Boško Gašević, film "Izgubljena olovka" '60: Kako je snimljen jedan od najboljih YU dečjih filmova



Jednu vrlo zanimljivu zgodu Boško je htio prećutati. Ali i za nju smo saznali. Ona se zbila prilikom prvog prikazivanja filma u studiju. Kada se pojavila prva slika na ekranu i kada je vidio sebe kako se kreće, Boško je uzviknuo: Joj, onaj isti ja!

Scenario je već bio završen. Reditelju Fedoru Škubonji i scenaristi Stanislavi Borisavljević bilo je povjereno da pronađu glavnog junaka filma i da što prije otpočnu snimanje. Do festivala u Puli, gdje je trebalo da se prikaže ovo ostvarenje "Zora-filma" iz Zagreba, ostalo je još samo nekoliko mjeseci. 

I kada je već bilo sve spremno za početak snimanja, nosilac glavne uloge još nije bio pronađen.

Reditelj je dugo vremena tragao za dječakom kome bi povjerio glavnu ulogu u svom filmu. 

Obišao je mnoge škole, dječje domove, na ulici presretao dječake, ali ni sa jednim nije bio zadovoljan. 

Pošto se događaj opisan u scenariju odigrava u Bosni, slučaj je htio da je u potrazi za svojim junakom dospio u Džimrije, malo selo podno Romanije. 

Dvadesetak raštrkanih kuća u podnožju legendarne planine i mala škola od brvana, to je ukratko njegova slika. 

Kada je ušao u školu, zapazio je odmah simpatičnog dječaka smeđe kose i živahno-sjetnih očiju.

Glavni junak bio je pronađen.


Iz školskih klupa pred filmsku kameru



Boško Gašević u redakciji sarajevskih Malih novina, u
razgovoru sa Smiljanom Šilićem (foto: Male novine)
To je bio Boško Gašević, učenik trećeg razreda osnovne škole.

Na probnom snimanju je potpuno zadovoljio.

Veselju nije bilo kraja kada je čuo da će igrati na filmu. 

Tome su se radovali i njegove drugarice i drugovi. Snimanje filma trebalo je da se obavi u njihovom selu i školi.

Boško do tada nije gledao ni jedan film. 

Samo jedanput, kada je s ocem išao u Han Pijesak, ugledao je kroz otškrinuta vrata bioskopa filmsko platno i žive slike na njemu.

- Bile su to trke na motorima - kaže on jedva se sjećajući.

Kao i svi njegovi vršnjaci, provodio je slobodno vrijeme u igri sa svojim drugovima ili čuvajući stoku. 

Pogled bi mu ponekad odlutao na vijugavi drum u daljini kojim su se kretali brektavi kamioni sa prikolicama natovareni drvetom. 

Za čas bi se on našao za volanom u kabini, vozio brže nego ijedan vozač, sve dok ga iz tih misli ne trgne zaglušna sirena automobila na okuki ili mukanje goveda u planini.

Želio je da postane vozač automobila.


Kamera, stop! Ja ne mogu više plakati! 



Film "Izgubljena olovka" u kome Boško tumači nezaboravni lik dječaka Dike, dobio je veliko priznanje kritike - nagradu "Kekec". 

A za najbolju dječju ulogu na ovogodišnjem festivalu u Puli nagrađen je i Boško.

Omiljeni Diko, koga ćete sigurno zavoljeti gledajući film, posjetio je i redakciju "Malih novina"

Tom prilikom ispričao nam je niz zgoda koje je doživio za vrijeme snimanja filma.

U jednoj sceni, gdje svi đaci u razredu treba da plaču, uvijek bi se neko nasmijao. 

Taj kadar je onda trebalo ponovo snimati. 

Režiser se zbog toga toliko naljutio, pa je "strogo" zaprijetio da će sve one koji ne budu htjeli plakati dobro išamarati.

- Da znate kako su tada svi ozbiljno zaplakali... I kadar je uspio.

- Bio je smiješan i moj drug Vule - nastavlja Boško. - Kada su ga snimali kako plače, njemu je to sve već bilo dosadilo, pa je rekao: 

"Kada ja kažem - kamera! vi počnite snimati, a kad kažem - stop! prestanite, jer ja neću više plakati!"

Jednu vrlo zanimljivu zgodu Boško je htio prećutati.

Ali i za nju smo saznali. 

Ona se zbila prilikom prvog prikazivanja filma u studiju.

Kada se pojavila prva slika na ekranu i kada je vidio sebe kako se kreće, Boško je uzviknuo:

- Joj, onaj isti ja!


Mladi glumac - odlikaš u školi



Boško Gašević sada živi u selu Ljeskovcu, a četvrti razred osnovne škole pohađa u Han Pijesku. Treći razred ja završio u Džimrijama, upravo za vrijeme snimanja filma. 

Prošao je sa odličnim uspjehom. 

Pitali smo ga kako je postigao tako dobre ocjene, pošto znamo da snimanje filma oduzima mnogo vremena. 

Rekao nam je da je odlazio na nastavu kad god nije učestvovao u snimanju.

- Bilo je teško stići na obje strane - priča Boško. I dodaje: - Prošle godine u našoj školi nastava je počela četiri mjeseca kasnije. Morali smo mnogo da naučimo za kratko vrijeme.

Od predmeta najviše voli matematiku i srpskohrvatski jezik. 

Voli da igra lopte, i da čita knjige. 

Mnogo mu se dopala "Alisa u čarobnoj zemlji" i "Posljednji Mohikanac"

Vrlo rado gleda filmove. 

Najviše mu se svidio "Tarzan u pustinji", a od naših filmova "Deveti krug" i "Kapetan Leši"

Tarzana je zavolio zbog njegove hrabrosti, snage i uzbudljivih doživljaja.

Napisao: Smiljan Šilić, obrada: Yugopapir (Male novine, decembar 1960.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)