Slobodanka Čolović, atletska senzacija iz Osijeka: Trči, Bobo, ne daj da te bude iz tvog sna!



Slobodanka Boba Čolović još je i danas u svom atletskom snu, i ne bi je trebalo buditi. Kad smo iz tog sna probudili Veru Nikolić ili Nenada Stekića, grubo smo ih prodrmali i od njih tražili samo velike rezultate. Ovoj djevojci iz Osijeka ne bi se to smjelo dogoditi. Sanjaj i dalje, trči, Bobo, i ne daj da te bude iz toga sna!


"Sanjala sam da trčim brže od Vere Nikolić koja je bila moj idol. Sanjat ću da budem svjetska rekorderka", kaže Slobodanka Čolović, atletičarka koja je 800 metara pretrčala za minutu i 56,51 stotih dijelova sekunde. Na Univerzijadi će pokušati poboljšati taj rezultat, koji već dvije i pol godine nitko nije postigao.

- Što je ovo Slobodanka!? Danas u jednim novinama razgovor s vama, a druge dvije redakcije utrkuju se koja će prije dobiti od vas intervju!

- To mi se sada prvi put događa. I sama sam zatečena i iznenađena. Nisam navikla na to...

Slobodanka Boba Čolović (foto: Slobodan Županović)

- Kakav je vaš odnos prema popularnosti?

- Ostala sam ista. Baš sam sada završila jutarnji trening, mislila sam se odmoriti, ali, eto, moram i vašim zahtjevima udovoljiti. To će mi biti teže nego mojih današnjih dvadeset kilometara, ali izgleda da se i to mora.

- Dobro, popularnost je obaveza ali i godi. Sanjali ste o ovim trenucima?

- Jesam, što da kažem da nisam! Sve djevojke sanjaju, a moj je san bio da jednoga dana trčim brže od Vere Nikolić koja je bila i ostala moj idol. Sanjala sam samo o tome, a nisam ni pomišljala o svemu tome što će se dogoditi ako taj san i ostvarim. Valjda ću se i u tome svemu snaći...

Tako smo počeli razgovor sa Slobodankom Bobom Čolović, Osječankom, jednom od jugoslavenskih atletičarki novoga vala, koje su prije nekoliko dana izborile u Ateni vizu za ulazak u evropsku atletsku elitu plasiravši se u B-skupinu. 

Pred nama je visoka, tanana djevojka, s afro-uvojcima, neprekidno nasmiješena, ljubazna, te divna i mila sugovornica, ali od one vrste koja novinarskoj znatiželji pruža malo toga.

Prije susreta sa Slobodankom, razgovaramo s predsjednikom AK Slavonija - Slavkom Borojevićem. Interesira nas koliko je Slobodanka komunikativna osoba. Kaže nam da to ovisi o danu, ponekad se "razveže" pa priča, a katkad malo govori. 

Bila je raspoložena za razgovor, ali nije problem u tome koliko je komunikativna ili ne ta djevojka koja u atletskom svijetu u posljednje vrijeme svakom svojom trkom skreće na sebe pažnju, već u tome što Boba misli da je sve to što je učinila normalno i da se tu i nema bogzna što reći.

Deset godina bavljenja atletikom jest iza Slobodanke Čolović. 

Deset godina sna da se sruši jedna legenda - Vera Nikolić. 

I u tih deset godina bilježeni su uspjesi; prvo u juniorskoj, a onda u seniorskoj konkurenciji. 

Slobodanka je juniorska i seniorska prvakinja Balkana, na Prvenstvu Evrope za juniorke prije četiri godine četvrta, druga na Mediteranskim igrama, osma na prošloj Univerzijadi u Japanu, na Dvoranskom prvenstvu Evrope osvajač brončane medalje; u Indianapolisu, na Prvom dvoranskom prvenstvu svijeta, odlična četvrta, a nedavno je izazvala pravi atletski bum - u kvalifikacijama Kupa Hrvatske trčala je 1:56,8; pobijedila na Hanžekovićevu memorijalu s 1:58,69, te na IAAF-mitingu u Beogradu trčala 1:56,51, a to je najbolji ovogodišnji rezultat na svijetu. 

Ne samo to, taj rezultat nitko nije postigao unatrag dvije i pol godine, a trčala je evropska i svjetska elita osamstometrašica i na velikim atletskim mitinzima i na evropskim i svjetskim natjecanjima.


Nedostaje mi i neka titula



- Vraćamo se našem razgovoru o snu Slobodanke Čolović i pitamo je: gdje je ona sanjala taj svoj san koji se ostvaruje na najljepši mogući način?

- Sanjala sam u predgrađu Osijeka, gdje živim s roditeljima, majkom Ružicom i ocem Nedeljkom. Tata radi na održavanju sportskih terena u Osijeku, i on je uglavnom bio taj koji je zajedno sa mnom sanjao o uspjehu. Želio je da postanem velika sportašica, da jednoga dana moj trud i rad daju rezultate.

- Valjda se sjećate i kako je počeo taj vaš atletski san?

- Sjećam se! Kao učenica osnovne škole pobijedila sam u jednoj trci na 600 metara. Tadašnji atletski stručnjak i moj prvi trener Željko Leskovac privolio me da se počnem baviti atletikom, ali s njim sam radila samo jednu godinu, a onda je brigu o meni i drugim osječkim atletičarima preuzeo Miljenko Rak koji je stigao iz Zadra. 

Treba reći nešto što je interesantno: brigu o meni vodi i Leo Lang, naš poznati atletski trener, koji je bio i trener Vere Nikolić. Ispada da su tako sve ljubavi i u vezi.

- Ulažete mnogo napora. Jeste li zadovoljni onim što dobivate zauzvrat?

- Ove je godine Atletski savez Jugoslavije uložio u mene uistinu mnogo. Cijele sam zime bila izvan Osijeka, boravila u Ateni i na Cipru, a to se i odrazilo na moje rezultate. Inače, ako mislite na neka novčana primanja, tu se čovjek ne može baš pohvaliti da se u atletici vrti velik novac. 

No, novac me i ne zanima! 

Kategorizirana sam kao vrhunska sportašica i primam stipendiju od 130.000 dinara, a sada, kad sam postigla ovaj svjetski vrijedan rezultat i na atletskim mitinzima, po startu dobijem poneki dolar.

- Koliko?

- Pa, da vam pravo kažem i ne znam! Govore da sada mogu ostvariti po startu oko 1000 dolara zbog toga što sam za organizatore mitinga interesantna jedino po tome što sam istrčala rezultat koji nije postignut već dvije i pol godine, ali nedostaje mi i neka titula. 

Atletičari ili atletičarke, nosioci olimpijskog zlata, svjetski ili evropski rekorderi, ostvaruju i tri, šest, pa i nekoliko desetina hiljada dolara po startu, ali ja o tome ne razmišljam. 

Ja u trčanju uživam.

- Dobro, ali pred vama su Univerzijada, pa Svjetsko prvenstvo u Rimu, Seul i Olimpijske igre. Tu možete doći i do titule.

- Želja mi je da se plasiram na sva tri natjecanja. A kada dođem, ako dođem, do finala, onda ću dati sve od sebe. Ima tu jedan nemalen problem na kojemu sada moj trener Miljenko Rak i ja radimo. 

Valja, uspjeti dobro trčati tri trke zaredom. To je za takva natjecanja od presudnog značenja jer događalo se upravo na tako velikim natjecanjima da su u finalnim trkama autsajderi iznenađivali favorite, upravo zbog toga što ti favoriti nisu shvatili važnost dobrog trčanja i u prednatjecanju i u finalnim borbama. 

Zapravo, shvatili su oni to, ali to nisu uspjeli svladati. 

Upravo sada na tome radimo da istrčim tri trke - jednu za drugom - dobro!

- I što očekujete od Univerzijade ?

- Tu će biti gadne borbe. Dolazi Njemica Wachter koja trči 1:56,89, sovjetska trkačica Kirjušina s 1:57,62 i još nekoliko atletičarki koje trče između 1:57 i 1:58, a to sve govori o izuzetnoj konkurenciji. 

No, ta me konkurencija i raduje, jer sam posljednje rezultate postizala bez velike konkurencije. Upravo u takvoj konkurenciji vidjet ću što mogu, a vjerojatno će me neka od njih i "povući" na borbu, pa, možda, i neki još bolji rezultat.

- Jeste li zadovoljni odnosom društva prema atletici?

- Nisam! Kod nas se važnost pridaje nogometu, košarci... a nas atletičare ne maze niti paze bogzna kako. Možda je to i zbog prosječnih rezultata.

- Možda je to što kažete i razlog, ali ovoga trenutka imate najbolji rezultat na svijetu, a u Osijeku ste daleko ispod cijene koju postiže jedan osječki nogometaš!

- To je točno. Pobrkale su se vrijednosti, ali mi tu ne možemo ništa promijeniti. O tome odlučuju neki drugi ljudi, "sportski radnici", funkcionari koji još i sada misle da je nogomet uistinu "najvažnija sporedna stvar na svijetu". 

Sporedna sigurno, ali da li je i najvažnija - ne znam! No, ne vrijedi oko toga mnogo trošiti ni vremena, ni riječi.


 Želim biti najbolja



- Uspijevate li uskladiti svoje sportske obaveze i obaveze koje imate na Pedagoškoj akademiji?

- Uspijevam, i to zbog razumijevanja na Akademiji gdje mi je dopušteno da ne pohađam predavanja, nego da samo polažem ispite. 

Vjerujem da ću uspješno diplomirati Pedagošku akademiju i da ću se, kad jednom atletici kažem zbogom, posvetiti pozivu odgajateljice, pedagoga za predškolski uzrast, koji će se brinuti o tome da djeca budu zdravija, a možda i jugoslavenskom sportu dadem nekog vrhunskog sportaša.

- Imate li vremena za išta drugo?

- I nemam! Treba trčati svaki dan dvadeset kilometara. Sada, ako se želi uspjeti u tom sportu, treba trenirati nekoliko puta na dan. Znate, sve više i atletika, kako kaže moj trener Miijenko Rak, prelazi u onu kategoriju "cirkusa", kao što je to tenis ili skijanje. 

A to ima svoje zakonitosti, uvjetuje stanovite potrebe. To traži rad i rad, odricanje, pa stoga za nešto drugo osim atletike i učenja nemam vremena. Slušam disko-muziku, a za kino ili kazalište uistinu nemam vremena.

- Putujete mnogo po svijetu...

- Da, putujem, ali vidjela sam tridesetak hotela i isto toliko stadiona u raznim zemljama svijeta, a ne poznajem te zemlje. Misli netko - "Blago njoj, ona putuje i vidi svašta", a ne zna da je to putovanje slično putovanju kovčega: s aerodroma u hotel, iz hotela na stadion, na trening ili natjecanje, pa ponovno u hotel i istim putem do aerodroma. 

Nema ništa od kupovanja i turističkih obilazaka.

- Spomenuli ste "cirkus". Kako tu mogućnost, kad je o vama riječ, koristi osječka privreda?

- Nikako! Ovdje još nisu shvatili da svoju reklamu, zahvaljujući mojim nastupima, mogu plasirati TV-gledalištu u nekoliko desetaka zemalja svijeta.

- Hoćete li postati rekorderka?

- O tome još nisam razmišljala. Želim biti najbolja. To ovoga trenutka i jesam. Iznenadili ste me ovim pitanjem!

- Sanjajte o tome Slobodanka, kao što ste sanjali da jednom stignete i prestignete Veru Nikolić. San je pomogao.

- Vidite, o tome nisam razmišljala. Od sada hoću. Sanjat ću da postanem svjetska rekorderka.

Nasmijala se, onako iskreno kako to čine djeca, i kao da je time dala znak da je naše vrijeme za razgovor isteklo.

Slobodanka Čolović, netko reče, prava je predstavnica svoje generacije. 

Rekao bih da nije. Ona je kao netko tko je u ovo naše doba zalutao iz vremena Alije Sirotanovića i iznenadio nas, jer u vremenu prosječnosti, uravnilovke, odjednom i ne znamo kako da se ponašamo prema nekome tko svojim upornim radom i odricanjem donosi rezultat i podsjeća na ta Alijina vremena. 

Slobodanka Boba Čolović još je i danas u svom atletskom snu, i ne bi je trebalo buditi. Kad smo iz tog sna probudili Veru Nikolić ili Nenada Stekića, grubo smo ih prodrmali i od njih tražili samo velike rezultate. 

Stekić je letio preko osam metara nebrojeno puta, a mi smo mu uvijek namjenjivali mjesto autsajdera jer smo u svojoj nemoći tražili junake, apsolutne rekordere.

Ovoj djevojci iz Osijeka ne bi se to smjelo dogoditi. Sanjaj i dalje, trči, Bobo, i ne daj da te bude iz toga sna!

Napisao: Jovo Paripović, obrada: Yugopapir (Studio, VII 1987.)



*****


AS: Slobodanka Čolović - Gazela sa Drave



Jul 1987: Nije neskromno kazati da se Osječanka Slobodanka Čolović vinula u vrh svjetske atletike. Trenutno je najbrža na svijetu na stazi od 800 metara, ali njeni dometi su još veći.

Nova svjetska atletska zvijezda sija iz Osijeka!

Slobodanka Čolović trenutno je najbrža osamstometrašica na svijetu.

Dva puta za 20 dana je postigla najbolje ovogodišnje rezultate. Sredinom maja u Osijeku istrčala je 1.56.8, a onda 20 dana kasnije u Beogradu 1.56.51.

Nedavno je boravila u sarajevskom "Holidej Inu". Pričala nam je:

- Nakon trke u Osijeku bilo mi je jako teško. Mnogi su sumnjali u rezultat jer je mjeren ručno. Zar poslije toliko rada u pripremnom periodu treba neko da mi saopštava vrijeme? 

I znate ko mi je mnogo pomogao? Vera Nikolić. Srele smo se na "Hanžekovićevom memorijalu". I tada mi je rekla:

"Ne slušaj priče! Trči. Eto, već pričaju da mi je krivo što si oborila moj rekord. To su gluposti."

I Boba je trčala. 

Rezultatom iz Beograda svim "nevjernim tomama" je zatvorila usta.

A Vera Nikolić je "kriva" i što se Slobodanka bavi atletikom. O tome ona kaže:

- Moj tata Nedeljko gledao je na televiziji trku Vere Nikolić na Olimpijadi u Minhenu, kada je odustala. Ja sam se igrala i on me je pozvao da gledam.

Odgledala sam trku i ponovo otišla da se igram, ali sa željom da i ja jednom postanem atletičarka. Vera mi je oduvijek bila idol.

Na atletsku stazu Slobodanka je prvi put izašla 1978. godine, kao 12-godišnja djevojčica. 

Počeo ju je trenirati Željko Leskovar, ali već nakon godinu dana preuzima je Miljenko Rak.

Iako stanuje u osam kilometara udaljenoj Livani, Slobodanka tri puta dnevno trenira.

Nema puno slobodnog vremena i koristi ga obično za učenje, jer je student druge godine pedagoške akademije, predškolski odgoj.

- Teško je uskladiti sve obaveze - veli Slobodanka - ali zahvaljujući pomoći mame Ruže i tate Nedeljka, uspijevam. Naravno i Miljenko Rak mi mnogo pomaže. Nakon rekordne trke u Osijeku plakao je od sreće.

Otkrila nam je Slobodanka i jednu tajnu.

Sve njene medalje namijenjene su jednogodišnjem Antoniju, sinu njene sestre Branke, udate u Zadru. Njemu je namijenjen i svjetski rekord, naravno ako ga Boba istrči.

Napisao: D. Ćosović, obrada: Yugopapir (As, jul 1987.)


Zajednički trening: Boba i naši fudbaleri 



Naši univerzitetski fudbalski reprezentativci Dragan Stojković, Goran Milojević i Stevan Stojanović trenirali su sa Slobodankom Čolović i dogovorili se da do kraja "Univerzijade" vježbaju sa njom.

Trebalo bi da i ostali naši "fudbalski starovi" odu na Bobin trening.

Vjerovatno bi štošta naučili, a prvo da trče!



Podržite Yugopapir: FB TW Donate