Dubravka Ostojić i Ksenija Pajić: Mlade glumice prvi put pred filmskim kamerama (1985)



Za snimanja nisam razmišljala kako me kamera, zapravo, vidi a i kako bih drukčije, na Akademiji čak i sudjelovanje u običnoj semestralnoj filmskoj vježbi ovisi o slučajnom susretu i druženju na hodniku. Šteta je što barem jedan od osam semestara glume ne radimo, umjesto ispitne predstave, film ili TV-dramu, zajedno s kolegama s filmskog odsjeka

Mlade zagrebačke glumice Dubravka Ostojić i Ksenija Pajić zaigrale su prvi put pred filmskim kamerama u nedavno dovršenom Grlićevom filmu Za sreću je potrebno troje. Što te dvije glumice misle o stalnom angažmanu u teatru, zašto su tek na snimanju prvog filma dobile i prve poduke o filmskom radu, i mogu li same utjecati na svoju karijeru?

Iz gomile djevojaka koje sanjaju o tome da postanu zvijezde, ili da se potvrde na daskama, ovogodišnja hrvatska filmska produkcija lansira dvije mlade zagrebačke glumice, Dubravku Ostojić i Kseniju Pajić, koje u Grlićevu nedavno dovršenom filmu Za sreću je potrebno troje, prvi put glume na filmu.

Ksenija Pajić i Dubravka Ostojić
(foto: Željko Čupić)
- Na sceni sam od svoje devete godine - kaže Dubravka. - Plesala sam balet u Malom kazalištu na Trešnjevci i nisam pomišljala na glumu kao svoj budući poziv. Odlučila sam se šest mjeseci prije upisa na Akademiju. Dala sam prijavu i otprve prošla!

Zapravo, nije baš bilo tako jednostavno, imala sam strahovitu tremu, ni pred kime nisam se usuđivala izgovoriti monolog koji sam pripremila...

- Mislila sam da ću nakon srednje škole studirati pravo - kaže Ksenija - ali, znam da sam glumu oduvijek nosila u sebi i da bih danas bez toga sigurno bila nesretna.

Iako su tek lani stekle diplome, obje mlade glumice već su mnogo radile. 

Dubravka još na Akademiji, nakon prve godine studija, glumi u Hekubi Ivice Boban, s kojom će ovo ljeto četvrti put na Dubrovačke ljetne igre. Nastupila je u Menzelovu Hamletu; mala, gotovo nevažna uloga, ali znatno iskustvo iz rada s tim sjajnim češkim redateljem.

I Ksenija je već dvije godine u Hekubi, napornoj predstavi koju vrlo vole; dva puna sata su na pozornici. Zajedno su nastupile i u predstavi Mire Međimorca Dobri Teatra Move, koja je na sceni Moša Pijade imala samo dvadesetak izvođenja. Loše je kad se predstava brzo ugasi, još prije nego što je zapravo živjela.

Dubravkina diplomska predstava bila je Brechtova Opera za tri groša, a Ksenija je diplomirala u Lorkinom Domu Bernarde Albe.

Prije toga glumila je u Braći Karamazovima u Malom kazalištu Trešnjevka, gdje ju je zapazio Relja Bašić, pa je odmah nakon diplomske predstave u rukama imala tekst nove predstave Teatra u gostima, Crne komedije.


Glumac je glumac samo kad glumi



Ksenija: Na Akademiji nisam bila neka zvijezda, uvijek sam bila nekako po strani. Osim u Historiji plesa Ivice Boban, na ispitu iz pokreta, koji je sadržavao ozbiljne glumačke zadatke... Inače nisam mnogo radila na glumi. Začudilo me što se netko od redatelja brine o mladom glumcu; nisam povjerovala da ću se odmah naći u projektu Teatra u gostima...

Dubravka: Sad smo Ksenija i ja u Crnoj komediji zajedno. Nakon što su oni odigrali 130 predstava, ja sam uletjela sa samo nekoliko proba. Putovale smo zajedno; bilo je naporno, ali zanimljivo: nastupati svaki dan, pred različitom publikom, doživjeti glumu na takav, "putujući" način...

Ksenija: Gdje god smo dosad obje sudjelovale, nismo imale zajedničkih scena; tek u Crnoj komediji susrećemo se na pozornici, ali kao suparnice!

Dubravki je još na četvrtoj godini Akademije Ivica Kunčević povjerio glavnu ulogu u svojoj postavi Cyrana de Bergeraca u HNK! 

Prošlog je ljeta bila asistent i koreograf u predstavi Bunuelova Hamleta, u režiji mladog novosadskog redatelja Harisa Pašovića.

Predstavu su pripremili studenti iz Beograda, Sarajeva, Novog Sada i Zagreba.

Na akademiji ona je sad asistent iz pokreta, i upravo ovih dana, nakon povratka s turneje po Srbiji (s Teatrom u gostima), prati prijemne ispite. Kako se osjeća u toj ulozi?

Dubravka: Predstavu je uvijek zanimjivo vidjeti iz drugog kuta, dok nastaje. I prošlog ljeta, i sad na Akademiji, bila sam "s one druge strane"...

Ksenija (sjeća se): Mislim da smo najbolje radili na prvoj godini Akademije. Osim toga, mnogo smo se družili... Kad bih se ponovo upisala na Akademiju, sve bih bolje znala i točnije bih procjenjivala mnogo toga. Bitno je da se čovjek ne da smesti i da od ponuđenog izabere ono što mu najbolje leži.

Dubravka: Mi smo, mislim, bili vrlo dobra generacija; Cintija Ašperger, Ljiljana Bogojević, Marica Vidušić, Igor Hajdarhodžić, Ivica Barešić, Višnja Babić, Čedo Martinić...

Ksenija: Ja sam najviše bila s Ljiljanom Bogojević. Ona je iz Varaždina, a ja iz Rijeke, pa su nas povezivali isti problemi, osobito stanovanje; neko smo vrijeme stanovale zajedno. Ona je sada u Skoplju, a Marica u Splitu. Ostale smo još Cintija, Dubravka i ja. Dubravki i meni mnogo se toga istodobno događa.

Mislim da smo sretne, jer smo na sceni, dok mnoge naše kolege i kolegice ne rade. Kad se toga sjetim, ništa mi više nije teško, jer glumac je glumac samo kad glumi.

Dubravka: Doista je strašno biti glumac samo na papiru, po diplomi koja stoji na polici. Osjećaj da na neki način prestaješ bili glumac, jer te nitko ne treba, najgori je od svih koje možeš doživjeti...

Ksenija: Ne možeš ići naokolo i nuditi se. Prazne hodove u karijeri ne može riješiti čak ni stalan angažman. Ja ga ne bih ni željela. Osim, možda, kad bi se u gradu otvorio neki novi teatar, što bi bilo pravo rješenje za svu tu gomilu mladih ljudi koji znaju, hoće i mogu raditi.

Dubravka: Ja bih voljela ući u angažman. Mislim da je to dobro i za mladog glumca i za kazalište. Važno je iskustvo etabliranog teatra, glumiti s iskusnim glumcima, a naposljetku, i stalno zaposlenje. U stalnom angažmanu ipak redovitije radiš.


Miki Manojlović pomaže - neprimjetno



- Što je s filmom? Je li ih Akademija pripremila i za takav glumački zadatak?

Dubravka: S Rajkom Grlićem bilo je predivno raditi. Cijela ekipa bila je odlična, sve je savršeno funkcioniralo, svi su nam pomagali. Mislim da se malo koji redatelj tako detaljno i savjesno priprema za film kao Grlić. Kad smo na pokusnom snimanju obje zadovoljile i dobile uloge, ne znajući jedna za drugu, imali smo glumačke probe. Rajko je posljednju verziju scenarija čak donekle nama dvjema prilagodio.




Ksenija: Ja sam oduvijek obožavala film, naravno, nisam imala iskustva, no srećom smo ušle u ekipu u kojoj su odnosi profesionalni i sve "štima" kao sat. Od Rajka i snimatelja Živka Zalara mnogo smo naučile.

Dubravka: Na Akademiji nisam čula ni dvije riječi o filmu. Neka osnovna znanja morali bismo usvojiti. Moraš znati osnovne planove, kad i kako te kamera snima.

Živko mi je mnogo pomogao, ali i Miki Manojlović, koji neprimjetno pomaže, i tek poslije shvatiš da ti je ukazao na neke stvari, a da ti o tome nisi imala pojma.

Ksenija: U kazalištu, pred publikom, uvijek sam na početku nervozna, a pred kamerom nisam. Vjerojatno mi odgovara takva vrsta koncentracije kakva je potrebna u radu na filmu. Svidjela mi se i uloga.

Jagoda, koju glumim, nekako najnormalnije prihvaća život; ne zanosi se iluzijama, ne misli kako će je netko izvući, nije ni u koga zaljubljena; optimistički, vedro i pomireno sa sudbinom, realno gleda na svijet oko sebe i svoju budućnost. Doduše, malo pije.

Dubravka: Gledala sam danas film i još se ne mogu sabrati - vidjela sam tisuću sitnih grešaka koje sam učinila. Film je sumoran, mračan, depresivan. Fabula je tu najmanje važna, mnogo su važnije sve one na prvi pogled nebitne stvari i "sitan vez" između njih.

Za snimanja nisam razmišljala kako me kamera, zapravo, vidi a i kako bih drukčije, na Akademiji čak i sudjelovanje u običnoj semestralnoj filmskoj vježbi ovisi o slučajnom susretu i druženju na hodniku.

Šteta je što barem jedan od osam semestara glume ne radimo, umjesto ispitne predstave, film ili TV-dramu, zajedno s kolegama s filmskog odsjeka.

Ksenija: Premda Dubravka i ja nismo imale zajedničkih scena u filmu, susretale bismo se i uvijek se osjećale gotovo istovetno, dijelile smo slične probleme...

- Mogu li mlade glumice planirati svoju profesionalnu budućnost?

Ksenija: Mislim da nije lako biti glumac i održavati ravnotežu između života i glume. Ženi, glumici, još je teže. Mislim da je gluma na neki način moja sloboda, jer sam je izabrala.

Dubravka: Moj je izbor, kao i Ksenijin i svih glumaca, u načelu podrazumijevao rizik. Dalja budućnost sasvim je neizvjesna.

Razgovarala: Sanja Muzaferija, obrada: Yugopapir (Studio, jul 1985.)


Ksenija i Dubravka: Kakva li im je
profesionalna budućnost?
(foto: Željko Čupić)

Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)