj drva. 

Ili, skokni po mlijeko.

Štefko bi brzo zajahao moped i vratio se s mlijekom.

- S njim nikad nije bilo problema - kažu roditelji. - Niti Planica ga nije promijenila, a to nam je drago.

Peter Štefančič, koji svom ocu liči više nego bilo tko od troje braće i sestara, njegova je sušta suprotnost u jednom. Radije sluša nego što govori.

Radost u porodici Štefančič: Peter (u uniformi) nagrađen je za rekordan skok s
nekoliko dana odmora kod kuće. Lijevo su majka Francka i kćerka - Francka,
posve desno otac - Peter (foto: Alojz Boršić)

Miran je, staložen, odlično se kontrolira u svakom trenutku. Netko bi čak rekao da je čudak.

- Ne znam, možda je to tačno - rekao je - ali i drugi skakači su slični. Na primjer, Raška i Virkola. Oni su svijet za sebe. Teško je od njih riječ uhvatiti za vrijeme skakačkih turneja. Gledaju zaletišta, most, doskočište, stalno nešto smišljaju, ali mnogo ne govore.

U njegovoj sobi na stolu svakog se dana nađe nekoliko pisama.

Pišu mu znanci, prijatelji, posve nepoznati ljudi i čestitaju.

Mnoga pisma sročila su djevojke, što nije čudno, jer Peter je privlačan mladić, ako reporter uopće može objektivno cijeniti izgled muškarca.

Rekorder rado prebire po pismima, ali ne odgovara na njih. Nije to mušičavost zvijezde. Upravo obratno.

Ne želi razgovarati o poklonima.

Tvornica "Rog" dala mu je moped, a "Krajina", poduzeće u kojem je radio prije odlaska u JNA, 150.000 starih dinara.

Saznali smo to od Peterova bivšeg trenera Šinka.

Svaki metar rekordnog leta vrijedio je tisuću starih dinara. To je velika svota, jer Štefančič kao reprezentativac prima za vrijeme saveznog treninga hranarinu od 25.000 starih dinara. 

Šest puta više primio je za jedan jedini skok. To ga zbunjuje, stidi se reći brojku, iako, vjerojatno, zna koliko vrijedi jedan prvoligaški nogometni gol.

Naravno, on nije profesionalac, iako trenira šest mjeseci godišnje po tri sata dnevno.

U međuvremenu pomaže kod kuće jer otac i majka rade. Stekao je i zvanje. Kažu da je dobar automehaničar. 

U "Krajini" ga čeka posao kad se vrati iz JNA.

Jugoslavenski rekorder uz dio osvojenih pokala (foto: A. Boršić)


U snovima - "žaba"



Slobodnog vremena ima vrlo malo, a bilo bi ga i manje da ne koristi stari moped, koji je gotovo čitav njegovo djelo.

Sad će ga zamijeniti novim, ali s vremenom neće biti ništa bolje.

Izuzev skijanja, drugog hobija nema. Ponekad tek sluša zabavnu muziku.

Voli bit glazbu, a od naših sastava cijeni "Bijele vrane".




Za njega nema vremena, iako bi volio čitati. Prolista novine i to je sve.

Posao i sport, to su dvije jedine preokupacije, izdvojimo li kadrovski rok.

Oblači se skromno i u skladu s poslom: farmerke i majice, ili košulje.

Zimi: zna se.

Dvadeset dvogodišnji automehaničar, prirodno, pokazuje i veliku sklonost prema automobilima.

Voli i brzo voziti, a dosad je najviše uživao za volanom "žabe" (sitroena) čije vlasnik njegov trener Lojze Gorjanc.

Kad bi imao dovoljno novaca, kupio bi "žabu".

No, kako su to samo ugodni snovi, Štefančič planira kupnju "fiće", kad se vrati iz JNA.

Ne odmah, jer ekstra prihode neće imati, makar bio i svjetski rekorder...

Tko zna.

Napisao: A. Križančič, obrada: Yugopapir (Start, april 1969.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate