Bahrudin Bato Čengić, "Gluvi barut" (1/2): Šta je Branka Ćopića gurnulo u strahovitu usamljenost...



Maj 1990: Opet koketiramo s nekim pojmovima i podvaljujemo jedni drugima ponovo nešto što nam se čini da nas dovodi u situaciju da smo slobodni ljudi i da nam je budućnost puna slobodarskih misli, partija, frakcija, neovisnosti i nezavisnosti, a bojim se da nas opet ti koji sjede na tim piramidama obmanjuju jer na vrhu piramide ima mjesta samo za jednog čovjeka, starca kojeg može da ukloni smrt, a dok je na piramidi niko ga ne može ukloniti, svi ga drže na plećima 


AĆIN:

- Premda ste svoj najnoviji fim posvetili uspomeni na Branka Ćopića, sam film nije direktna adaptacija Ćopićevog istoimenog romana. Poslužio vam je tek kao predložak za scenario. Kako je, zapravo, došlo do vašeg susreta s "Gluvim barutom", Ćopićevim proskribovanim romanom?

ČENGIĆ:

Bato Čengić (foto: RTV revija, 1976. godine)
- Dugo sam se mučio s "Gluvim barutom". I to što sam još za života Branka Ćopića dobio njegovu saglasnost da mogu da snimim film po njegovom romanu, rezultiralo je očekivanjem da ću raditi direktnu adaptaciju romana, što je opet izazvalo određenu animoznost, jer se znalo da je Branko Ćopić imao određene nesporazume zbog tog romana, zbog kojeg ga je i Skender Kulenović napao...

AĆIN:

- Kao što ga je i Josip Broz lično, kao vrhovni poglavar, napao zbog njegove "Jeretičke priče". To je učinio, kakve li ironije, u govoru na Kongresu AFŽ-a. Tada stečenu traumu, Ćopić je nosio do tragičnog kraja svog života... Morao je biti pun gorčine, valjda već počev od činjenice da ga je čak i Kulenović morao napasti?

ČENGIĆ:

- Ćopićev kum i prijatelj iz djetinjstva, Skender Kulenović, pozvan je u Agitprop i naređeno mu je da napadne Branka Ćopića. Kulenović nije mogao da vjeruje da ga njegova komunistička partija nagovara da učini najpodlije stvari, i to baš on a ne neko drugi.

I to ga je učinilo nesretnim čovjekom. 

No na kraju je otišao kod Branka i rekao mu: 

"Kume, ja sam čovjek koji mora da te napadne." 

Njih dvojica izlaze napolje, čitavu noć su pili i zajednički sastavljali napad na Branka Ćopića. 

Tako su se oni osvetili Agitpropu kroz piće i kroz lucidnost, ali to je i začelo nesreću Branka Ćopića.

AĆIN:

- "Osveta"!? Koštala je najviše njega samog. Otada nije više pisao ono za šta je možda bio najdarovitiji.

ČENGIĆ:

- Nikada se nije više vratio tim temama koje su ga progonile. Branko Ćopić nas je za života obmanuo, jer smo ga stalno držali za dječjeg pisca, a on je misaon pisac, u nekim trenucima veći od Andrića, u nekim razmišljanjima značajniji od Krleže. 

Nisam, naime, siguran da je Ćopić veliki pisac kao dječji pisac, ali je sasvim sigurno veliki pisac po svojim knjigama koje dodiruju revoluciju, i to upravo po "Jeretičkoj priči" i "Gluvom barutu". 

A pedesetih godina izići s takvim djelima značilo je da je Ćopić prvi shvatio da treba izići iz idolopoklonstva i razobličiti dogmatizam. 

No, to ga je gurnulo u strahovitu usamljenost da je na kraju jednostavno umro od jeda, od muke, i čitavog života je tražio raznorazne načine kako da tu usamljenost prikrajči. 

Eto, on je neposredno pred samoubistvo na stolu ostavio zapisane ove riječi: 

"Zbogom strašni i lijepi živote." 

A napisati to, i posle toga izići iz kuće, ići ulicom i ne osloboditi se osjećanja potrebe za smrću značilo je da je on to osjećanje dugo u sebi nosio. 

Samoubistvo je izvršio mnogo ranije nego kada ga je stvarno izvršio. 

Izvršio ga je onoga trenutka kada se usamio i kada je shvatio da je mahiniran i obmanut. Mislim da se nikada u svom životu nije oslobodio "Gluvog baruta".

AĆIN:

- Zanimljivo je da je kao pisac imao nesumnjivo osećanje za humor. S druge strane, "Gluvi barut" je jedini njegov roman u kome nema humora.

ČENGIĆ:

- Stoga sam se i trudio da se što više udaljim od realizma koji je prisutan u tom romanu. I doista u tom romanu nema onog humora svojstvenog "Nikoletini Bursaću", ili dječjim pričama iz knjige "Orlovi rano lete", gdje sve izgleda romantično, život je lijep... 

A "Gluvi barut" je satkan od muke, od nesreće, koje je Ćopić vjerno opisao kroz susjedstvo Srba, Hrvata i Muslimana, istorijski vezano za neki mogući dodir kosovskog mita, koga ima u romanu. 

Ja sam se udaljavao od tih odnosa i približavao se sudbini pojedinca. 

To što je Ćopić u "Prolomu" i u "Gluvom barutu" sve vrijeme govorio "mi" - a on je sebe i žrtvovao pod tim sloganom "mi" - učinilo je da onog trenutka kad se oslobađao tog kolektivizma i postajao ličnost, vjerovatno je postao čovjek koji je već tada imao svoj kraj. 

A ja sam, slijedeći ličnost Španca koga sam uobličavao sa iskustvima iz drugih djela koja su na temu revolucije, ili iz istorijskih glasnika, ili iz memoarske građe, jer ja nisam čovjek koji je učestvovao u ratu - dolazio do spoznaje da otkrivam temu koja se bavi pojedincem ali koga partija mahinira, i koga partija kao časnog pripadnika dogme žrtvuje da bi došla do naroda. 

Španac koji učini sve što od njega traži dogma, pa čak postane i zločinac, postane terorista, postane nehumano biće, ali sve to opravdava moralnim porivom da sve to mora neko da učini inače revolucije nema. 

To je ono što je bilo primarno u mom udaljavanju od Ćopića, jer sam smatrao da slijedeća ličnost koja dolazi na red da bude izmahinirana jeste Radekić, oficir bivše jugoslovenske kraljevske vojske, koga u filmu igra Branislav Lečić

Ja sam imao osjećanje, i nisam ga se oslobodio ni u ovom trenutku kada je film završen, da će iza brda, kad Radekić povede taj narod i kad ga uklopi u program pokreta, upravo Radekić biti sledeća žrtva. 

Nije Radekić čovjek koji bi mogao da uživa mirno posle rata. 

On je čovjek koji će pratiti narod, on mu pripada, on ga i razumije i ne razumije, ali zna da on mora da bude uz njega pa iako je on sledeća žrtva, on to prihvata.




AĆIN:

- Pa ipak, vas nije previše zanimao pragmatizam komunističke partije...

ČENGIĆ:

- U pravu ste. Stoga sam i osjetio da moram otići ka nečemu što se zove krajputaš, da moram otići ka stećcima, ka simbolima, ka metafori, ka nekoj mogućnoj ljudskoj tajni, koju će neko jednog dana otkriti. To nije priča o mojoj generaciji, ali ta generacija je pored nas i ja je poznajem...

AĆIN:

- Ali, to više nije generacija komunističkih fanatika, kako ste i na samom početku filma rekli, jer oni više ne postoje, pripadaju legendi.

ČENGIĆ:

- Ja mislim da su komunistički fanatici odumirali s razvojem narodnooslobodilačkog pokreta, a oni koji su ostali živi pretvarali su se u nešto drugo, i posledica tog nečeg drugog jesu vremena koja su došla poslije rata. 

Na žalost, mi smo, kao generacija, o njima kasno saznali. 

A kamo sreće da smo mnoge stvari znali ranije. 

Vjerovatno bismo tada imali društvo u kome bi sloboda bila dio tekovine. Ovako, sa prvim danima oslobođenja nismo dobili i slobodu. Bili smo zavedeni. 

I ja pripadam generaciji koja je nagovarana da povjeruje da mijenja svijet, te sam nesvjesno služio dogmi koja mijenja svijet, ali na isti način kao što su i filmski kritičari u to doba bili učitelji i upućivali na razumijevanje filmskih djela na način kako je to partija određivala. 

Pa ako je neko mislio na drukčiji način, filmski kritičar je mogao samo sa jednom rečenicom da učini da takav čovjek ne samo izgubi profesionalno mjesto, već i da izgubi glavu.


Van tradicije klasičnog partizanskog filma



AĆIN:

- No, kada je reč o vašem filmu "Gluvi barut" može se reći da je u pristupu ratnoj temi bitno drukčiji u odnosu na klasični partizanski film koji je i izrastao iz okrilja partijskih recepata...

ČENGIĆ:

- "Gluvi barut" se bavi moralom dva-tri čovjeka a ne mase. Tendirao sam ka jednoj mogućoj antičkoj drami u kojoj su postavljeni bogomdani junaci koji negdje na svome putu imaju katarzu, očiste se ili umru s njom. 

Nije me zanimalo da se bavim pokretima, bitkama, istorijom na način kako je to radio, kako vi kažete, klasični partizanski film iz onog vremena kada smo revoluciju morali doživljavati na taj način...

AĆIN:

- Pa nije li ipak pola veka predugo čekanje da se kaže istina?

ČENGIĆ:

- Moglo bi se reći da postoje dva razloga zašto se ovako kasno pojavljuje "Gluvi barut". I Branko Ćopić se dugo vremena mučio sa životom, a i ja sam se dugo vremena mučio sa svojim i njegovim junacima, svjestan mogućnosti da iznevjerim priliku da napravim istinsko filmsko djelo. 

No, nisu mi dozvoljavali da se taj film ranije pojavi. 

Nije mi se vjerovalo, govorili su mi da je to zato što imam takvu prošlost kakvu imam a dio te prošlosti su i moja dva filma: "Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji", koji je rađen prema sjajnoj knjizi Bore Ćosića za koju je Ćosić dobio NIN-ovu nagradu, i "Slike iz života udarnika", koji je nastao prema autentičnom životopisu čitave jedne generacije kojoj pripadaju i slavni rudari Alija Sirotanović, i Babajić, i Škorić, i Timotijević iz Srbije, i Petek iz Slovenije koja je žrtvovana. 




Pa, ne vjerujući mi previše, sumnjalo se da bih s novim djelom koje se zove "Gluvi barut" možda mogao oskrnaviti izmišljeno, programirano dostojanstvo jednog revolucionara. 

Realizam koji je postojao u djelu Branka Ćopića potiskivala je sudbina autentične ličnosti, španskog borca, Danka Mitrova, koji je došao u područje Podgrmeča i Kozare i nestao. 

Da li ga je Partija likvidirala? To se nikad nije ni utvrdilo. O tome mi niko od njegovih suboraca nije htio govoriti, ali su mi govorili da kada bi dolazili kakvi junaci pred sud partije izlazili su napolje i izvršavali samoubistvo. 

Bio je to čin njihovog žrtvovanja, umirali su iako su znali da nisu ničim iznevjerili moralne postulate.

AĆIN:

- A da li ste sami po arhivama istraživali kakva je bila sudbina Danka Mitrova?

ČENGIĆ:

- Da, ali vrlo malo ima dokumenata, i na osnovu njih se ništa ne može otkriti.

AĆIN:

- Pretpostavljam da vam je i ono što ste znali poslužilo da oblikujete lik Španca...

ČENGIĆ:

- Da, ali sam koristio i sudbine drugih španskih boraca.

AĆIN:

- A u čitavu priču ukomponovali ste junake iz cele Jugoslavije...

ČENGIĆ:

- Pa je u tom smislu Španac vjerovatno Hrvat, a Radekić Srbin, a prvi sekretar, koga igra Radko Polič, jeste Slovenac koji je doista bio za vrijeme rata na tom području Podgrmeča. 

Ali, u tom spajanju svih njih nisam želio da to bude u duhu onog da se Srbi nabijaju na kolac ili "Srbe na vrbe", a "Turke na kolac", a "Hrvatima malo da pustimo krv", iako za sve te ljude pojam komunizam nije značio isto. 

Dok su neki narodi u početku jeli Saher tortu razgovarajući o komunizmu, drugi su gubili glave, domove, gubili djecu, gubili sve što su imali, i bez komunista upućivali se u zbjegove, čuvajući goli život.

AĆIN:

- Već smo rekli da je vaš "Gluvi barut" van tradicije klasičnog partizanskog filma i da nema ničega od te ikonografije...

ČENGIĆ:

- Doista sam se trudio da uklonim partizansku ikonografiju koja je bila obilježje partizanskog filma, a to je najočitije u liku Zunzare kojeg sam dizajnirao kao mogućeg samuraja. Radnju filma sam zato i izmjestio iz područja pitomog Grmeča, lirskog, i gurnuo u jedan univerzalniji prostor u kome autentični ambijent može služiti verizmu djela. 

Prošao sam kroz muslimanska sela gdje sam pravio pravoslavnu crkvu, rušili su mi objekte, ali nikada crkvu. Na sva pitanja ko je kroz ta bespuća prolazio, stari, mudri ljudi, sijedih brkova, uvijek su mi odgovarali: 

"Sve vojske"....

Volio bih da nas kroz ovaj film i razumiju k’o narod koji je često u situaciji da živi sa nesrećom. Da li je ta nesreća komunizam? Ne znam, ali on tom svijetu nije donio ništa. Taj svijet je s komunizmom izgubio sve. Oni ne vjeruju u njega, a nemaju ni razloga da vjeruju u njega. 

A moji junaci, koji su iz tog svijeta, vjerovali su u komunizam, ali su otpadali jedan po jedan, tako da kraj filma isključuje pragmatizam komunističke partije iz tog vremena i približava se izvjesnoj legendi, ikonografiji kulturne baštine poput one na stećcima - za koje znamo odakle su a ne smemo apsolutno tvrditi kao što ne tvrdimo ni za Keopsove piramide...

Komunizam nekim ljudima na nekim prostorima jeste doneo sreću, i to nekim ljudima koji su uvijek bili drugovi a sad su gospoda, pa im taj pomak znači mnogo, jer nikad nisu bili gospoda. 

Mislim da opet koketiramo s nekim pojmovima i podvaljujemo jedni drugima ponovo nešto što nam se čini da nas dovodi u situaciju da smo slobodni ljudi i da nam je budućnost puna slobodarskih misli, partija, frakcija, neovisnosti i nezavisnosti, a bojim se da nas opet ti koji sjede na tim piramidama obmanjuju jer na vrhu piramide ima mjesta samo za jednog čovjeka, starca kojeg može da ukloni smrt, a dok je na piramidi niko ga ne može ukloniti, svi ga drže na plećima. 

Tu dogmu o tom starcu slijedimo - otišao jedan, doći će drugi. 

I, noseći takve vođe, čini nam se da smo se u dva dana izmijenili, da nas je prekonoć neko oslobodio od nas samih. 

Zato nisam optimista kada razmišljam o budućnosti. Vjerujem da će i dalje stvaraocima zabranjivati knjige, pozorišne predstave, filmove, kao što se to događalo i prije. 

Imao je ovaj narod i gorih nesreća nego što je komunizam, pa je izdržao. 

I kad izumre ova generacija koja je na najviši način predstavljala komunističu dogmu i njen mit, doći će generacija koja će se možda približavati istim idejama i obmanjivati one koji će živjeti s njima na način kao što je to u "Gluvom barutu".


Samurajska etika i samurajski dizajn



AĆIN:

- A šta je "gluvi barut"?

ČENGIĆ:

- Narod se brani u mjeri u kojoj je maštovit. U tom prostoru se nalazi ta lukavost svijeta među koji se pojavljuju neki ljudi koji donose neke nove ideje. Nismo mi ritualan križarski svijet koji je na dvoboje izlazio s velikim oklopima u ime katoličanstva.

Mi smo lukavi i jednostavniji narod koji sačeka iza ćoška, pa protivnika ukloni da ga ne vidi ni dan ni noć. I tako pojede čovjeka dan ili noć - pojede ga gluvi barut

Nema ni svjedoka, nema ni priče, a ljudi nestanu... 

Vi ste zamijetili da sam ja u filmsku priču uveo sedam junaka. Tih sedam junaka ulazi u selo, u red stvari koji već postoji od pamtivijeka i zna se kako se živi, šta se smije a šta ne smije. 

Svih sedam momaka su nestali zbog gluvog baruta. 

Gluvi barut ide sa svakim čovjekom, sa tim seljacima koji su sinonim gluvog baruta, ili sa predstavnicima seljaka koji primjenjuju gluvi barut kao pravilo, kao kaznu ili kao odmazdu, po brojnosti su ljudi koji su tu sedmoricu mogli ukloniti najdirektnije, kao što smo to već činili u istoriji: uhvatite ga, dovedete ga do potoka, prerežete mu grlo i gurnete ga.

Ali, ta priča vuče nesreću da iza ovih dođu oni drugi, jer ima svjedoka, pa se zna da je u tom i tom selu taj i taj napravio to i to. 

A komšije su takve da će progovoriti, po principu: "Neka komšijska krava crkne." 

Ja sam se pojmom i izrazom gluvog baruta koristio tako što sam to vizuelno rešavao nestajanjem ljudi. 

Njihovi grobovi na kraju filma su neke mogile, neko kamenje, obelježene nekim drvenim kocem koga već sjutra tu biti neće, a to će kamenje raznijeti seljak da napravi ogradu, da sačuva od vjetra travu, a trava će pokriti te grobove i više nikog neće biti, a gluvi barut će živjeti sa onim što se zove djedovina, kulturna baština i tako će se ući u budućnost.

AĆIN:

- Vaši komunisti su, rekoste, nalik samurajima koji imaju svoju etiku?

ČENGIĆ:

- Komunizam se služio tiranijom, pa su predstavnici komunističkog pokreta bili tirani, nemilosrdni tirani. Možda je onima koji su ostali živi lako to ispisivati kroz literarna djela i pravdati se, ali geografski prostor, kroz koji su prošli, zna ih - zna da su bili tirani i da su primjenjivali sve ono što je revolucija izmislila kao način za ostvarivanje svoje pobjede. 

Ja sam malo idealizirao komunizam na tom revolucionarnom nivou da sam ponudio nešto što je mudrost istoka. 

Samurajska etika daje tim junacima hrabrost da im nije teško ostaviti glavu, a obilježje će tada biti krajputaš ili stećak. 

Nisam hteo od toga da pravim patetične scene, jednostavno junaci su tu da poginu zbog onoga u što vjeruju. 

A ovaj narod je oduvijek imao visoki moral zbog koga je trebalo da se žrtvuje. 

Samurajska etika i samurajski dizajn će ovom filmu, ako ode u svijet, omogućiti da i onima koji ne razumiju šta je komunizam i njegova nesreća, koji ne razumiju komunističku ideju, sve to bolje shvate podvodeći pod sličnost s velikom civilizacijom jedne velike zemlje. 

Pa jedan mali narod, kao što je naš, brani se mogućim samurajima.

AĆIN:

- Vi ste prvi u jugoslovenskom filmu, za razliku od takozvanih partizanskih filmova o ratu i revoluciji, ukazali da je pretežno ako ne i jedino reč bila o građanskom ratu. Gotovo da je borba za oslobođenje bila dobar izgovor za međusobno utamanjivanje. Doduše, mora se naglasiti da se za vreme rata nikada nije govorilo o revoluciji, da je na delu i revolucija; komunisti su obmanjivali i saveznike, nikada nisu priznali da se radi i o revoluciji već samo o oslobodilačkom ratu. Ovaj film će možda pomoći da se neke stranice u udžbenicima naše istorije koriguju...

ČENGIĆ:

- Hvala vam velika za ovo...

AĆIN:

- Ali, to je prosto činjenica. U vašem filmu se vidi kako je komunistički teror za vreme rata doveo do takozvanih levih skretanja u Bosni, kao što je harao i po Crnoj Gori, o čemu se i danas nerado govori. Pretpostavljam da ste dosta istraživali taj problem, pa mi recite ko je, po vašem mišljenju, glavni krivac za taj komunistički teror. Ko ga je inicirao?

ČENGIĆ:

- Da, pitao sam ljude koji su bili blizu predstavnika lijevih skretanja otkuda ona. Mogao bi vam nabrojati puno imena, uključujući možda i najvećeg disidenta komunističkog pokreta...

AĆIN:

- Đilasa...

ČENGIĆ:

- Nisam to ja rekao...

AĆIN:

- Dobro, to sam ja rekla...

ČENGIĆ:

- To je po prihvaćenom komunističkom opredeljenju koje je nametnula Kominterna od španskog građanskog rata pa do naših iskustava bio princip obračuna sa neprijateljima: kratko, jasno...

AĆIN:

- Metak u potiljak...

ČENGIĆ:

- Da, metak u potiljak. U istoriji komunističkog pokreta mi imamo jednog velikog revolucionara koji se zove Mustafa Golubić - ovo govorim kao Bosanac - čovjeka koji nikada nije postao član Komunističke partije Jugoslavije, ali je pri tom bio član SKP (b) i pripadao specijalnom odredu NKVD-a, i bio zaljubljenik u dogmu koja je primjenjivala crveni teror...

AĆIN:

- I u tom smislu bio veliki likvidator.

ČENGIĆ:

- Tačno. A sve ono što je otpadalo od Kominterne po Evropi, on je po nalogu Kominterne uklanjao.

AĆIN:

- "Čistio otpad!"

ČENGIĆ:

- Direktno čistio otpadnike. Veliko je pitanje da li je on učestvovao i u ubistvu Lava Trockog. Na žalost, Golubićev kraj je kraj jednog seljačkog globtrotera komunističkog pokreta, kraj čovjeka koji je u njemačkoj uniformi uhvaćen u Knez Mihailovoj ulici, govoreći izvrsno njemački jezik, i ubili su ga a nisu znali koga su ubili. 

Ono što se zna to je da je njegov zahtjev da se poveže s komunističkim prvacima beogradske partijske organizacije preko Rankovića došao do Josipa Broza, koji je tražio da mu se pokaže njegova fotografija. 

I kada je Broz video Golubićevu frotografiju, rekao je: 

"Ovoga ostavite na miru!" 



To je kao svrab



Eto, takvi uzorni pripadnici Oktobra i Kominterne bili su među nama. Njihov duh je postojao i među našim ljudima. Oni su imali samo taj uzor. Jer, mi smo čitavo vrijeme od Broza pa dalje stalno primjenjivali šemu Oktobra. 

Ja mislim da je i Goli otok čista šema Oktobra, a ta šema se provlači kroz bezbroj primjera sve do Ustava. 

I ja mislim da će se tek početi govoriti o sramnim, ružnim, prosto neshvatljivim postupcima komunističkih prvaka koji su i među svojim svetom lično davali primjer najvećih pripadnika komunističkog pokreta, i tako su se dokazivali i pokazivali neukom narodu kako je komunista čovjek koji u ime revolucije primjenjuje jedan princip - a to je princip neoklijevanja da rođenog brata ukloniš pred svim ljudima koji ne mogu da vjeruju da brat brata ubija.

AĆIN:

- Kako biste vi najkraće odredili "leva skretanja" o kojima govorimo?

ČENGIĆ:

- Lijeva skretanja su najstrašniji oblik masovnog crvenog terora, o kome ništa ne znamo. Istorija neće o tome da priča, arhive se nisu otvorile, ali postoje dokumenti, zna se da i u ovim godinama preživjeli funkcioneri jedan drugog optužuju za lijeva skretanja. Postoji pet ličnosti koje su vezane za Crnu Goru...

AĆIN:

- Spomenite ih...

ČENGIĆ:

- Neću da ih spomenem. Nije ni lijepo da ja sada govorim njihova imena, možda ja i ne znam njihova imena...

AĆIN:

- Ne verujem vam, ali svejedno...

ČENGIĆ:

- Znate, generacija iz revolucije nestaje. Ona ne govori istine koje mi ne znamo. Ne verujem da je isključivo memoarska literatura istina o revoluciji. Mislim da su mnogi živi svjedoci obavezni da progovore na način kako to istorija očekuje od njih. 

A ako se tvrdi da su mnogi istorijski dokumenti napisani posle svih događaja, ako generacija koja je učestvovala u narodnooslobodilačkom ratu prosto biološki nestaje, mislim da je njihova obaveza da progovore prave istine pa čak i o onome što je neprijatno. 

To je dug prema istoriji, i to je njihova moralna obaveza. Nikakva romantična priča više nam ne treba, a do sada smo našu istoriju stalno romantizovali...

AĆIN:

- Stoga ste na početku svog filma i napisali: "Ova istina o njima možda škodi, ali je bolja od laži koja pomaže."

ČENGIĆ:

- No, sve bi to trebalo da se čini na častan i dostojanstven način, a ne da se međusobno optužuju. Ja znam da pravi ljudi sa Golog otoka još uvijek nisu progovorili, da isljednici još nisu rekli svoje istine. 

A ti isljednici su imali istu sudbinu kao i zatvorenici - i oni su živjeli na tom Golom otoku sa strahom, ali bi morali da progovore o tome kako su širili strah, kako su vršili odmazdu u ime jedne dogme. 

A mi se ne možemo pomaći dok se ne oslobodimo te nesreće. 

To je kao svrab, to je kao seboreja - bolest koja stalno svrbi, pojavi se pa nestane, ne znate zašto se pojavi, ne znate zašto nestane. 

Ni nauka to nije otkrila, a pogotovu ne istorija koja se na određeni način može podešavati, usklađivati i usmjeravati. 

To bi pomoglo narodu koji ima mudrosti da dosegne neki svoj civilizacijski nivo, a možda bi to i stvaraocima omogućilo da naprave neka nova djela. 

Ako je "Gluvi barut" djelo koje čini dostojanstvo jugoslovenske kinematografije, možda bi od njega trebalo krenuti ka nekim pravim ljudskim pričama.


Kraj 1. dela intervjua - 2. deo je OVDE






Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)