Boris Buzančić, 1. dio memoara: Po djetinjstvu se čovjek poznaje, kao po jutru dan (1990)




Iz Varaždina nosim u sebi prekrasan Stari grad. One divne zidine, nasipe, onu patinu proteklih vremena. Sve nam je to bilo dostupno za dječje igre prepune mašte. A nije bilo baš jako ugodno. U Starom gradu obitavali su šišmiši i sove. To je našu maštu razbuktavalo do neslućenih mogućnosti


Za Borisa Buzančića, jednog od naših najboljih i najpoznatijih glumaca, sada gradonačelnika Zagreba, sa sigurnošću se može reći da dobro poznaje naš mentalitet. Naime, ideju našeg uredništva da o njegovu životu i radu napišemo feljton, baš i nije oduševljeno prihvatio:

Boris Buzančić u TV seriji "Velo misto"
(foto: Feđa Klarić)
- Zaista nema smisla da o meni pišete podlistak. Ne mislim da je moj život toliko zanimljiv da bi pobudio veće zanimanje naše javnosti. Sve do sada nisam se posebno bavio politikom, a o mojemu glumačkom radu uglavnom je sve poznato. Osim toga, naši su ljudi skloni rušiti veličine. Možete zamisliti što će se dogoditi kad objavite moju potpuniju biografiju. Navalit će na mene da će se sve prašiti!

Poslije nekoliko sastanaka na njegovu novom radnom mjestu, u Skupštini grada Zagreba, ipak je pristao. 

Razgovor što slijedi zabilježili smo u Buzančićevu stanu, Travanjska 19, zadnja pošta Jarun. To vam je, ako se volite šaliti, već gotovo blizu Ljubljane.

Boris je rođen u braku kućanice Katarine, rođene Bukvić, i oružnika u žandarmeriji Gojka Antuna Buzančića. Iz poprilično siromašnog djetinjstva nosi pregršt lijepih uspomena.

- Otac mi je bio izuzetno veseo čovjek koji je mene i sestru obožavao. Uvijek je bio dobre volje, često se šalio s nama, igrao se. Kao otac, pamtim, bio je vrlo nježan. Dobivao je, kao oružnik u žandarmeriji, salamu za užinu. Tu salamu nikad nije sam jeo. Donosio bi je kući, i to je za nas bio gastronomski praznik. 

Mama je bila nježna prema nama. Prava majka i kućanica kojoj su djeca, muž i dom bili uvijek na prvomu mjestu. Naši su stanovi, premda smo se zbog očeve službe često selili, bili uvijek vrlo uredni. I tatina mama, baka Rozina, rođena Ivančević, bila je divna žena, puna razumijevanja i dobrih priča za nas djecu.

Engleski pjesnik John Milton rekao je: "Po djetinjstvu se čovjek poznaje, kao po jutru dan." 

Pokušavam nagovoriti Buzančića da mi dade nešto više podataka o svome djetinjstvu.


Patina proteklih vremena



- Pamtim da smo se, zbog očeve službe, često selili. Živjeli smo u Sokolcu, Prelogu u Međimurju, Varaždinu, Zagrebu i Travniku. Kad smo živjeli u Sokolcu, bio sam vrlo malen, pa nemam nekih uspomena. Prve mi uspomene datiraju iz Preloga. 

Sjećam se velikog, prekrasnog dvorišta i kuće koja je, za naše pojmove, bila golema. Zatim voćnjak i bezbrižne dječje igre u sijenu. Pravili smo, u tom sijenu, tunele, igrali se od jutra do mraka raznih dječjih igara. Usred dvorišta imali smo velik orah. Tu nam je tata napravio ljuljačku. Dakako, ljuljali smo se sve u šesnaest. 

Roditelji Borisa Buzančića: majka Katarina
i otac Gojko Antun (foto: Studio)
Veliki hlad od oraha često je koristio i moj otac. Tu je, na ljuljački, učio za neke državne ispite, koje je morao, opet zbog potrebe službe, polagati. 

Nasred sela, na jednoj ledini bio je kip svetog Florijana. U Prelogu sam krenuo u pučku školu. Učiteljica mi je bila gospođa Mahečić. Najviše sam se družio s dječakom Fajsom. Kad sam s "Teatrom u gostima" glumio u Prelogu, ljubazni domaćini pronašli su moju svjedodžbu iz prvoga razreda pučke škole. Iz Preloga je i hrvatski pjesnik Milivoj Slaviček. Često me nagovara da zajedno odemo u Prelog i napravimo jednu feštu.

I, kako to već biva, Buzančići su morali ponovo seliti. 

Iz Preloga u Varaždin. Ponovo se morao navikavati na novi stan, na novo društvo.

- U Varaždinu sam išao u pučku školu Kraljice Marije. Stanovali smo na Padovčevu trgu, ne znam kako se danas zove taj trg. Mama je vježbala fiskulturu u tamošnjem "Sokolu". Imali smo velik starinski haustor i dvorište u kojem je živio i radio jedan automehaničar. Popravljao je automobile i često nas vozio. 

Iz Varaždina nosim u sebi prekrasan Stari grad. One divne zidine, nasipe, onu patinu proteklih vremena. Sve nam je to bilo dostupno za dječje igre prepune mašte. A nije bilo baš jako ugodno. U Starom gradu obitavali su šišmiši i sove. To je našu maštu razbuktavalo do neslućenih mogućnosti. Jasno, plašili smo se i sova i šišmiša, ali dječja radoznalost bila je jača od svega. 

U Varaždinu sam počeo učiti svirati violinu. Taj me instrument nije posebno oduševljavao. Nikad nisam bio zadovoljan violinom. Od prijatelja, najdraži mi je bio dječak Glavaš.

Iz Varaždina se seoba Buzančića nastavila. Preselili su u Zagreb.

- Četvrti razred pučke škole završio sam u školi u Draškovićevoj ulici, a potom školovanje nastavio u Drugoj realnoj gimnaziji u Križanićevoj ulici. Stanovali smo u Šenoinoj, Jordanovcu i Palmotićevoj. Dakako, i učenje violine morao sam nastaviti. Koliko me pamćenje služi, svi učitelji violine bili su mi Česi. Od roditelja dobivao sam novac za tramvaj (tada je jedna vožnja stajala dinar i pol), uostalom kao i sva druga djeca. 

Nama se tada učinilo da je previše toliko plaćati za vožnju tramvajom, pa smo se švercali. Za ušteđeni novac kupovao sam sendviče sa salamom, a pokatkad i kruh i čvarke. Za pola dinara moglo se dobiti pola kilograma čvaraka. 

U našem trosobnom stanu iznajmljivali smo jednu sobu. Uglavnom, koliko se sjećam, nekim bugarskim studenticama. U to doba, u Zagrebu su gotovo svi iznajmljivali sobe ili stanove. Svaka druga kuća imala je natpis: "Iznajmljuje se soba". 

Pamtim i prve velike demonstracije u Zagrebu. Gotovo je cijeli Zagreb demonstrirao zbog toga što je kruh poskupio za pola dinara.

Zagrebačka epizoda bila je prekrasno razdoblje u Borisovu životu. 

Otac je radio kao nastavnik u žandarmerijskoj školi u Branimirovoj ulici, i mali Boris često je provodio vrijeme u njegovu uredu. Tada je dobio i prvi bicikl, "kotač za oružane snage". Kaže da mu je u ono doba bicikl bio draži nego da mu danas netko pokloni "Mercedes". 

Zimi se bavio klizanjem. Svaka je škola na svom sportskom igralištu, zimi, imala klizalište. Veliki ga je grad oduševljavao velegradskim slikama: čistači i perači ulica, svečani nedjeljni koncerti limene glazbe na Zrinjevcu, korzo, nedjeljni izleti u prekrasni Maksimir, odlasci na nogometne utakmice "Građanskog". (Dobro se sjeća Glazera, Jazbinšeka, Hitreca i Lechnera. "Kao klinac, bio sam pravi druker!", odlasci s mamom na tržnicu i, nakon placa, odlazak "Kod Ive" (današnji "Mosor") na plućica, koja je obožavao, kolodvor s bezbroj vlakova, nadvožnjak koji je premostio kolodvor prema Trnjanskoj ulici i na kojem je satima znao stajati i promatrati vlakove u polasku i dolasku. 

Krizmanje.

- Krizmani kum bio mi je očev prijatelj, Nikola. Bio je visok i snažan Ličanin. Krizmao me u Katedrali sam kardinal Alojzije Stepinac. Krizmano ime mi je, po kumu, Nikola. Nedugo potom, izgubio sam kuma. On i tata trebali su uhapsiti nekog opasnog kriminalca. Taj se, pak, sakrio u štalu u nekom obližnjem selu. Kad su otac i Nikola saznali da je kriminalac skriven u štali, provalili su unutra. 

Nikola je bio mnogo snažniji od moga oca i on je prvi ušao. Kriminalac ga je ubio metkom u čelo. Mome se ocu, srećom nije ništa dogodilo. Tako sam ostao bez kuma.

U Zagrebu je gledao prvu kazališnu predstavu u Hrvatskom narodnom kazalištu.

- Bila je to predstava Tituša Brezovačkog "Matijaš grabancijaš dijak". Glumio je August Cilić. I sad se dobro sjećam njegova lika iz te predstave i briljantne glume. Inače, u to sam doba često išao u kino. Tata je imao neku vezu u kinu "Central" i mi smo mogli badava ići gledati filmove. Možete misliti kakvo je to zadovoljstvo bilo za nas, djecu!

A onda rat.

- Ulazak Nijemaca u Zagreb bio je spektakularan. Njemački marševi, njemačke pjesme i njemački paradni vojnički korak. Ali, sam život u Zagrebu remetile su česte uzbune. Jedne noći, za uzbune, naša podstanarka, neka Bugarka koja je bila u drugom stanju, uslijed panike dobila je porođajne trudove. Nastala je cijela strka. Sirene su zavijale, ona je vriskala, došao je liječnik - jednom riječju imali smo zbog toga komplikacije! Nedugo zatim, otac je, kao oružnik, bio premješten u Travnik.

Ni travničke uspomene nisu izblijedjele. 

Išao je u isusovačku gimnaziju. Nastavnici su mu bili vrhunski profesori, ljudi sa završenim doktoratima. Ti su profesori voljeli prirodu pa su učenike često vodili na izlete u okolicu tog lijepog bosanskog gradića. Sadili su voćke, upoznavali život u prirodi. Isusovci su mnogo pažnje posvećivali i sportu, pa se Boris počeo baviti nogometom, stolnim tenisom i skijanjem. 

U školi su imali i kazalište. Tu je, prvi put, Boris glumio. Igrao je u crkvenim predstavama vjerskog sadržaja. U školi su imali i tamburaški orkestar. Svirali su sve, pa i klasike. Čak i Beethovena. Ujutro, prije početka nastave, obveza je bila ispovijed. U školi je učio grčki i latinski ("Grčki nisam volio, mučili su me nepravilni glagoli. Latinski je već bio druga pjesma! Volio sam taj predmet.") 

Nedavno ga je jedna prijateljica iz Travnika podsjetila na djetinjstvo u Travniku.

- Podsjetili smo se zajedničkih igara, dječjih vragolija i zajedničkih prijatelja. Ona me podsjetila da je u naše školsko dvorište često dolazio i igrao se Ćiro Blažević, ali ne pamtim njegov dječački lik. Naše su igre u tom razdoblju bile bezazlene. Pokatkad se znalo događati da smo krali još neposvećene hostije i jeli.


Valjanje po božićnoj slami



Djetinjstvo u Travniku prekinula je očeva smrt kod Jajca 1942. godine. 

Oca su pokopali na zagrebačkom groblju Mirogoj.

- Nakon očeve smrti preselili smo se u selo pokraj Bjelovara, Velike Sredice 85, kod roditelja moje mame Stjepana i Marije Bukvić. Djed i baka bili su izvanredni ljudi. Djetinjstvo je bilo tipično seosko. Do škole smo pješačili tri kilometra, ali nije nam bilo teško. Volio sam taj život i sada ga volim. Sjećam se, htio sam spavati u štali, u sijenu, ali moji mi nisu dali. Bio sam ljubomoran na slugu koji je u štali imao krevet. Uzbuđivao me miris sijena, vršidbe žita, miris svježe uzorane zemlje. 

Volio sam blagdane. U to doba, crkveni blagdani nisu bili tako podijeljeni kao danas. Mi djeca slavili smo i naš i pravoslavni Božić. Međusobno smo se posjećivali, valjali po božićnoj slami, koju je djed donosio na Badnjak u sobu. 

Bila su to doista velika uzbuđenja: božični borovi, kolači i pečenka! Pisanice za Uskrs. I zajedništvo, koje nas je u ono nevrijeme povezivalo. Bez zločestoća i podjela na katolike i pravoslavce. Bili smo zaista pravi susjedi.

Travnik 1941: Tamburaški orkestar isusovačke gimnazije (Buzančić je
označen strelicom) (foto: porodična arhiva/Studio)

Na jednu tragediju, smrt oca, nadovezala se i druga. 

Majka mu je umrla u logoru od tifusa 1945. godine. Život je nastavio s djedom i bakom i tetkama, majčinim sestrama. Potom su ga izbacili iz škole.

- Iz škole su me izbacivali zbog nekih čudnih karakteristika. Upisao sam Fiskulturnu školu u Zagrebu, ali su me i tu karakteristike dostigle, pa su mi i u toj školi pokazali vrata. Stanovito sam vrijeme radio kao učitelj u Prigorju, selu pokraj Vrbovca, ali su mi i tu, ubrzo otkazali. U to sam doba prilično lutao. Tako sam se našao i u Rijeci. Radio sam kao činovnik u Oblasnoj brodarskoj plovidbi. 

Zbog pokušaja bijega preko granice, 1948, uhapšen sam i zatvoren. U zatvoru sam bio gotovo dva mjeseca - u Rijeci, u Petrinjskoj ulici u Zagrebu i u zatvoru u Savskoj cesti, na mjestu gdje je danas prodavaonica "Slovenijalesa". Iz zatvora sam pušten bez riječi, na inicijativu jednog policajca, koji je dobro poznavao moga oca i moju obitelj. Vjerojatno je taj policajac išao u žandarmerijsku školu u kojoj je moj otac predavao. 

Onda su me proglasili vojnim bjeguncem, jer sam se zaboravio prijaviti, seleći se svako malo iz mjesta u mjesto, vojnim vlastima. Svoj sam nesporazum s vojskom izgladio tek u Zagrebu 1950, kad sam se upisao na Akademiju. A na Akademiju sam se upisao sasvim slučajno. Na natječaj u novinama za upis prve generacije u glumačku akademiju, upozorio me jedan prijatelj. U to doba nisam znao što ću sa sobom pa sam se odlučio okušati na prijemnom ispitu.

Ah, ti prijemni ispiti!

Na njima su mnogi stradavali, ali Boris nije. Nema sumnje, pritom mu je pomoglo i znanje što ga je stekao u Isusovačkoj gimnaziji u Travniku, ali i situacija u kojoj se našao poslije višegodišnjih lutanja i, kako voli reći, skitanja. Dakako, vjerno praćen od one "famozne karakteristike".

- U Bjelovaru, gradu koji mi je bio domicilno mjesto, gledao sam predstavu "Kralj Betajnove" pa sam odlučio, uz još neke tekstove, pripremiti jedan monolog iz tog kazališnog komada. Bjelovarska mi se predstava nije svidjela, znao sam da neće valjati ako budem glumio onako kako je glumac u toj bjelovarskoj izvedbi igrao. 

Neki su me prijatelji nagovarali da pripremim monolog iz "Hamleta", ali ja sam znao da će mnogi na prijemni doći upravo s "Hamletom". Tako je i bilo. Mnogi su kandidati izabrali upravo "Hamleta". Nikad u životu nisam vidio toliko "Hamleta" na jednomu mjestu! Hodnicima se nije moglo proći od silne navale perspektivnih danskih kraljevića. Bilo kako bilo, uspio sam položiti taj prokleti prijemni ispit i tako sam se, napokon, skrasio.

O životu na Akademiji Boris ne voli pričati. 

Bilo je to doba neimaštine i gladi. Stanovao je u domu u Gundulićevoj ulici.

- U sobi nas je bilo petero - Mato Ergović, Zorko Rajčić, Ante Vican, neki Ovničević, koji je poslije odustao od glume, i ja. Bili smo, uglavom, grozna sirotinja. Često se znalo događati da nismo imali što jesti. Hranili smo se u menzi, koja je bila smještena u jednokatnici pokraj kina "Balkan", na mjestu gdje je danas zgrada "Poljoopskrbe". Tamo je hrana bila prilično jeftina, ali često nismo imali novaca ni za tako jeftinu klopu. 

Jeli smo uglavnom grah i kruh. Bože, pa kad se zbilo da imamo para za grah, to je bila prava fantazija! 

Upravo na ovome mjestu morao bih reći da je to bilo romantično doba. Ali, da to kažem, lagao bih. Često su ljudi spremni, kad govore o svojoj davnoj neimaštini i gladi, to razdoblje proglasiti - romantičnim. Vjerojatno o tome govore iz perspektive punog želuca, ali ja ni danas ne znam što ima romantično u gladi. 

Biti gladan i prozebao zaista nije romantično! 

Kulinarske praznike doživljavali smo uz grah i kruh, a katkad se znalo dogoditi da nas naši rođaci ili roditelji - tko ih je imao - obraduju nekim paketom. Nismo mogli zarađivati radom na TV, nije je bilo, ni na radiju, a kao studenti nismo dobro prolazili ni u teatrima. Nije bilo samoposluživanja da krademo hranu. Nije bilo ničega! Zimi je bilo posebno teško jer smo bili vrlo loše odjeveni.

Djelovali smo kao plavokrvni, budući da nam je koža često znala dobiti onu divnu plavu, zdravo-promrzlu boju. U Židovskoj bogosloviji, gdje je stizala pomoć iz Amerike, pronašao sam jedan trenčkot. Odbacio ga je, zbog iznošenosti, neki Amerikanac moga rasta. Njemu nije valjao, a ja sam u tom trenčoktu bio godinama odlično odjeven! Zamislite, djelovao sam kao gospodin! 

Dopustite mi da ovaj dio priče završim jednim ondašnjim saznanjem. Tada mi se činilo da su nas sve odgajali i privikavali na budući proleterski život koji nas je zadesio. To i nije nimalo čudno, budući da smo bili - proleterska država!

O profesorima i kolegama s Akademije Boris priča s mnogo oduševljenja.

- Sa mnom na godini bili su, osim nabrojenih, još Nada Subotić, Sanda Finderšeg i Tonko Lonza. Lijepo smo se slagali i dobro surađivali. Profesori su bili izuzetni znalci: Gavella, Škarić, Kombol, Marinković, Tompa i drugi, a ja sam najčešće radio s doktorom Gavellom. 

Čini mi se da sam bio njegov ljubimac. Znao mi je ponekad dati novac za hranu, kad bih gotovo obnevidio od gladi. 


Ili ja - ili on!



Poslije sam radio i s Matom Grkovićem. Mato je u to doba bio čuven glumac, ali ja nisam posebno držao do njegove umjetnosti. Znate, on je pripadao glumcima koje, kad ste jednom vidjeli, vidjeli ste ga zauvijek. Uvijek je bio isti na sceni, ničim vas nije mogao iznenaditi. 

Buzančić kao brucoš na Akademiji
1950. godine (foto: Studio)
Kao profesora ja sam ga poštivao, ali nisam se slagao s njegovim pedagoškim radom. Imao je običaj da nam odglumi nešto pa je onda zahtijevao da to ponovimo upravo onako kako je on radio. Nije nam dopuštao da sami radimo na ulogama. Kad smo radili "Na dnu" Maksima Gorkog, odglumio nam je scenu i tražio da ga imitiramo. To nam nije bilo teško, ali u meni se nešto pobunilo i nisam pristao. 

Poslije, kad smo radili Schillerove "Razbojnike", taj je moj revolt eksplodirao. Posvadili smo se i ja sam odjurio Gavelli po dokumente. Htio sam napustiti Akademiju. Gavella me pokušao smiriti, ali ja se nisam povlačio. Govorio sam: 

"Ili ja idem s Akademije, ili on!"

Priznajem da je to bilo bedasto, ali ga zaista više nisam mogao podnositi, unatoč tome što je bio pravi gospodin. Sukob bi se sigurno završio mojim odlaskom, da se i ostali studenti nisu pobunili. Došlo je do skandala, a Grković se, vidjevši našu odlučnost, povukao kao pravi gospodin. Poslije mi je bilo žao, ali to je bilo najbolje rješenje i za nas i za gospodina Matu Grkovića.

Za studentskih dana upoznao je u domu današnju ženu, u koju se odmah zaljubio, ali ona ga nije "fermala". 

To je, dok mi je to pričao, posebno oduševilo njegovu kćer. 

Bila je lijepa, balerina i "tako sam se ja zaljubio u moju Pupetu". 

Buzančić je diplomirao 1954. godine. Diplomska predstava bila mu je "Mnogo vike ni za što" Williama Shakespearea. Režirao ju je dr. Branko Gavella.

- Tu smo predstavu radili u Samoboru. Bila je zima, cesta zaleđena i šofer autobusa vrlo je teško vozio. Autobus se često klizao. Gavella je sjedio pokraj šofera i stalno ga savjetovao kako da vozi. Valjda mu je htio režirati vožnju. Šofer je stanovito vrijeme podnosio Gavelline savjete, a onda se naljutio i gotovo ga izbacio iz autobusa. Mislim da je "režiranje vožnje" jedina neuspjela režija proslavljenog majstora. 

Gavella je bio tvrdoglav, nije volio da ga savjetuju. S nama se na Akademiju upisala jedna Bosanka. Bila je lijepa i uspješno je svladala prijemni ispit. Nitko tada nije vidio da je imala jednu nogu kraću. Jasno, mi smo to vidjeli i rekli smo profesoru, ali on uopće nije držao do onoga što smo mu rekli. Kolegica je tako dobro hodala da se to gotovo nije ni primjećivalo. Nakon šest mjeseci, sama je odustala, videći da zbog noge neće moći napraviti karijeru.

Nakon završetka Akademije, cijela je klasa, osim Sande Fideršeg, koja je dobila angažman u "Komediji", bila angažirana u Zagrebačkom dramskom kazalištu.

- Imali smo sreću! Tada je Gavella otišao iz HNK i povukao za sobom cijelu našu generaciju. I tu počinje moj život na. sceni..

Poslije nekoliko manjih uloga, 1956. godine dobio je veću ulogu u "Mački na vrućem limenom krovu". 

Poslije je sve išlo lakše. Redale su se predstava za predstavom - O'Nealov "I ledar dođe", Ibsenova "Divlja patka" i - napokon - Shakespeareov "Hamlet"...

Poslije je bilo sve lakše. Radi na radiju, prvi film "Ciguli-Miguli".

- Bilo je dobro raditi na Radiju. Tada je radio-stanica bila u zgradi gdje je danas tvornica "Badel". Sjećam se prvoga posla na Radiju. Tražili su da opišemo naše gostovanje u Varaždinu. O tome govorim jedino zbog toga što je nekad bio običaj da se, nakon završenog posla, odmah isplaćuje honorar. 

S filmom "Ciguli-Miguli" nisam imao sreće. Film je, naime, zabranjen. To je ono ružno razdoblje u našem ideološkom životu. Bilo je dovoljno nekoga, gotovo neargumentirano, optužiti kao ideološkog neprijatelja i već si bio zabranjen ili... 

Mi smo već tada, pa i prije, znali da taj sistem nije u redu. Sve je krivo rađeno, loše nam je krenulo. Ali, rijetki su o tome smjeli glasno prozboriti. Zapravo, nismo se usuđivali biti glasni. A ni danas, vjerujem, ne bismo bili glasni, da taj sistem nije pao gotovo u cijelome svijetu. Zapravo, socijalizam je sam sebe pojeo. Valjda zato što drugo nisu ni imali jesti. 

Točno je da sam za "Ciguli-Miguli" primio veliki honorar, čini mi se - trideset tisuća ondašnjih dinara. Za taj sam novac tada mogao kupiti komad zemlje i danas bih bio bogat čovjek. A ja sam svojoj budućoj ženi kupio kilogram čokoladnih bombona! 

Znate, nas su odgajali po petogodišnjem planu. Svakih smo pet godina obećavali sami sebi da ćemo živjeti bolje ili nas neće biti. Kad bi prošlo pet godina, mi smo bili na istome. Bili smo dugo vremena vrlo naivni i glupi. I ja sam svoj život planirao kao petogodišnje etape. Govorio bih sebi da ću za pet godina steći stanovita materijalna dobra ili me neće biti. 

Kad je prošlo zadanih pet godina, ja sam bio kao i na početku. Kao da u međuvremenu nisam bivao ništa stariji, a samim tim i pametniji. Tada bih sebi ponovo zadao isti rok. Pa ponovo, pa ponovo... Sve dok nisam shvatio da u mome životu ne smije više biti idućih pet godina. Jer, za pet godina što mogu očekivati? Oprostite, u ovim godinama!

Razgovarajući s Borisom Buzančićem stekao sam dojam da ne voli pričati o svojim glumačkim ulogama i velikim ostvarenjima. 

Činilo mi se kao da svoje umijeće želi zadržati za sebe kao svoju malu tajnu. Ili, pak, kao neku vrst skromnosti. A nije o tome riječ.

- Nikad nisam mislio da je ono što radim toliko dobro da bih morao upamtiti. Kompletnim poslom uvijek sam bio nezadovoljan. Pronalazio sam bezbroj boljih mogućnosti u ostvarenjima koja sam dao. Vrlo sam rano spoznao da se savršenstvo ne može postići, ali valja mu uvijek težiti. Ne pripadam onima koji pamte svaku svoju riječ, ulogu, gestu... 

Znate, ja nikada nisam bio zadovoljan. To me nezadovoljstvo, zapravo, tjeralo da radim bolje i još bolje. Ali objektivna situacija baš i nije bila, blago rečeno, najpovoljnija. Cenzure u nas službeno nije bilo, ali svi smo znali da cenzura postoji. Znali su to pisci, režiseri, a znali smo i mi glumci. Valjalo je paziti na svaku napisanu riječ, valjalo je sam sebe cenzurirati u svakoj izgovorenoj riječi, jer jedna nepažljiva riječ bila je dovoljna sistemu da nas izbriše iz javnosti, a glumac bez publike, dakle javnosti, nije glumac. 

Upravo je ta činjenica u meni budila nezadovoljstvo učinjenim, pa je podsvijest brisala sve ono što bi, možda, i vrijedilo upamtiti. Mnogi su ideali pali u vodu, negdje duboko u sebi osjećao sam da postajem činovnik, da radim upravo ono što se od mene očekuje. A to što se od mene očekuje radio sam lijevom nogom po sistemu - koliko para toliko muzike! To možda nisam lijepo rekao, ali sam bio barem iskren.

Pokušavam ga nagovoriti da u ovome feljtonu citiramo nekoliko kritika o njegovim najboljim glumačkim ostvarenjima, ali Boris je to energično odbio.

- Mislim da to ne bi bilo pošteno. Kritike se pišu prema potrebama trenutačne mode ili ideologije, a ja ne biti htio svojim kritičarima naškoditi citiranjem njihovih hvalospjeva mojim umjetničkim i glumačkim dostignućima. 

I oni, kao i ja, znaju da se to moglo učiniti znatno bolje, ipak, ne bi bio red da njihovo trenutno raspoloženje, a kritike su često pisane pod trenutačnim raspoloženjem, koristim u neprikladne svrhe. Takav sam kakav sam, citiranjem kritika ne bih bio ni bolji, a ni gori glumac.


Kinematografija koja počiva na perju



Inzistiram na nekim lijepim uspomenama iz njegova glumačkog života, ali Boris je uporan.

- Nemam nekih posebnih radosnih trenutaka u svome glumačkom životu, osim ponekih malih detalja. Kad se, opušten, prisjetim dosadašnjeg života, vidim da sam lijepe trenutke doživljavao samo u društvu dobrih prijatelja, da su mi ljepotu vrijednu pamćenja činile samo male životne radosti. 

Boris i čuveni Tito Strozzi u "Pustolovu pred vratima"
(foto: Studio)

Nikad nisam imao motiva, a ni mogućnosti, da učinim neko veliko umjetničko djelo. Kad to govorim, mislim na veliko u smislu svjetskih ostvarenja. Činjenica je da smo talentiran narod. Ali nismo ništa talentiraniji od drugih naroda, kako si poneki kod nas utvaraju. 

Činjenica je da smo uspjeli napraviti nekoliko velikih predstava, koje su bile prave oaze u pustinji umjetničke kreativnosti, ali sve su to predstave rađene ne na suvremenim tekstovima, nego na baštini, a da i ne govorim o tome da su to, mahom, bili tekstovi koji su dolazili iz drugih kultura. Jasno vam je da mislim na svjetske klasike. 

Režiseri su se dovijali kako da ti tekstovi budu prepoznatljivi našim ljudima, mi glumci nastojali smo slijediti njihovu intenciju, manje ili više uspješno, ali uvijek nas je spriječavao onaj cenzor što već punih četrdesetak godina čuči u nama i, što je žalosno, vrlo uspješno djeluje. 

A umjetnost koja je u stalnoj borbi s cenzorima u nama i oko nas, oprostite, nije prava umjetnost. Mnogima od nas bilo je bitno da se proživi, da ne tuku, da se što bezbolnije prođe kroz život. To je linija manjeg otpora, a ta linija nije dostojna života umjetnika.

Ipak, unatoč svemu Boris Buzančić je ostvario zaista nekoliko izuzetnih ostvarenja. 

I u kazalištu i na filmu, a i na malim ekranima. Posebno su bile zapažene njegove izvrsno odigrane uloge na filmu. Stoga se bila rodila ideja, da se od Buzančića stvori velika filmska zvijezda.

- Bilo je to davno. Najprije su Čehoslovaci htjeli samnom potpisati ugovor koji bi mi jamčio svjetsku karijeru. Potom su na istu ideju došli neki filmski radnici u "Jadran filmu". Potpisao sam s njima ugovor, ali sve je palo u vodu i ja nikada nisam postao prava svjetska filmska zvijezda. Čak su oni koji su sa mnom potpisali taj ugovor gotovo politički nastradali. 

I tako je taj pokušaj, kao i mnogi drugi slični, završio u vodi mutne i zagađene Save. U nas je bilo nepojmljivo da netko postane velika svjetska zvijezda. Imali smo jednu pravu zvijezdu, pa se nije dopuštalo da druga zvijezda eventualno pomuti bljesak njene slavne svijetlosti.

I kad govori o filmu, Buzančić se ne može osloboditi urođene ironičnosti.

- Pa, zašto bih se oslobađao onoga što mi je imanentno? Zašto bih se predstavljao drukčijim nego što jesam? Naš je film, govorim o svjetskoj razini, bljesnuo našim balkanskim folklorom, našom bizarnošću, svojim karakterističnim podnebljem. I zar se o našem filmu uopće može govoriti u svjetskim razmjerima? 

Kinematografija koja počiva na perju, uza sve poštovanje prema romskom narodu, ne može se ni nazivati našom kinematografijom. Ta ekstremnost nije naša baština, nije naša kultura, pa mislim da to nije u redu, da to ne štima. Bilo bi vjerojatno drukčije da smo mogli prikazivati isključivo naše teme i to moderno obrađene. 

Mislim da bi svijet više zanimao život naše crvene buržoazije, naše socijalističko podzemlje, ali vladalo je mišljenje da toga u socijalizmu nema, da toga ne smije biti, pa eto, nismo ni uspjeli napraviti takav film po svjetskim mjerilima. 

Amerikanci su bez ustručavanja prikazivali svoje crne točke, slično su radili Talijani, Francuzi, Englezi, Japanci, a mi smo svoju stvarnost lakirali opasnim lakom. Dakako, kad se pojavio Kusturica sa svojim filmovima na tu temu, odmah je požnjeo svjetski uspjeh. Ostali naši režiseri nisu se, za razliku od Kusturice, uspjeli osloboditi svoga dežurnog cenzora, pa nas je, do Kusturice, u svijetu predstavljao narod koji nismo mi. 

Molim da to ne shvatite kao uvredu Roma. Ja doista poštujem sve narode i njihove posebnosti, ali to su fakta, a fakta valja poštivati. Neću reći da nismo imali nekoliko pristojno napravljenih filmova, ali to u svijetu nije izazvalo senzaciju. Ne može se film praviti, a da se ne misli na prihod koji bi imao ostvariti, na ljude koji bi taj film, da bi ga pogledali, morali i platiti. 

Mi nemamo Borodinsku bitku, ali mislim da bi senjski uskoci, profesionalno učinjeni, mogli zaista izazvati svjetsko zanimanje. I tako dalje. Naša kinematografija ne bi smjela živjeti od koprodukcije, nego od nacionalne autohtonosti. Nekoliko sporadičnih bljeskova, koje smo sami napuhavali, ostali su samo bljeskovi i to isključivo u našim, prilično omeđenim okvirima.

Gledajući na problem tako, ne mogu a da ne govorim o sebi u istome smislu. Valjalo se povinovati primitivnim uvjetima stvaranja, ako ste htjeli preživjeti. 

Znalo se događati da se na raznim snimanjima, mi glumci izlažemo nevjerojatnim opasnostima po zdravlje. Čujte, mokra i blatna roba sušila se na nama! 

Pa zar se u takvim uvjetima mogla stvarati svjetska kinematografija?! Naš je rad više ovisio o političkim stavovima naših odgovornih drugova, nego od umjetničkih zahtjeva pisaca i režisera.

Ni o televiziji Boris nema bolje mišljenje, premda je napravio nekoliko divnih uloga na malim ekranima... 

Razgovarao: Kemal Mujičić, obrada: Yugopapir (Studio, jul 1990.)


2. deo memoara je ovde


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)