Sonja Savić (22), intervju u njenom sobičku u Kursulinoj ulici: Zahtev za samoćom (1985)



Mnoge moje kolegice iz srednje škole, s fakulteta, bile su pune inicijativa, obožavale su Merlinku, Marlenu, hvalile se kako će živjeti drukčije, kako neće pristati na taj ropski, poslušan odnos žene prema muškarcu koji je gospodar naših želja. Kad razmišljam o tipičnom jugoslavenskom braku, pitam se zašto mladi ljudi, koji su često i obrazovani, svojim zajedničkim životom pretvore jedno drugo u malograđane?


Sonja Savić, sa svoje 22 godine, danas je nesumnjivo jedna od najtraženijih glumica u jugoslavenskoj kinematografiji. Ona je i glumom i ličnošću autentičan predstavnik novog vala u domaćem filmu, vala autorske slobode i znanja, školovana i upućena u sve tajne celuloidne umjetnosti. A uza sve to i djevojka sa šarmom i ženstvenošću koji zrače s ekrana, senzibilitetom što filmske kamere otkrivaju u svakoj njezinoj ulozi.

Došla je u dogovoreno vrijeme u beogradski Studentski kulturni centar, gdje često i nastupa u zanimljivim predstavama (upravo glumi u jednoj takvoj, s kolegama iz zagrebačkog "Kugla glumišta"). 

Traperice, vesta, bez šminke, ništa posebno. 

I izgledom i ponašanjem slična je studenticama što se tiskaju po kafićima ili pak pred nekim premijernim kinom. 

Da je nisam prepoznao, ne bih ni po čemu mogao zaključiti da je to Una, iz filma koji su naši puritanci odmah proglasili lakim žanrom, gotovo pornografijom, ne shvaćajući da i takve filmove narod traži i rado gleda. 

Malo poslije, u svom carstvu, sobičku u stanu svojih roditelja u Kursulinoj ulici, gdje Sonja spava, uči uloge, sanjari, sluša ploče i vodi duge telefonske razgovore, pripovijedala mi je o sebi, o svojim ulogama, o glumačkom pozivu koji neprekidno potrežnjuje čovjeka novim spoznajama.

Sonja Savić (foto: V. Tomović)

Prvu ulogu odigrala je u filmu Zdravka Randića kad joj je bilo petnaest godina, ali nije bila oduševljena. 

To joj je pomoglo da upozna kako se snima film, a poslije je, na Akademiji, stjecala nova znanja. 

Moja velika, prva škola glume bila je u dječjoj dramskoj grupi Radio-Beograda. I danas sam im, zahvalna za sve što sam tamo naučila, posebno Aniti Vrganović koja nam je otkrivala tajne glume.

 Zašto se prihvatila uloge u "Uni"? Nije li to bio i velik rizik, koji ju je mogao stajati karijere? 

Ne krijem da mi je ta uloga najdraža, a bila mi je i najkorisnija, jer sam njome ispitivala svoje glumačke vrijednosti. Da nije bilo Miše Radivojevića, koga izuzetno cijenim, vjerojatno se nikad ne bi odlučila za tumačenje tog lika. 

U susretima s Radivojevićem, prije početka snimanja, otkrila sam njegov afinitet za ženske likove, svijet žene, a i za moju ličnost. 

Znala sam za njegovo bavljeje erotikom i čovjekovim individualizmom na filmu, pročitala sam scenarij - i odlučila. Znala sam i to da se u nas za neuspjeh takvih uloga kakva je Una "odsijecaju glave"

Miša, Rade i ja satima smo razgovarali o priči filma, razmišljali o mogućim reakcijama okoline, ali odlučili smo da ustrajemo, smatrajući da su sve erotske situacije nužne, jer će one pokazati da se i to događa među nama, da te odnose ne treba skrivati...

U nas još nije raščišćeno pitanje o tome što je pornografija, a što erotika. Ima zlonamjernih ali i neznalačkih tumačenja.

- Da, često pitamo što je pornografija. Ona prikazuje nemotivirani koitus između muškarca i žene. A u "Uni" motivacija je opravdana, čvrsta. Je li ona potpuno vidljiva u filmu, to je drugo pitanje. Mislim da se zaista ne može govoriti kako je "Una" pornografski film. Može se samo razgovarati o tome koliko je zanatski napravljena...

Kako se osjeća glumica na scenama u kojima je naga, a takvih je u "Uni" bilo poprilično?

- Gluma je, jednostavno rečeno, ipak samo gluma, predstavljanje, tumačenje nekog lika, radnje, a sve ovisi i o shvaćanju same glumice. Možda se neka glumica osjeća prigušenom, zakočenom, kada treba da izražava svoju putenost odjevena do grla, kad s glavom podignutom prema oblacima govori "bilo je divno"

Bilo mi je mnogo neugodnije da svoju putenost i putenost svog karaktera, koji sam tumačila u jednom liku, licemjernom na isti način kao i Una, izrazim lažnom emocijom, nego da svog partnera stisnem bedrima, sjednem na njega i izvijam se tijelom. 

Takva je reakcija danas ne samo iskrenija nego i mnogo bliža ljudima i životu u kojem živimo i glumimo... 

Čim se u nekom filmu pojavi neka strastvenija scena, poneki kritičari odmah govore o pornografiji i u tom stilu. Naši ljudi danas gledaju i pornografske filmove, i dobro znaju kakav je to film. Pa možda "Una" i može biti neki pornić, ali mislim da to ipak nije. 

Ako bismo taj film gledali kao meki pornić, bio bi infantilan, smiješan, onda bi oni prizori ostavljali gledaoce hladnim i mogli bi se svoditi na ovakve i slične komentare: može li se erekcija dogoditi za pet sekunda ili ne može? Ili: zašto ona ima čarape kad vodi ljubav? 

Treba imati na umu da naši filmovi nastaju u kinematografiji koja svoja djela često snima brzo, s malo novca i s prilično improvizacija. Bojim se da je "Una" pogrešno predstavljena gledaocima i većina je pogrešno gleda.

Kako ste Radu Šerbedžiju vidjeli kao partnera u ovom filmu?

- U prvoj sceni filma sluša se vrpca, saznaje se da Una i Mišel već uvelike vode ljubav, i ona mu kaže: "Svuci se i ti!" Ona je već obnažena pa zahtijeva i od njega da to učini. Pisac opisuje jednu generaciju koja se lako svlači i onu stariju, koja lako vodi ljubav, ali se ne svlači lako. 

Ta je starija generacija vrlo dobro obaviještena, zna mnogo toga, ali kada treba da izrazi osjećaje, zašuti, ne umije reći: toplo mi je, hladno mi je, volim te, ne volim te, već to iz čistog mira pretvara u neki intelektualizam. 

Što se tiče Šerbedžije, on se radikalno izbljuvao na sceni i na platnu, ne libeći se ni bala na ustima, ne libeći se ni svlačenja, ne libeći se agresivnosti, pa ni svojih emocija. 

Vjerujem da njemu nije nikakav problem slikati se gol i sa svih strana, ako treba. On je veliki glumac, koji nema kompleksa kada tumači svoju ulogu.

Bio je to za vas ipak veliki izazov, jer vas vidimo i u mnogim scenama sa seksualnim aktom...

- Najprije sam se dvoumila smijem li uopće prihvatiti tu ulogu. Na Akademiji sam učila da je u slikarstvu osnova potez, u matematici broj, a u glumi - radnja. 

Sve što čovjek doživljava, čini, poduzima, proživljava, to je radnja. 

Radnja je uzeti čašu, zapaliti šibicu, svući se, leći u krevet, zagrliti muškarca, radnja je i privući mu glavu na svoje grudi, gurnuti ga nogama, jer to on voli, radnja je i kada te nešto dotakne između nogu, što izaziva trzaj tijela, radnja je i koitus. 

I kad sam sve to naučila, meni je bilo mnogo teže.

Mogu li se glumci, partneri u ljubavnom filmu, u najintimnijim scenama, zaljubiti jedno u drugo, kako se to događa u Hollywoodu, i ne samo tamo?

- Ako partneri osjete međusobnu privlačnost, to se i ne dogodi u studiju, to je sigurno. Kada se snima i ljubavni prizor, svaki se kadar najprije mora pripremiti, iščitati, kako se to kaže. Redatelj govori: ti ćeš tamo stajati, prići mu pa ga zagrliti, pa ćete se svući i goli krenuti kraj kamere u taj kut, na krevet, ovdje, kamera vas snima odavde... 

Pa se onda mi zagrlimo, kamera je pripremna, a onda ti netko pljesne rukama, klapa ta i ta, pa povici, ide kadar taj i taj, pa se opet prekine, moramo sve ponoviti, nije bilo dobro svjetlo... i tako neprestano nešto, prekidi pa ponovo snimanje. 

Ne znam, možda do zaljubljivanja i može doći, ali tada se sasvim pouzdano gubi profesionalizam. Onda si zaljubljen, onda te ne zanima ni klapa, ni stop, ni kadriranje, nego čekaš samo taj trenutak snimanja da osjetiš dodir čovjeka koji ti se sviđa. 

Je li se to moglo dogoditi u Uni? To zaista ne znam. Trudim se da volim ljude s kojima snimam, ali mislim da ne bih mogla dopustiti da zaboravim na svoju profesionalnost, ni za trenutak, osobito na snimanju. 

Ne želim iznevjeriti svoju etiku, stalo mi je do nje. Ali to ne znači da se to i meni ne može dogoditi jednog dana...

Kad se snimala "Una", pričalo se da je postojala neka romanca između vas i glavnog junaka. Kad god se nešto snima, ispredaju se razne priče...

- O tome me pitala i jedna novinarka, i odmah sam prekinula intervju!

Vi ste glumica, morate biti svjesni da vaš život i rad prate i tračevi, tako je to u filmskom svijetu...

- Jasno je, tračeva ima. U početku, kad smo započeli raditi na "Uni", Miša i ja smo mislili da Rade neće uopće prihvatiti tu ulogu. Kad je pristao, očekivala sam da će biti suzdržan, ali čim smo se sreli, upoznali, počeli raditi, pokazao se kao veliki profesionalac, drug, kolega. 

Družili smo se ta dva mjeseca, bilo je to pravo prijateljstvo. Nisam gledala mnogo njegovih predstava, gledala sam samo njegove filmove, ali oduševio me on kao čovjek...

• Kako gledate na odnos mladih ljudi i erotike?

- Mladi se ljudi na neki način vrlo rano upoznaju s erotikom, čim se u svojoj obitelji počnu boriti za svoj identitet. Erotika je taj otvoreni prostor, prvi korak osamostaljenju, kad se sukobe s roditeljima zato jer žele imati pravo na svoj život, raspolagati slobodnim vremenom, a to znači i imati pravo na ljubav, seks. 

Roditelji vole "cenzuru", vole provjeravati svoju žensku djecu, kamo idu, što rade, s kim se druže, sve zbog straha da će s nekim spavati. 

A mislim da nikakva roditeljska cenzura života neće pomoći, djevojka će, ako želi, otići u krevet mladiću, nitko, je u tome neće spriječiti.

• Emancipacija naše žene razvija se presporo. Nakon udaje prihvaća patrijahalan odnos i odgoj, kuha, sprema, čeka muža, zarobljena je djecom...

- To je istina, tako završavaju mnogi djevojački snovi. Mnoge moje kolegice iz srednje škole, s fakulteta, bile su pune inicijativa, obožavale su Merlinku, Marlenu, hvalile se kako će živjeti drukčije, kako neće pristati na taj ropski, poslušan odnos žene prema muškarcu koji je gospodar naših želja. 

Zašto su pristale na to da se odreknu svojih razmišljanja i pogleda, da šute i trpe? Kad razmišljam o tipičnom jugoslavenskom braku, pitam se zašto mladi ljudi, koji su često i obrazovani, svojim zajedničkim životom pretvore jedno drugo u malograđane?

• Gledate svijet oko sebe otvorenim očima, iskreno. Što istražujete kao žena i umjetnica, koja vas tajna života uzbuđuje?

- Nisam pročitala mnogo knjiga, ali one koje jesam, pisali su muškarci, koji su bili osamljeni i koji su prezirali stvarnost oko sebe. 

o ženama da i ne govorim. 

One su za njih mrlja, sve žene postaju mrlja, s njima muškarci ne uspostavljaju nikakav kontakt. Ipak, divila sam se tim piscima. Kako su stigli do te samoće? Takvim bićima prijatelji ostaju jedina utjeha, ali prijatelji istog spola, a ovaj drugi spol njima je, muškarcima, samo meso i toplina! 

Počinjem vjerovati da taj individualizam u životu danas, u svijetu u kojem živimo, zaista postavlja zahtjev za samoćom. 

A kakva sam ja? 

Jedan pisac, također muškarac, Pascal, poručuje: kad vidite nekog čovjeka, možete ga nazvati njegovim zanimanjem, kao njegovim pravim imenom. I taj čovjek kojega možete prepoznati po toj njegovoj karakteristici, koja će ga pratiti cijeli život, promašen je čovjek. 

Bila bih sretna da se preda mnom pojavi princ iz bajke, kako smo nekad čitale u lijepim knjigama za djecu.

Ja sam Djevica u horoskopu, one su racionalne, mislim da sam i ja takva karaktera. Taj moj princ bio bi moje zrcalo, morao bi prihvatiti svakodnevni dijalog sa mnom, da mi neprestano izražava pažnju i začuđenost, bliskost. 

Znam da tog princa još moram čekati...

• Na vaš pogled na svijet vjerojatno je utjecao i odgoj. Što je u tomu za vas bilo presudno?

- Kad su posrijedi mladi ljudi, mnogo toga što oni čine, promatraju, posljedica je njihova odgoja. Moji su roditelji bili vrlo tolerantni, nisu se nikad miješali u moje odluke, nastojali su me i na taj način učiti samostalnosti u odlučivanju, nisu mi sugerirali što da obučem, nisu se ljutili kad bih nešto razbila u kući. 

Ne želim živjeti po nekim pravilima, biti snob, salonac, koji svaki dan ima nešto programirano. 

Mislim da je taj koji unaprijed zna kako će reagirati također promašen čovjek. 

A ima mnogo tih promašenih salonaca oko nas, koji ne znaju i ne žele misliti, koji neprestano izmišljaju neke kulise svog života, jer bez njih ne mogu. Takav me život ne zanima, ne želim ga...

• Razmišljate li o novoj ulozi na filmu, nakon ove u "Uni"?

- Prije neke nove Une, jedne sasvim drukčije putenosti, erotike, razmišljam o ulozi koja će također biti radikalna, na svoj način. 

Vjerujem da imam u sebi dovoljno moći da stvorim takvu ulogu, ulogu koja će uzbuditi bez svlačenja i biti toliko erotska da će nadmašiti i ovu iz "Une"

Što je zapravo erotika? To je naša potisnuta energija koju treba izbaciti iz tijela, a kako ćemo to učiniti, i nije bitno...

• Erotske scene u domaćem filmu kritičari uglavnom smatraju "nalijepljenim" mamcem za gledaoce, neukusnim, promašenim...

- Bilo bi pošteno da ti naši kritičari i objasne ono što kažu, kritiziraju, i ne samo kad je posrijedi erotski kadar. Što je za njih erotika, melodrama, što je neki pornić što pornografija. Nužno je pojasniti svoje mišljenje, da se ne ostane u nedoumici. 

Erotsko na filmu ruši i to naše licemjerstvo, dvoličnost, koja je duboko ukorijenjena među nama. Krijemo istinu koju smo davno shvatili, koju je čovjek spoznao još na početku svog opstanka, da je putenost osnova svega. 

Meni je priča o "Djevojci O" jedna od najvažnijih koje sam spoznala. 

Da, to je šokantan film, no on ulazi duboko u našu svijest, upućuje na to kako se mogu istinski upoznati čovjek i čovjek, da ne kažem muškarac i žena. 

To je tek otkriveni put na kojem ljudi treba da se bore protiv prvog neprijatelja čovjeka ovog doba, straha od stvarnosti.

• Spomenuli smo već da je uloga u "Uni" mogla i narušiti vašu glumačku karijeru. Koja vam je scena ipak bila najteža, najneugodnija?

- Ne, nijedna mi scena nije bila neugodna, nisam imala razloga da se osjećam neugodno. Naprotiv, to mi je dosad najizazovnija i najljepša uloga. 

Znate, bilo mi je mnogo teže snimati scene na ulici u "Šećernoj vodici", recimo onaj kadar kad treba da kažem: 

"Fuj, drkadžijo, nemoj da ti iščupam to malo brkova ispod nosa"

... nego sve one scene u kojima sam bila naga i glumila koitus. 

U mojoj ličnosti, uza sve ono profesionalno, glumačko, postoji i neki naboj hrabrosti. 

Kao što sam rekla, nije me uplašilo to što zbog uloga poput Une naši kritičari, i ne samo oni, sijeku glave. 

Odlučila sam da je snimim, pa neka mi odsijeku glavu! Naprotiv, mnogi me hvale, svidjela im se Una, a ono što mi se događa iza leđa, i ne zanima me.

• Na kraju da vas upitam kako vidite svoju budućnost, godine koje su pred vama, uloge...

- Kroz umjetnost prije stižu poruke i spoznaje o iskrenosti nego u životu, pa je tako i na filmu. Sve ovo što se događa u našoj sredini, i naš film, i kazalište, "Zabranjeno pušenje", "Plavi orkestar", Lepa Brena, sve su to autentični odrazi našeg postojanja, znaci o našim emocijama i stavovima. 

Treba ih prihvatiti, podržati, i razumjeti, jer i mi se u njima prepoznajemo sa svojim razmišljanjima, opredjeljenjima, emocijama... 

Ni sama ne znam što da kažem za sebe, kamo bih se svrstala. 

Ja sam suviše mlada za velike riječi i odluke. 

Sad imam neki put pred sobom, naznačila sam ga u svemu što sam dosad radila, pokazala. Ne znam hoću li na tom putu negdje skrenuti ili se zavući u neko sklonište. A i ne bi bilo dobro bježati s tog puta.

Razgovarao: Boris Gaj, obrada: Yugopapir (Erotika, studeni 1985.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate