Helga Vlahović piše svoj TV dnevnik ekskluzivno za čitatelje Plavog vjesnika (2. dio) (1968)



Kako se pritisne koje dugme ili taster, na monitoru se pojavljuje slika odgovarajuće kamere. Npr. najave idu iz studija B, gdje radimo s kamerom 4. Mikser pritisne taster 4 a pri tome povuče još i malu polugu kojom sliku umiksava u eter. To ovako zvuči prilično jednostavno, ali se u praksi, na žalost, sve veoma komplicira, često se radi s tri i više kamera, pa ima filmskih inserata, magnetoskop, a to sve mikser mora držati u glavi - i uključiti sliku s jednog od tih uređaja

Gotovo svake večeri smješkam se s TV ekrana i informiram vas o rasporedu programa i pojedinim emisijama. E, pa lijepo, sad ću ovdje raditi to isto, samo na drugi način: smješkat ću se i dalje što pokazuje i gornja slika - i nastojati da vam što slikovitije prikažem nove planove oko programa, ispričam koju anegdotu ili opišem zgode i nezgode TV radnika. Tu ćemo pribrojiti i vaša pisma, kakvu informaciju iz zabavne muzike, razgovor s nekom poznatom osobom... Ukratko, sve što vas zanima s televizije.


9) Humor, ah, humor!



Možda se još sjećate da sam prije nekoliko tjedana govorila o nedostatku humora u našem programu. Čudila sam se što je tako, kad je, eto, naš narod obdaren sposobnošću da munjevito reagira na sva društvena i politička zbivanja, na sve pojave u našem svakodnevnom životu. 

Sjetimo se samo brzine kojom nastaje neki vic ili šala šta se rode u samom trenutku događanja nečeg novog. Upravo stoga smo cijenili toliko blizak i svjež, uvijek aktualan, oštar, a ipak nenametljiv humor Lole Đukića

I sad mi ne preostaje drugo nego da se pitam da li se to moj smisao za humor naglo promijenio, kad ne mogu naći ništa duhovito u novim "humorističkim" emisijama. Morat ćete mi pisati da li se vama sviđaju, pa da ja malo provjerim svoj kriterij! U ovoj situaciji jedino mogu uzdahnuti: "Humor, ah, humor!"

Ipak, moram priznati da se naši urednici trude da osvježe program, ako ne humorom, onda bar satirom. I tako su posegnuli za djelom jednog mađarskog pisca. Mislim da se još sjećate početka suradnje naše televizije s mađarskim TV studijem. Sada se ta suradnja nastavlja.

Naši su pozvali jednog mađarskog režisera da dođe u Zagreb i da ovdje realizira dramu jednog njihovog književnika. Tako je još u ljetu režiser Laszlo Nemere kod nas pregledao neke snimljene drame, da bi odabrao glumce za taj svoj pothvat.

I eto, konačno je došlo do realizacije te zgodne zamisli.

Izabrano je djelo Babalyja Jozefa "Poštanski sandučić". To je satira na društveni život malog gradića, na razne pojave, položaje nekih uglednih mještana, njihove navike, slabosti i međusobna trvenja.

Autor prikazuje zbivanja u malom mjestu u vrijeme održavanja izbora za novog gradonačelnika. Radnja se odvija nešto prije početka svečane večere na sam dan izbora. Svi se uzvanici okupljaju i tako počinje zaplet. Polako otkrivamo njihove međusobne odnose, intrige, male tajne, intimni život, a time i osobine - taštinu, strah, glupost, zavist, želje i ambicije.

Komične situacije počinju kad netko ustanovi da je ukraden čitav sadržaj poštanskog sandučića. Sva su pisma, neka među njima vrlo kompromitirajuća za neke ugledne ličnosti, dospjela u opasne ruke. Misleći da je baš njihovo pismo pročitano, svi se polako otkrivaju.

Rasplet ćete sami pratiti na svojim ekranima, naravno ako sam u vama uspjela pobuditi radoznalost.

Jedino bih još željela spomenuti glumce koji su ostvarili uloge u toj satiri. Prije svega, tu je Drago Krča kao gradonačelnik. Njegovu ženu igra Vjera ŽagarIva Marjanović mu je kćer, a Dragan Milivojević njen zaručnik, inače mjesni ljepotan i ono što se zove "dobra partija".

Damir Mejovšek je uvaženi doktor, primarijus bolnice, a njegova kćer je Ana Karić. Apotekara i njegovu ženu igraju Špiro Guberina i Eliza Gerner, a ostale uloge su ostvarili Branka Strmac, Ana Hercigonja, Zvonimir Ferenčić, Ivo Kadić (policijski kapetan), Zdenka Anušić, Zvonko Strmac i Boris Buzančić. Kao što vidite, već sama postava mnogo obećava.



10) Htjeli smo vidjeti kako izgledate uživo!



Danas ću vam prenijeti neobičan razgovor koji sam nedavno vodila. Bila sam pozvana u Bolnicu za plućne bolesnike na Zelengaju u Zagrebu, gdje se liječe mladi ljudi. Moram priznati da sam se u prvi mah malo uplašila.

Međutim, vrlo ljubazni domaćini liječnici supruzi Rajčević i njihov suradnik profesor pedagogije Jalušić pobrinuli su se za tehničku stranu mog predavanja - kako su ga u prvi mah nazvali. 

Donijeli su magnetofon na kojem se okretala vrpca s mojom interpretacijom "Šećernog grada" pa je kontakt smjesta uspostavljen.

Kad sam ušla - iznenađenje: dobila sam pljesak kakav po svoj prilici nisu doživjele ni najveće zvijezde zabavne muzike. Ni traga uplašenoj ili potištenoj djeci. Vidjelo se da imaju dobru njegu i uzorne njegovatelje koji brinu o njihovu zdravlju.

Pozdravila sam ih na uobičajeni televizijski način i pitala ih zašto su baš mene pozvali?

- Mi stalno gledamo TV program i htjeli smo vas vidjeti kako izgledate uživo! - odgovorili su mi.

Postavljali su mi pitanja o tome kako se stvara TV šou? To sam im u detalje objasnila jer oni nikad ne gledaju program poslije pola devet navečer zato što tada odlaze na spavanje.

Pitanja su neprekidno pljuštala a njihov smijeh i pažljivo slušanje ohrabrili su me da im dugo pričam, što mi inače, priznajem, i nije teško palo.

Na kraju sam i ja pitala njih kako provode vrijeme u bolnici?

Mnogo se odmaraju i jedu, a liječnici kažu da su vrlo poslušni jer svi žele da što prije ozdrave i ponovo se vrate u krug vršnjaka. Pedagog se brine za zabavu: pored televizije dvaput tjedno gledaju filmove. 

Česta su predavanja i razgovori na koja im dolaze poznati glumci, sportaši, novinari i drugi, a evo ja sam sada probila led kad je riječ o ljudima sa TV. Bila sam vrlo zadovoljna što sam prva.

Konačno negdje poslije deset (mimo svih pravila kućnog reda) oprostila sam se i obećala da ću ponovo doći. Posebno me obradovalo kad su mi rekli da redovno čitaju "Plavi", a među prvim materijalima moj "TV dnevnik". Ne da se hvalim, ali to su mi više puta ponovili.

Tako je nastao ovaj "TV dnevnik" izvan televizije.

Do čitanja u narednom broju. Vaša




11) Moja kolegica Jelena Lovretić



Sigurno se već mnogi od vas ljute što tako dugo nisam odgovorila ni na jedno od pisama što svakodnevno stižu na našu adresu. Odlučila sam zato da današnji svoj "Dnevnik" ispunim odgovorima na vaša pisma.

Mnogi redovni gledaoci televizije čude se što se moja kolegica Jelena Lovretić u posljednje vrijeme tako rijetko pojavljuje na ekranu. Neki su zamijetili da u propagandnim emisijama čuju uglavnom njen glas uz muškog spikera. To je tačno i moram priznati da vrlo dobro zapažate. Zamolila sam Jelenu da vam objasni o čemu se zapravo radi:

- Razlozi su mnogo manje dramatični nego što pretpostavljaju naši gledaoci. Odlučila sam, eto, da opet redovno nastavim studij i da u najkraćem roku diplomiram.




Jelena Lovretić
(foto: Studio)
- O tome si mi govorila još prije odmora. Čini mi se da si spomenula i neku uslugu ustanove. U čemu se ona sastoji?

- Naša kuća je zaista bila veoma susretljiva i to mi mnogo znači.

Odgovorni su mi omogućili da nastavim studij i da za to vrijeme ne radim punim kapacitetom. 

I dalje ću voditi svoju stalnu emisiju "TV poštu" i sinhronizirati propagandne emisije.

- A što je s tvojom plaćom?

- To je gotovo najvažnija stavka jer ću, iako radim manje nego inače, primati punu plaću.

- I tako si se pretvorila u pravog studenta, čak i "stipendiju" primaš - pokušala sam se našaliti s Jelenom.

- Mogu ti reći da se baš tako osjećam.

A ja dodajem;

Od kolijevke pa do groba najljepše je studentsko doba.

Obje smo se nasmijale konačno, kao prijateljice, razumijemo se u svakoj prilici.

Nadam se da ćeš svoje vjerne obožavaoce uskoro opet obradovati svojim stalnim prisustvom na malom ekranu. I molim te... ostatak sam izgovorila u prazno, jer Jelena je već trčala na naš neredoviti tramvaj, da bi na vrijeme stigla na predavanje.

Čitateljica F. P. iz Šibenika čula je da spikerice dolaze u studio mnogo prije najave. Pita je li to tačno i ako jest, zašto je tako.

E, pa, dragi čitaoci, to je duga priča. Pokušat ću nabrojiti naše dužnosti prije nego što se pojavimo pred kamerom.




Dakle, ovako: u studio dolazimo sat i po do dva sata prije najave. Presvlačimo se u kute i tada u šminkernici počinje prva faza uređivanja. Uvijanje i sušenje kose - traje oko pola sata. 

Zatim slijedi šminkanje.

To nije teško ako ste već uvježbani, ali ima dana kad nam jednostavno "ne ide". S tim treba računati i zato i to dugo traje. 

Oči su posebno osjetljivo područje. Da ne bi izgledale neuredno i suviše "natrackano", moramo ih vrlo pažljivo naglasiti smeđom ili crnom šminkom. Da bi dobile svoju dubinu i dimenziju, treba i trepavice namazati crnim tušem.

Još na kraju malo ruža na usne i mi smo s uljepšavanjem gotove. 

Sada na scenu stupa frizerka. Uzima češalj u ruke i daje nam konačan izgled pred nastup. Naravno, mi katkad stavljamo primjedbe na frizuru, ali ona je ipak djelo mašte i ruku naših frizerki. 

One nastoje što bolje upoznati karakteristike naših lica, kako bi nas što adekvatnije očešljale.

U međuvremenu proučavamo tekst što bolje ga izgovarati pred vama.

I na kraju oblačenje. Uzimamo bluzu ili haljinu koja najbolje odgovara karakteru emisije.

To bi, uglavnom, bilo sve.

Pišite i dalje, ukoliko vas zanimaju pojedinosti iz života televizije.

Do čitanja!



12) Kada se pali se crveno svjetlo...



U posljednje vrijeme često dobivam pisma u kojima mladi gledaoci i čitaoci izražavaju želju da dođu i osobno vide unutrašnjost studija.

Kažu: "Zanima nas kakav je ambijent iz kojega spikeri svakodnevno čitaju najave i informativne emisije.

Moram napomenuti da su ti mladi ljudi toliko dobro informirani o radu na televiziji da razlikuju magnetoskopsko snimanje i program koji se emitira "u živo". Naime, pri snimanju uvijek postoji mogućnost da se neuspjeli detalji ponove, ali kad program ide direktno u eter, odgovornost je mnogo veća, jer su greške nepopravljive.

Dakle, najprije se na ekranu pojavljuje "generalna špica" - to su već dobro poznate antene sa znakom Radio-televizije Zagreb i popratna muzika. Zatim zatamnjenje - to je mali predah i za gledaoce i za spikere, a nakon toga pojava spikerice koja počinje s najavom programa.

U studiju za to vrijeme vlada potpuna tišina - svi se maksimalno koncentriraju, da bi na dani znak mogli reagirati.

Za to vrijeme zatamnjenja, koje traje sekundu-dvije, uzimamo dah i čekamo signal.

U stvari, imamo tri signala po kojima vidimo da smo u eteru. Najprije se pali crveno svjetlo na kameri - to znači da nas gledaoci već vide. 

Gotovo istovremeno, ali nikad potpuno sinhrono s kamerom, pali se crveno svjetlo na zidu studija, koje upozorava da je mikrofon uključen - sada nas gledaoci i čuju. 

Na kontrolnom monitoru u to vrijeme već se pojavila i naša slika, koju vidimo samo krajičkom oka! ali i to je dovoljno za kontrolu. 

I tek tada, kad su sva tri signala u redu, počinjemo govoriti. Po ovom opisu mogao bi se steći krivi dojam o trajanju čitavog tog postupka - međutim, od pojave jednog do drugog signala prođe jedva nekoliko desetaka sekunde. 

To znači da spiker mora voditi računa o još nekoliko elemenata osim svog teksta, što zahtijeva maksimalnu koncentraciju. 

Osim toga, često nastaju nejasne situacije, dolazi do izmjena, o kojima se više ne može govoriti s režiserom zbog nedostatka vremena a i zbog toga što smo već izolirani u studiju. 

Tada se s kamermanima dogovaramo rukama i raznim znakovima, koje vjerojatno razumijemo samo mi. To ide tako daleko da neki tehničari i spikeri razvijaju poseban rječnik znakova za "tiho" sporazumijevanje. 

Moram priznati da je to veoma uzbudljivo i zabavno, to je najveći čar tog posla.

Ukoliko dođe do izmjene, o kojoj nisu obaviješteni kolege iz tehnike, mi nastojimo da posebnom intonacijom glasa i načinom govora pri kraju teksta upozorimo miksera i tonskog tehničara da mogu isključiti sliku i ton.

Ako shvate, tj. ako smo dali pravilan znak, to je zajednički uspjeh.



13) Ste vidli, dečki, tak se to dela!



Između ostalog, na završnim špicama emisija redovito čitate: mikser slike Leposava Gavrić, Mišo Vučić, Ivan Petreković ili, najpoznatiji i najbolji od svih, Davor Bošnjak, kojega svi kratko zovemo Dado.

Kako i čime video-mikser obavlja svoj posao?

Uz ostale uređaje u našoj režiji nalaze se magnetofoni, gramofoni, kontrolni monitori, tonski pult i, naravno, tzv. miš-pult.

To je ravna površina stola puna tastera, na kojima su označeni brojevi kamera.

Kako se pritisne koje dugme ili taster, na monitoru se pojavljuje slika odgovarajuće kamere. Npr. najave idu iz studija B, gdje radimo s kamerom 4. Mikser pritisne taster 4 a pri tome povuče još i malu polugu kojom sliku umiksava u eter.

To ovako zvuči prilično jednostavno, ali se u praksi, na žalost, sve veoma komplicira, često se radi s tri i više kamera, pa ima filmskih inserata, magnetoskop, a to sve mikser mora držati u glavi - i uključiti sliku s jednog od tih uređaja.

Ako pogriješi, na našim ekranima vidimo čitavu konfuziju.

Znači, potrebna je maksimalna koncentracija i posebno dobri refleksi. Ako uređaji zakažu, što baš nije rijetka pojava, opet o video-mikseru ovisi kako će se izvući program, da na televizoru ne bismo gledali razne kombinacije slika - od mutnih do dvostrukih.

Ono čemu se najviše divim kod kolega video-miksera, to je njihova hladnokrvnost, njihovi čvrsti živci. Oni su redovito dobro raspoloženi i spremni za šalu. Najpoznatiji šaljivčina je Dado - uvijek neozbiljan, pravi primjedbe na sve strane, a ipak veoma pouzdan, najpouzdaniji. 

Dado Bošnjak je jedini mikser starosjedilac i učitelj svima ostalima. Jer, kako Dado kaže:

- O nama ovisi finalni produkt na ekranu, našim posredstvom vidi se slika koju u danom trenutku miksamo u eter i za tu sliku mi smo odgovorni. Kad u studiju prilikom snimanja nastane totalni raspad, svi se puni nade okreću mikseru i napeto čekaju njegovu pravilnu reakciju.

I kad opasna situacija prođe u redu, čujemo Dadu kako se ponovo smije svojim zaraznim smijehom i viče:

"Ste vidli, dečki, tak se to dela!" 

A svi ostali u sebi misle: "Hvala bogu da imamo Dadu i ostale."

Međutim, i njima prisjedne smijeh kad se pojavi spikerica i dade znak da ima ispriku koju toga trenutka mora izgovoriti "dragim gledaocima".

Oni nemaju pojma o čemu se radi i mogu samo pogađati je li tekst gotov - ako to ne osjete, vidi se na ekranu spikerica s najslađim smiješkom, koji će postati gorak ako mikser ne isključi sliku na vrijeme.

Onda se, naime, nalazimo u glupoj situaciji - nemamo više što reći, a još smo u kadru i smješkamo se.

I to tako traje nekoliko sekunda (za nas čitavu vječnost), a gledaoci se sigurno čude "što bez veze gleda".

Ima i slučajeva da zakaže crveno svjetlo na kameri. Naime, kad se polugica za uključivanje kamere pomakne, mi u studiju na kameri vidimo crveno svjetlo, koje označava da smo u kadru u tom trenutku treba početi govoriti tekst.

Međutim, iz nekog razloga crveno svjetlo se ne zapali - i mi mirno gledamo u kameru, ne znajući da nas gledaoci vide. Tada smo bespomoćne i može nas izvući samo mikser, ako shvati o čemu se radi - i isključi sliku. Onda se dogovorimo za neki drugi znak sporazumijevanja (uglavnom rukama i mimikom) - i tada može početi najava.

Kao što vidite, dragi čitaoci, ako ničega drugog, dinamike i uzbuđenja u studiju uvijek ima.

Do čitanja



14) Spikeri moraju sami nabavljati fotografije



U posljednje vrijeme sve su češća pitanja čitalaca što se odnose na konkretne mogućnosti oko zapošljavanja na televiziji. Posebno se djevojke interesiraju kako da postanu najavljivačice.

Ovom prilikom im ne mogu ništa detaljnije reći o tome osim da se čitaoci koji stanuju u Zagrebu mogu raspitati u Kadrovskoj službi televizije u Jurišićevoj ulici 4 postoje li mogućnosti zaposlenja i koji se uvjeti traže.

Jedino što sigurno znam jest da se za gotovo svako radno mjesto traži visoka stručna sprema, po mogućnosti nekog umjetničkog smjera, filozofskog fakulteta ili, naravno, tehničkog smjera za posao u TV tehnici.

Za mjesto TV najavljivačice potrebna su dva uvjeta što su evidentirani NA PAPIRU, a to su: kandidat mora imati visoku stručnu spremu i vladati jednim stranim jezikom, po mogućnosti sa dva. Ostale predispozicije otkrivaju se na audiciji. No, o tome drugi put detaljnije.

Naredno pitanje odnosi se na tako često spominjane fotografije, koje pjevači, glumci, a posebno spikeri ne šalju redovito svojim obožavateljima.

Mislim da govorim u ime svojih kolegica ako kažem da su mnogi čitaoci i gledaoci televizije nepravedni u optuživanju svih nas za nebrigu oko slanja fotografija. Radi se o vrlo jednostavnom razlogu: spikeri moraju sami nabavljati fotografije, što je vrlo skupo i prelazi njihove financijske mogućnosti. 

Ako se netko i odluči na slanje fotografija, dobiju ih oni koji se jave s nekoliko ljubaznih riječi, a ne oni koji u gotovo nepristojnom tonu traže fotografiju, "po mogućnosti u boji, koju treba poslati na adresu..."

Čak i mnogi pjevači, koji su u povoljnijem položaju jer ih slikama opskrbljuju gramofonske tvrtke, traže da se u pismu pošalje i marka, jer inače poštanski izdaci dosežu visinu jedne mjesečne plaće.

Osim toga, za redovno odgovaranje na pisma bila bi nam potrebna privatna sekretarica.

Zato, vas, dragi čitaoci, molim da pokažete malo više razumijevanja i strpljenja, pa će vjerojatno na kraju ipak svi biti zadovoljni. Mi se zaista trudimo da vas ne razočaramo. Uz zajedničku dobru volju, nadam se da će nam to poći za rukom.

A vi se i dalje javljajte s pitanjima i s prijedlozima za osvježenje ove rubrike. Ja ću, kao i dosad, zdušno nastojati da vas redovito obavještavam o događajima na našoj televiziji. Do čitanja!



15) TV Sarajevo sve aktivnije



Vjerojatno ste uočili, dragi čitaoci, da je TV Sarajevo sve aktivniji u realizaciji programa. Sve češće gledamo emisije lirike kojima se ovaj studio redovito javlja, zatim reportaže, a u posljednje vrijeme i vrlo dobre zabavne emisije.

Upravo ovih dana vrlo je živo u studijima zagrebačke televizije. Tu sam živost i žurbu i ja dobro osjetila kad sam prije tri dana ušla u našu šminkernicu i vidjela mnoštvo nepoznatih ljudi.

Našu frizerku nisam uopće mogla razaznati; stajala je u jednom kutu i u onoj gužvi pokušavala da jednoj kolegici počešlja kakvu-takvu frizuru. Osim toga mi se žurilo, jer sam, naravno (opet) zakasnila, a program ne čeka, kao što znate (osim iz tehničkih razloga).

Kad sam napokon došla k sebi uspjela sam postaviti pitanje "a tko su ovi ljudi, što rade?" 

Nisam dugo čekala odgovor. Prišao mi je režiser Sarajevskog studija Dimitrije Stančulović, koga sam već prije sretala kod nas, i objasnio mi razlog ove brojne posjete.

TV ekipa iz Sarajeva došla je u Zagreb da snimi nekoliko emisija iz nove serije pod naslovom "Riječi koje mijenjaju svijet".

Režiser Stančulović mi je objasnio, da ovu seriju realizira samo zahvaljujući ljubaznosti našeg studija. Evo što je rekao:

- Za pravu televizijsku emisiju potrebna je elektronska tehnika, a to mi u Sarajevu još ne posjedujemo. Šefovi zagrebačkog studija već mi dulje vremena izlaze u susret, a bez njihove pomoći, ne bismo mogli ostvariti ni ovu zamisao da na mali ekran prenesemo velike dramske monologe domaće i strane literature.

Eto, vidite, za prvu emisiju iz ove serije, Sofoklovu "Antigonu", zamolili smo našu veliku dramsku umjetnicu Mariju Crnobori da dođe u Zagreb i ovdje snimi svoj monolog.

Ona se vrlo ljubazno odazvala našoj molbi, jer kao što sam već napomenuo, samo se elektronskom tehnikom postiže pravi televizijski duh.

Filmskom tehnikom to je gotovo nemoguće, a osim toga u samoj realizaciji donosi neke probleme. Npr. zaista nije zgodno kad se glumac usred monologa mora prekinuti da bi se namjestio novi kadar.

Ovakav posao zahtijeva veliku koncentraciju od učesnika, pa je mnogo lakše raditi televizijskom kamerom.

- A koliko ste emisija predvidjeli i koji će sve glumci sudjelovati u dočaravanju velikih dramskih djela? - upitala sam režisera Stančulovića.

- Zamislili smo da emisija bude na programu svake druge srijede, a bit će ih ukupno 25. Obuhvatit će sva razdoblja, nastupat će gotovo svi najveći jugoslavenski glumci, s tim da se nijedan neće dva puta pojaviti.

Urednik emisije pjesnik i književnik Miodrag Žalica izvršio je izbor. U pripremi su "Faust" s Fabijanom Šovagovićem i "Cyrano de Bergerac" s Ljubišom Jovanovićem.

U tom trenutku u šminkernici se pojavio i naš veliki Sven Lasta, koji tumači lik Franza Moora iz Schillerovih "Razbojnika". Htjela sam ga upitati nešto o tome, no u tom trenutku je na mom stolu ugledao testove za vozački ispit.

Znate kako je završio naš razgovor? Čula sam nekoliko vrlo korisnih savjeta za vožnju, za moj predstojeći ispit - Sven Lasta je vrlo iskusan vozač. Bila sam mu veoma zahvalna ali sam tako zaboravila na svoje novinarske dužnosti.

Kad sam shvatila i viknula: "Samo trenutak, molim vas, a što je bilo sa Schillerom?" Sven Lasta je već bio izašao.



16) Raspitala sam se u filmskoj redakciji... 



Svi ste vi svjedoci gužve koju je u posljednje vrijeme izazvao serijski film "Dugo, vruće ljeto", s glavnim junacima Benom Quickom i Clarom Warner. Svakodnevno u štampi na naslovnim stranama gledamo fotografije Roya Thinnesa i Nancy Malone. Gledaoci pitaju kakva je njihova sudbina u filmu i već nestrpljivo čekaju završetak.

Raspitala sam se u filmskoj redakciji televizije o budućim serijama, ostvarenim i još neostvarenim planovima. Počeli smo od serija za djecu. Čini se da je svima prirastao srcu "Dječak iz džungle".

Usprkos vrlo velikom odazivu i oduševljenju malih gledalaca, ne možemo nabaviti više filmova o dječaku iz džungle, jednostavno zato jer više filmova nije ni snimljeno. Dakle, vidjet ćemo svih 12 i jedinih epizoda.

Oni koji se još sjećaju i vole "Šampiona", sigurno će se obradovati kad se pojavi nova serija, u kojoj će glavni junak biti također konj, tačnije kobila imenom Ficka. Ona će se pojavljivati tri mjeseca.

Naš urednik zna da djeca veoma vole filmove u vestern ambijentu. Zato je odabrao seriju "Buffalo Bill junior". Naravno, to nije pravo ime junaka, nego samo njegov nadimak. Uz njega ćemo vidjeti i njegovu malu sestricu, s kojom će se boriti za pravdu.

Još je potrebno spomenuti da mnogi traže nove filmove o doživljajima na moru - sjećate se da je ta serija nosila naslov "Doživljaji na Južnom moru". Sad se to pitanje razmatra i nadajmo se da će rezultati biti pozitivni.

Dakle, približava se i kraj omiljele serije "Bonanza". 23. ožujka vidjet ćemo posljednju epizodu, a već 30. ožujka Studio Zagreb počinje emitiranje nove serije pod naslovom "Ben Casey". Mnogi će se iznenaditi, ali vjerujem i obradovati kada čuju da je glavna ličnost filma liječnik.

To vas sigurno podsjeća na popularnog dra Kildarea. Nadam se da neću biti suviše smjela ako ustvrdim da su filmovi o dru Benu Caseyu rađeni s više ozbiljnosti. Svaka je priča puna dramatike, a posebno humanosti.

Medicinski problemi obrađeni su strogo naučno, bez pomoći "deus ex-machina" i bez sladunjavih hepienda. Glavnu ulogu igra mladi glumac Vincent Edwards, koji će sigurno veoma brzo osvojiti ženski dio publike.

U pripremi je i jedna western-serija, zatim filmovi špijunskog žanra, "Danger Man".

Postoji i ponuda za "Peyton Place", koji je rađen na istom principu kao i "Dugo, vruće ljeto". Osnova mu je književno djelo, prema kojem je snimljen cjelovečernji film, a zatim i čitava serija. Tu se pojavljuju vrlo poznata imena kao Dorothy Malone i Mia Farrow, o kojoj smo u posljednje vrijeme mnogo čitali u vezi s njenim brakom s Frankom Sinatrom.




Trebalo je da gledamo i popularnog inspektora Maigreta, ali je na žalost, sam Simenon u posljednji trenutak postavio neprihvatljive uvjete.

I napokon, za koji tjedan počinje emitiranje serije od 26 filmova snimljenih prema poznatom djelu Johna Galsworthyja "The Forsyte Saga". Po svemu što smo ovdje čuli, čini se, da se možemo radovati našem filmskom programu. Ne mislite li i vi tako?



17) Marušići



Vjerujem da ste već primijetili kako na našoj televiziji postoje dvojica režisera po imenu Marušić - jedan je Daniel koji se proslavio, da tako kažem, realizacijama opera, raznih muzičkih emisija, i naravno, drama.

Drugi je Joakim Marušić, koga prijatelji kraće zovu Žaki. To je mladi režiser, ali se u svakoj njegovoj režiji osjeća neka novina, neka individualna nota. Znala sam da priprema neke nove dramske komade, i tu njegovu aktivnost htjela sam iskoristiti za kratak razgovor.

Međutim, tada sam saznala da je Žaki već na Vogelu, u Sloveniji, gdje snima filmske inserte za svoju novu dramu. Ipak, jedan njegov mladi suradnik, asistent režije kod nas, Ivan Ursić, priskočio mi je u pomoć s nekoliko zanimljivih informacija.

Dakle, radi se o Majetićevom tekstu "Ljubiti drugačijeg čovjeka". Zaplet radnje je veoma zanimljiv, jer tretira uvijek aktualan problem sukoba pojedinca s okolinom. U ovom slučaju taj je povratnik iz Zapadne Njemačke, potječe iz radničkih slojeva i po povratku ulazi u malograđansko, snobovsko društvo koje ga ne prihvaća. 

Zaljubljuje se u djevojku Ingu, ali ona ga ostavlja, jer ne odobrava njegove stavove i način života. Naravno, to je često eksploatirana tema, ali se ovom prilikom očekuju neka nova, duhovita režijska rješenja (kako mi je rečeno u povjerenju). 

Suradnici Žakija Marušića su asistent - Ante Jakaša, kostimograf Vanda Ninić, scenograf Antoaneta Pasinović, filmski snimatelj Jure Ruljančić. Likove će tumačiti poznati glumci zagrebačkih kazališta (Inga - Ana Karić, Luka - Stevo Krnjajić, a u ostalim ulogama vidjet ćemo Zdenku Anušić, Jagodu Antunac, Ivu Marjanović, Dragana Milivojevića, Ratka Buljana, Borisa Miholjevića i Borisa Festinija). 

Toliko o tome. Međutim, kad već govorim o Joakimu Marušiću, ne bih htjela propustiti priliku da vas, dragi čitaoci, upozorim na još jedno ostvarenje ovog režisera. Radi se o realizaciji TV drame "Karneval". To je tekst Miodraga Krencera koji je dobio prvu nagradu na Festivalu radio-drame u Sarajevu 1967.

U dvije glavne uloge vidjet ćemo dvoje proslavljenih umjetnika, doajena kazališne umjetnosti kod nas - Viku Podgorsku i Emila Kutijara. Ova teška, psihološka drama o problemu otuđenja starih ljudi snimljena je u pitoresknom ambijentu Trogira.

Sudjeluju još i svima dobro poznati Vanja Drach i splitski glumci Slavko Štetić, Miroslav Stojanović, a pojavit će se i naš mladi asistent, izvor mojih današnjih informacija, Ivan Ursić.

Dakle, još vam jednom skrećem pažnju na ovaj zanimljiv tekst i nadam se da vas TV neće razočarati.

napisala: Helga Vlahović, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, septembar 1967. - april 1968.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)