Dragica i Rade Končar (2. dio): Svjedočanstva o životu, radu i smrti narodnih heroja (1967)




Fašiste je skok "Ivana Reića" posve zbunio. Njegove fotografije odmah su poslali u Zagreb uz napomenu: "Imamo dojam da se radi o opasnom banditu." Nekoliko dana kasnije stigao je odgovor: "Ivan Reić je u stvari Rade Končar, jedan od najvažnijih komunističkih rukovodilaca u Jugoslaviji"

Ove godine navršava se dvadeset i pet godina od smrti Rade Končara, političkog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i člana Politbiroa Centralnog komiteta KP Jugoslavije. Strijeljan je 22. maja 1942. godine na Šubićevcu u Šibeniku. Tada, a i prije, već uoči rata, bio je jedan od najomiljenijih partijskih rukovodilaca. Objavljujemo svjedočanstva o životu, radu i smrti narodnog heroja Rade Končara.

Piše: S. Ugarković
Pismo je potpisano neobično: Novi Tata. A nema datuma kad je pisano. I nije napisano kome je upućeno. 

Ipak, zna se, utvrđeno je: to je posljednje pismo Rade Končara, njegova posljednja pisana poruka, njegovo saopćenje Centralnom komitetu nekoliko sati prije strijeljanja.

Pismo je pisao u trećem licu - "ovdje se nalazi jedan Zagrepčanin".

Tako je sekretar Centralnog komiteta Kompartije Hrvatske izvještavao o sebi iz šibenskog zatvora onda kad je već bio saslušao presudu fašističkog Specijalnog suda: smrt strijeljanjem.

Pismo završava pozdravima:

"On inače nije malodušan niti očajava, iako se nada najgorem ... Ima jednu molbu. U slučaju ako ga postave uza zid, ako umre, moli da sprovedete njegove posljednje misli, one s kojima će umrijeti: da pozdravite Djecu (a to je trebalo da znači komuniste), Ćaću J. (CK KPJ), Ćaću H. (CK KP Hrvatske), sve one za koje će da dade svoj život. 

Na kraju pozdrav njegovoj drugarici i njegovom malom proleterčetu, njegovom nasljedniku, kojega na žalost neće ni vidjeti... "

Tako je pisao veliki ratnik revolucije, učitelj komunista.

Faksimil pisma Rade Končara što ga je pisao u šibenskom zatvoru
(klik za uvećanje)

Uvijek je najmanje mislio o sebi. Uvijek se najmanje bojao za se. Nijedan ilegalac nije nastradao zbog Radine nepažnje, a mnoge je spasio svojom izuzetnom brigom.

Rastao sam se s njim u ljeto 1941.

Otputovao je iz Zagreba u Split vlakom, skriven u poštanskom vagonu.

Mnogo kasnije saznao sam kako je učio splitske komuniste revolucionarnom ratništvu, kako je organizirao akcije u okupiranom gradu, kako je aktivirao sve komuniste i rodoljube i kako je, vrativši se s važnog sastanka u Šibeniku jedne novembarske večeri 1941 godine, uletio u fašističku zamku . .

U kuću broj 29 u Vrhmanuškoj ulici stigao je navečer. Bilo je 18 sati. Stanovao je kod udovice Bogdanović.

Ali kad je otključao vrata, dočekao ga je nepoznat čovjek. Cinički se osmjehnuo:

- Zbunjeni ste?

- Zar mene tražite? - naklonio se sekretar Centralnog komiteta.

Bio je pribran. Znao je da je naletio na agente. Zamijetio je na ulazu u svoju sobu još jednoga.

Rade Končar: Policijski karton (1935)


Fašist iz susjedstva



Odmah je odlučio: bježati!

Ali nije bilo lako pobjeći.

Stajao je između dva agenta, koji su pregledavali njegove dokumente. Bilo je opasno: imao je dvije legitimacije.

Očito je bilo da će ga uhapsiti, mada nisu ni pomišljali tko je pred njima.

Naglo, iskoristivši trenutak nepažnje fašističkih agenata, Rade ie skočio prema izlaznim vratima, a onda je munjevito sjurio u prizemlje. 

Vrhmanuškom je trčao do kraja, a zatim izbio u Vrazovu ulicu. U kući broj 16 stanovala je Marija Cecić kod koje se hranio i sastajao sa splitskim komunistima.

Agenti su ga slijedili u stopu, ali nisu zamijetili kad se sklonio pod svod Vrazove 16.

Ulazna vrata bila su zaključana. Radu je zamijetio neki fašist iz susjedstva i počeo vikati agentima o čovjeku koji se krije pod svodom:

- E andato sotto il volto!

Rade je tada požurio u začelje kuće, ali ulaz je i s te strane bio zaključan.

Agenti su jurili za njim.

Rade im je na trenutak izmakao, istrčavši ponovo u Vrazovu.

Pred kućom 27 zamijetio je kamenu ogradu. Skočio je na nju i prebacio se u vrt.

Tu, u vrtu Vrazove 27, pogodilo ga je fašističko tane. Bio je ranjen u desnu nogu. Kost mu je iznad koljena bila slomljena.

Ranjeni sekretar Centralnog komiteta oslonio se na ruke i zabauljao u mrak, no agenti su već bili pred njim.

Istovremeno su s vrha Vrazove dotutnjali fašistički motociklisti. Čitava grupa opkolila je ranjenog Radu...

Još iste noći fašisti su ga počeli mučiti.

Otad po do 22. maja 1942. godine neprestano su ga ubijali; htjeli su da ga slome, pokušavali su sve moguće da bi ga prisilili da progovori, ali - teški ranjenik nije govorio.

Zapisano je o sistemu istrage nad Radom:

Agenti su iz dana u dan pitali isto:

- Ostajete li pri ranijem iskazu?

- Da!

Snažni zamah pendreka. Radina glava krvari. Rane su otvorene.

- Dakle, isti odgovor?

Sekretar ništa ne govori.

Ponovo pendrek fijuče. Ponovo se ranjeno tijelo trza sve dok se onesviješteno ne smiri polumrtvo.

Sva pitanja svodila su se na dva podatka: odakle "veletrgovcu Ivanu Reiću" - to je bilo splitsko ilegalno ime legendarnog Rade Končara Brke - dvije različite legitimacije i odakle mu cedulje s podacima o splitskom brodogradilištu i o rasporedu benzinskih spremišta u okolici Beča.

Čim bi se ranjenik donekle osvijestio, pitali su ga:

- Odakle vam cedulje, tko vam ih je predao?

Muklo je odgovarao:

- Nisu moje!

I tada ponovo počinje batinanje. Tako povazdan, često danonoćno. Samo kratki predah, a onda dva-tri pitanja i batine.

Čini se: nikad kraja batinanju.

U nekoliko navrata su mu pregršt soli trpali u usta, ali on ipak nije govorio.

Rade Končar s drugovima za vrijeme štrajka u "Siemensu" 1938. godine


Bit će Rade!



Jednom, poslije mučenja, ostao je sam u sobi. Na desnu nogu nije mogao stati, ali ipak se nekako pridigao iz kreveta i dovukao do prozora.

Samica se nalazila na drugom katu.

Rade Končar je ipak odlučio da skoči kroz prozor. 

O tome je zapisano:

"Pridigao se, osovio, a zatim - izgubivši ravnotežu - pao na postelju. Opet se digao. Sada je već čvrsto stajao, i to na jednoj, lijevoj nozi. Dovukao se do prozora i bacio u dubinu. Pri padu se odbio od električnih žica. Udar nakon deset metara pada bio je snažan. Lubanja mu je pukla na dva mjesta ... "

Izvještavajući o ustaničkim akcijama u Splitu i o političkim prilikama u Dalmaciji, splitski prefekt dr Paolo Zerbini je pisao:

"22. novembra. Takozvani Ivan Reić, radnik, uhapšen nekoliko dana ranije u Splitu, osumnjičen za antinacionalnu političku aktivnost, koji leži u bolnici broj 48, prevarivši vojnika - bolničara na straži, bacio se s prozora drugog kata, zadobivši teške povrede ... 

Kako prema sadašnjem stanju istrage proizlazi da se radi o aktivnosti koja zanima vojnu policiju, sporazumno s Vojnom pomorskom komandom Dalmacije istragu će nastaviti Centar kontrašpijunaže... "

Fašiste je skok "Ivana Reića" posve zbunio.

Njegove fotografije odmah su poslali u Zagreb uz napomenu:

"Imamo dojam da se radi o opasnom banditu."

Nekoliko dana kasnije stigao je odgovor:

"Ivan Reić je u stvari Rade Končar, jedan od najvažnijih komunističkih rukovodilaca u Jugoslaviji."

Za to vrijeme drugarica Rade Končara, jedna od najborbenijih zagrebačkih ilegalki Dragica Stojić-Končar, čekala je rođenje sina.

Govorila je:

- Bit će Rade!

I, zaista - rodio se sin, Rade Končar, "malo proleterče".

Dijete je rođeno u Petrovoj bolnici (dakako, ilegalno), a zatim je dva mjeseca s majkom živjelo u Rudešu kod Zagreba.

Ustaše su nekako saznale da se Dragica s dječačićem krije u gradu i neprestance su je tražili. Blokirali bi četvrt po četvrt, kuću po kuću, stan po stan, ali - Dragica im je uvijek izmicala. 

Vjerojatno im nikada i ne bi pala u ruke da se negdje sklonila i da je pritajena čekala slobodu. 

Ali Dragica nije bila od onih koji misle samo o sebi. 

Saznavši za smrt najdražeg čovjeka, ona se zavjetovala:

- Osvetit ću ja Radu!

Dijete je ostavila kod Dragice Pluhavec. Suze su joj se caklile u očima, glas je ustreptao:

- Čuvaj ga, vratit ću se. A ako ne dođem, zamoli malog Radu da mi oprosti. Ja moram u borbu ... 

Istrčavši na ulicu, oteli su joj se jecaji, ali onda se primirila, uzdahnula:

- Eh, slobodo!

Stana Končar, majka narodnog heroja Rade Končara


On je dočekao slobodu



Mali Rade, tek rođen, postao je meta ustaških hajkača.

I ustaška policija i Gestapo bili su raspisali nagradu za život dvomjesečnog djeteta: 100.000 kuna.

Ali nitko, ama baš nitko, susjed ni prijatelj, nitko osim Dragice i Pepice Pluhavec nije znao gdje se krije nasljednik Rade Končara, mali Rade.

Samo jednog junskog dana - to je vidljivo iz policijskih arhiva - 380 policajaca imalo je zadatak da pronađe malog Radu.

Trojica njih čak su stigla i u Rudeš.

Pepica je posumnjala - nisu li nešto naslutili?

Odmah se s mališanom preselila na Bukovac. O preseljenju je i ovaj put bila obaviještena samo ilegalka Dragica Končar, brižna majka, koja je neprestano krila koliko joj je teško bez voljenog čovjeka i malog sina.

Ali čak ni Dragica, nježna majka i žena-heroj, nije znala, nije smjela znati ne samo kuću i stan nego i gradsku četvrt u kojoj se krije njeno čedo. 

Jer i sama je, u trenutku umanjene pažnje, mogla otkriti put do onoga kojeg je više od svega željela sačuvati ...

Pepica se s Dragicom sastajala u gradu. Tada bi se dogovorile gdje će Pepica izvesti mališana, da ga majka vidi.

U ljeto 1942. godine Dragica je stanovala u Poljačkoj ulici, u predgrađu.

U to vrijeme mališan je imao četiri mjeseca. Dragica ga nije vidjela nekoliko tjedana. Pepici je poručila: ima važan zadatak po podne, a pred večer će se naći ... 

No, nisu se našle. Dragica toga dana nije obavila zadatak niti je vidjela sina.

Iz Poljačke b. b, iz stana Tonke Krleže, krenula je u grad sa zapada, preko črnomerečke mitnice. Samo što je zakoračila na pločnik, dva agenta su je zaskočila i na ruke joj navukla lance.

U zloglasnom ustaškom mučilištu na današnjem Trgu žrtava fašizma Dragica je mučena kao i njen suprug u Splitu. 

Ubijali su je na najzvjerskiji način. A ona je šutjela. U jednom je izvještaju zapisano: kad je progovorila, govorila je o osveti.

Ubojice nisu otkrile malog Radinog sina. On je dočekao slobodu. On je živ. Sada stanuje u Novom Beogradu i ima dvoje djece.

Eto, takvi su bili Končari: i Rade i Dragica.

Divni ljudi i izuzetni ratnici, rijetki heroji.

Prošlo je četvrt stoljeća od godine kad su ubijeni, ali nitko od onih tko ih je znao ne može ih zaboraviti.

Zapravo, oboje su od onih koji nikad neće biti toliko nesretni da dva puta umru - ne samo da umru u svom životu nego da umru i u životu drugih, u životima onih za čiju su radost sve dali.

napisao: Stipe Ugarković, obrada: Yugopapir (Arena, maj 1967.)


1. dio 



Dragica i Rade Končar


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)