Tone Vogrinec: Mariborski gorštak, duša i dinamo jugoslavenskog alpskog skijanja! (1985)



Hoćemo li uspjeti održati priključak? Nezahvalno je biti prorok, ali mislim da hoćemo. Uostalom, tek 18-godišnji Rok Petrovič, pazite što kažem, već će ove godine prokrčiti put prema vrhu.  Slijedeće bi godine već mogao biti istinski as. Ima odlične fizičke predispozicije, zna skijati, a usto je izraziti individualac, zdravih sportskih ambicija, koje pretače u zdušan i uporan rad na usavršavanju

Alpsko skijanje ispunjava TV-ekrane. Puna je skijaška sezona. U Zagrebu su pred Novu godinu proglašeni sportaši godine za 1984. Među pojedincima bio je to Jure Franko, nosilac srebrnog odličja sa ZOI 84. Ovih smo dana u Ljubljani razgovarali s Frankovim trenerom Tonetom Vogrincom, stručnjakom koji je bez dvojbe zaslužan što se njegov pulen tako visoko plasirao.


Tone Vogrinec (foto: Studio)
Dojam s TV-ekrana, iz radijskih razgovora, ne vara: Tone Vogrinec, duša i dinamo jugoslavenskog alpskog skijanja, pokušava prestići vrijeme.

Brzinom smišljenog i izrečenog, bujicom zamisli i ritmom akcija niječe uvriježene predodžbe o vremenu kao jednoličnu tiktakanju stare, dosadne ure.

Naizgled razapet na desetke razboja i obrvan stotinama briga, taj je mariborski gorštak, zapravo, usredsređen samo na jedno - sadašnjost i budućnost jugoslavenskog skijanja na okolčanim stazama.

Netom prispjevši iz Jesenica u Ljubljanu i vidjevši da ga čekamo radi dogovorena razgovora, u nekoliko je minuta stigao razmijeniti osnovne informacije s najbližim suradnicima i raspitati se o nastupu jedne od mlađih selekcija na nekom natjecanju.

A sve je započelo davne, 1954. godine...

- Kao dvanaestogodišnjak postao sam član Skijaškoga kluba "Branik". Veoma dobro sam igrao i rukomet, ali sam se na kraju opredijelio za skijanje i deset sam godina bio reprezentativac Jugoslavije.

Bilo je to vrijeme kada smo, sjećate se, govorili o vrlo dobrom pedesetom i odličnom tridesetom mjestu. Najvažnije je bilo ne biti posljednji među Jugoslavenima. Vidio sam da to nema osobita smisla i dosta rano sam, 1969. godine, prekinuo natjecateljsku karijeru.

Ostao je u skijanju. 

Isprva kao trener i rukovoditelj skijaške škole na Pohorju, a od zime 1972/73. uključuje se u rad sa skijaškom reprezentacijom.

- Najprije sam trenirao skijašice, zatim i skijašice i skijaše, a od 1974. samo skijaše. Iz natjecateljskih dana ostale su neke spoznaje, a prije svega gorčina vječnog tavorenja na dnu natjecateljske ljestvice.

Znao sam da štošta treba promijeniti.

Cilj nam mora biti mjesto u svjetskoj eliti i stvaranje uvjeta za to.

Kako to postići?

Bilo je očito da ponešto treba kopirati od onih najboljih, najrazvijenijih, s najdužom tradicijom, ali unijeti i nešto vlastito, jer ćemo inače uvijek zaostajati, bez mogućnosti da iskažemo vlastite sposobnosti.

Na evropskom juniorskom prvenstvu 1975. došla je i prva potvrda da smo na dobru putu: Križaj je osvojio zlatnu medalju u slalomu.


Kako smo se uključili u elitu



Godine 1971. osnovan je Yu Ski Pool. 

Inicijatori su mu poznati skijaški radnici Dušan Senčar i Gregor Klančnik.

Tone Vogrinec je od 1973. direktor Poola za alpsko skijanje.

- Velika je, nezaobilazna uloga Poola u desetljeću naših skijaških uspjeha. Stvorili smo preduvjete bez kojih je nezamislivo uključivanje u svjetsku elitu i održavanje koraka s njom.

Dakako, organizirani smo u skladu s našim mogućnostima. U materijalnom i kadrovskom pogledu mi se ne možemo mjeriti s najrazvijenijim skijaškim nacijama: Švicarcima, Austrijancima, Talijanima...

U njih postoji široka razgranatost osnovnih stanica, od kojih svaka raspolaže svim potrebnim uvjetima.

Uzmimo samo Talijane, koji imaju 72 profesionalna trenera uključena u rad s nacionalnim selekcijama - a u nas ih je samo sedam!

Njihov rad izravno financira Nacionalni olimpijski komitet (CONI). Ovo što mi imamo u našem poolu kod njih postoji na mnogo široj osnovi za sve sportove. 

Stoga i smatram da bismo trebali imati nešto poput Jugoslavenskog sportskog poola, koji bi djelovao na marketinškim principima i osiguravao sredstva neophodna vrhunskom sportu.

- Pa kako smo se, ipak, uključili u elitu i kako održavamo korak s njom?

Morali smo potražiti koncept koji će biti najprimjereniji našim mogućnostima. Bili smo realisti i znali da niti imamo, niti ćemo možda ikada imati uvjete kakve imaju, primjerice, Austrijanci. U njih postoji veoma široka baza, oslonjena na čvrsto i izdašno materijalno zaleđe.

Iz golema broja mladih skijaša i skijašica oni tek nakon navršenih 16 godina selekcioniraju najbolje, da ih predstavljaju na međunarodnim natjecanjima.

Oni to mogu, jer znaju da će mladi do tada imati osigurane sve potrebne uvjete i odgovarajući stručni rad. Takva široka osnovica, po logici stvari, neprestano izbacuje vrhunske sportaše.

Mi smo stvari postavili drukčije. Najbolje selekcioniramo već s 12 godina, kako bismo im osigurali potrebne uvjete za razvoj. 

I što se pokazalo?

U našu A i mladu reprezentaciju nije se do sada probio baš nitko tko nije bio selekcioniran već u toj najranijoj dobi!

Takvim načinom mi, dakako, ne možemo konkurirati Austrijancima u masovnosti.

Kada bi se natjecalo dvadeset njihovih ponajboljih skijaša i dvadeset naših, oni bi nas glatko pobijedili, kod desetorice bi razlika bila vec znatno manja, a u natjecanju trojice-četvorice najboljih u slalomu i veleslalomu bili bismo gotovo poravnati.


Strepim, očajavam nad odvezanom skijom



- Ovakav je sistem za naše prilike očito najdjelotvorniji, premda ponešto krut, pa čak i okrutan, jer već dvanaestogodišnjak definitivno zna ima li izgleda nešto postići ili nema. Kako se odvija odabir?

- Točno je to što ste rekli. Jasno je, stoga, da su kriteriji selekcioniranja veoma bitni. Razumije se, osnovno mjerilo su rezultati što ih najmlađi natjecatelji postižu na nizovima natjecanja koja iz godine u godinu organiziramo.

Bilo bi, međutim, opasno ako bismo se oslanjali isključivo na rezultate, a ne i na dojam o nadarenosti skijaša, njegovu tehničkom znanju i psihofizičkim osobinama. 

Moram priznati da ipak, u nedostatku drugih razrađenih mjerila, ponekad zastranimo i previše se oslonimo upravo na rezultate, a znamo da se dječji razvoj odvija nejednolikim tempom - poneko ranije fizički sazri i u neospornoj je prednosti pred nekim čiji razvoj teče sporije.

Moramo, stoga, razraditi primjerena mjerila, testove koji će nam pomoći u selekcioniranju.

Odabir će tada sasvim sigurno biti bolji, a iz ionako sužene osnovice dobit ćemo veći broj vrhunskih majstora.

- Ako smo dobro razumjeli, što je skijaš bliže A reprezentaciji, to je manje prepušten radu u klubu?

- Upravo tako. Oni najbolji, članovi A reprezentacije, kao da i nisu članovi klubova. Osim individualnih kondicijskih priprema, svo ostalo vrijeme provode u zajedničkom radu, na treningu i natjecanjima. 

U toku godine na snijegu provedu i do 200 dana. Po radu su to pravi profesionalci, kojima smo, međutim, osigurali sve uvjete za školovanje i osposobljavanje za kasniji životni poziv, kao i uvjete vezane za socijalno i mirovinsko osiguranje.

Članovi i članice mlade reprezentacije ostvaruju otprilike 60 posto programa zajednički, u reprezentaciji, a preostalih 40 posto u klubovima, dok je kod pionira taj odnos obratan.

- Koliko puta običan gledalac uzdrhti, strepeći nad uspjehom naših majstora što se sunovraćuju između šume štapova niz strme, zaleđene litice. Kako te tjeskobne minute i sekunde, kada i najsitnija neopreznost potire sate i sate priprema i treninga, doživljava čovjek najprisnije vezan za snove i nade tih mladih ljudi?

- U tim trenucima, moram priznati, prestajem biti direktor reprezentacije i postajem navijač Bojanov, Borisov, Juretov, Andrejin, Anjin, Matejin...

Strepim, očajavam nad odvezanom skijom, promašenim vratima, izgubljenim desetinkama sekunde, ili se radujem da bih najradije skočio do neba.

Koliko je ushićenja donijela prva medalja na nekom velikom natjecanju.

Strelova bronca na šladminškom sunčanom veleslalomu 1982!

Znao sam, vjerovao, da jednom moramo osvojiti i medalju.

No, kada je Bojan, koji je nakon prve vožnje bio ispred Borisa, prokockao sve izglede za kolajnu, bio sam izgubio nadu da će to biti već tada, na obroncima kojima su vijorile mnogobrojne naše zastave.

Vidio sam Strela kako strmoglavo hita.

Bio je brz, najbrži na drugoj stazi, osobito u završnome dijelu.

Sat na semaforu se zaustavio. Pokazalo se ukupno vrijeme, a kraj njega je iskočila brojka tri. Više ništa nisam vidio. Samo tu golemu trojku. Znao sam da ga više nitko ne može preteći i načas sam ostao paraliziran, a onda je provalila radost.

Nekoliko dana kasnije čvrsto sam stisnuo i Križajevu desnicu, znajući koliko mu znači to srebrno svjetsko slalomsko odličje, bez kojega bi njegova blistava karijera ostala nekako krnja, nezaokružena.

Prisjetio sam se tada i meni najdražeg uspjeha - Bojanova zlata u slalomu na Evropskom juniorskom prvenstvu 1975.

Tada sam prvi put spoznao da sav moj, sav naš zanos i nade nisu uzaludni, da i mi znamo i možemo.


Bojan Križaj, Boris Strel, Jure Franko



- Vama je svojstveno i to da osvajanje medalja na najvećim svjetskim natjecanjima najavljujete u programima. Smatrate li da to ima više pozitivnih nego negativnih učinaka na psihološko stanje natjecatelja, imajući u vidu već olinjale tvrdnje o tome da ovaj ili onaj naš sportaš nije izdržao teret odgovornosti i očekivanja javnosti?

- Da, mi planiramo ne samo rad, nego i medalje. No, pri tome nastojimo biti što realniji i sagledati naše stvarne domete. Uzevši pojedinačno, naši najbolji skijaši mogu konkurirati Austrijancima i Švicarcima, na primjer.

Dakako, ne možemo očekivati lavinu sjajnih rezultata, ali pojedinačne uspjehe možemo.

Skijaše, međutim, uopće ne opterećujemo ovakvim ili onakvim očekivanjima. Oni su i sami dovoljno ambiciozni i streme k uspjehu, koji će potvrditi njihov rad.

Što se psihološke pripremljenosti tiče, reći ću vam samo ovo: najbolja je psihološka priprema za skijaša spoznaja da je dobro radio i da je u formi. Zato se i moglo očekivati da Franko u Sarajevu uspije i na najljepši način zaokruži jednu izuzetno lijepu sportsku priredbu.

- Već i na osnovi one površne slike što je o našim šampionima pružaju masovni mediji, stječe se dojam da ih uz mnoge skupne osobine podosta toga i razlikuje. Pa, kakvi su izbliza, kako ih vi vidite?

- Zajedničko im je da su radini, mladenački ambiciozni. No, ponešto su i različiti, svi na svoj način zanimljivi kao osobe.

Križaja s pravom smatramo perjanicom našega alpskog skijanja. On je to i kao sportaš i kao ličnost Svojim je uspjesima utro stazu ostalima, a kao član momčadi je dragocjen. Druželjubiv i skroman do samozatajnosti, tih, ali otvoren i realističan. Svaka mu je prava. Istinski je uzor mlađima.

Strel je veoma komunikativan, vedar. Popričat će o skijanju, o sportu uopće, a tek ako mu taknete "morsku" žicu satima će raspredati o moru i jedrenju. Kronična povreda kičme onemogućuje mu maksimalan trening, tako da je u pripremnom razdoblju, na žalost, prisiljen trenirati manje nego što bi trebao i htio.

Franko je izrazitiji individualist. Asketski se ponaša i strog je prema samome sebi kada je riječ o potrebi usavršavanja skijaškog umijeća. Upravo kod njega će onaj površni dojam, koji ste spomenuli, najčešće prevariti. Ona njegova ležernost prikriva potpunu predanost nemalom cilju: biti najbolji. Zdrava je to ambicija, pogotovu kada je oslonjena na takvu spremnost na rad i odricanja.

- Kod žena kao da dolazi novi val, koji navješćuje još veće uspjehe, možda ravne onima što su ih ostvarili skijaši?

- U ženskoj su se izabranoj vrsti spojila dva naraštaja: iskusnijima, Zavadlovoj i Tomeovoj, pridružile su se drske šesnaestogodišnjakinje Mateja Svet i Veronika Šarec. Andreja Leskovšek je, na stanovit način, most između tih dviju generacija.

Za Svetovu, bez straha da će se umisliti, mogu s pouzdanjem reći da posjeduje sportski profil istinskog šampiona.

Prije svega, izvrsnu tehniku skijanja i vjeru u vlastite mogućnosti. Ove je godine već ostvarila zapažene rezultate, koji će joj omogućitj povoljniji startni broj, a siguran sam da će postići još mnogo više.

Spomenuo sam već Šarecovu, koja također dosta obećava, a tu su još i Šegula i Lesjakova.

Tone Vogrinec: Planira ne samo rad, već i medalje
(foto: "Bijele arene")


Kako će funkcionirati naš YU Ski Pool



- Uvodni dio sezone je za nama. Dosta je značajnih novosti: neki poznati asovi su se povukli sa staze (mislimo prije svega na braću Mahre), a neki su tek sjena nekadašnjeg sjaja. Izgleda, tako, da je Girardelli preuzeo Stenmarkov primat u tehničkim disciplinama. Kako ocjenjujete trenutni odnos snaga?

- Ima nekoliko značajnih stvari. No, pođimo redom.

Girardelli je samo nastavio ondje gdje je protekle sezone stao, a već tada je nagovijestio definitivan prodor u sam vrh slaloma i veleslaloma.

Je li već svrgnuo Stenmarka? Teško je reći. Činjenica jest da Stenmark trenira možda nešto manje od drugih ponajboljih specijalista današnjice i sada se našao u specifičnoj situaciji, na svojevrsnoj prekretnici: želi, trudi se, a ipak ne uspijeva biti prvi.

Njegova dvojba je otprilike u slijedećem: podrediti sve ostalo treningu i pripremama, kako bi eventualno vratio primat, ili pokušati sa starim zalihama umijeća i snage?

Osobno smatram da će u slijedećim natjecanjima, pa i na svjetskom prvenstvu, Stenmark biti veoma opasan suparnik.

Značajna su karakteristika početka sezone i sjajni rezultati Talijana.

Očito je da su se izvanredno pripremili za svjetsko prvenstvo na vlastitu tlu. Sjajno su trenirali, osobito u posljednjih dvadesetak dana kada su sami, posve neometani, trenirali na posebno uređenim, zatvorenim skijaškim poligonima.

Mi smo u to vrijeme jedva uspijevali pronaći kakve-takve uvjete za trening, a bilo je problema i s ozljedama i bolestima.

Pa ipak, po mome sudu, čak i prije Križajeva bljeska u Madonni di Campiglio - koji sam na osnovi njegovih sjajnih vožnji na treningu prije ili kasnije i očekivao - rezultati nisu bili loši.

Možda nešto lošiji nego smo očekivali, ali ne i sasvim loši. Zdušnim radom ćemo, nadam se, do početka idućeg ciklusa natjecanja za Svjetski kup i do Svjetskog prvenstva u talijanskom Bormiju još popraviti formu i postići dobre rezultate.

- Znači li to opet neku medalju na Svjetskom prvenstvu?

- Slušajte, ja ne bježim od toga da ponovim da se nadamo nekoj medalji u slalomu ili veleslalomu. Mislim pri tome, jasno, na Križaja i Franka, dok su ostali, bojim se, pomalo izgubili priključak samome vrhu u veleslalomu.

- Medalje je oduvijek bilo izuzetno teško osvajati, a danas možda i teže nego ikada, ili se možda varamo?

- Imate pravo. Uzmite samo slalom. Pojavila se cijela plejada mlađih skijaša koji uopće ne priznaju tehniku skijanja. Nalijeću ravno na štapove. Ako sretno prođu, postižu izvrsne rezultate.

Tipičan je primjer, recimo, Austrijanac Zoller.

Od njega bi skijaš pionir, ili mlađi junior teško mogao nešto naučiti, za razliku od Križaja, koji je, nadam se da nisam subjektivan, možda najveći tehničar i stilist među slalomašima. 

Njegova je vožnja kao stvorena za knjigu, za poduku - eto tako se vozi slalom!

Gledajući njegove ponajbolje vožnje čovjek bi zaključio da to i nije osobito brzo, a onda dolazi ciljni rezultat i ushićenje.


Hoćemo li uspjeti održati priključak?



- Jednoga dana Križaj će se, naravno, povući, a nešto kasnije i ostali iskusniji asovi. Hoćemo li uspjeti održati priključak?

- Nezahvalno je biti prorok, ali mislim da hoćemo. Uostalom, tek 18-godišnji Rok Petrovič, pazite što kažem, već će ove godine prokrčiti put prema vrhu.

 Slijedeće bi godine već mogao biti istinski as. 

Ima odlične fizičke predispozicije, zna skijati, a usto je izraziti individualac, zdravih sportskih ambicija, koje pretače u zdušan i uporan rad na usavršavanju.

Za njim je i plejada još mlađih, među kojima odskaču 16-godišnjaci Sašo Robič i Robert Žan.

Kod svega je bitno i to kako će funkcionirati naš YU Ski Pool.

U predvečerje sarajevskih olimpijskih igara zabiljezili smo snažan polet, pa smo se pobojali da će on kasnije splasnuti.

Srećom, prevarili smo se. Ne samo da smo uspjeli održati razinu aktivnosti, već smo je i podigli, šteta je jedino što u poolu nisu u većem broju zastupljene i organizacije udruženog rada izvan Slovenije, jer, ne zaboravimo, u skijanju se natječemo s najrazvijenijim nacijama na svijetu. 

To je sport u kojem znanost, tehnologija, materijalni uvjeti i ostalo igraju presudnu ulogu, pa je svaki doprinos učvršćenju temelja naše skijaške zgrade dragocjen.

- Do 1979. bili ste trener alspke skijaške reprezentacije, a otada ste njen direktor. Usto ste od 1973. direktor Yu Ski Poola za alpsko skijanje, kao i Predsjednik stručnog savjeta Skijaškog saveza Jugoslavije za alpske discipline. Kako stižete na sve to, ostvarujući, k tome, zavidne radne rezultate?

- Kako stižem? Po cijenu odricanja od privatnog života. Dva sina - mlađem je 14, a starijem 16 godina - veoma me rijetko vide. Pokušavam se opravdati poklonima, ali ne znam uspijevam li.

Ima, zapravo, toliko toga što volim, a za što jednostavno nemam vremena: popričati i zapjevati s prijateljima, jedriti, igrati tenis, otići u kino ili kazalište, pročitati dobru knjigu...

Otvorim, tako, neki ormar u svome domu, gdje sam tako rijetko, a iz njega proviri teniski reket, u drugome ormaru isto.

I u automobilu uvijek imam tenisku opremu, a tenis nisam zaigrao već ne znam otkad.

Zastanem ponekad na trenutak i upitam se:

Pa dobro, Tone, ima li to uopće smisla? Čemu ta strka, čemu čir želuca, jurnjava, brige? 

A onda me posao opet ponese i prepustim se toj rijeci kojoj ne vidim obale.


*****



Nije Tone spominjao ponude iz Grčke, ili Kanade, dolarske svote za kojima bi se mnogi pomamili, nerazumijevanja i prepreke na koje je zasigurno nailazio i nailazi.

Dok smo se rastajali u maloj, neuglednoj prizemnici, u Parmovoj 33, u kojoj je sjedište Smučarske zveze Slovenije i jugoslavenskog Ski Poola, misli su mu već bludjele dalekim padinama Bormija, ili je možda razmišljao o svečanosti u zagrebačkoj Esplanadi, na kojoj je još jedan njegov fant, srebrni Jure Franko, za se i za jugoslavensko alspko skijanje primio trofej namijenjen našem najboljem sportašu u olimpijskoj 1984. godini.

razgovarao: Marijan Boršić, obrada: Yugopapir (Studio, januar 1985.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)