Rajko Grlić: Ovo je najokrutniji posao koji postoji, ali osamdeset odsto stvari ovisi o tebi... (1987)



Ovo je najokrutniji posao koji postoji. Ipak, 80 odsto stvari ovisi o tebi. Ako hoćeš snimiti film, snimit’ ćeš ga na osmici. Sve zavisi od folklora divljaštva u kojem živiš. Možda ima sjajnih ljudi koji jednostavno nisu uspjeli doći do filma, ali ja ne vjerujem preterano u to. Uvjeti jesu životinjski, ali...

Rajko Grlić stanuje blizu HNK, Akademije i Kavkaza (Kazališna kavana) dakle, blizu statusnih mjesta u Zagrebu. Razgovor smo vodili u bijelo okrečenoj sobi s francuskim prozorima, radnim stolom velikim poput onih na novosadskom ping-pong natjecanju. Sjedili smo na starinskom trosjedu presvučenom nekakvom brokatnom tkaninom. Rajko je, naravno, kontrolirao situaciju utonuvši u istovrsni naslonjač. 

Rajko Grlić: Čekajući da prođe era neprijatelja
(foto: Neven Andrilović)
Imali smo problema sa skidanjem texta, jer, kako Rajko kaže: 

- Ja govorim tiho...

Prijepodnevni ugođaj oplemenio je "Jelen" iz Pule (na kaljevoj peći u kutu) i šljivovica u malim čašama.

Rajko nije prvi Grlić čije smo filmove gledali.

Radi se, naime, o Ljubiši Grliću, počasnom članu Kino kluba Zagreb, čiji se filmovi vrte na klupskim retrospektivama. 

Ljubiša Grlić, Rajkov stric, neposredni je prenosnik virusa filma kojim je zarazio maloga Rajka, donijevši mu jednom kameru iz Švicarske.

By the way, saznali smo da i neki Grlićevi filmovi spavaju u bunkeru, čekajući da prođe era neprijatelja u ovoj zemlji. 

Samo toliko.

Iz događanja u bijeloj sobi dajemo Vam, dragi čitaoci, najzanimljivije audio-vizuelne momente. I zapamtite, za sve je kriv Rajkov stric Ljubiša. (osim za nogomet, jer mali Rajko je igrao nogomet u "supićima", Dinamovim pionirima. "Dok me nisu otjerali.")

GLAS: Šta ste gledali na studiju u Pragu?

GRLIĆ: Moja prva i najveća fascinacija bio je Bunuel, kada sam prvi put u 10 dana odgledao kompletnog Bunjuela. To nije bio overdose - bila je to prava, udarna doza. To mi je bila najveća fascinacija. Druga fascinacija je bio Bresson. Tada je, recimo, Dreyer bio fascinacija, to su mi bili sve krajnje nepoznati filmovi. A iz tog dnevnog kina, to je bio Godard...

GLAS: Tko je, ipak, najveći? Dreyer?

GRLIĆ: Pa, nema tu najvećeg. Teško je to reći, to su neke logičke definicije koje se ne mogu tek tako objasniti. Bez obzira što Godard vuče tu liniju i šta je folklorno sasvim drugačiji, ipak je on na tragu Dreyeru... ali to su neke stvari koje polako počinju isplivavati jednostavno kad pređeš iz nekog klinačkog razdoblja gledanja kina u jedan sasvim drugačiji svijet, u shvaćanje nekih... ma, mislim da autora možeš zapravo vijdeti u tome.

GLAS: Da li Vam se dešavalo u kinu da jednostavno niste svjesni što se dešava u filmu, nego ste zaokupljeni analizom?

GRLIĆ: Ne, tad još nisi profesionalno deformiran. Tad još imaš, u toj prvoj fazi, jednu apsolutnu nevinost. Onda polako, kad počinješ raditi film, imaš punu glavu, pogotovo kad si na Akademiji. Strašno gledaš te filmove, na primjer kako su rezani, a onda polako gubiš te prve... ma, prvo gubljenje nevinosti i onda te dobri filmovi fasciniraju jednako kao i prije. 

Čak i danas me fasciniraju i nemam nikakvih profesionalnih problema kod gledanja filmova dobrih filmova, jasno. Naravno da nakon 15 minuta izgubim strpljenje gledajući loš film.

GLAS: Može li se što naučiti i iz loših filmova?

GRLIĆ: Pa, može. Ali ja nemam potrebu za takvim učenjem.

GLAS: Šta je dobro u lošim filmovima?

GRLIĆ: Sumnjam da je nešto dobro u lošim filmovima. To je jedna floskula koja dobro zvuči - učiti na lošem primjeru. Možeš puno učiti na vlastitom lošem primjeru.

GLAS: Da li smo mi zemlja koja voli film?

GRLIĆ: Ne možemo reći da ne volimo film. To samo znači da film prirodnim putem ne raste.

GLAS: Kinematografija je kod nas u inkubatoru?

GRLIĆ: Ne, nije stvar koja bi mogla rasti...

GLAS: Da li bi naša kinematografija bila jača, bolja, da je bila razvijenija u međuratnom razdoblju?

GRLIĆ: Mislim da se ne bi puno toga desilo. Možda bi se desio jedan veći nivo profesionalnosti i možda joj ne bi trebalo tako puno vremena da se razvije... Ali, to je najmanji problem naše kinematografije. Ona je u jednom trenutku, u šezdesetim godinama, došla do svoje profesionalnosti, imala je nivo profesionalnog proizvođenja filma, pa se onda raspala...

GLAS: Kad bi Vam loše krenulo, da li biste radili film na 16 mm traci?

GRLIĆ: Naravno da bi čovjek radio, kad jednom kreneš to raditi, kad živiš od toga i kad samo to znaš, onda...

GLAS: Jeste li ikad radili tako?

GRLIĆ: Da. Svoj prvi film sam radio na šesnaestici. Kad nemaš ni trake, ni novaca, tražiš način da ipak snimiš taj film... Proizvođenje filmova u ovoj zemlji je etička i politička kategorija.


To je ruski tenk!



Grlić: 80 odsto stvari ovisi o tebi
(foto: Neven Andrilović)
GLAS: Primjetili smo da postoji masa ljudi koji ništa ne snimaju iako su diplomirali na Akademiji, a po sistemu: oni meni ne daju film! Da li je to u redu i mora li biti tako? Tko je kriv, ako je netko uopće kriv?

GRLIĆ: Slušaj, ovo je najokrutniji posao koji postoji. Ipak, 80 odsto stvari ovisi o tebi. Ako hoćeš snimiti film, snimit’ ćeš ga na osmici. Sve zavisi od folklora divljaštva u kojem živiš. Možda ima sjajnih ljudi koji jednostavno nisu uspjeli doći do filma, ali ja ne verujem pretjerano u to. Uvjeti jesu životinjski, ali ako baš strašno želiš, kažem, snimit’ ćeš ga na osmici, snimit’ ćeš ga na videu, kojim se danas sve radi. Ponavljam, ne vjerujem pretjerano da ti netko ne da.

GLAS: Zašto je Miki Manojlović fatalan?

GRLIĆ: Ne znam. Ja sam s njim radio prvi put kad sam radio "Samo jednom se ljubi", i to je zapravo njegova prva glavna uloga. Vrlo je teško da ti definiram u tri riječi što je Miki Manojlović. Mislim da se radi o zbiru nekih elemenata koji su iskonski zdravi za film. Ali to nije, kao što to u većini slučajeva biva, ni stvar fizičkog izgleda, ni stvar tehnike. 

Film strašno krade privatnost čovjekovu i vrlo je teško sakriti privatnost na filmu. Punoća na filmu je u vezi s punoćom glumačke ličnosti. Na filmu ne možeš biti isprazan kao glumac.

GLAS: Što je za Vas film kao fenomen, film u kemijskom smislu?

GRLIĆ: Ja ti ne mogu to definirati. Kad bih mogao to staviti na papir između dvije točke, vjerojatno se ne bih filmom bavio. Ne znam, niti bih želio saznati tu rečenicu, sam je sebi formulirati. Meni je to najbliže, vjerojatno, nekakvom obliku života koji živim. Nešto što se vizuelno svaki put dogodi. To je najbliže meni i ja ga mogu gledati sam iz vizure proizvođača.

GLAS: Da li Rajko Grlić radi filmove "iz želuca", dakle organski, ili postoji nešto drugo?

GRLIĆ: Pa, ja pokušavam raditi filmove. Za sada, to su dijelići mog iskustva i mog znanja. Nisam još počeo pričati tuđe priče i mislim da ni neću. To jest, pokušavam ne koristiti umijeće zanata koji se zove filmska režija za obavljanje filma. Jednostavno, pokušavam praviti filmove,

GLAS: Koliko ste znali zanata kad ste došli na Akademiju?

GRLIĆ: Nisam ništa znao. Naravno, mislio sam da znam sve.

GLAS: A klasu Vam je držao?

GRLIĆ: Elmar Klos. On je s Kadrom radio filmove. 11 filmova. Dobili su godinu dana prije nego što sam ja došao na Akademiju, Oscara za film "Trgovina na korzu".

GLAS: Kakav je bio predavač?

GRLIĆ: On je bio najbolji dramaturg kojeg sam ikad upoznao. Bio je čovjek analize. Imao je mir, puno strpljenja, puštali su nas da sami napravimo greške. To je najvrijednije u Pragu, to što sam ja pet godina mogao praviti greške. Jer, kad praviš filmove nemaš pravo na greške, a na Akademiji si izoliran u vati da praviš greške i da tražiš sebe. Da vidiš što te zapravo u tom filmu zanima. 

Klosa sam sreo u Cannesu, do njega je stajao Casius Clay i lupkao ga po glavi, bili su tu i Clayovi tjelohranitelji, njih petorica, svaki kao planina, svaki veći od samog Claya.

Sjećam se, jednom su Kadar i Klos snimali film. Kamera je bila na crkvenom zvoniku i trebalo je slikati trg i kamion koji je trebao ući u kadar s lijeve strane. Umjesto kamiona ušao je tenk. Klos je viknuo da se tenk smjesta ukloni, a čovjek s trga je odvratio: 

- Ne mogu ga maknuti. To je ruski tenk!


Mogao bih u Americi živeti od filma



Grlić: Manje-više učinio sam to što sam htio
(foto: Neven Andrilović)
GLAS: Na čemu sada radite, ako nije tajna?

GRLIĆ: Nije tajna. Pokušavam snimiti "Čarugu". Upravo tražim glumce. To sam pisao s Kušanom.

GLAS: Da li ste Vi sretan čovjek?

GRLIĆ: Ti imaš pravi atak na mene! (smijeh)

GLAS: Ja bih htio upoznati jednog fiimadžiju koji je sretan.

GRLIĆ: Ha, čujte, ja jesam. Manje-više sam učinio to što sam htio, zamislio.

GLAS: Čitao sam u novinama izjave da ako snimiš 60 odsto onoga što si htio da je onda puna šaka brade?

GRLIĆ: Pa i ako snimiš 10 odsto.

GLAS: Koliko imate godina?

GRLIĆ: Trideset devet.

GLAS: Znači, Vi ste super mladi?

GRLIĆ: Slušaj, u hrvatskoj se kinematografiji ljudi ozbiljno prime filma negdje oko četrdesete godine. (smijeh)

GLAS: Znači, "Čaruga" će biti debi? 

GRLIĆ: Da, još godinu dana imam fore da debitiram.

GLAS: Kako je u drugim republikama, recimo u Srbiji?

GRLIĆ: Slušaj, drugačija je proizvodnja. S jedne strane je sistem u Srbiji bio vrlo zdrav, jer je jako puno ljudi moglo raditi filmove, a s druge strane je sve to bilo pogubno, jer su poništeni svi nivoi profesionalnosti. Sve ima svoje žrtve. Da nisu tako suludo krenuli, ne bi se možda ništa življe desilo u ovoj kinematografiji.

GLAS: Pratite li video produkciju?

GRLIĆ: Vidio sam par sjajnih video-spotova.

GLAS: Koji su to?

GRLIĆ: Pa, recimo od Lačnog Franca.

GLAS: Ono s kravicom?

GRLIĆ: Da. Pa onda Talking Heads, s puno glava, pet stotina glava... pa onda video-art, to pratim. To što rade Sanja Iveković i Dalibor Martinis. Ali, mislim da je današnji video točno na stupnju onog amaterskog filma iz 60-ih godina. Ima istu ikonografiju, pa mi je to pomalo smiješno sve skupa. 

Ali, to je jedna vrsta duha koja se svakih 10 - 15 godina ponavlja. Vjerojatno je to danas progovorilo kroz video.

GLAS: Da li bi Vi mogli u Americi živjeti od filma?

GRLIĆ: Mogao bih tamo živjeti od filma.

GLAS: U čemu se razlikuje jedan američki od jednog našeg režisera?

GRLIĆ: Pa, to se zove film, ali sve ostalo je dosta različito. Već sami naši razlozi da se bavimo filmom, moji i njihovi, su naravno, različiti. Onda, mi pripadamo nekakvoj takozvanoj evropskoj filmskoj produkciji, kažem takozvanoj, i evropskoj kulturnoj proizvodnji. A tamo je to nešto sasvim drugo. 

Čovjek, kad živi malo duže u Americi, naprosto vidi da ta zemlja jednostavno ne može bez filma. U Americi je pravilo filma sasvim drugačije. Film je dio njihovog života i ja mislim da kad bi nestalo filma da bi nestalo i njih.

GLAS: Je li istina da oni duže snimaju filmove?

GRLIĆ: Film je kod njih sveden na jednu vrlo razumnu kategoriju. Film je transmisija novca u proizvodnom procesu. Prema tome, da bi nešto dobro napravio, to mora trajati i koštati.

GLAS: Koliko Vi snimate film, a koliko jedan Amerikanac?

GRLIĆ: Oni snimaju jedno četiri puta više, duže. Ali, to i tamo zavisi od nivoa budžeta kojim raspolažu. I tamo se rade underground filmovi. Ovo što mi radimo je takozvani američki low, low budget.

GLAS: Imate li želju napraviti kakav režijski eksperiment?

GRLIĆ: Pa, kako to misliš? Svaki film je režijski eksperiment!

GLAS: U redu je, ali mislio sam u čisto medijskom smislu?

GRLIĆ: Imam, imam. Sad baš radim dva kratka filma u vezi s tim, čisto igrajući se filmom. Imam potrebu, baveći se cjelovečernjim filmom, da se igram nekim stvarima koje ne spadaju u svijet igre. A imam i blagu potrebu zbog te igre baviti se filmom.


Bregović je moja velika slabost



Grlić: Naš je budget - low, low budget
(foto: Neven Andrilović)
GLAS: Dobro, još jedno, zadnje pitanje, pa ćemo otići. Šijan je jednom rekao kako je 75 odsto talenta jednog našeg režisera u tome da uvjeri druge ljude kako je potrebno snimiti njegov film. Da li je to točno?

GRLIĆ: Je. To je točno. Ali, tako je svugdje u svijetu. Svugdje na svijetu je beskonačno teško dobiti film, i na Istoku i na Zapadu. Samo, na Zapadu ti neki prijašnji projekt određuje hoćeš ti raditi idući film. Mi smo poništili te kriterije. Ja svakim svojim filmom krećem od apsolutne nule. Nitko sebi nije uspio napraviti kredit u ovoj zemlji... 

Postoji u svijetu zapadni i istočni pol. Zapadni pol je novac i ako je moj zadnji film proizveo novac, ja ću raditi svoj idući film, a ako ne - onda ništa. 

Na istočnom polu novac nije važna kategorija, nego je važna ideološka kategorija, da li taj film ima neku ideološku, kulturološku poantu. Kao što se mi u mnogim stvarima teško odlučujemo između ta dva pola, tako i u filmu. Kod nas nema pravila igre.

GLAS: Da li u našoj kinematografiji postoje zamjetljive interesne grupe, koje znaju šta žele i koje su se stvorile iz tih svojih htijenja?

GRLIĆ: Pa, vrlo su male te interesne grupe. Kad bi postojao neki relevantniji novac u našoj kinematografiji, onda možda. Sve grupe u jugoslavenskoj kinematografiji su iz očaja okupljene, a ne iz imanja, ne iz čuvanja da obrane nešto, nego zato da naprosto prežive.

GLAS: Čuli ste vjerojatno za izraz "filmska mafija". Ima li toga zaista kod nas?

GRLIĆ: Mislim da je filmska mafija nešto drugo. To je mogućnost baratanja nekom vlašću i nekim novcem. Sumnjam da kod nas postoji, u filmu, bilo koji punkt koji barata vlašću i novcem. Prema tome, to su off-off mafije. Prave ne postoje kod nas.

GLAS: Problem scenarista kod nas?

GRLIĆ: Zemlja koja godišnje proizvede 30 do 40 filmova trebala bi imati 300 do 400 profesionalnih scenarista. A mi imamo jednog i pol.

GLAS: Što mislite o filmskoj kritici kod nas?

GRLIĆ: Što se tiče oficijelne kritike, znao bih nabrojati barem dvadesetak filmova na čijim je platnim listama bila Mira Boglić...

GLAS: A koje knjige čitate? (smijeh)

GRLIĆ: Volim slatko!!! (smijeh)

GLAS: A da li biste radili još s nekim, osim sa Stefanovskim? Od naših?

GRLIĆ: Pa slušaj, svakako da bih radio. Ne znam tu puno, o našem rocku, ali mislim da je to jedan vrlo zdravi svijet. Jedan od rijetkih trenutaka naše kulturne klime koji je zdrav i koji se uspio izboriti za svoje pozicije. Inače, Bregović je moja velika slabost. Volim jako i Boru Čorbu.

GLAS: A možete li Vi ispasti iz forme, kao filmski radnik?

GRLIĆ: Mogu. To je osnovna stvar koju se ja pitam nakon svakog svog filma. Pitam se dokle ću moći tako, hoće li doći jedno jutro kad ću sam sebi reći:

- Ne mogu više. 

Ali to nije energija koju potrošiš za jedan film. Poznam dosta ljudi koji su naprosto digli ruke i prestali se baviti filmom. Ali mislim da je to čisto ljudski.

GLAS: Šta Vam znače nagrade. Može li se na temelju njih ići dalje?

GRLIĆ: Pa, znače mi nagrade koje sam primio, lijepo je primiti nagradu, a to je i pristojno. Ali, za dalji rad znače jako malo. Strašno je povjerovati u sliku o sebi samome.

Razgovarali: Nikša Siminiati i Duško Vojnović, obrada: Yugopapir (Glas omladine, januar 1987.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)