Kako su se upoznali: Irena Uhl, manekenka i Ivan Pavlica, nogometaš (FK Zagreb) (1968)



Irena i Ivan doista nisu škrtarili s pitanjima. Toliko toga su htjeli saznati. Bilo je ipak najinteresantnije promatrati metamorfozu manekenke. Pojavila se u toplom maksi-kaputu, da bi se preodjenula u srebrnu haljinu i cipele. Bez riječi protesta smješkala se po hladnoći od koje i mačke bježe u podrume. Ivan Pavlica je bio zbunjen tolikom hrabrošću i trudio se da je ogrne kaputom kod god je stigao

Tog dana ujutro, Irena i Ivan su bili tačni. Nakon čestih čekanja pojedinih stvarnih i nestvarnih "zvijezda", ugodno je bilo sresti dvoje pravih profesionalaca. Jer, vrijeme je za njih skupo plaćen zakon. Ograničava ih, iako se bave različitim poslom, nekako no isti način: karijere samokritične manekenke i nogometaša prestaju otprilike u isto doba: oko 35. godine.

Razgovor se poveo između poznate zagrebačke i jedne od najboljih jugoslavenskih manekenki (za koju mnogi tvrde da je zaista najbolja) Irene Uhl i nogometaša "Zagreba" Ivana Pavlice, budućeg člana reprezentacije.

Oboje žive od proljetne i jesenske sezone:
Irena i Ivan (foto: Marko Čolić)
Dakle, sličnost se nameće sama po sebi: oboje ulaze u "A" skupinu kad treba braniti boje zemlje.

Ne pretpostavljajući da će Irena Uhl doći točno, ugovorila sam sastanak s njom pola sata ranije.

Ipak, bilo je to sretno iskorišteno vrijeme. Da ne bi uludo prošlo, spremila je nekoliko pitanja za Ivana Pavlicu. I ne sluteći, dočekao ga je već u prvim minutama rafal pitanja.

- Ne znam zašto sporo reagiram danas. Možda se nisam naspavao - začudio se Ivan nad samim sobom.

- Koliko ja znam, sportaši su primorani na veoma uredan život - pretpostavlja Irena.

- To je tačno. Ja nisam noćna ptica, ali nisam ni žrtva svoje profesije.

S pomalo zluradim smješkom Irena je pogledala na svoja već pripremljena pitanja.

- Što mislite o modi, osobito, o muškoj?

- Volim modu i prisiljen sam da razmišljam o njoj, jer prolazeći kraj izloga naših prodavaonica, nailazim na malo stvari koje zaželim kupiti.

- Kao sportaš odijevate li se sportski ili...

- Ovisi o situaciji i o kolima.

- Oboje živimo od sezone: proljetne i jesenske. Što radite u one druge dvije?

- U one dvije se odmaram, bar pokušavam. Ljeto provodim obavezno na moru, a zimi idemo većinom na turneje po inozemstvu, koje znače nagradu igračima.

- Dobivate li ponude od stranih klubova?

- Dobivam ih, ali ne dolaze u obzir, jer ne želim napustiti Zagreb i "Zagreb".

- Kako gledate na mini-maksi modu? A kako na sve to gleda vaša djevojka?

- U svakom slučaju je zgodnije gledati mini, nego maksi. Samo, mini je opasan za vozače - ovo govorim iz vlastitoga iskustva. A ono drugo? Nemam djevojke.

- Što ćete kad prestanete igrati?

- Bit ću nogometni trener. Nogomet je moj život. Najljepše i najteže trenutke doživio sam u nogometu.

- S obzirom na to da sam manekenka, nemam pojma o sportovima (osim vaterpola i plivanja). Recite mi da li ste dobar igrač?

- Ne bih bio dobar igrač kada bih sebe potcjenjivao. Vidio sam u svojoj karijeri mnogo dobrih igrača koji nisu bili svjesni koliko vrijede i propali su.


Misteriozno ženstvena moda



Po hladnoći od koje i mačke bježe u podrume: Uhl i Pavlica
(foto: Marko Čolić)
  
- Vaši uzori?

- Omar Sivori i Branko Zebec.

- Zarađujete mnogo, nije li tako?

- Tajna.

- Kako može biti tajna ono o čemu svi govore?

- U redu, kad inzistirate. Zarađujem prilično. Ne bih se baš mogao potužiti. Uostalom, to pitanje bih i ja želio postaviti vama.

- "Ne pitajte za - njih!" Od manekena svi očekuju posebnu dotjeranost, ali mi nemamo toliko novaca da bismo mogle zadovoljiti takva očekivanja.

- Kako i kada ste odlučili da postanete manekenka? pita sada Ivan.

- Odlučila sam kad sam shvatila da sam toliko visoka i mršava i da ne mogu raditi nešto drugo. Naime, osam godina sam plesala balet, ali nisam mogla nastaviti zbog visine.

Osim toga, volim modu i lijepo se odijevati, a iznad svega svoj posao i neskromno priznajem da sam dobra manekenka.

Poslat ću vam pozivnicu za modnu reviju, a ja ću se žrtvovati da vidim jednu nogometnu utakmicu.

- Imate li u Udruženju manekena samoupravljanje?

- Nemamo, ali postoji Upravni odbor što kroji pravdu ostalima (iako vrlo blago), jer ima malo profesionalne zavisti, svatko radi otprilike jednako i ima svoj stil.

- Koliko ste dobili za "potpis ugovora?"

- Na žalost, mi živimo od ugovora do ugovora. Situacija se sada popravila. Prije su manekenkama smatrali pet žena sa ceste, koje tu i tamo nešto prikazuju. Udruženje nam mnogo pomaže i štiti nas od "gusarenja".

- Da li ste radili u inozemstvu?

- Da. Bila sam dvije godine u Rimu i vratila se. Nostalgija.

- Moja profesija je dosta opasna i nestabilna, u stvari jedna vrsta fizičkog rada. Vi možete dulje lijepo izgledati nego što ja mogu igrati nogomet?

- Ako je maneken dobar, brzo ga "ispucaju". Ljudi kažu: dobar je, dobra je, ali dajte nam nešto novo.

Iako nisam ekspert za modu, mislim da bi vam dobro stajao maksi i odjeća u Bonnie i Clyde stilu. Misteriozno ženstvena. Nego, htio sam vas pitati kako biste vi mene odjenuli?

- Sviđa mi se kod vas nota elegancije, iako ste sportski odjeveni. Odijevala bih vas u plave boje svih nijansa. Smoking i crna odijela vam sigurno dobro pristaju?

- Zanimalo bi me da li se vaš mladić slaže sa čestim putovanjima.

- Moj zaručnik Zdenko je i sam nekad bio maneken i zna da je svako putovanje strogo profesionolno.

- Kako izdržavate hladnoću na snimanjima?

- Sudeći prema fotografijama, dobro.

- Koju publiku volite?

- Mladu. Iznenadila me njihova objektivnost i razumijevanje za novotarije. Trebalo bi priređivati više modnih revija za mlade i netačno je da oni prihvaćaju s oduševljenjem samo manifestacije električarskih VIS-ova.

Irena i Ivan doista nisu škrtarili s pitanjima. 

Toliko toga su htjeli saznati.

Bilo je ipak najinteresantnije promatrati metamorfozu manekenke. Pojavila se u toplom maksi-kaputu, da bi se preodjenula u srebrnu haljinu i cipele.

Bez riječi protesta smješkala se po hladnoći od koje i mačke bježe u podrume.

Ivan Pavlica je bio zbunjen tolikom hrabrošću i trudio se da je ogrne kaputom kod god je stigao.

Tekst: Radojka Vnuk, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, III 1968.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate