Novogodišnji koncert iz Beča prvi put preko satelita: Jadi dirigenta Lorina Maazela (1984)



U novogodišnje jutro - uz tročetvrtinske taktove obitelji Strauss, koje će zasvirati Bečka filharmonija - čuveni dirigent Lorin Maazel zacijelo će se oprostiti od bečke publike i Beča, koji mu, kako piše u knjizi Muzičari Evrope, neće ostati u osobito ugodnom sjećanju. O tome piše naš suradnik iz Beča, Mirko Bolfek

Tradicionalni novogodišnji koncert iz Beča bit će 1. siječnja prvi put upućen putem satelita preko Atlantika do Sjedinjenih Američkih Država. Tako će se broj gledalaca, uz prijenos putem Eurovizije i Intervizije, približiti brojci od pola milijarde. Programska služba bečke televizije ne krije zadovoljstvo. 


Lorin Maazel (foto: Studio)

"Novogodišnji koncert male republike Austrije pretvara se u koncert muzičke velesile", zapisano je u pres-biltenu ORF-a.

Velikim orkestrom Bečke filharmonije dirigirat će direktor Opere "u odlasku", poznati muzičar američkog porijekla Lorin Maazel.

To neće biti prvi put, ali - sudeći po mnogo čemu - bit će to, vjerojatno, posljednji put, a sigurno ga za novogodišnjim podijem iduće godine neće biti. 

On će se sredinom 1985. godine rastati s Bečom, i to ne baš u atmosferi zadovoljstva. 

"Nisam bio dobro primljen od političara", izjavio je on još ranije, kad mu je skraćen njegov ugovor o rukovođenju Bečkom državnom operom, nakon neuspjelog "objašnjavanja" s tadašnjim ministrom kulture Zilkom (danas bečkim gradonačelnikom). 

No, o tome kasnije!


Američka verzija



Što se ovdje priprema za 1. siječnja i kako će izgledati "američka verzija" prijenosa, koju gledaoci u Evropi neće vidjeti u istoj formi?

1. siječnja u 12.15 sati, Lorin Maazel dat će znak za prve taktove: uvertiru Berliozova Rimskog karnevala (Römischer karneval), i to će, zapravo, biti jedini "neaustrijski kompozitor" na programu.

Ostali dio programa, među kojim su i nastupi baleta, sastavljen je od samih Straussa - Eduard, Johann i Johann otac, Josef...

Na čelu je Eduard Strauss i valcer u Pristalom duhu (Fesche Geister).

Slijedi nastup baleta na potku Johanna Straussa Neue pizzicato, pa akordi Johanna Straussa - brzog ritma Gitana galopp.

Tu je zatim brza polka Jockey Josefa Straussa, pa balet na valcer istog kompozitora Transaktionen, polka mazurka Johanna Straussa Lob der Frauen, koja se "pretapa" u baletnu točku na brzu polku Johanna Straussa Tik-tak.

Koncert završava maršem Johanna Straussa Franz Joseph.

U dodatku koncerta, koji se možda neće vidjeti na svim ekranima, još su tri kompozicije, Johanna Straussa, među kojima je i Na lijepom plavom Dunavu.

Nastupa balet Bečke državne opere, uz koreografiju Gerlinde Dill, a u prostorima tri muzeja, među kojima i u bečkom Muzeju povijesti umjetnosti.

Balet Bečke državne opere (foto: Studio)

Urednik je Horst Bosch, a realizacija Huge Kacha.

"Američka verzija" novogodišnjeg koncerta bit će zapravo odgođeni prijenos.

Zbog vremenske razlike, bit će najprije snimljena na magnetoskop, a zatim, uz dodatnu montažu, proslijeđena u 20.30 sati (bečko vrijeme), pa će je američka publika, na Istočnoj obali, vidjeti "u svoje" vrijeme - u 14.30 sati. 

Uz tu premijeru vezan je i reklamni mecenat. 

Jedna američka kompanija informatičke opreme otkupila je prava prijenosa i platila troškove satelitske veze. 

Takav sponzor bio je prijeko potreban kako bi se izbjegli američki običaji da se svaki program prekida reklamnim spotovima, a to bi, po "bečkom ukusu" narušilo taj novogodišnji šou. 

Ta je kompanija kao komentatora prijenosa angažirala američku novinarsku "zvijezdu", nikog drugog nego Waltera Cronkitea

O njemu se tvrdi da je jedan od "najvećih ljubitelja bečke atmosfere" i Amerikanac koji najčešće posjećuje glavni grad Austrije.




Knjiga o Beču



Cronkite će pokušati proizvesti nešto što bi trebala biti "američka predodžba" o Beču, vjerojatno rukovođen idejom američkog šoua. Potrudit će se da unaprijed snimi dovoljno slika po bečkim prostorima kojima će se u montaži pokrivati dio tona.

No, komentar će snimiti unaprijed, tj. za vrijeme izravnog prijenosa koncerta. Kako će to izgledati i da li bi se na kraju u tome mogli pronaći "pravi Bečlije" - teško je reći. 

Možda se austrijska televizija odluči da to reprizira i za svoju publiku. 

Jedno od mogućih američkih viđenja bečkog koncerta nije, s druge strane, osobito povoljno za njegove organizatore. Da se može govoriti i o svojevrsnom apsurdu, to mišljenje dolazi od jednog od njegovih glavnih autora - dirigenta Lorina Maazela.

Maazel, koji se tim koncertom rastaje od Beča, zacijelo će svoj posao obaviti vještinom pravog profesionalca. No, što on misli prije ili poslije tog koncerta, napisao je u knjizi koja će se na knjižarskim policama pojaviti u siječnju.

Knjiga nosi naziv Muzičari Evrope a predstavlja neku vrst bečkih memoara Lorina Maazela.

"Nije mi još sasvim jasno", zabilježio je poslije višegodišnjeg dirigiranja novogodišnjim koncertom, "zašto se (za taj koncert) godišnje mora utrošiti oko 750 milijuna šilinga (to je najskuplji šou na svijetu!). A riječ je o amalgamu kiča, bijega od stvarnosti, šarma i umjetničkog perfekcionizma, poredanog u duhu neobičnog fatalizma koji je karakterističan za Beč."

Maazel, koji je zapravo bio doveden u situaciju da mora raskinuti ugovor prije isteka 1986. godine, nije ostao dužan još mnogo čemu u Beču.

On očito misli da je žrtva neke bečke intrige. (Kada se "posvadio" i raskidao s ministarstvom kulture, koje mu je prigovaralo da "više gostuje u inozemstvu" nego što obavlja posao direktora Opere, mora da se rodila i njegova teorija o "bečkoj intrigi".)


Novogodišnji koncert: Već decenijama najskuplji šou na svetu (foto: Studio)

Maazel, među ostalim, piše:

"U Austro-Ugarskoj monarhiji intriga je bila podignuta na razinu umjetničke forme. A trač je za intrigu imao isto značenje kakvo ima ton za muziku ili boja za slikara. I, kao što nadareni muzičar proizvodi bez poteškoća lijepe tonove, tako i bečko ogovaranje lako proizvodi sav materijal sa žuđenim učinkom. Do današnjih dana, to je 'historijsko nasljeđe', kroz dnevne kontakte sa sunarodnjacima i strancima, još više usavršeno, dotjerano i izbrušeno."

Manje je sažaljenja nad vlastitom "bečkom sudbinom", a mnogo više originalnosti Maazel uložio u retke u knjizi, koji se odnose na ocjene bečkog glazbenog života.

On se iskreno divi kvaliteti Bečke filharmonije.

"Orkestar, kao i zbor, akustika i publika neusporedivi su bilo sa čime na svijetu!"

Publika, o kojoj kaže da je vjerojatno "najživlja" na svijetu, nije mu se ipak sasvim svidjela.

"Publika je", piše on, "sigurno i najslojevitija publika na svijetu. Ona je pravi mikrokozmos bečkog društva: aristokrati u ložama, buržoazija u parteru, studenti iza ograda, radnici iza pozornice i 'terori sti' na galeriji."

Pod "teroristima", u muzičkom smislu, Maazel misli na "profesionalne fanatike koji proizvode buku", a zaposjedaju pozicije s najboljom akustikom "po udubljenjima galerije". 

Oni znaju tako snažno zagalamiti "da mogu izazvati glasovne pukotine i kod najiskusnije sopranistice".

Prema pozorničkim radnicima Maazel izražava i stanovito profesionalno poštovanje.

"To su ljudi", piše on, "koji godišnje podižu i rastavljaju scenografije za najmanje pedeset raznih opernih produkcija i gostovanja. A ponekad iza pozornice - znaju upozoriti pjevača da je zaboravio otpjevati dio svoje partiture."

zabeležio: Mirko Bolfek, obrada: Yugopapir (Studio, decembar 1984.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)