Zoran Tadić u zagrebačkom naselju Prečko snima "Osuđene", glume Sonja Savić i Mira Furlan



Sonja Savić upravo se vratila iz SAD. Nekoliko mjeseci skitala se po New Yorku, obišavši prethodno dva festivala gdje je bila pozvana s Radivojevićevim filmom Una, blago izbezumljena, onako velika, djetinjasta, dječačke ženstvenosti, ona je velika svijetla, ružičasta točka u tom crnom filmu, nasuprot manijaku Šerbedžiji, mračnom Gregureviću i osvetoljubivom Šovagoviću 

Na snimanju novog filma Kućni pritvor (radni naziv filma "Osuđeni" - op. Y.) zagrebačkog redatelja Zorana Tadića, okupilo se desetak najpoznatijih jugoslavenskih glumaca koji pomažu da se ostvari njegova dosad najambicioznija produkcija  - triler s otmicom...


Filmska ekipa "Kućnog pritvora" ("Osuđenih") - foto: Ivo Sešek 

Dvadeset zajapurenih ljudi u poderanim džemperima znak su da se snima film - a ako u toj skupini ima i nekoliko neobičnih pojava predvođenih divom obrijane glave, posrijedi je sigurno film zagrebačkog filmaša Zorana (Cicija) Tadića, "rođenog u Livnu 1941. godine; studirao komparativnu knjževnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; filmom se bavi od 1961. godine, isprva kao kritičar i publicist, a zatim kao koscenarist i asistent režije..."

Biografska bilješka o autoru obaseže deset strojem kucanih redaka (zadnja glasi: "Živi i radi u Zagrebu"), a priložena je "Kratkom sadržaju filma Kućni pritvor".

Taj bogati propagandni materijal pripremljen je u Jadran-filmu, budući da Zoran (Cici) Tadić, iako se ne razdvaja od originalne skupine starih prijatelja, poznanika i suradnika, koji u njegovim filmovima uvijek nastupaju s "cameo" epizodama, u posvetu ezoteričnom, gotovo čudačkom filmofilmskom krugu iz kojega je i sam Zoran (Cici) Tadić potekao - sad radi za profesionalnu produkciju, najjače filmsko poduzeće u zemlji, a ne više u poluamaterskim uvjetima u kojima je prije šest godina nastajao njegov debitantski cjelovečernji film Ritam zločina, zatim komorni Treći ključ i, naposljetku, prošle godine, minimalistički i akcioni spektakl San o ruži.


Agramske vedute



Kamion s agregatom, Renaultov kombi te kamp-prikolica u kojoj glumci drijemaju, šminkaju se i piju votku, raspoređene su na pravoj pravcatoj filmskoj lokaciji oko kuće u nizu u zagrebačkom naselju Prečko.

U Tadićevoj intimnoj geografiji grada, betonska suburbija simbolizira otuđenje - s velikom, pravom ekipom ili samo s kamerom Ariflex i nekoliko prijatelja koji će pred nju stati, on uvijek snima na istim mjestima; redatelj izgrađenog odnosa prema stvarnim agramskim ambijentima, uporan i sistematičan, gotovo je praznovjerno oprezan kad osvaja nove filmske prostore u nepoznatom eksterijeru.

Reditelj Zoran Tadić i njegova heroina Sonja Savić (foto: Ivo Sešek)

Dokumentarist s berlinskom nagradom, on se čuva tipične pogreške što nastane kad se literarna fikcija scenarija scenografskim sredstvima nastoji realizirati u nepodatnom materijalu stvarnosti.

Nasuprot novim četvrtima, gdje je snimljen Treći ključ, Trnje iz druga dva filma, jučerašnji je malogradski Zagreb krivudavih ulica i dvorišta sa crpkama za vodu.

Nastavaju ga "mali, obični ljudi".

Oni upadnu u fantastičan ili kriminalistički zaplet, koje za Tadića, po mjeri, izrađuje njegov stalni scenarist Pavao Pavličić, hiperproduktivni hrvatski prozaik srednjih godina, još jedan svršeni profesor komparativne književnosti, štoviše docent na istoj katedri.

U trnjanskom kaleidoskopu Zorana (Cicija) Tadića nema lažne sentimentalnosti, pa čak ni golikovske nostalgije - u Snu o ruži, primjerice, glavni lik surove socijalne priče o karakteru i inflaciji, radnik je u ljevaonici koji čita Večernji list i frapantno nalikuje na Lecha Walesu.

Trnjanski ciklus Tadić je počeo snimivši Ritam zločina, u dvorištu filmologa Hrvoja Trkovića; rušenje njegove kuće prilikom raščišćavanja gradilišta za Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku, dokumentirao je kratkim filmom.

Kako li se samo ta osjetljivost za intimitet urbanog pejzaža, taj delikatni i doslovni odnos razlikuje od drugih trnjanskih vizura u domaćem filmu, primjerice od one u Grlićevu prošlogodišnjem Za ljubav je potrebno troje ili Mimičinu Podvigu diverzanta Oblaka!

U prvom filmu, scenaristička didaskalija "mjesto radnje: skromna kuća u siromašnoj četvrti" realizirana je privođenjem nekoliko pilara koji besposleno sjede pred kućnom vežom kao žive kulise, svedeni na simbol što korespondira s lektirom (Vjenceslav Novak: Iz velegradskog podzemlja), a ne sa stvarnom kulturom tih živopisnih, motoriziranih zajebanata koji krstare gradskim ulicama poput Pobješnjelog Maxa.

U Mimičinu filmu, neistinitost prostora pojačana je scenografskim falsifikatom, bespravnom gradnjom cijele kuće od cigle, koju su za finale digli u zrak eksplozivom!

U hrvatskoj kinematografiji milje Zagreba češće se zlorabi kad je riječ o sjevernom dijelu grada, o staništu zlih i bogatih, te o njihovu ispraznu životu na Pantovčaku.

Od glupih, banalnih, neutemeljenih i lažnih varijacija na tu temu mogao bi se sastaviti cio ciklus filmova o Zagrebu, koji bi neporecivo dokazao kako je prije Zorana (Cicija) Tadića jedino Orson Welles duboko poznavao taj grad i mogao ga sugestivno fotografirati (u filmu Proces).


Čovjek s parabelumom



Mira Furlan (foto: Ivo Sešek)
Asistent redatelja podigao je ruku, scenski radnici zaustavili su promet u Jarnovićevoj ulici, te utišali dječurliju. Tonski je snimatelj rekao odlučno:

"Prosim!" 

Klaper je neupadljivo kucnuo o drvo:

"Kadar taj i taj, prvi put..."

Nova obiteljska kuća u nizu pripada nekome tko radi u Končaru i zanima se za podmorska istraživanja ("Zaboga, kako ste to ustanovili, Holmse?") To se dade zaključiti po godišnjaku toga poduzeća, plastičnoj maketi Cousteauova broda i obabranim primjercima časopisa National Geographic na polici za knjige,

U filmu Kućni pritvor, ta serijska vila glumi stan okrutnog, nepravednog suca (Jovan Ličina), kojega otmu dva gadna tipa (Rade Šerbedžija, Ivo Gregurević).

Glumac, koji je u onim Štivičićevim domobranskim dramama odigrao nekoliko magistralnih bojnika, a u posljednje doba izbiva s televizije, odjeven je u odijelo s prslukom, drži čašu s viskijem; suočava se s mršavim, neobrijanim žicarom u modrom, mornarskom kaputiću (takve su nosili anarhisti iz Kronštata), koji drži pištolj Walter PPK u ruci:

"Tko ste vi? Što hoćete?"

Otmičar mu baci kaput:

"Dođite ovamo!"

Dok su prethodno postavljali svjetlo, a kameru podizali na tračnice, Šerbedžija se nervozno vrzao po sceni, zafrkavao s pištoljem, te zabavljao cijelu ekipu točkom "infantilni ispadi obijesnog glumca raskošnog talenta".

Ono nekoliko sekundi dok prijeti Ličini rekvizitom iz inventara Jadran-filma, doima se uistinu opasno; razigran, povišena raspoloženja, on lako "upada u karakter", nasuprot Ličini koji se pošteno, glumački trudi, koncentrira, naglas izgovara repliku.

Čim je kadar snimljen, Šerbedžija se baca u naslonjač, vrti pištolj oko obarača i pali cigaretu, a na prvo novinarsko pitanje preobražava se u "glumca raskošnog talenta s duhovitim, ali ozbiljnim refleksijama o pozivu".

Zvonimir Torjanac i Rade Šerbedžija
U jednom naučno fantastičnom romanu bića s drugog planeta ne mogu odoljeti porivu da mijenjaju obličje - i Šerbedžija tako osnovnu temu "glumca raskošnog talenta..." razvija mnogoglasno, govoreći čas ekavicom, čas ijekavicom, mijenjajući idiome i karaktere kao kapute u vodvilju, ironično, ironizira čas ono o čemu govori, čas način govora, mijenja registar, timbar, geste, koje su pretjerane ili prigušene - čas je kralj, čas princeza, čas kor, čas rupa u zidu...

- Znate, ja filmske uloge gradim iz svog kazališnog iskustva - kaže vrlo tihim glasom, ocrtavajući finu, povučenu misaonost (prije pet minuta igrao se taftača s toncem) - Uvijek idem na neke transformacije - recimo, puštam brkove, kao u Ritmu zločina, pojačavam elemente na koje ću igrati...

To je bio odgovor na pitanje da li je sam koncipirao sličnost s Walesom u prethodnom Tadićevom filmu, te kako će glumiti bivšeg robijaša otmičara - kao da se to odmah ne vidi iz pojedinosti s mornarskim anarhističkim kaputićem...

"Anegdota iz bogatog glumačkog života": Nazvao ga je Žika Pavlović da kaže kako je imao za nj divnu malu ulogu rudara-pedera u svom novom filmu. Zove samo da mu poruči kako je vrlo sretan što je odlučio da mu je ipak ne da, budući da je previše, opasno dobra.

Šerbedžija bi mu, dakle, "ukrao film", poremetio račune.

- On zna da bih ja tu čuda radio - daj zamisli, rudar, a peeeder - kaže onim svojim slavonsko razvučenim vinkovačkim govorom kojim se služi kad poentira viceve, na pozornici ili kao "glumac raskošnog talenta s narodskim smislom za humor".


Zvjezdana prašina



Zaista, nitko osim Šerbedžije ne bi mogao odigrati tešku ulogu Pavličićeva otmičara: Ivica Vidović bio bi smiješan s Walterom, a Šovagović bi ga mogao uvjerljivo držati u ruci jedino u sceni samoubojstva.

Prilikom otmice, Šerbedžiji pomaže drug iz zatvora, okorjeli kriminalac Ivo Gregurević. Njegov je fah da igra gastarbajtere, Vlaje i ustaše. Ova će mu uloga biti dobrodošao pomak u karijeri.

Osvetiće se društvu: Ivo Gregurević (foto: Ivo Sešek)

No, nije to mogao komentirati, jer spavao je u prikolici, a kad su ga probudili za snimanje, s pištoljem u ruci doimao se zloćudno i ljutito; vidjelo se kako je odlučan da se zajedno sa Šerbedžijom osveti društvu...

"Što... što hoćete?", promucao je preplašeni sudac kojega Ličina igra s bogatim iskustvom televizijskih zarobljavanja - odmah je bilo jasno da je to kukavac, veličanstven dok sliven s autoritetom zastupa vlast i izgovara presudu, bijedan kad se suoči s golim nasiljem...

S kata je uto sišla sučeva kći, i Šerbedžija ju je nemilosrdno pograbio.

- Žda je!? - iskreveljila se ustrašeno Sonja Savić. 

Zakopčavajući šlic, došetao se zatim i njen dečko, Đorde Đo Rapajić.

Gregurević ga je ubacio u torbu, gurnuli su ih u kombi i sa snimanjem na dispoziciji broj 17 bilo je toga dana gotovo, pa se ekipa, sutradan, preselila na miliciju, u Gradski SUP u Đorđićevoj: u Tadićevu filmu sve je dokumentarno, zbiljski, ozbiljno...

Sonja Savić upravo se vratila iz SAD.

Nekoliko mjeseci skitala se po New Yorku, obišavši prethodno dva festivala gdje je bila pozvana s Radivojevićevim filmom Una, blago izbezumljena, onako velika, djetinjasta, dječačke ženstvenosti, ona je velika svijetla, ružičasta točka u tom crnom filmu, nasuprot manijaku Šerbedžiji, mračnom Gregureviću i osvetoljubivom Šovagoviću koji u Tadićevim filmovima pokazuje Learovsku, staračku zloću.

Tu je, doduše, i površna vedrina sirotoga Đoa, vrlo zanimljive, no marginalne figure zagrebačkog teatarskog života: u Vjesnikovom arhivu, između Rankovića i Raspućina čak i nema Rapajićeva fajla - abecedna sekvenca (Between Time and Timbouctou) suviše je tijesna za njegovu malu promociju zvijezde zagrebačkog dječjeg kazališta Trešnjevka (samo ukratko: igra na televiziji u Smogovcima, vodi dječji magazin, pjeva i režira priloge, nastupa u Gavelli i Mišolovci, svršeni je agronom, ima plastenik sa salatom, u koji su provalili zečevi).




Osim u izbor ambijenta, Tadić se najbolje razumije u izbor glumaca, u casting, koji je upravo savršeno proveden u ovoj all-stars produkciji jugoslavenske kinematografije.


Igraju:



Veterani: Boris Buzančić i Fabijan Šovagović
Rade Šerbedžija - osvetnik, narodni terorist

Ivo Gregurević - kriminalac koji se posvetio višim ciljevima

Mira Furlan - zla, histerična, nesublimirana pomoćnica javnog tužioca

Sonja Savić - senzualna mlada koza, potencijalna "Meinhofica" za Šerbedžijina "Baadera"

Boris Buzančić - filmski comeback jedinog zagrebačkog glumca koji uvjerljivo igra pripadnika urbane srednje klase, u ulozi policijskog komesara

Fabijan Šovagović - tajanstveni supovac, čovjek misterije s užagrenim očima fanatika

Tom Gotovac - krupni kriminalac obrijane lubanje, cameo uloga zagrebačkog umjetnika, koji se pojavljuje u svim Tadićevim filmovima...


Čarobnjak mizanscene



Sonja Savić (foto: Ivo Sešek)
Sam redatelj, onako pogrbljen i skroman, do ludila nenametljiv (na poderani džemper prikačio je bedž Tadić - to, primjerice, Bulajić ne bi ni u šali učinio), čuva se bilo kakve izjave što prelazi okvire "obavljenog posla", "snimljenih kadrova", "rješenja mizanscene", "rada na lokaciji"...

Ništa o Umjetnosti, o redateljskom pozivu, o ustrojstvu domaće kinematografije, o Lorenzu Mediciju i o Društvu filmskih radnika.

Objašnjava kako su sada u najtežem razdoblju, jer su se tek vratili s lokacije u okolici Šibenika, gdje se snima kraj filma (utamničenje otetih u napuštenu selu usred surova krša, za koji je inače vezan gotovo sav Tadićev dokumentaristički opus).

Sada u Zagrebu naknadno snimaju početak, a istodobno, interijere koji pripadaju šibenskom dijelu - pojedine studijske kadrove koji će se uklopiti u već snimljene sekvence.

To je strahovito složena operacija, jer u tom filmu s mnogo ljubavi i nasilja, gdje su odnosi dinamični, višeznačni, uzajamno uvjetovani, svaki kadar mora biti precizno vezan na prethodni i naredni, logikom i skriptom, akcijom i maskom: ako je Šerbedžija dotrčao izvana, valja ga u interijeru maskirati znojem da izgleda točno kao prije dva tjedna, a ta izvanjska uvjerljivost mora imati i svoju dramaturšku dubinu, mora se nadovezati na emocije i porive lika.

Ima li pak u prizoru više likova, bit će sve mnogostruko složenije.

Zoran (Cici) Tadić doima se pogruženim i istrošenim - tko bi rekao da mu je to životni poziv kojemu se sa strašću podao?

Mršav, u poderanom džemperu s bedžom "Tadić", maše rukama kao da tjera muhe, mrmlja i razgovora sam sa sobom:

- S... Dakle, on dolazi odavde... Imali smo ga tamo...

Njegova samozatajna koncentracija podsjeća na prizor iz jedne druge naučnofantastične novele - u Misfitu Roberta Heinleina sitan, neugledni astronaut-pripravnik, prirodni matematički genij, kad se pokvari navigacijski kompjutor svemirskog broda, vodi brod napamet u crne rupe i kroz hipersvemir...

Snimatelj Ruljančić hoda za Tadićem, brine se za svjetlo - mnogo svjetla! - i za poziciju kamere.

U tom filmu nema Tadićeva dosadašnjeg direktora fotografije Gorana Trbuljaka; tek što se publika navikla na njegov chiaroscuro, mrak pun opasnosti i značenja, po kojemu bauljaju likovi - eto snimatelja koji ne štedi elektriku, nego pali serije reflektora u po bijela dana!

Na prošlogodišnjem pulskom festivalu, gdje je Trbuljak osvojio Zlatnu arenu za kameru, Tadiću je za mrvicu izmakla ona za režiju - kritika i gledateljstvo, filmska i obična javnost sada su napokon kondicionirani da shvate jednostavnu istinu kako je Zoran (Cici) Tadić velik redatelj, i ako ne zasmeta drukčiji rukopis snimatelja, neprepoznatljivost vizualnog stila - ove će godine možda...

Sistematičan i uporan, Tadić se uvijek drži istih ljudi, istovjetnih motiva - u svakom filmu samo malo promijeni priču, uzme jednog ili dva nova glumca, sad novog snimatelja - nema tu mnogo neočekivanog, jer njegov je opus konzekventan, sagrađen logično i inventivno poput konstruktivističke piramide Tatlina.

Napisao: Denis Kuljiš, snimio: Ivo Sešek, obrada: Yugopapir (Studio, ožujak 1987.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)