Dragica i Rade Končar (1. dio): Svjedočanstva o životu, radu i smrti narodnih heroja (1967)




Rade se nije slobodno kretao samo među radnicima. Često se neprerušen vozio tramvajem. Opominjali smo ga, ali on se samo osmjehivao: "Pobjeći ću ja!" A jednom, kad smo u tramvaju naletjeli na policijskog pristava Šopreka, ipak se bio prestrašio. Ne od Šopreka, nego od generalnog sekretara Kompartije. Šapnuo mi je: "Eh, da me Stari vidi u tramvaju, gadno bih se proveo"

Ove godine navršava se dvadeset i pet godina od smrti Rade Končara, političkog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i člana Politbiroa Centralnog komiteta KP Jugoslavije. Strijeljan je 22. maja 1942. godine na Šubićevcu u Šibeniku. Tada, a i prije, već uoči rata, bio je jedan od najomiljenijih partijskih rukovodilaca. Objavljujemo svjedočanstva o životu, radu i smrti narodnog heroja Rade Končara.

Piše: Stipe Ugarković (foto: Wiki)
Glava mu je bilo povezana. Lice izubijano. Hodao je hramajući, ali držao se uspravno. Stasit, naočit, ponosan. Tek je minula četvrta popodnevna ura. Dva crnokošuljaša pokušali su ga okrenuti licem prema betonskom stupu sa zapadne strane šibenskog nogometnog igrališta u Šubićevcu. 

On ih je odgurnuo, skinuo kaput, a onda raskopčao košulju na grudima:

- Zar se, kukavice, bojite naših pogleda? U grudi pucajte!

Lijevo od njega fašisti su vezali uz betonske stupove još dvanaestoricu osuđenika. Na stratište su dovezeni u istom kamionu. Vezani, pozdravljali su se:

- Zbogom, druže Brko!

- Zbogom, mili drugovi!

Oprostivši se, kliktali su:

- Živjela sloboda, živjela Kompartija!

Kad je dva dana ranije divizijski general Ernesto Mađara Vergano, predsjednik sudskog vijeća Specijalnog suda, pročitao presudu optuženim komunistima, prvooptuženi se digao:

- Od fašističkog suda ne očekujem milosti - niti bih je vama dao!

Zvao se Rade Končar.

Mi smo ga zvali Brko.

Bio je politički sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske.

Strijeljan je u 16.20 sati 22. maja 1942. godine. Tada, prije četvrt stoljeća, imao je samo 31 godinu. Tada, prije 25 godina i još prije, uoči rata, bio je jedan od najomiljenijih partijskih rukovodilaca.

Teško mi je opisati Radu Končara.

Jer malo je reći: stasit, visoka čela, nasmijan. Malo je reći: divan drug. Malo je reći: odvažan, smion, poduzetan, okretan, snalažljiv... Ova moja sjećanja na Radu samo su detalji, samo mala građa za biografiju velikog revolucionara.


Prvi zapis: Crtanje brkova



Rade Končar
Zagreb, Švearova broj 5. U stanu limarskog radnika Blažička Rade Končar stanuje ilegalno. Nije prijavljen. Ni mnogi od onih s kojima se svakodnevno sastaje u Blažičkovu stanu nisu prijavljeni. 

Njihove fotografije, kao i Radina, nalaze se u policijskim spisima: progonjeni su - "opasni, komunisti".

Godina je 1939. Septembar. Veče.

Rade je u prijateljevu stanu sam s jednim svojim drugom, ilegalcem. Ne očekuju nikoga, ni s kim nisu ugovorili sastanak. Iznenadilo ih je kucanje.

Ilegalci šute.

Kucanje se ponavlja, a zatim se čuje:

- Otvori, policija! Kontrola!

Rade odmah otvara vrata:

- Tražite nekoga?

- Tebe tražim. Uhapšen si!

Rade se osmjehuje:

- Zar baš ja?

- Pođi sa mnom - narogušio se policajac.

Rade lagano, naoko pokorno uzima kapu, veže kravatu, oblači kaput.

Nezamjetno namiguje drugu.

"Izlazi!" 

Onda naglo zakorači prema policajcu, snažno ga odgurnu i iskoči kroz vrata. Policajac se još nije ni snašao, a vrata su već zaključana.

Sutradan u zoru, u kancelariji policijskog pristava Šopreka, onaj policajac koji je trebao da uhapsi sekretara pokazivao je fotografije osumnjičenog i objašnjavao:

- Iznenadio me, pobježe ...

Pristav Šoprek dugo je gledao fotografije, a onda je skočio i dva puta snažno ošamario policajca:

- Budalo, ovoga tražimo dvije godine, a tebi ispred nosa pobježe...

Čitavog dana Šoprek je ucrtavao brkove na fotografijama Rade Končara. Veselio se:

- Sad ćemo ga lako prepoznati, sad je to taj Brko!

A, u stvari, Rade je samo kratko vrijeme, vrativši se iz vojske, bio pustio male brkove. Tada smo ga prozvali Brko i nadimak mu je zauvijek ostao, mada brkova više nije bilo.


Drugi zapis: I novinar ako zatreba



Godina 1940. Stan Mate Marušana. Jedan od mnogih zagrebačkih ilegalnih partijskih stanova. Sastanak Centralnog komiteta: pripreme za predstojeću konferenciju Kompartije Hrvatske.

Jedna od susjeda Mate Marušana zamijetila je da se u kući okupio veći broj njoj nepoznatih ljudi. Došljaci su joj se činili sumnjivi. 

Pažljivo je pratila kako ulaze u zgradu, kako se ogledavaju, kako jedan drugom zavjerenički prilaze ... 

Otvorila je prozor i iz svega glasa povikala:

- U pomoć, provalnici! 

Ilegalci se još nisu bili ni snašli, a u zgradu su nahrupili policajci. Uhapsili su nekoliko poznatih komunista, među njima i Mirka Bukovca

Rade se nalazio među "provalnicima". Vidjevši policajce, nezamjetno je izvukao blok iz džepa i počeo pisati.

Jedan od policajaca ga je poprijeko odmjerio:

- Lupež, a?

- Pazi na jezik! - odgovorio mu je Rade. - Ja sam novinar.

Policajac ga je nepovjerljivo gledao:

- De, otkud sad novinar ovdje?

- Radi ti svoj posao, a ja radim svoj - promrmljao je sekretar CK i pružio policajcu "svoju" novinarsku legitimaciju ...

Jednom drugom prilikom predstavio se kao "državni službenik".

To se dogodilo na Trešnjevki. Zima 1940. Nekoliko tisuća radnika okupilo se na demonstracijama. Nisu se razilazili, mada se već bližila ponoć. 

Rade je u to vrijeme živio u ilegalnosti, ali onako smion naprosto nije mogao izostati tamo gdje su se bunili radnici. 

Policajci su ga spazili na tramvajskoj stanici nedaleko od demonstranata. Dvojica su mu prišla:

- Ti, s nama!

Rade ih je pogledao svisoka:

- Ruke k sebi, ja sam državni službenik!

Autoritativni nastup našeg dragog Brke zbunio je policajce i oni su mu se ispričali.

Grupa radnika, polaznika foto-amaterskog tečaja u Beogradu 1934. godine. U
prvom redu, treći zdesna sjedi Rade Končar (foto: Arena)


Treći zapis: Susret u tramvaju



Radu - prvog čovjeka Komunističke partije Hrvatske - policija je tražila na sve strane. Nije bilo nijednog policajca koji uza se nije imao njegove fotografije s ucrtanim brkovima. Onaj tko bi uhvatio Radu mogao je dobiti raspisanu nagradu - 100.000 dinara.

Ali Radu je naprosto bilo nemoguće uhvatiti, iako se neprekidno nalazio među ljudima: nije bilo dana a da se nije sastajao sa zagrebačkim radnicima.

No kad su radnici bili oko Rade, nijedan se policajac nije usudio da mu priđe: znali su koliko radnici vole svoga ideološkog vođu.

Rade se nije slobodno kretao samo među radnicima. Često se neprerušen vozio tramvajem. Opominjali smo ga, ali on se samo osmjehivao:

- Pobjeći ću ja!

A jednom, kad smo u tramvaju naletjeli na policijskog pristava Šopreka, ipak se bio prestrašio. Ne od Šopreka, nego od generalnog sekretara Kompartije.

Šapnuo mi je:

- Eh, da me Stari vidi u tramvaju, gadno bih se proveo.

Tito je u ono vrijeme živio u Zagrebu, dakako, ilegalno.

Obično je koristio neki osobni automobil, no znalo se dogoditi da i on uđe u tramvaj.

I Rade ga je jednom zamijetio u tramvaju. Rade, koji se pristavu Šopreku u brk smijao, pa ga je čak jednom usred tramvaja gurnuo a zatim hitro iskočio na ulicu, problijedio je vidjevši Tita:

- Samo da me ne opazi! - mrmljao je.

Navečer mi je tvrdio:

- E, da znaš, više neću u tramvaj. Kako sam se samo danas prestrašio vidjevši Starog...


Četvrti zapis: Napad na policajce



Dragica Stojić-Končar
Rade se oženio Ličankom Dragicom Stojić. Bila je radnica u zagrebačkoj Tvornici papira, a kasnije - zajedno s Radom - u "Siemensu".

Neko vrijeme, uoči rata, već poznata kao izvanredno agilan komunist, organizator štrajkova i demonstracija, bila je pod neprestanom paskom policajaca.

Rade se žalio drugovima:

- Malo im je što mene prate, nego sad i Dragicu ...

Dragica je u to vrijeme stanovala kod Maksimirske ceste u Kuhačevoj ulici.

S Radom se danima nije mogla sastati zbog policajaca.

Jednom, razgovarajući sa sekretarom Mjesnog komiteta Jovicom Markovićem i sa mnom, Rade je bio odlučio:

- Protjerat ću policajce. Večeras ću biti sa ženom!

Nabavili smo neke željezne šipke i pred večer se uputili u Kuhačevu ulicu. Pred kućom u kojoj je stanovala Dragica - Rade je odmila govorio "komadić žene" - zamijetili smo nekoliko policajaca.

Mi smo im prilazili s dviju strana. U isti mah smo se našli pred policajcima. Rade je prvi povikao:

"Marš, marvo!" i počeo mlatiti šipkom.

Policajci su se razbježali u tren oka.

Mi smo tada pozvali Dragicu i, radosni zbog uspjeha, veselo smo, zagrljeni, krenuli prema Maksimiru ...


Peti zapis: Uoči puta u Dalmaciju



Radnici pred Centrom za obrazovanje
koje nosi ime Rade Končara
Godina 1941. Okupacija. Rade je bio odlučio da otputuje u Dalmaciju. Trebalo je da tamo izvrši veliku zadaću organizatora ustanka. S drugom, koji će ga u poštanskom vagonu brzog vlaka ilegalno prevesti do Splita, dogovorio je sastanak u 6 sati po podne u bifeu "Ivo".

U 17.50 sati u "Ivu" je umjesto Brke ušao Košta, poznati ustaško-fašistički agent.

Drug koji je čekao Radu sagnuo je glavu nad kobasicom. Agent se uputio ravno k njemu:

- Ustaj, ideš sa mnom!

Čovjek se pobunio:

- Čekajte dok pojedem ...

A u stvari, nije mu bilo do hrane.

Želio je da dočeka šestu popodnevnu uru da ga Rade vidi.

- Ustaj, kad kažem, odmah idemo! - navaljivao je agent.

Uto je u bife ušao sekretar Centralnog komiteta.

Radina veza - taj drug se zvao Ivančić - protrnuo je: samo da Brko ne priđe ravno k njima, da se ne izda.

Povišenim glasom govorio je agentu:

- Gospodine, pustite me samo trenutak, dok ovo pojedem ...

Agent ga je tada gurnuo od stola. Nekoliko ustaša, koji su sjedili za susjednim stolom, skočili su:

- Trebate li pomoć? - pitali su Koštu.

Rade je sve to vidio. Ostao je na ulazu. Naslonjen na zid uz ulazna vrata, izgledao je kao čovjek koji tu nekoga čeka. 

Nitko nije ni po kakvom znaku mogao zamijetiti da je zainteresiran za agenta i Ivančića. Ali to je zbunilo i samog Ivančića. Pomislio je: Brko ga čeka na ulazu i prići će mu čim se pojavi ...

Agent je vidio da se Ivančić vrpolji, čvrsto ga je stegnuo za mišicu:

- Ne mrdaj! - opomenuo ga je.

Kad su agent i Ivančić izašli na ulicu, Rade Končar se u jednom skoku našao pred njima. Munjevito je udario agenta. Košta je odmah pao na pločnik.

- Brzo! 

 Rade je za rukav povukao Ivančića.

Trenutak kasnije umiješali su se u grupu prolaznika. Čitava policija je pola sata kasnije bila alarmirana, ali im nije mogla ući u trag.

napisao: Stipe Ugarković, obrada: Yugopapir (Arena, maj 1967.)



2. dio



Dragica i Rade Končar


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)