Media Mix, novembar '84: "Breakdance", Mini-SPENT u Ljubljani, Slađana Milošević u zemlji čipova



Aktuelni svetski hit "Breakdance" upravo je počeo da se prikazuje u našim bioskopima (uz specijalno stereo dolby digital ozvučenje!) - da li se dopao izbirljivom Studijevom kritičaru Darku Zubčeviću? ... Filmski TV događaj: jedan od najboljih domaćih filmova šezdesetih "Rondo" ponovo (tek drugi put) na malim ekranima. O Berkovićevom ostvarenju piše Nenad Polimac ... U knjižarama: Šekspirovi "Soneti" u sjajnom prevodu Luke Paljetka... Neka se spreme Šurbek i Batinićeva - očekuje nas stonoteniski spektakl u ljubljanskom (za naše sportiste "zlatnom") Tivoliju ... O sve prisutnijem fenomenu video-spotova u Studijevom uvodniku piše Srećko Jurdana, a ambiciozni video poduhvat Ademira Kenovića (TV Sarajevo) nazvan "Djevojčica u svijetu čipova" komentariše rock kritičar Darko Glavan...   

1. deo





"Breakdance" ("Breakin"), američki film u režiji nepoznatog Joela Silberga, proizveo je najbrži producentski par na svijetu Menahem Golan i Yoram Globus - izraelski poslovni ljudi s uredima u Hollywoodu. Nakon Rogera Cormana, oni su prvi američki "nezavisni" (mali) producenti koji dobro uspijevaju sastaviti kraj s krajem titrajući filmskom tržištu vlastitu kontra-televizijsku "B" produkciju: među njihovim trulim limunima (a la serijal "Sladoled od limuna") nađe se i poneki svježi.

Golan-Globusov nos za komercijalne trendove mogli bi poželjeti i mnogo veći producenti nego što su oni. Doduše, katkad se iza toga njihovog komercijalnog refleksa može naslutiti i popriličan cinizam. Ovaj je film, stoga, unutar njihove serijske proizvodnje negdje između neba i zemlje.

Točno je da su oni među prvima načinili cijeli film o pomodnom stilu plesanja nazvanom breakdance, te da je jedini i glavni motiv za snimanja bilo "hvatanje" mlade publike prije no što to drugima uspije.

Točno je i to da je priča pastiš drugih glazbenih filmova od koketiranja protagonistice s profesionalnim koreografom "a la Bob Fosse" ("Taj ludi jazz"), preko ironiziranja blaziranih bogataša u susretu s vitalnim uličnim momcima (upad autsajdera na zabavu parajlija "a la Kosa"), do "citiranja" priče o uspjehu iz "Flashdancea": uštogljeni baletni "elitisti" prihvatit će break dance. 

No usprkos svemu tome, oduševljenje, polet i energija kojima mladi protagonisti valjda doista pobrani s ulice plešu od početka do kraja, daje filmu stanovitu iznenađujuće životnu notu. 

Da se samo uspjelo načiniti i pravu ljubavnu priču (a nje nema) i preklopiti je s postojećim bijesom talentiranih ali socijalno prezrenih "uličnih talenata", "Breakdance", koji nije režiran u stilu video-spotova nego starih Cormanovih B-produkcija, bio bi mnogo bolji.  ☆☆








Ponovno stavljanje filma Rondo na televizijski program izvrstan je urednički potez. Ponajprije stoga što je film prikazan na televiziji samo jednom, potkraj šezdesetih godina, a zatim je uvršten u klasike kojih se naizgled svi dobro sjećaju, a zapravo ne znaju ni kakva je uvodna, a kamoli završna scena.

Milena Dravić (foto: Studio)
Rondo vrijedi iznova gledati jer čini se da pohvale filma iz razdoblja premijere nisu nimalo izgubile na uvjerljivosti.

A tih je pohvala uistinu bilo poprilično: film je nagrađen 1966. u Puli Velikom srebrnom Arenom (zajedno sa "Štićenikom" Vladana Sljepčevića), Relja Bašić proglašen je najboljim glumcem festivala, a i na međunarodnim festivalima bilo je priznanja.

Tadašnji su kritičari gotovo jednoglasno isticali kako film debitanta Zvonimira Berkovića ni po čemu nije debitantski, kako imponira sigurnošću, ambicioznošću i spretnom dramaturgijom pa se može svidjeti i intelektualcima i najširoj publici.

Berković je mnogima bio otkriće festivala.

Dotad je radio ponajviše kao scenarist (Opsada, H-8, Karolina riječka, Ključ) a režirao je i dva kratkometražna filma, od kojih je Moj stan bio i te kako zapažen.

Berković se u svom debitanskom ostvarenju odlučio na pothvat koji mnogo zahtijeva: strastan ljubitelj glazbe, nastojao je formu ronda imitirati dramaturgijom filma, ispričavši usput dogodovštine u jednom trokutu.

Članovi su toga trokuta suprug-umjetnik koji često igra šah sa svojim prijateljem sucem, a pri tom i ne zapaža da između njegove žene i suca jača ljubavna naklonost.

Kad se afera otkrije, dolazi do zategnutosti, ali sve završava kao i u glazbenoj formi, otprilike kako je i počelo, samo s mnogo više gorkih iskustava i manje iluzija.

Berković ponajbolje ostvaruje svoj zadatak u prve dvije trećine filma dok pažljivo gradi ekspoziciju, zaplet i kulminaciju.

Njegov stil je tečan, crno-bijela fotografija Tomislava Pintera nenametljivo atraktivna, glumci (pogotovu Milena Dravić) izvrsni, a osobito je efektan dijalog, što je poprilična rijetkost u domaćem filmu.

Dušan Stojanović svojedobno je napisao da Rondo "mnogo dublje zadire u život i mnogo više pripada životu nego što se to na prvi pogled čini".

A upravo je to najveća vrlina Ronda: usprkos artificijelnoj konstrukciji, sve se doima uvjerljivo, jednostavno, zanimljivo.

Relja Bašić i Stevo Žigon u filmu "Rondo" (foto: Studio)

Tek se u završnici pomalo osjeća obaveza postavljenoj koncepciji: stječe se dojam da bi se događaji mogli i drukčije rasplesti (pa i inventivnije), no da se redatelj-scenarist odlučio za takav finale, jer to je odgovaralo njegovu svjetonazoru i opsesijama o vezivanju glazbene i filmske forme.

Ti prigovori, dakako, nisu presudni, a uputit će ih manji dio gledalaca, a za većinu to će napokon biti susret s jednim domaćim filmom koji nipošto ne zaostaje za brojnim stranim filmovima što ih pratimo na televizijskom programu. (Nenad Polimac)






Shakespeareovi "Soneti" (The Sonnets, 1609) ubrajaju se zbog misaone ekstenzivnosti, intenziteta prikazanih osjećaja, čudesno zgusnute ljepote i rafiniranih poetskih slika među najvrednija ostvarenja te vrste u svjetskoj literaturi.

Prvi cjelovit prijevod sonetnog opusa avonskog labuda tiskan je u nas prije više od tri desetljeća u Zorinoj Maloj biblioteci, Anđelinovićev prepjev bio je dočekan s dosta rezervi, pa je utoliko značajnija inicijativa izdavačke kuće Znanje iz Zagreba, koja je ove jeseni objavila novu verziju Soneta u biblioteci Evergrin (urednik Zlatko Crnković).

Stihove je s engleskoga prepjevao, popratio pedantnim bilješkama, pogovorom i odgovarajućom bibliografijom pjesnik i anglist Luko Paljetak.

U vremenu u kojemu se inventivnost stihotvoraca iscrpljuje u nebuloznim eksperimentima, u eri u kojoj je postalo pravilo poricati sva pravila, odbaciti logiku, gramatiku, sintaksu - pa i riječ, to osnovno oruđe pjesnika! - nije loše ako se, barem ponekad, vratimo dobrom starom sonetu. 

Čitaoci modernog pjesništva (ako takvi uopće postoje), ili pak oni što poeziju konzumiraju tek posredstvom glazbe, od Dylana i Cohena do Bregovića i Bore Đorđevića, možda i ne znaju što je zapravo sonet. Sama riječ talijanskog je podrijetla (sonare = zvoniti, zvučati, zvečati): to je pjesma od 14 stihova, obično dva katrena i dva terceta, koja je nastala u Italiji početkom 13. stoljeća.

Najstariji hrvatski soneti napisani su u Ranjinu zborniku (početak 16. stoljeća), a pisali su ih poslije Vraz, Ivan Mažuranić, Preradović, Matoš, Nazor, Ujević, Krleža i mnogi drugi. Jednu od posljednjih, i svakako poštovanja vrijednih zbirki soneta napisao je naš suvremeni pjesnik Zvonimir Mrkonjić i naslovio je Zvonjelice, prema starom i zaboravljenom izrazu za sonet iz Šenoine epohe.

Slavni engleski dramatičar napisao je 154 soneta, a vjerujem da neću pretjerati ako kažem da smo s novim prijevodom dočekali ne samo integralnu nego i optimalnu verziju prijevoda Shakespeareove lirike. 

U svom pogovoru Paljetak je iznio zanimljivu pretpostavku o tome kome su Soneti posvećeni. 

Mnogi šekspirolozi vjeruju da je Shakespeare najveći dio svog sonetnog opusa posvetio jednom prijatelju za kojeg ga vežu izuzetne, čak i homoseksualne sklonosti (vidi, primjerice, dvadeseti sonet). 

No od toga ipak je važnije da je Shakespeare i u sonetima progovorio o ljubavi, prijateljstvu, nadi i još koječemu na način koji njegovu liriku i danas, poslije toliko stoljeća, čini podjednako potresnom i privlačnom. (Zdravko Zima




Svijet zelenih stolova u Tivoliju



Dragutin Šurbek: 39 godina mu je tek
(foto: Studio)
Stolnoteniski stručnjaci kažu: svijet ove godine neće vidjeti veću predstavu za zelenim stolovima nego što je 26. međunarodno prvenstvo Jugoslavije, koje se igra u ljubljanskom Tivoliju od 15. do 18. studenoga, poznato pod popularnim nazivom mini-SPENT.

Bez pretjerivanja možemo reći da je riječ o neslužbenom prvenstvu svijeta, jer tamo će se okupiti svi najpoznatiji ping-pongaši.

U "zlatnom Tivoliju", gdje su mnogi jugoslavenski sportovi poput košarke, gimnastike, hokeja na ledu, pa i stolnog tenisa - imali zvjezdane trenutke, postavljeno je devet stolova.

Na njima će se izredati 105 igrača i 77 igračica iz 22 države!

Natjecanje se održava u znak sjećanja na svjetsko prvenstvo odigrano u Ljubljani 1965. godine, koje je mnogima ostalo u nezaboravnom sjećanju.

Da ne pretjerujemo u hvalospjevima mini-SPENT-u, najbolje je da pogledate svjetske spiskove 30 najboljih igrača i igračica svijeta za ovu godinu. 

U Tivoli dolaze čak 24 stolnotenisača i 18 stolnotenisačica s toga popisa.

Šteta što neće biti predstavnika Japana i Južne Koreje. S njima bi mini-SPENT dobio još više na težini, ali i bez njih to je natjecanje vrijedno posebnog štovanja. Poklonici stolnog tenisa doći će na svoje.

Već je obavljen i ždrijeb natjecanja s momčadskim i pojedinačnim nosiocima. U momčadskoj konkurenciji - muškarci, nosioci ždrijebani su ovim redom:

Branka Batinić: Može li medalja?
 (foto: Studio)
1. NR Kina, 2. Švedska, 3-4. SSSR, ČSSR, 5-8. Jugoslavija, Francuska, DR Koreja i ČSSR.

Žene: 1. NR Kina 2. DR Koreja, 3-4. SSSR, ČSSR, 5-8. Nizozemska, Engleska, Mađarska, SR Njemačka.

Zanimljivo je pogledati taj spisak imena velikana stolnog tenisa.

Muškarci: 1. Cai Zhenhua (Kina), 2. Jiang Jialiang (Kina), 3-4. Appelgren, Waldner (Švedska), 5-8. Grubba (Poljska), Secretin (Francuska), Bengtsson, Lindh (Švedska), 9-16. Klampar (Mađarska), Pansky (ČSSR), Ho Zhiwen (Kina), Carlsson (Švedska), Hui Jun (Kina), Šurbek (Jugoslavija), E. Boggan (SAD), Douglas (Engleska).

Žene: 1. Qi Baoxian (Kina), 2. Popova (SSSR), 3-4. Kim Qyongsun (DR Koreja), Bulatova (SSSR), 5-8. Szabo (Mađarska), Batinić (Jugoslavija), Olah (Mađarska), Lindblad (Švedska).

Zaista, bolja konkurencija nije se mogla ni zamisliti. Naš savezni kapetan Dušan Osmanagić kaže:

- U Ljubljanu bolji zaista nisu mogli doći. Najveća je atrakcija Kinez Cai Zhenhua po mom mišljenju najbolji igrač svijeta u ovom trenutku. Kina je favorit u obje konkurencije. Našoj će muškoj reprezentaciji bez vojnika Kalinića biti teško. Ne vjerujem da Šurbek i mladi Lupulescu mogu ponoviti uspjehe iz Splita i Borova, gdje smo igrali u finalu. Za nas bi već ulazak u polufinale bio veliki uspjeh.

- Što kažete za izglede ženske ekipe?

- Svašta se može dogoditi. Ne bi bilo iznenađenje da Batinić i Perkučin zaigraju u ekipnom finalu. U drugom kolu čekaju ih Čehoslovakinje. Ako preskočimo i tu prepreku, igrat ćemo s Engleskinjama, a u polufinalu s Mađaricama ili Korejkama.

U pojedinačnoj konkurenciji Osmanagić najviše očekuje od neuništivog Dragutina Šurbeka. Ako se od ostalih netko probije među 16 najboljih, ili pobijedi nekoga nosioca, bit će to pravi podvig. (T. Šaramo)




Video revolucija: Od spota do projekta



1984: Aktuelni pop izvođači čiji video-spotovi prerastaju
u mini-filmska dela (foto: Smash Hits)
U posljednje nas vrijeme televizija obasipa kraćim ili duljim spotovima koji služe za promociju rock-pjesama.

Ti su spotovi izmišljeni u inozemstvu kao dodatni oblik propagande glazbenih proizvoda da bi s vremenom, zahvaljujući snazi vizualnog medija, postali glavni oblik te propagande, i nije više sasvim jasno snima li se spot zbog pjesme ili se pjesma sklada zbog spota.

Naša nas televizija redovito obavještava o najnovijim dostignućima na tom planu masovne zabave, pa i sama daje nemalen doprinos u proizvodnji takvog tipa reklame domaćih rock-grupa.

Pojedini televizijski centri, kao na primjer Sarajevo, odlaze i dalje, pokušavajući od nečega što je izvorno bilo kratko, manje ili više ekscentrično, javno predstavljanje nove pjesme napraviti dulju emisiju s pretenzijama "avangardne umjetnosti" (autor misli na "Djevojčicu u svijetu čipova" Ademira Kenovića, o čemu će biti više informacija u nastavku - op. Y.)

 Tako smo od spota došli do video-projekta.

Isaac Asimov svojedobno je objavio pripovijetku o ljudima izrazito bujne mašte, koje industrija zabave angažira da sanjaju za druge ljude. Njihovi se snovi uobličuju u nešto poput "video-projekta" i "emitiraju" na posebnim mjestima. 

Nije li to Asimov pisao o suvremenim proizvođačima spotova?

Želim kazati da je proizvodnja glazbenih spotova, onakva kakva je danas, disciplina oslobođena svakog narativnog principa i da je neka vrst natjecanja u slobodnim asocijacijama kojima poseban impuls daju velike izražajne mogućnosti suvremene televizijske opreme.

Ne začuđuje zato činjenica da su neki glazbeni umjetnici poznati po bujnoj mašti i živopisnom vizualnom izražavanju, među kojima svakako prednjači David Bowie, spot i deklarativno prihvatili kao oblik vlastitog umjetničkog iskazivanja.





Posljednji spot grupe Queen (Radio Ga Ga) pokazuje da se autori počinju obraćati i filmskoj tradiciji (uvrštavajući kadrove iz Langova Metropolisa), ali, strukturalno, svi ti spotovi još su mnogo bliži nekom umjetničkom crtanom filmu negoli nekom organiziranom igranom materijalu.

Za spot su, rekao bih, bitni podaci da je ograničen trajanjem pjesme koju predstavlja i da vrijedi onoliko koliko vrijedi mašta njegova autora. Zato mi ne djeluju suvislo spomenuti domaći pokušaji na Sarajevskoj TV da se od nečega što po svojoj strukturi traje tri ili četiri minute pravi dug i pretenciozan program.

Video-projekt takvog tipa otpada već u začetku, ali i na općem planu te vrsti rock-propagande domaći su autori suočeni s nerješivim problemima pomanjkanja novca, slabog poznavanja tehničkih mogućnosti televizijske opreme i oskudne maštovitosti.

Zbog tih problema, oni će (naši mladi autori) i dalje kaskati za svojim teško dostižnim svjetskim uzorima, iako povremeno iskrsne i neka zanimljivija iznimka, kao što je nedavno slučaj sa spotom pjesme Uhvati ritam (Parni valjak). (Srećko Jurdana)


Rock-rakurs: Slađana u zemlji čipova



Osnovni je problem emisija poput Djevojčice u svijetu čipova TV Sarajevo u tome što su one na našoj televiziji izuzetak, a ne uobičajena praksa. Iz te konstatacije proizlaze i mane i vrline te emisije. Kao prvo, treba pohvaliti ambicioznost i suvremenost koncepta, te zavidnu tehničku i profesionalnu razinu izvedbe. Dakako, imajući pri tom u vidu uobičajene standarde domaćih "šou-emisija" ili standardnih rock-programa.

No, kad se zanemari žalosno stanje ostale produkcije i pionirsko značenje toga projekta (i još nekih, kao što je, na primjer, Oliver Mandić i Beograd noću), nije teško uočiti i nedostatke te emisije koje čini mi se proizlaze prije svega iz njezine unikatnosti. 

Svjesni da neće tako brzo dobiti priliku da se okušaju na sličnom zadatku, autori su pokušali u emisiji udrobiti što više "začina« i tehničkih efekata. Umjesto da glazba ili priča postanu fokus, emisija je postala neka vrst televizijske stilske igre čiji je osnovni cilj pokazivanje svega što bi se moglo, a što se ne radi u standardnoj produkciji.

Ne mogu zanijekati potrebu i hvalevrijednost takvih istupa (mada se za njih posuđuje ikonografija trenutno aktualnog filmskog projekta Mad Max: Drumski ratnik , no smatram da bi se, i u njima, trebalo posvetiti više pažnje disciplini imaginacije. (Darko Glavan)

Obrada: Yugopapir (Studio, novembar 1984.) 



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)