Vjekoslav Jutt (1. dio memoara): Mladom pjevaču puno je značila Čkaljina pohvala! (1968)



Mislim da sam te nedjelje bio najsretniji čojek na svijetu! I nakon povratka kući još mi je u ušima odzvanjao pljesak publike, pred očima su mi se pomicali kartoni s ocjenama što su ih u rukama držali članovi žirija. Sakupio sam maksimalni broj bodova. Sva dotadašnja maštanja sad su mi se činila nadohvat ruke

Na našem zabavno-muzičkom nebu ima danas odviše »zvijezda« da bi se točno mogla odrediti rang-lista njihove popularnosti. Jedni su se afirmirali na festivalima, drugi su postali popularni svojim TV nastupima, treći su rekorderi po broju prodanih ploča. Jedni se više sviđaju starijoj publici, drugi tinejdžerima. Ukratko, malo je onih čija je popularnost, da tako kažemo, potpuna.

Vjekoslav Jutt (foto: Džuboks)
Jedan od takvih je mladi Zagrepčanin Vjekoslav Jutt.

Pjevač čija popularnost traje jedva dvije godine osigurao si je dosad već milijunsku publiku - obožavaoce kakvima se može pohvaliti malo koji od njegovih kolega. Da postane »zvijezda«, bio mu je dovoljan samo jedan festival, »Zagreb 67«, i kompozicija Marije Radić »Do viđenja, ljubavi«.

Koliko će dugo popularnost potrajati, teško je reći, ali je sigurno da je Jutt jedan od pjevača koji će dugo ostati na našoj zabavno-muzičkoj sceni.

Stanuje u istočnom dijelu Zagreba, na početku Mećareve ulice, u malom dvosobnom stanu, s roditeljima i sestrom.

U stubištu njegove kuće zidovi su išarani parolama ispisanim kredom:

»Vjeko najdraži na svijetu! Ti si naše sunce! Tvoje... (slijede imena obožavateljica). Vjeko najbolji od svih...«

Obitelj Jutt od jutra do kasne noći uznemiruju telefonski pozivi, a ujutro se često pred ulaznim vratima stana nađe kitica ili buket cvijeća.

To su svakidašnji dokazi popularnosti koja ne jenjava od one proljetne večeri sredinom marta 1967, kad je na zagrebačkom festivalu vedrih nota vitki, zbunjeni mladić oduševio publiku, izvevši »Do viđenja, ljubavi« Marije Radić, glasom koji je našoj zabavnoj muzici donio novo osvježenje.

Bio je to logičan finale napora i želja dugih gotovo deset godina, za koje nije znao - nitko osim obitelji u Mećarevoj ulici 3.

Kako je počelo?

Neko o tome priča sam Vjeko...


Bila je to želja da pjevam ljudima



»Mi ne želimo uvijek uspjehe. Ponekad ima poraza koji su trijumfalniji od pobjeda ...« 

(motto na iskaznicama članova Kluba Vjekoslava Jutta u Bjelovaru)


- Vjerujte, osjećam se pomalo nelagodno. Ujutro čim ustanem, u toku dana u gradu, navečer kad prije spavanja učim ili čitam neprestano me netko zove i traži. Znate, ja nisam baš navikao na takav život. Osjećam se za nj nekako nedorastao, premlad. Uvijek sam želio i vjerovao da ću postati pjevač, ali nikad nisam ni slutio da ću imati tako veliku, dragu i zahvalnu publiku.

Dok vam pričam, a magnetofonska vrpca sve bilježi (ne zamjerite ako sve ne ispadne zgodno, nisam baš veliki majstor u stiliziranju), pogled mi pada na vitrinu. Puno je slika, albuma, mapa, vaza i drugih vrijednih predmeta - to su pokloni vas nepoznatih koje ne mogu upamtiti, iako vas uvijek pomno promatram u dvoranama, nastojeći dostići nemoguće: do upamtim sva vaša lica ...

Na vitrini je poredano pedesetak igračaka od plastike, gume, keramike i pliša. Na njima su također ispisana vaša imena i moje ime - to je sjećanje na vašu pažnju i dane koje sam prošle jeseni proveo na zagrebačkoj klinici Rebro.

Kamo god se okrenem, svuda me okružuju vaša ljubav i pažnja. Ukratko, osjećam se veoma sigurno, veoma dobro, iako mi je, kako sam već rekao, pomalo nelagodno, jer na sve to nisam navikao.

No do počnemo priču.

Nemojte se iznenaditi ako me u nekim detaljima moje biografije (pogotovu na nekim slikama iz ranog djetinjstva) ne budete mogli prepoznati: vremena se mijenjaju, a s godinama mijenja se i čovjek, makar bio i mlad kao što sam ja.

U stvari, kod mene se i nije mnogo mijenjalo, bar ne u pogledu onog što je vezano uz zabavnu muziku i uz muziku uopće. Otkako znam za sebe, uvijek sam joj bio sklon.

Rodio sam se 13. decembra 1946. godine. Nisam nimalo nesretan zbog datuma rođenja, naprotiv, taj mi je broj često puta donosio sreću. Na maturi sam izvukao trinaesto ispitno pitanje i dobro je prošlo; na trinaestom zagrebačkom festivalu postigao sam svoj prvi i dosad najveći uspjeh. Dakle, zaista vam savjetujem da se nimalo ne plašite »nesretnih« brojeva.

Moja majka kaže da sam bio živahno dijete, uvijek sklon nekakvoj akciji. Nisam mogao izdržati na jednom mjestu, zarana sam volio duge šetnje, priredbe, putovanja, što sada mnogi koji me se sjećaju iz tog vremena spominju kao predznak moje sklonosti estradnoj karijeri i poslu.

foto: privatna arhiva/Plavi vjesnik

Prva moja sjećanja padaju u vrijeme kad su mi bile otprilike tri godine. Tada sam prvi put bio na moru. Tata je radio u Bujama, pa smo mu majka i ja išli »praviti društvo«. Prvi susret s morem, na koje smo se iz Buja odvozili na kraće izlete, ostao mi je u veoma ugodnoj uspomeni. I danas more za mene znači velik, najljepši doživljaj, kojem se radosno prepuštam kad god mogu.

Moje školovanje prošlo je relativno mirno. Osnovnu školu završio sam na Volovčici, a srednju u Četrnaestoj zagrebačkoj gimnaziji na Kennedyjevu trgu. Zatim sam se upisao u Višu tekstilnu školu i nakon godinu dana je prekinuo. Sada studiram pravo i upravo se spremam da u ljetnom i jesenskom roku položim pet ispita. To je uvjet za upis u drugu godinu studija.

Zahvaljujući roditeljima, imao sam mirno djetinjstvo. Fotografije iz porodičnih albuma, od kojih ćete neke vidjeti, sjećaju me na razne ulične i školske svečanosti, na moja najranija prijateljstva.

Sjećam se da sam veoma rano osjetio potrebu, želju koju nikome nisam mogao pravo protumačiti. Bila je to želja do pjevam, ali ne jednostavno sam u sobi, ili u kupaonici, nego pred publikom. Bila je to želja da pjevam ljudima, velika, ali tada još nedorečena, prigušena djetinjim igrama i raznim školskim obavezama.



U zboru "Volovčica"



U to vrijeme, imao sam tada desetak godina, naša zabavna muzika tek se stvarala.

Oduševljavali su me Ivo Robić i Marko Novosel, njihovi glasovi bili su za me veliki uzori. Moji kod kuće čudili su se odakle mi upornost da satima sjedim kraj radio-aparata, vrteći dugme za biranje stanica i tražeći zabavno-muzičke emisije. Čudili su se još više kad bih im, nakon svega nekoliko slušanja, otpjevao koji od trenutno najpopularnijih šlagera.

- Vjeko će jednog dana postati pravi pjevač - govorio je otac u šali.

Majku takve šale nisu oduševljavale.

- Bolje bi bilo da misli na neki pošten posao i da ga na vrijeme savlada - govorila je zabrinuto.

Naravno, u to vrijeme nisam mogao ni sanjati da bih kao pjevač pokušao javno nastupiti. Korak od mojih kućnih »priredbi« do nekog koncerta činio mi se suviše velik - upravo nemoguć i nesavladiv. Ali to u meni nije smanjilo želju za muzikom. Sklonosti koje su kod mene postojale moji su roditelji zarana uočili i već sa deset godina počeo sam svirati violinu.

Mislim, kad se dječak ovako rano posveti muzici, kao uostalom bilo čemu drugom, to može biti fatalno za njegovo djetinjstvo. Zbog svog hobija ili svoje pasije on može izgubiti prijatelje, drage igre, sve užitke mlađih godina - ukratko, može izgubiti djetinjstvo. 

Mislim da sam ja imao sreću da mi se to nije dogodilo. Muzici sam posvećivao mnogo vremena, ali se također uvijek našlo vremena za igru i prijatelje. Nastupao sam na školskim priredbama i svečanostima, svirajući violinu solo, ali me nitko od mojih vršnjaka zbog te neobične ljubavi nije smatrao čudakom niti je itko zazirao od mene.

To mi je pomoglo da muziku od malih nogu shvatim kao nešto što uljepšava i dopunjuje život, a ne kao pasiju zbog koje onaj tko joj se odaje mora mnogo i žrtvovati.

Kao dječak, pjevao sam i u zboru Dinka Fija »Volovčica«. Ne znam je li vam taj zbor poznat, ali u to vrijeme odnosio je mnoge nagrade i priznanja.

Pjevanje u zboru velika je škola za onog tko voli muziku: osim toga što mnogo naučite, steknete i naviku organiziranog rada, vježbe i radne discipline. Tada, doduše, nisam ni slutio koliko će mi to jednog dana dobro doći, ali danas mogu zaista zahvaliti svima koji su me u to vrijeme učili i pomogli mi.

Negdje sam čitao da čovjek, ako ima pred sobom određen cilj, ne smije dugo ostati na sporednim poslovima, makar oni indirektno i vodili tom cilju, nego treba da bira kraći i brži put. Ja sam to učinio; nesvjesno sam tako postupio na kraju osnovnog školovanja, kad sam svojevoljno istupio iz pjevačkog zbora »Volovčica«. Možda tada još nisam bio potpuno svjestan zašto to činim, ali uskoro mi je postalo jasno.

Kad vam se ukaže prava prilika, onda ona obično ne izgleda ozbiljna, nego je nekako prikrivena. Tako je bilo i sa mnom. U drugom razredu gimnazije sasvim sam slučajno saznao da se u Zagrebu održavaju natjecanja pjevača-amatera koja se zovu »Prvi pljesak«. Vijest koju sam čuo nimalo me se nije dojmila. U prvi tren nisam je ni dovodio u vezu sa sobom.


Pljesak za "Golubove"



Dakle, u drugom razredu gimnazije jedan mi je prijatelj, onako uzgred nabacio:

- Znaš, tamo u »Varijeteu« svake se nedjelje ujutro natječu mladi pjevači. Priredbu vodi Viki Glovacki i kažu da uooće nije neugodno pokušati. Ti znaš nešto o tim stvarima, pa zašto ne odeš?

- Misliš...? - prekinuo sam ga s nevjericom.

- Naravno! Ako ne uspiješ, to ionako nitko neće saznati, a ništa te ne stoji... Ako uspiješ, znaš i sam što to znači.

Ne, ja to nisam znao, ali sam ipak odlučio da pokušam. Da ne idem nasumce, najprije sam jedne nedjelje otišao kao gledalac. Promatrao sam djevojke i mladiće koji su nastupali i slušajući njih, odjednom sam osjetio kako mi raste samopouzdanje.

Nisu loši, mislio sam, ali ni moj glas u ovoj konkurenciji ne bi bio najgori! Zaista nema razloga da ne pokušam.

I, pokušao sam.

Bio je početak 1964, cijeli je Zagreb pjevao Mihaljevićeve »Golubove«. U određenom smislu, ta je kompozicija bila kao stvorena za početnika. Odlučio sam da na »Prvom pljesku« pokušam baš s njom. I uspio sam.




Mislim da sam te nedjelje bio najsretniji čojek na svijetu! I nakon povratka kući još mi je u ušima odzvanjao pljesak publike, pred očima su mi se pomicali kartoni s ocjenama što su ih u rukama držali članovi žirija. Sakupio sam maksimalni broj bodova.

Sva dotadašnja maštanja sad su mi se činila nadohvat ruke. Boljelo me je pomalo što moji ukućani nisu shvaćali veliki trenutak moje prve pobjede i čini mi se da je tada jedino moja sestra Lela, poslije moja »sekretarica«, vjerovala kao i ja: da je to početak na putu k uspjehu.

U polufinalu se trijumf ponovio: opet najveći mogući broj bodova.

Uoči finala ležao sam u krevetu u vrućici i pio vruću limunadu. 

Bila je subota uvečer i bio sam zabrinut hoću li sutradan moći da nastupim. Majka, koja još i tad mojim nastupima nije pridavala nikakvo značenje, govorila mi je:

- Vjeko, ostani u krevetu, nije sve u toj priredbi! Bit će još prilika, a za tebe je bolje da ozdraviš.

- Znam - rekao sam - ali ja moram ići!

Bio je to jedan od rijetkih trenutaka u životu kad nisam poslušao majku.

Idućeg jutra, unatoč prehladi i vrućici koja nije popuštala, otišao sam u »Varijete«. Pobijedio sam premoćno, osvojivši ponovo svih dvadeset i pet glasova i kao pobjednik finala serije dobio mali pehar. Dojurio sam kući izvan sebe od sreće, mašući peharom iznad glave.

- Pobijedio sam, pobijedio sam! 

Mislim da nikad u životu ovaj skromni trofej ne bih mijenjao nizašta na svijetu!


Čkaljino priznanje



Pobjeda u finalu »Prvog pljeska« dala mi je pravo da nastupam u večernjim programima »Varijetea«. U to je vrijeme u Zagrebu često gostovao popularni komičar Miodrag Petrović Čkalja. U jednom intervjuu što ga ie tada davao za Radio Zagreb upitali su ga tko mu je naš najdraži pjevač zabavne muzike. Čkalja je odvratio:

- Znate, ako budem birao između velikih, znam da ću se zamjeriti svima, osim onog koga budem spomenuo. A ako hoću da budem posve iskren, trenutno mi se najviše sviđa mladić koji ovih dana nastupa u programima »Varijetea«. Zove se Vjekoslav Jutt.

Možda Čkalja nikad neće znati koliko je za me značila ta njegova izjava!

Kao početnik, hvatao sam se za sve što bi mi ponuditi. Nisam još imao pojma što znači »estrada«, kakve šanse pruža snimanje ploča, kakve nastup na televiziji ili što znače festivali. Prihvaćao sam sve što bi mi ponudili. U krajnjoj liniji mislim da to i jest u redu kad je riječ o početniku. Tada sam osjećao samo neprestanu, ludu želju za provjeravanjem tko je bolji.

Tada još nisam imao ni »stila« za ponašanje u krugovima kojima sam počeo pripadati. Na primjer, čuo sam da zagrebački TV studio sprema emisiju za mlade pjevače početnike. Budući da nisam znao kome da se prijavim za sudjelovanje u toj emisiji, jednostavno sam sjeo, napisao molbu, stavio je u omotnicu i naslovio je na »RTV Zagreb, zabavno-muzički odjel«.

Začudo, dobio sam i odgovor.

Pozvali su me da sudjelujem u emisiji u kojoj su tad već nastupali poznati pjevači Mišo Kovač, Igor Jakac i još neki. Emisija je bila dobro primljena i od kritike i od publike.

Na sličan način dospio sam i u »Jugoton«. Muzički urednik Pero Gotovac sreo me je jednom na ulici i svojim uobičajenim, neposrednim načinom mi rekao:

- Čuj, ne mogu ti obećati, ali postoje izgledi da na koktel-ploči snimiš Morandijev šlager »Nisam te dostojan«.

U stvari, tu je pjesmu trebalo da snimi Mišo Kovač, a da sam je snimio ja, mogu zahvaliti čistom slučaju. Naime, radilo se u vremenskom tjesnacu, a ja sam slučajno pjevao tu stvar u originalnom, Morandijevom tonalitetu.




Tako sam 1966. imao i prvu snimku na ploči - po reakcijama kupaca i mojih, kažem još i sad budućih kolega pjevača - uspješnu. Nekoliko dana nakon izlaska ploče sreo sam Gabi Novak.

Nimalo usiljeno Gabi mi je rekla:

- Ono na ploči si vrlo dobro otpjevao!

Znate li koliko znači mladom pjevaču kad mu stariji, renomirani kolega bez ustezanja oda priznanje? To vam je često dovoljna naknada za tjedne i mjesece nastojanja i rada, poticaj što vam nakon svih kriza pomaže da ustrajete i da napredujete. 

To su oni trenuci kad čovjeku raste somopouzdanje i u njemu se učvršćuje povjerenje u vlastitu sposobnost, što, ako nije drskost, nikad nije naodmet.


Nezaboravno putovanje



Vjekoslav Jutt u iščekivanju "Opatije 67"
(foto: Marko Čolić)
Te, 1966. godine, iskusio sam prvi put kakav je život barskog pjevača i koliko je »sladak« kruh što se zarađuje od devet uvečer do tri ujutro.

Te sam godine dobio angažman na brodu »Istra« koji je išao na svoju uobičajenu dvotjednu turneju po istočnom Sredozemlju.

Objašnjenje u Udruženju muzičara, gdje su mi pribavili ovaj angažman, bilo je kratko:

- S materijalne strane to nije velika šansa. Pjevat ćeš bez honorara, ali zauzvrat na brodu imaš sve besplatno, a imaš pravo da besplatno povedeš još jednu osobu.

Sa sobom sam na put poveo svoju majku.

Za nas oboje bilo je to nezaboravno putovanje.

Danju smo ćaskali na palubi, pričali s novim znancima ili se kupali u brodskom basenu. Uvečer bih uzimao u ruke mikrofon i pjevao, pjevao ...

Nisam ni slutio da znam toliko pjesama: na repertoaru sam ih imao osamdesetak, ne računajući još toliko koliko sam također mogao pjevati, ali ih nitko nije tražio, jer nisu bile na »špici« popularnosti.

S Mediterana sam se vratio bogatiji za jednu lijepu uspomenu, a kao pjevač zreliji, sigurniji, iskusniji.

Negdje u to vrijeme pošlo mi je za rukom da u sebi potisnem onaj osjećaj neugodnosti što ga vjerojatno osjeća svaki čovjek nenaviknut na javne nastupe.

To je onaj osjećaj kad sve do pet minuta prije nastupa uvjeravate sami sebe: »Nije to ništa«, a onda odjednom, kad se nađete pred publikom, otkrijete da vam je »kost zapela u grlu« i da autosugestija uopće nije pomogla.

Mislim da je trema u suštini odraz pozitivnog odnosa prema poslu, da je to znak da taj posao ozbiljno shvaćate. Naravno, mislim na normalnu tremu koja još nije patoloških razmjera. Međutim, za profesionalca je ipak najbolje ako tremu svede na minimum. Mislim da sam se za vrijeme nastupa na »Istri« donekle uspio približiti toj želji.

Potkraj 1966. godine nisam mnogo nastupao.

Bili su to relativno rijetki nastupi po našoj zemlji. Nekako potkraj te godine Marija Radić, zagrebačka kompozitorka, tražila je mladog pjevača za interpretaciju svoje pjesme »Do viđenja, ljubavi«, koja je trebalo da bude izvedena na idućem zagrebačkom festivalu. Među predloženima bio sam i ja.

Predložila me je Danica Markulin koja je nekako u to vrijeme čula moju radio-snimku kompozicije »Ona« Adamoa. Za tu sam kompoziciju napisao i tekst. Što se tiče mog eventualnog izbora za izvođenje kompozicije »Do viđenja, ljubavi«, gajio sam tihu nadu, ali nisam ni slutio da ću sigurno steći pravo na festivalski debi.

obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, jun - jul 1968.)








Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)