Boris Dvornik i Miljenko Smoje, gosti svjetioničara na otočiću Mulo kod Rogoznice (1970)




Onda priko lita svi ti moji prijatelji polako dolazu na more. A kako je Split centar svita, sve mora proći priko Splita. I tako ja moram, što je normalno, da tim svojim prijateljima budem pri ruci. Neću ga pustit da ide sam obidvat, večerat, a onda se tu zapne i noć izgubi, i tako... I onda žena ima razloga da mi reče: "Moga bi malo i doma ostat." 

Zahvaljujući jednom malom baterijskom televizoru i velikoj popularnosti glumca Borisa Dvornika, proveli smo jedan dan kao gosti svjetioničara. Toga jutra krenuli smo iz Rogoznice prema svjetioniku Mulo malim motornim čamcem i s posebnom dozvolom za iskrcavanje, koju nam je osigurala susretljivost Plovne službe Šibenik. Kako ističe polovica sata, tako pred nama izrasta iz plavetnila mora i neba bjelina hridine i svjetionika na njoj.

Boris Dvornik
(foto: Frane Jelinčić)
Pridružio nam se i novinar Miljenko Smoje, autor popularne TV-serije "Naše malo misto".

Za kormilom je svjetioničar Egdar Antonina.

Na malom molu Mula dočekuje nas upravitelj svjetionika.

Čvrsto nam steže ruke predstavljajući se:

- Tomislav Bašić.

Pogledi ispituju i procjenjuju došljake.

Trenutke nelagodnosti razbija upraviteljeva supruga Anka:

- E, pa dobro nam došli!

Mi rado čekamo posjete, jer nam je ovako dosadno ...

Egdarova supruga nekamo se povukla.

Njihov trogodišnji sinčić grčevito se uhvatio za očeve hlače.

Malo prije predložio je Bašićevoj kćerki da se sakriju pred došljacima, ali djevojčica nije pristala.

Devetogodišnja Vilmica pohađa školu u Rijeci, pa je navikla na strane obraze.

- Treći svjetioničar je na dopustu. Nedavno mu je žena rodila - objašnjava upravitelj. - Sve mladi ljudi.

Oženjeni. S dicom.

- Obično ste po tri famije na ovako većim svjetionicima. Desi li se da neki momak ovako dođe? - zanima se Smoje.


Neoženjenima pristup zabranjen



- Jest, ima i toga. I momak dođe na svjetionik - odgovara Tomislav Bašić. - Ali onda gleda da se u kratko vrijeme i on oženi. Jer, znate kako bi bilo ovdje samom jednome ...

- Oštija, a gdi nađe curu? - čudi se Boris Dvornik.

- Samac kad bi bio, to je puno nezgodno. Što prvo se triba oženiti... A dođe se, dođe do cure. Pođe se gdi, pa se malo vidi vamo, malo tamo ... Ima nekih koji se uopće ne žene. Meni je jedan bio upravitelj na Trsteniku. Ali, teško je biti sam na pustom otoku.

Penjemo se prema zgradi ispod uklesanog upozorenja - PRISTUP ZABRANJEN. Miljenko Smoje se ispričao i ostao uz more otkrivajući svoju veliku strast: odmah je bacio četiri udice.

Boris se zaustavio uz poveću dizalicu.

- A ova dizalica je za dizanje motornog čamca - objašnjava mu Bašić. - Motorni čamac tamo je na navoz teško izvući. Onda ga dižemo ovdeka i kad je nevera, onda ga po ovim polugama potežemo naprid. Pod baraku, da ga zaklonimo od nevremena.

Čak i ovdi gore visoko, ima četiri metra nadmorske visine, odnilo bi ga isto kao i da ne postoji. Prošle godine smo bili šesnaest dana izolirani...

- Mi, kad nas uhvati ovako nevera, onda ne možemo ništa nego da se zatvorimo u kuću i da tu čekamo - nastavlja Antonina. - A nevere ne traju tako dugo. Ali traje zato jugo. Znači, snažan vjetar traje dugo. I onda je nama najveći problem bolest.

Ako bi tada uhvatila nekog bolest, onda mi ovdje na svjetioniku Mulo, koji je mali otok, sedamdesetčetiri metara je dug, a četrdeset širok ... tu ne može nitko da dođe k nama.

Jer, more sve kao... mi pomorci rečemo ... kao kuha more. Sve okolo.

Čak preko krova kuće baca more. 

Ja mislim da ni helikopter ne bi moga spustiti košaru. Zato je problem ovdi biti s malom dicom. A može uhvatiti i starijeg.

Gost u društvu domaćina na otoku Mulo (foto: Frane Jelinčić)


Daleko blizu kopna



A kopno je na dvije i pol milje odavde. Čini se kao nadohvat ruke. Boris Dvornik zabrinuto gleda. To je izazov njegovoj sklonosti prema hipohondriji. I sada se u džepovima njegovih farmerki i platnene vjetrovke nalaze razne pilule. Otuda i njegovo povećano zanimanje za priručnu apoteku svjetioničara.

- To su, uglavnom, lijekovi za manje bolesti - priča mu Bašić. - Imamo uputstva za koju priliku se treba koji lijek upotrijebiti. A onda i na kursu svjetioničarskom nešto smo naučili, i tako.

A u slučaju neke jače bolesti, imamo radiofoniju, pa pomoću našeg plovnog područja pita se doktora. Opišemo liječniku simptome bolesti, a onda nam liječnik da uputstvo koji ćemo lijek upotrebiti.

Na vrhu hridine uzidana je velika jednokatnica i vitki toranj svjetionika. 

Oko njih kamenom opločen prostor, omeđen četvorinom zaštitnog zida. Na ulazu ploča s brojkom godine izgradnje - 1873. More sve oblaže solju, a ova navlači vlagu.

- Ne osjećamo još momentano sada. Mi smo još mladi u vezi bolesti što je vlaga donosi - govori Anka Bašić. - Ali ćemo to postepeno osjetiti. Vidim po ovim starim svjetioničarima da oni dosta patu od reume, upale zglobova i tako ... Nego, jeste li za čašu vina?

- Pa mene zovu Winnetou, što dolazi od "vino tu" ... - smije se Dvornik.


Svud go kamen...



Napolju je sunce užarilo kamen. Motor što puni akumulatore strujom za kućnu rasvjetu i radio stanicu prestao je raditi. Tišina se upravo osjeća.

I vrijeme, čini se, nekako sporije odmiče. Boris prekida tajac:

- Anka, je li vas mi zadržajemo? Šta bi radili da mi nismo ovdje?

- Naš je posao svaki dan sve isti. Spremanje jela, spremanje kuće. Drago nam je da ste nas posjetili. Dosadno nam je stalno ovako ... Da imamo nešto popričati, nešto saznamo sa kopna i tako.

K nama nitko ne dolazi... Pa krpamo mreže, zabavljamo se svi skupa.

Mi se žene ne zabavljamo ničim, nego tako što čistimo po kući i spremamo. Tako nam prolazi vrijeme. Više puta od dosade ne znamo što da radimo.

A Tomislav će na to:

- A, zemlje nema da bi pošle kopat. Ovi drugi svjetionici skoro svi imaju bar nešto zemlje. Dok ovdje niti u žlicu ne bi moglo stati... Oni sadu kako ko. Neko kumpir, a salatu obavezno. To ide uz ribu. A ovdi je i s ribom slabo. Što bi se u mrižu uhvatilo, od dupina se ne može. Velike štete nam prave.

Na ogradi se suši mreža što su je tog jutra izbušili dupini. 

A i sada eno ih tu pred nama na pučini izvode svoje nestašluke iskačući iz mora.

- Dobro, ako nema riba, ovdi bi se mogli hraniti ovako kunci, kokoše. Ja sam vidio, ovdje ima nešto kokoša - primjećuje Dvornik.

- To su moje dvi kokoše - javlja se Egdar Antonina. - Žive u staroj vrši i jedu kukuruz i mekinje što im ja dam. One se opće ne isplati držati. Nego ja ih držim ovako, da mi dijete friško jaje pojede.


Prva kategorija najteža



Tišinu prekida kliktaj galeba samotnika što tuda prelijeće. Boris potiče razgovor pitanjem:

- Čuli smo da ovaj svjetionik spada u prvu kategoriju.

- Nije vam to kao u hotelima. U nas je prva kategorija najteža. Ima ih četiri. U prvoj i drugoj kategoriji računa se godina petnaest mjeseci... Što je viša kategorija, to su niže plaće. Ja kao upravitelj imam oko sto pedeset hiljada plaće. Tako nešto. To je sa svim dodacima za noćnu službu, za državne praznike...

Ne znam kako da vam kažem, puno se potroši na ishranu ovdeka. Jer blizu smo kraja ovdeka, komadić mesa se hoće ... bolje se hoće živit, negoli na svjetionicima, gdje ne možeš svaki dan na kraj doći.

I onda, kako da kažem, isto se troši, ali ne užije se kako treba, je li...

Popeli smo se uskim zavojitim stepenicama do leća svjetionika, što noću raspršuju pučinom svjetlost malog petroplinskog žiška.

- A njegova funkcija ovdeka je da pokaziva brodovima, je li... Tu je kao glavna rota. Na liniji prema Splitu i prema Šibeniku ... Služba na svjetioniku je noćna glavna. A danom isto jedan mora biti dežurni, tako da je u izviđanju, da ima jedan pregled ...

Čovjek, kad je sam, puno razmišlja, a malo mu vrijedi. Malo se zapjeva, kad si ovako sam, malo se šeće i opet prođe vrijeme.

Teški teg, nategnut na čeličnom konopu, lagano klizi u dubinu, kao neki veliki zidni sat, koji umjesto kazaljki ravnomjerno okreće u krugu leće. Sve podsjeća na vrijeme što ovdje tako sporo odmiče. Dosada pritište više od svakog tereta.


Idu dani...



Snima "Družbu Pere Kvržice": Boris Dvornik
(foto: Frane Jelinčić)
- A slušajte - pokušava objasniti Tomislav - dosadno jest. Možda smo kao zatočenici, a možda i nismo. A da li bi volija da sam u nekom gradu ili nisam, to vam ne mogu reći točno. Jer u gradu, kako vidite, skupo je. Teško je živjeti.

A ovdje na svjetioniku je malo dosadno, ali ipak nekako se izgura kraj s krajem.

Slušajte, ja sam stolar po zanimanju i znam kako je živiti u gradu ... Jesam li zadovoljan? A slušajte, to je ovako malo teže reći ... Ovako kao za mene, ja sam prilično zadovoljan.

Miljenko Smoje vratio se s ribanja praznih ruku. Srećom je Egdar Antonina to predvidio i donio na stol pun pladanj riba s gradela. 

Boris pita domaćicu da li je suprug kada odvede na kopno u kino. Anka Bašić kao da ne shvaća pitanje, pa umjesto nje odgovara njezin suprug:

- Nema se za to vremena od službe. Imamo baterijski televizor, radio ...

- Znači, vaše žene su sritne žene. A i vi ste sritni, jer vam žene ne mogu reći: ti nećeš večeras vanka ... A meni se to dešava, da mi žena kaže. Ja pogotovo liti volim izaći vanka, navečer, jer liti dolazu ...

- Strankinje? - zanima Anku.

- A ne. Nisam ja od tih. Ja zimi radim uglavnom u "vlaškoj". Jer, sve što nije uz more, to je vlaško. I tamo imam mnogo prijatelja. Onda priko lita svi ti moji prijatelji polako dolazu na more. A kako je Split centar svita, sve mora proći priko Splita.

I tako ja moram, što je normalno, da tim svojim prijateljima budem pri ruci.

Neću ga pustit da ide sam obidvat, večerat, a onda se tu zapne i noć izgubi, i tako...

I onda žena ima razloga da mi reče: "Moga bi malo i doma ostat."

Kad sam joj jutros reka da idemo ovamo, rekla mi je: "Dobro, možeš ić’ na kruh i sol, samo pazi da se to ne pretvori u skuše i vino!" U zdravlje ...

Podigao je čašu, tako da je upao u oči skvrčen mezimac na ruci, kao što su ga imali "osvajači" u popularnoj TV-seriji.

- I ja sam jedne noći osvajao i to zaradio - smije se Dvornik. - Nego, recite mi... Ja nisam čovjek od svađe. Ja se nikad nisam svađao u životu, ali znate, koji put ono pune luna čovjeku. Recite, je li se koji put dogodi da se vi tri familije između sebe ovako malo posvadite? Pogotovo kad jugo pune?

- Sad, znate, jugo svakom malo smeta - objašnjava Tomislav Bašić. - Ali ovdeka ne smi do svađe doći. Jer buduć’ da smo ovdje nas trojica, tri familije i kad bi se mi zavadili, u slučaju bolesti ko bi nami ovdi pomogao ako ne sami?

Mi moramo jedan drugome pomoći bez svađe i bez puvanja, ono što se reče naše dalmatinsko.

Jest, možemo mi biti nervozni u sebi, ali ne smijemo tu nervozu ispoljiti, dati je na vidilo. Malo ja nervozan, opet je ovi drugi malo nervozan, onaj treći nervozan i onda bi došlo do svađe, došlo bi do tučnjave, došlo bi do svega.

To ne smi biti.

Mora svak pomalo da se strpi, popustiti malo jedan, malo drugi, malo treći i tako.


Spriječiti sukob



I sve je tako organizirano da ne izbije iskra. U kući su tri stana. Svaka domaćica ima svoju kuhinju i svaka obitelj kuha za sebe.

- Jedino velike fešte, velike praznike činimo većinom skupa... I lovimo skupa, pa dilimo na tri dila. Ako ima više ribe, onda se može učiniti zajednička večera. A ako ima manje, onda gleda svak sebe, kako će bolje proći, lakše i tako ... Nego, Boris, kad će opet na televiziji ono "Naše malo misto?"

Smoji je očito drago to zanimanje.

- Sad ćemo opet početi snimati za dvadeset dana, a negdje ove zime ćete gledati na televiziji.

Smoje je progunđao kao nešto da u drugom dijelu serije ima nekoliko izvrsnih epizoda.

- A što sad momentano snimate?

- Snimam jedan film u Zagrebu, "Družbu Pere Kvržice". To je za djecu...

("Koliko?" pita Smoje, a Dvornik podiže palac, što bi moglo značiti milijun. A na pitanje koliko dana, Dvornik odgovara s tri podignuta prsta.)

- I u Beogradu snimam jedan film. Zove se "Mlin", po scenariju Žike Pavlovića režira Zdravko Randić. Igram tamo jednog Dalmatinca, koji živi u Srbiji u predgrađu jednog grada.

A snimio sam i jedan film o Bosni, "Adio, Ostoja". To je jedna, ovako, lagana, može se reći, komedijica.

Negdje u devetom mjesecu počet ću raditi s Tončijem Vrdoljakom jedan film, za koji je on napisao scenario prema sjećanjima Ivana Šibla.

Ja mislim da je to Tončiju bolji scenario nego "Kad čuješ zvona"... Pa sad, kad bi imali još jednog režisera kao što je Tonči, onda bi nas tri bilo u kompaniji i onda bi mi otišli na svletionik.


Duga je nit vremena



More je mamilo osvježenjem. Boris Dvornik je bučno zaplivao. Poslije nekog vremena vratio se sjetivši se nečeg:

- Ja jako volim pivati. Zapivate li vi kada?

- A, mi malo pivamo - odmahuje rukom Tomislav.

- Znate što bi tribalo? - predlaže Boris. - Uvjet bi tribao da ste četiri na svjetioniku. Ne tri. Tako da sva četiri glasa budu; prvi i drugi tenor, bariton i bas. I to bi tribalo pravit probe. Ko će na svjetionik, mora znat pivat. Je l’ tako? A mora znati i popit malo. Nema to da se pije voda poslije ribe. Ima li gore stvari od toga? Nego, kako vi vodu ovdje dobivate?

- Kišnica. A kad nestane, onda nam dovezu. Brodom.

- I nije potrebna - konstatira Boris. - Za pit imate vino, a za kupat se more. Je l' tako?

Svjetioničari se smiju.

- Više se zimi kupamo nego ljeti. Po nevremenu kad idemo - odgovara Tomislav, a Egdar dodaje:

- Ja se dva-tri puta na godinu okupam. A inače, svaki dan se pomalo okupaš od mriža kad se dižu.

Onda je razgovor ponovno zamro.

Mir domaćina prešao je i na goste. Ravnomjerno zapljuskivanje mora uspavalo je Miljenka Smoju. Neka velika riba tjerala je pred njegovim udicama jato manjih, tako da je more vrvilo.

Bio je to komičan demanti njegova vajkanja na prazno more.

Svi su šutjeli, samo su se koke lijeno glasale. Zbog te neugodne tišine upitao sam Borisa Dvornika što se zapravo događa. Uzdahnuo je:

- Fjaka.

Popodne je bilo na izmaku i "vrime od partence". Brodić se sve više udaljivao od Mula. Na hridini se još dugo jasno vidjela žena kako, držeći preslicu, prede vunu u nit, poput simbola beskrajnog svjetioničarskog vremena.

Otočić na kojem godina traje petnaest mjeseci ostao je za nama.

Nešto kasnije ljetna splitska večer učinila se poput netom otvorene boce šampanjca.

Zabeležio: Ivan Kreutz, obrada: Yugopapir (Studio, jul 1970.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)